Tjedni prolaze brzo i evo nas već do 4. nastavka putopisnih reportaža iz dalekoazijske države nekad poznate kao Burma, a danas kao Mjanmar. Riječima i fotografijama našeg sugrađanina krećemo u još jednu pustolovinu, od tamo gdje smo se u prethodnom nastavku zaustavili.

- Sljedećeg dana (točnije istog dana u 20.30 sati po povratku iz Bagoa), krećemo na Golden Rock (Kyaiktiyo Pagoda), jedno od najpoznatijih budističkih hodočasničkih odredišta u Burmi. Karte za bus kupili smo putem interneta, polazak je s autobusnog stajališta (to ne možemo nazvati kolodvorom), nasuprot glavnom željezničkom kolodvoru, a dolazak je u selo Kinpun oko 4 sata ujutro, dakle nekih 7-8 sati noćne vožnje, iako je odredište udaljeno svega 210 km od Yangona.

Na e-karti lijepo piše da na stajalištu trebamo biti 30 minuta prije polaska autobusa, ali Punca to ne shvaća obziljno pa mi ne preostaje drugo nego se oko toga natezati s njom. Ipak biva po mom, stižemo i ranije od obveznih 30 minuta prije polaska. Punca na sebe preuzima pronalaženje autobusa i vozača, ali busa nema. Tek oko vremena polaska pronalazi bus i vozača, pa se smještamo i polazimo s pola sata kašnjenja. Kvragu, to je bilo jedini put da nam je neki prijevoz kasnio, ne moram ni opisivati Puncino likovanje - “Šta sam ti govorila!” - bit će dovoljno.

Stižemo u selo Kinpun oko 4 sata ujutro. Selo je od Golden Rocka udaljeno 16 km i nalazi se u području brda - planine Mt. Kyaiktiyo. Svi restorani rade, prepuno je ljudi - neki jedu, neki samo piju, neki spavaju i svi - čekaju! Što čekaju - pojma nemamo. Znamo samo da do vrha voze kamioni, i ništa više. Krećemo u raspitivanje. Dolazimo do stajališta za kamione - razumijemo samo da kamioni polaze u 5 sati. O.K., bit ćemo tamo u to vrijeme.

Gospode Bože! Stižemo na natkriveno stajalište, a tamo ljudi kao mrava u mravinjaku. Još uvijek ne kužimo kako sve to funkcionira, neki mladi Burmanac, koji živi u SAD-u, prilazi nam i kaže da možemo s njim u vozačevu kabinu. Čekamo vozača, ali ništa od toga - dolaze neki drugi ljudi i odlaze tim kamionom. Vidim da taj Burmanac zna isto koliko i mi - ništa! Odlazim do nekog restorančića i pitam vlasnika. On mi pokazuje da se popnemo na željezne platforme koje služe za ukrcaj u prikolice kamiona. O.K., idemo tamo, i čekamo da kamion priđe platformi, pa ćemo se ukrcati. Lijepo to zvuči, ali to tako ne ide. Kamion nije ni prišao platformi, nego je krcat ljudima (ima tu i starih, žena, djece...), koji su se u njega uspeli još dok je prilazio. Ne znam koliko je tako kamiona otišlo, odlaze svake minute njih po nekoliko, ali što ih više odlazi to više ljudi navire na stajalište.

Iz početnog očaja naše raspoloženje prelazi u očaranost prizorom - briga nas ako i ne stignemo gore, ovo je trebalo doživjeti!

Ono što nismo znali: Golden Rock je treće najvažnije hodočasničko odredište u Burmi (iza Shwedagon Pagode u Yangonu i Mahamuni Pagode u Mandalayu), a najposjećenije je u razdoblju od listopada do ožujka, pri čemu je baš prosinac najudarnije razdoblje.

I eto i nas u prikolici kamiona. Možda desetog, dvadesetog, od kad smo se popeli na jednu od platformi, i kreće vožnja prema vrhu koji je na 1.100 m n/v. Poredani na klupama kao sardine nas oko 30-40 po prikolici. Samo stranci plaćaju prijevoz i ulaz u svetište, a stranaca baš i nema nešto puno.

Vraćamo se u Kinpun. Ovaj put manje stresno, kamionom, cestom prepunom serpentina, cestom kojom smo se i uspeli, a promet prema vrhu i dalje teče bez prestanka.

Čekajući naš bus za povratak u Yangon primjećujem da Punca ne izgleda baš najbolje - mislim na zdravstveno stanje, inače je mačka i pol. Pere ju temperatura, slabo joj je, ima želučanih tegoba i tad mi prvi put priznaje da je u takvom stanju od kad smo krenuli na put, a na putu smo već desetak dana, ali ovako slabo joj do sad nije bilo.

U hotelu odlazi pod hladan tuš, pije tablete, jedna litra vode, soli i šećera (bljak), i u krpe s nadom da će joj sutra biti bolje, jer sutra noćnim busom napuštamo Yangon. Zamislite - 10 dana, pa ja bih si nakon drugog dana pucao u glavu kad bih imao iz čega!

Ujutro joj je tek toliko bolje da se možemo k'o ljudi lijepo posvađati oko planiranja dana u Yangonu do odlaska na autobusni kolodvor. S recepcionarom dogovaram da nam nakon chek-outa omogući ostanak u sobi (10.000 kyata - 8 dolara, američkih naravno), do dolaska taksija koji će nas odvesti na kolodvor udaljen dva sata vožnje od hotela.

A dolazak na autobusni kolodvor - noćna mora! Možda sam pretjerao, ali na kolodvoru stoji bar milijun autobusa. Kako pronaći naš - nema šanse! Srećom Burmanci, pa tako i naš taksist, imaju nevjerojatan osjećaj odgovornosti prema preuzetim obvezama, a njegova obveza jest odvesti nas upravo na naš bus, što on i čini i uz nekoliko raspitivanja dovozi nas tamo gdje treba, pred sam bus. Da to nije učinio vjerojatno bismo i danas bili na tom kolodvoru tražeći svoj bus za Inle Lake.

Za prijevoz autobusima koristili smo tzv. VIP buseve. Vrlo su udobni, novi, za nekih 30-ak putnika, s dva sjedala u redu s jedne strane i jednim sjedalom u redu s druge strane, s dovoljno prostora za noge (sjedala možete spustiti gotovo u ležaj), a za cijenu od 15-ak dolara za 600 km dobijete i deku, zubnu pastu i četkicu za zube, vodu, vlažne maramice pa čak i Colu na odmorištu.

Nakon 12-ak sati noćne vožnje stižemo u Nyaung Shwe, mjesto odakle krećete u obilazak jezera Inle, i upućujemo se prema hotelu smještenom na samom kanalu, odakle kreću svi čamci za obilazak jezera. Budući da smo stigli rano ujutro ostavljamo stvari na recepciji hotela i odlazimo u obilazak nezanimljivog mjesta. Kako i Punca i ja volimo njuškati po lokalnim tržnicama, logično je da nam je to prvo odredište.

Utapamo se u rijeku domaćih ljudi koji obavljaju jutarnju kupunju voća, povrća, cvijeća, mesa, ribe..., čega sve ne. Mjesto je malo pa primjećujemo i više stranaca na ulici. Sjedamo u restorančić nasuprot tržnici, na samom raskrižju, tako imamo čist pogled na događanja na glavnoj ulici. Vremena imamo pa pronalazimo restorane u kojima ćemo objedovati sljedećih večeri. Punca odlazi na masažu (oko 60 kuna za jedan sat), meni se nešto neće pa je čekam u restorančiću gdje smo već bili. Nakon toga u hotel. No, bogme se mi zadržasmo u gradiću i duže nego je trebalo da bismo mogli preuzeti sobu u hotelu koji je udaljen najviše 20-ak minuta pješice od najudaljenije točke do koje smo stigli.

Nakon tuširanja i kraćeg odmora u sobi (tri noći s doručkom cca 100 dolara u dvokrevetnoj sobi), krećemo na piće i večeru u toploj noći Nyaung Shwea. Ispred hotela u kanalu koji vodi u Inle jezero, ziba se privezano bezbroj čamaca koji čekaju sutrašnje goste. Neki se vraćaju s izletom zadovoljnim gostima, s malo mašte sve podsjeća na Veneciju, samo u siromašnijem izdanju...