U trećem nastavku putopisnih reportaža iz nekadašnje Burme, a sadašnjeg Mjanmara, osječki svjetski putnik, naš sugrađanin, tekstom i fotografijama vodi nas kroz bespuća te čarobne zemlje koja se nakon vladavine vojne hunte polako otvara zapadnjacima.

- Pješice stižemo i do Recliming Buddhae - ležećeg Bude - lika kojeg ćemo česti susretati u Burmi. Uostalom, izuzev dobrih ljudi i prelijepe prirode te pagoda, i nemate šta drugo za vidjeti! Ali i one pridonose ukupnom doživljaju zemlje u kojoj boravite, iako osnovni pečat doživljaju daju sjećanja na proživljene trenutke, bilo s vama dragom osobom s kojom te trenutke dijelite, bilo s domaćinima, a ništa ljepše od kombinacije toga dvoga.

Kratak odmor u lokalnoj “birtiji” pa žurno biciklima s prikolicom do Shwedagon Pagode prije večeri. Zbog ograničenosti vremenom najbolje ju je obići u ovo vrijeme, jer je lijepa i po danu i po noći, a ni cijena ulaznice nije za zanemariti, ako bi je obilazili dva puta (cca osam dolara po osobi), bez obzira na ono - dvaput je dvaput!

Znana i kao Zlatna pagoda, visoka je 99 metara, dominira vizurom ravničarskog Yangona. Najsvetija je to budistička pagoda u Burmi, sagrađena između 6. i 10. stoljeća, iako prema legendi potiče još od prije 2600 godina, što bi je svrstalo među najstariji budističke stupe na svijetu.

Prvotno je stupa bila visoka nekih 30-ak metara, ali je postupno dograđivana u visinu da bi u 18. stoljeću dosegnula današnjih 99 metara. Osnova stupe sagrađena je od cigala obloženih zlatnim listićima, a na više dijelove stupe imaju pristup samo redovnici i muškarci - žene ne, što je u skladu s budističkom tradicijom i slučaj je s većinom pagoda u Burmi. Glavna stupa ima 7000 dijamanata, rubina, topaza i safira!

Veliki je to kompleks i lijepo je prošetati njime, osobito kada padne noć i upale se svjetla koja zabljesnu sve stupe, pagode i ostale građevine obložene zlatnim listićima.

Sljedeći dan rano ujutro krećemo taksijem (manje od dva dolara za vožnju) do nedalekog glavnog željezničkog kolodvora, odakle ćemo vlakom do 70 km udaljenog Bagoa. Kupujemo karte za upper seat class vagone, za manje od jednog dolara po osobi za vožnju u trajanju od dva sata. Sama kupnja karata posebna je priča - uvode vas u prostorije iza blagajne gdje predajete putovnice, a jedan od njih ručno vam ispisuje kartu s prezimenom i brojem putovnice na njoj, drugi podatke iz putovnica upisuje u neku knjigu, što ostali rade ne znamo, ali je ozračje veselo i opušteno uz obvezno - bez brige, čekajte vlak, a netko od nas će vas odvesti do vašeg vagona!

Smještamo se u stari vagon s udobnim, iako starim sjedalima. Ventilatori na stropu vagona hlade zrak pri čemu im otvoreni prozori propuhom izdašno pomažu i - krećemo točno na vrijeme. Jedini smo stranci u vagonu pa s razlogom privlačimo pozornost ostalih putnika. Nasuprot nas sjedi mladić odjeven u traperice, majicu, patike, sa sunčanim naočalama, i kod svih mladih obveznim smartphoneom. Na solidnom engleskom uljudno počinje ugodan razgovor, puštajući nas da nesmetano uživamo u ljepoti krajobraza koji nam promiče pored niskog, otvorenog prozora vagona. Povremeno ovaj užitak zamjenjujemo dimovima cigareta u dijelu vagona (na početku i kraju vagona) namijenjenom za pušenje, ostavljajući bez imalo straha svoje stvari na sjedalima.

Kako obići Bago (Pegu - ime iz kolonijalnog razdoblja) - e to ne znamo, vidjet ćemo kad stignemo! Izlaskom iz kolodvora prilazi nam mladić i nudi obilazak znamenitosti motociklima po cijeni od oko osam dolara po osobi (10.000 kyata). U početku nam se to čini malo mnogo, ali nam objašnjava da se sve što treba obići nalazi raštrkano na sve strane ovog nemalog grada (300.000 stanovnika) te da će nas po obilasku dovesti do kolodvora točno na vrijeme za povratak.

Postoji i drugi način obilaska lokacija - iznajmiti taksi koji je mnogo skuplji, ali nama se čini iznajmljivanje motocikala s vozačima mnogo atraktivnijim. Pristajemo, stavljamo kacige i obilazak može početi.

Obići ćemo Shwemawdaw pagodu, Kyaik Pun Paya, Shwethalyaung Buddha, Kanbawzathadi Palace i još neka interesantna mjesta - obećavam da više neću navoditi imena pagoda!

Nakon pagode opet na motocikle pa na drugi kraj grada do Kyaik Pun Paye - četiri kipa sjedećeg Bude spojenih leđima tako da gledaju na sve četiri strane svijeta, sagrađenih 1447. godine. Jedan kip je u potresu 1930. srušen, ali je i obnovljen kad i pagoda tako da tragova tog potresa nema kao ni na svim ostalim znamenitostima.

Predlažemo da negdje usput stanemo na cugu. Može - ali samo kratko. Sjedamo u nekakav restorančić, tri točena Myanmar piva i kola (i vozači piju pivo!), iznose nam nekakve grickalice i umake (svugdje u Burmi obvezno uz piće dobijete i grickalice - kikiriki, prženi grah i sl.). Stol do nas sjedi tip i ispija rum iz 3,5 dcl bočice i na engleskom nas pita odakle smo, kako nam se sviđa u Burmi, neka malo pričekamo - ima on poklon za Puncu. Ne moram naglašavati da je Punca u takvim restoranima jedina žena, pa još puši i pije pivo, što joj priskrbljuje dodatne simpataije gostiju. Šta ćemo - naručujemo još jednu rundu pa na motocikle za tim tipom.

Vodi nas kući, a tamo kao u Aladinovoj špilji - soba puna haljina, hlača, majica - biraj Punca! Poklanja joj neke hlače, red je da kupiš još nešto. Punca kupuje još jedne hlače (ne trebaju joj ni one prve) po cijeni koja uključuje i one “poklonjene”.

Tip je trgovac i pol - lopov bez premca i još mu zahvaljujemo na poklonu.

Otegnulo se ovo pa su naši vozači pomalo nervozasti, iako ne snose nikakvu odgovornost za poremećaj plana obilaska. Brzo do Shwethalyana Buddhe - još jednog ležećeg Bude (dug 55 metara) - možemo li na cugu? Ne može, moramo do Kanbawzathadi Palace - odgovaraju uglas oba vozača. Sjedni na motocikl i slušaj - nema druge.

Stižemo do Kraljeve palače - lijep kompleks iz 16. stoljeća, od tikova drveta sagrađenih reprezentativnih zgrada na površini od 82 hektara. Zanimljiva promjena oku umornom od opetovane ljepote pagoda.

Idemo dalje, vozači pokazuju na sat - imamo još posla, a ne može, sad smo mi na redu da se pobunimo - idemo na cugu! I bogme smo ih uvjerili - sjedimo i pijemo do polaska vlaka, uz blagu zabrinutost kako će nas vozači dovesti do kolodvora uz ispijenu količinu piva.

Kasnije sam shvatio uznemirenost vozača našim nonšalantnim poštivanjem dogovora obilaska - što smo dogovorili mora se i ispuniti - oni to drže svojom obvezom, nema odstupanja, iako im jasno dajemo do znanja da smo ionako dosta vidjeli...