Magazin
HRVATSKE POETSKE PERSPEKTIVE: IVANA LULIĆ, O SEBI I SVOJOJ KNJIZI PJESAMA..

U danu uvijek pronađem vremena da stanem, da se isključim i osjetim
Objavljeno 13. travnja, 2024.
Dani buduće prošlosti: Nekad pjevačica, danas ona koja se bavi riječima, a tko zna tko ću biti sutra...

Za početak malo biografije... Ivana Lulić u glazbenoj se javnosti pojavila prije desetak godina kao članica ženskog kantautorskog dua Auguste. S dva autorska albuma i nominacijom za nagradu Porin 2016., suradnjom s kantautoricom Ninom Romić te s povremenim nastupima s Terezom Kesovijom i Letom 3, prethodno pjevajući klasičnu glazbu u Akademskom zboru "Ivan Goran Kovačić" i međunarodnim ansamblima, iz glazbenog svijeta postupno prelazi u književni. Usporedo djelujući kao glazbena novinarka i marketing-menadžerica, prvo unutar diskografske kuće, a potom kao samostalna PR profesionalka u području kulture, svoju kreativnost iz glazbenog svijeta Lulić seli u područje književnosti.



Pisanje usavršava tijekom dva ciklusa radionica suvremene poezije kod Olje Savičević Ivančević i svoju poeziju objavljuje u regionalnim zbornicima i časopisima. Zastupljena je u zbirci "Na početku novog kruga" (CeKaPe, 2021.), zborniku pjesama za pjesničku nagradu "Milo Bošković" (Kolašin, Crna Gora, 2021. i 2023.) i antologiji poezije "Šumski pjesnici" (Fotopoetika, 2023.), časopisu Tema, a izbor pjesama predstavljen joj je i na Hrvatskom radiju u emisijama "Poezija naglas" Irene Matijašević, "Metafora" i "Moj izbor" Ivice Prtenjače.

Okušala se i u pisanju proze, te je dobitnica nagrade za najbolju kratku priču na Međunarodnom ljetnom natječaju književnog časopisa Kvaka 2019. godine. Ušla je u konkurenciju za pjesničku nagradu "Na vrh jezika" 2020. i 2021. godine, a 2023. u izbor pet najboljih rukopisa za književnu nagradu "Milivoj Cvetnić". Povremeno se likovno izražava, izlaže svoje radove i stvara radijske dokumentarce.

Lulić je u svojoj poeziji britka i jasna, istovremeno jednostavna i kompleksna, zaokupljena pitanjem identiteta, koji otkriva propitujući dinamike raznih odnosa, obiteljskih, partnerskih, prijateljskih, situacijskih. U zbirci "Znaš li gdje je Špišić Bukovica?" (Alegria, 2023.), koja nosi ime njezina prvog mjesta stanovanja, na razmeđu Podravine i Slavonije, ona je u potrazi za mjestom pripadanja, koja se kao tema proteže kroz cijeli rukopis... Sve u svemu, i više nego dostatno razloga za ovotjedni intervju sa svestranom Ivanom Lulić...

RADIONICE KOD OLJE


Uzimajući u obzir tvoje bogato iskustvo u različitim područjima (glazba, novinarstvo, marketing i menadžerstvo...), može li se zaključiti da je kod tebe književnost neka "viša konstanta", interes koji traje i koji je naposljetku finaliziran i u formi knjige poezije? Kako bi u nekom sadašnjem svođenju računa sa samom sobom opisala prijeđeni put od, recimo, kantautorstva u Augustama do lirike Špišić Bukovice, da se referiram na tvoju zbirku poezije?

- Književnost je kod mene prisutna odmalena. Unatoč tome, u znatnoj mjeri sam ju zanemarila dok sam se intenzivno bavila glazbom. Kad sam počela sustavnije oblikovati svoje misli pišući tekstove za Auguste, mislim da sam prilično zavoljela to svoje izražavanje stihovima za svoju prvu knjigu. S vremenom sam shvatila da moje pjesme mogu živjeti bez glazbe, da mogu imati neko proširenje i da mi donose čistu slobodu.

Koliko vidim iz tvog CV-a, pisanje si usavršavala i tijekom dva ciklusa radionica suvremene poezije kod Olje Savičević Ivančević, a svoju poeziju objavljivala si u nizu zbornika i časopisa, pri čemu su došle i neke nagrade... Što je za tebe osobno poezija? Jacques Prévert je rekao da je "poezija ono što se sanja, ono što se zamišlja, ono što se želi, i ono što se često dogodi", te dodao - "poezija, to je stvarnije i korisnije ime života"...

- Radionice kod Olje bile su bitne jer su mi otvorile vrata prema nekoj književnosti koju dotad nisam poznavala, a onda mi je iščitavanje donosilo neka nova nadahnuća. Na jednom nas je susretu upoznala s poezijom Radmile Petrović i sjećam se koliko sam bila očarana što netko meni generacijski blizak može tako pisati o selu i jednostavnim jezikom slojevito otkrivati dubine. Poezija je taj jedan iskošen pogled na stvari koji meni unosi ljepotu u život.

SELO MOJE MALO...



Zadržimo se još malo kod pisanja, pa spomenimo i Charlesa Baudelairea, koji je jednom kazao da treba "uvijek biti pjesnik, pa čak i u prozi". To navodim zato što si se i sama okušala u pisanju proze, pa si bila i nagrađena za najbolju kratku priču... Između proze i poezije, kako je i zašto poezija pobijedila kad si se odlučila za svoju prvu knjigu?



- Možda je to do mog karaktera, ali ako nemam dovoljno snažnu motivaciju, nisam dosljedna. Za pisanje proze potrebno je puno više vremena i sustavnog pristupa. Uz posao, meni je uvijek nedostajalo tog vremena. S druge strane, ako imam misao za pjesmu, ta misao je uz mene što god radila u danu. Ona se po cijele dane polako destilira i onda mi nije potrebno puno vremena da je zapišem. Možda bih rekla da mi je poezija prirodnija, ali vjerojatno je stvar i u tome što sam puno više vremena provela pišući pjesme nego priče.

I evo nas do tvoje aktualne zbirke poezije, intrigantnog naziva "Znaš li gdje je Špišić Bukovica?". Znam da te mnogi pitaju za taj i takav naslov, pa je red da to pitanje i ja postavim. Daklem, odakle inspiracija za tako efektan naslov za zbirku pjesama? U širem kontekstu zbirke, koje su inspiracije, utjecaji, "kameni temeljci", da se tako izrazim, tvojeg stihotvorstva, lirike, pjesništva koje nam prezentiraš na stotinjak stranica divno dizajnirane knjige s pet poglavlja...?

- Špišić Bukovica je mjestašce na razmeđu Podravine i Slavonije gdje sam odrasla i gdje su me počele intrigirati sve teme o kojima sam pisala ovdje u zbirci. Tamo sam naučila pisati, tamo sam otkrila svoje strasti, naučila što volim i što me boli. Uvijek su me zanimali ljubav, smrt, razlozi zašto pravimo određene odabire, putovanja i što nam ona čine, kako nas obitelj mijenja i tko postajemo zbog nje, požrtvovnosti ili privrženosti. Tridesete su godine gdje se na neki način opraštam od mladenaštva i pokušavam prigrliti zrelost i iskustva koja su me učinila osobom kakva sam danas. I dalje me zaokuplja pitanje identiteta jer kao osobe stalno evoluiramo, no ponekad zapinjemo na nekoj određenoj slici o sebi jer ne stižemo razmišljati o svojim izborima koje svakodnevno činimo. Špišić Bukovica je ovdje bila kulisa svih tih zbivanja koja su me poticala na pisanje, ali nekom drugom čitatelju to može biti njegovo mjesto. Htjela sam na neki način odati počast svemu što me izgradilo.

POJAM IDENTITETA


Osim poezije i proze jedan od tvojih interesa je i slikarstvo, povremeno se likovno izražavaš, izlažeš svoje radove... Što nam o tome možeš reći? No gdje je u svim tim umjetničkim izazovima, formama i sadržajima - GLAZBA? Je li ona, glazba, napose ona autorska, za stalno ili privremeno u drugom, trećem planu...?

- Crtanje se u mom životu pojavilo tek prije nekoliko godina. U nedostatku posla i inspiracije, čisteći neke ladice koje nisam dugo otvarala, pronašla sam crni tuš i odlučila napraviti neke jednostavne crteže za zidove svog stana. To je nešto novo moje, u što ulazim bez ikakvih očekivanja i jednostavno učim. Neki su crteži završili i u mojoj zbirci, ali izrazito mi je drago što je moj portret Junga uvršten i u novi prijevod njegove autobiografije "Sjećanja, snovi i razmišljanja" u izdanju male nakladničke kuće Slovozvuk. Glazba je i dalje negdje u pozadini, privremeno ili stalno, još uvijek ne znam.

Sama u popratnom tekstu na unutrašnjem ovitku knjige navodiš kako te "uvijek mučilo pitanje identiteta". Je l‘ sada, s ovom zbirkom poezije, taj identitet konačno pronađen ili ga još uvijek tražiš? U tom smislu, što bi za tebe bio i što znači identitet?

- Nedavno sam pročitala sjajan esej libanonskog novinara i pisca Amina Maaloufa "U ime identiteta", koji kaže kako ta naoko jednostavna i jasna riječ u sebi čuva mnoge kompleksne slojeve. Za mene je identitet otvoren pojam koji se može mijenjati i koji nije dan zauvijek. Svako novo iskustvo oblikuje tu masu unutar mene. Pokušavam se riješiti te potrebe za kolektivnom pripadnošću i jednostavno biti što želim i osjećam u sadašnjem trenutku. Nekad pjevačica, danas ona koja se bavi riječima, a tko zna tko ću biti sutra.

S obzirom na tvoju širinu interesa, koliko pratiš hrvatsko pjesništvo, starije i novije, koje bi autore pritom izdvojila? Što, s druge strane, misliš o hrvatskoj prozi danas? I kako bi ocijenila situaciju s knjigom u Hrvatskoj, ali i u svijetu, je li knjiga, napose ona tradicionalna, u krizi, odnosno koliko je realna opasnost da e-knjige preuzmu dominaciju...?

- Pratim domaću produkciju i svakodnevno čitam. Ima mnogo autora toliko različitih estetika da svatko može pronaći nešto što mu progovara, što razumije i što ga dotiče. Nikola Šerventić je pjesnik koji će za koji mjesec objaviti svoju prvu zbirku i tome se baš veselim. Na svojoj polici skupljam knjige Petra Gudelja, Danijela Dragojevića, Maje Klarić, Olje Savičević Ivančević i uvijek im se rado vraćam. Ako govorimo o prozi, ovih dana jako mi odgovara nova knjiga Marka Tomaša "Knjiga za Maju"; a oborili su me i romani Igora Beleša "Listanje kupusa" i Magdalene Blažević "U kasno ljeto". Zoran Žmirić je fantastičan, a Osječanka Ena Katarina Haler napisala je meni najdraži roman "Nadohvat".

Okružena sam čitateljima, pa mi se ne čini da će knjiga kao takva ikad biti ugrožena. Možda će nove generacije više voljeti e-knjige, kao što danas puno prirodnije slušaju glazbu na streaming servisima, ali i to je legitimno. Ne trebamo osjećati nikakvu ugrozu dok god postoji produkcija.

SVAKODNEVNA POTRAGA


Za kraj nekoliko relaksirajućih pitanja. Primjerice, između analognog i digitalnog, što biraš, konkretno, recimo, u glazbi? Koliko si "in" s društvenim mrežama, koliko si virtualno aktivna i što općenito misliš o takvom, globalno dominantnom i sveobuhvatnom umreženju svijeta 21. stoljeća?

- Zbog naravi svog posla virtualno sam aktivna, iako zbog očuvanja vlastitog dnevnog mira imam isključene obavijesti. Kao sve ostalo, i to umrežavanje ima svoje dvojnosti. Pokušavam ubrati one dobre strane, pronaći istomišljenike, preispitivati svoje želje, a s druge strane očuvati sebe. Ako govorimo o glazbi, tu sam već godinama posve digitalna, no ipak kupujem vinile svojih najdražih izvođača. Tržište još uvijek nije dovoljno uređeno, pa je ovo neka moja podrška njihovu radu.

Što možemo očekivati od Ivane Lulić u bliskoj budućnosti; nove knjige, neka nova glazbena izdanja, reaktiviranje Augusti...? Možda tvoje okretanje k filmskoj umjetnosti, postoji li interes i za to područje, između ostalog?

- Posljednjih mjeseci pokušavam se osloboditi očekivanja koja imam od same sebe jer uvijek veliko sanjam, a onda se moji trenutni kapaciteti pokažu nedovoljnim za realizaciju - s time se teže nosim. Radim male stvari. U danu uvijek pronađem vremena da stanem, da se isključim i osjetim. Onda se jave neke prave ideje koje se mogu ostvariti. O glazbi redovito pišem, ali je već neko vrijeme ne stvaram. Nekidan sam konačno osjetila potrebu za sviranjem, pa sam sate provela za klavirom. Tko zna kamo će me to odvesti. Ponovno pišem poeziju i to me veseli. Za filmsku umjetnost imam najmanji interes - povremeno se pojavljujem u TV reklamama ili u nekoj sporednoj ulozi u domaćoj ili stranoj produkciji. Zabavno mi je to kostimiranje, ali sve je to u službi igre u ovoj odrasloj dobi...

Zaključimo uobičajenim pitanjem za prepoznavanje: Ivana Lulić u tri-četiri-pet-deset riječi?

- Ivana u potrazi za ljepotom, radošću i smislom svakog dana.

Darko Jerković
Čežnja za hrabrošću
S Ivanom Lulić dobili smo svjež, sažet pjev, reduciran na najbitnije teme: ljubav, smrt, identitet. U toj naoko jednostavnoj poeziji pronašli smo dubine i najviše se radovali kad bismo otkrili da pjesnikinja zaista ostvaruje svoju mnogo puta spomenutu pobunu i promjenu upravo u otporu zadanoj stvarnosnoj pjesničkoj paradigmi, koju inače poštuje. Želja za promjenom mjesta, za putovanjem, najljepša je kad se manifestira u jeziku, koji doživljava promjenu registra i postaje od deskriptivnog jezik koji proglašava, obznanjuje primjerice da “oceana nema”... To je hrabrost za kojom čezne ova mlada pjesnikinja, od koje očekujemo da piše i dalje, iako su, kako ona kaže, “samo lude naumile živjeti od slova”. (Irena Matijašević, Hrvatski radio/(Poezija naglas)

Možda ste propustili...

INTERVJU: ZVONKA OBAJDIN, GLAZBENICA, O SVOM NOVOM PROJEKTU LIBERTYBELL

Pjesme za Sandmana i Kafku

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

DRUGA STRANA UKRAJINSKOG RATA: TESLIN POUČAK - FANTAZIJA ILI STVARNOST?

Energetski sustav postaje ključna bojišnica

2

TJEDNI OSVRT

SDP-ovci već traže novog šefa stranke

3

KREŠIMIR MACAN, PR STRUČNJAK ZA ODNOSE S MEDIJIMA I STRUČNJAK ZA POLITIČKE KOMUNIKACIJE

S obzirom na odnose snaga, Plenković je dobio optimalnu podjelu resora