U drugom nastavku putopisnih reportaža iz nekadašnje Burme, a sadašnjeg Mjanmara, naš Osječnanin riječima i fotografijama upoznaje čitatelje s novim doživljajima u Yangonu, glavnome gradu te dalekoazijske zemlje.

- Izlaskom iz klimatizirane zgrade aerodroma u Yangonu dočekala nas je topla noć (oko 25 °C) i velik broj taksija. Turista u Burmi još je uvijek malo, s obzirom na to što sve Burma nudi i može ponuditi, pa tako ni gotovo dvosatna vožnja do hotela nije neki osobiti trošak - manji od 10 dolara.

U Burmi se vozi desnom stranom kolnika (kao i kod nas), ali gotovo svi automobili, autobusi, kamioni... (sigurno njih 90 %) imaju upravljač također na desnoj strani. Zašto? Odluka nekog ludog generala koji je vožnju lijevom stranom kolnika držao ostatkom kolonijalne prošlosti. Jedino mi nije jasno zbog čega i novi automobili, a nije ih malo, imaju volan na desnoj strani vozila - navika, valjda!

Hotel nam se nalazi u središtu grada - ni 10 minuta pješice od Sule pagode, jedne od glavnih znamenitosti petomilijunskog Yangona. Mali je to hotel, čist, udoban, smješten u relativno mirnoj uličici, uz jednu od prometnijih avenija grada. Ulice su označene brojevima pa tako snalaženje u gradu nije problem.

Meni je za kretanje gradom potrebna karta i onda nemam nikakvih poteškoća pri pronalaženju nama zanimljivih lokacija, ali Punca - njoj ne treba ništa, nevjerojatno, ali ona se u gradu snalazi po osjećaju i to joj u velikoj većini slučajeva uspijeva. Vrlo, vrlo rijetko dogodit će nam se da ne znamo gdje se trenutno nalazimo, ali i to rješavamo relativno brzo sjedeći uz kartu i piće u nekom lokalnom “bircu”, a i pomoć mještana nije zanemariva, iako se uglavnom ne razumijemo.

Nakon smještaja u sobu (svi hoteli u kojima odsjedamo su u kategoriji naših hotela s tri zvjezdice - ovdje su četiri noćenja s doručkom u dvokrevetnoj sobi oko 200 dolara) odlazimo u razgledanje okolice hotela, na večeru, piće... Već je noć, oko 20 sati. Inače, mrak u Burmi pada u 18.00, 18.05 sati, i to vrlo brzo - nema sumraka, na ovim geografskim širinama noć pada odmah, zalazak sunca je vrlo kratak - možda pet minuta. Ulice su prepune ljudi, promet vrlo živ, na nogostupima uz brojne trgovine, ulični prodavači prodaju voće, kuhani i pečeni kukuruz, povrće, igračke, cigarete...

Inače, ljudi u Burmi izuzetno su dobri, nenametljivi, uljudni, pošteni - jednom riječju divni - tako da ne moram naglašavati da se u cijeloj Burmi osjećate izuzetno dobrodošli, sigurni i spokojni. Vrlo rijetko će vam prvi prići, ali ako zatrebate bilo kakvu pomoć - savjet, uputu, bilo što, trudit će se da vam na svaki način pomognu, iako vrlo slabo ili nikako govore engleski. Naime, engleskim jezikom možete se sporazumijevati samo s osobljem hotela (ne svima), taksistima, konobarima, uglavnom samo s onima koji poslom dolaze u dodir s rijetkim strancima (u cijelom Yangonu ne znam jesmo li sreli desetak bijelaca), nekad bolje, nekad slabije, ali dovoljno da uz obostrani osmijeh riješite ono što treba. No, lako se možete sporazumjeti s mladima - sve ih više uči i govori, neki izuzetno dobro, engleski jezik.

Prvu večer u Yangonu tražimo nekakvo mjesto gdje bismo na brzinu nešto pojeli i popili, bilo to na ulici ili u nekom restoranu. Ovu riječ “restoran” treba uvjetno shvatiti budući da se uglavnom radi o nazovimo ih zalogajnicama s dodatnom mogućnošću naručivanja piva, kole, vode... Restorana boljeg interijera nema puno, uključujući ovdje i restorane skupljih hotela.

Tako i nas dvoje nakon nekoliko neuspjelih pokušaja nailazimo na jedan pristojan pub koji osim ukusne hrane nudi i solidan izbor koktela, piva, bezalkoholnih pića... Pa hajde da probamo. Za početak mojito, pržena riba i pomes frites te pivo za Puncu i svinjska rebra s roštilja uz izvrstan umak i kola za mene - cijena oko 20 dolara. Budući da ja ne pijem alkoholna pića, ovdje ću se morati osloniti na Punčinu procjenu kvalitete piva - od svih piva u ponudi tijekom ovog putovanja bilo zapadnoeuropskih, bilo piva okolnih zemalja, najviše joj se svidio Myanmar beer, bilo u boci, bilo točen, a za koplje ispod Mandalay beera, dakle, dva domaća piva. A ja vjerujem njezinoj procjeni kako je i ona vjerovala mojoj procjeni ljutine raznih umaka posluženih uz razna jela budući da ona podnosi ljutinu umaka do određene granice, a koju granicu sam ja znao prepoznati. Svejedno, u početku, kada bi bilo: ova dva umaka možeš, a ovaj ne, ona bi probala i ovaj pod ne što je kod mene izazivalo neskriveno zadovoljstvo promatrajući je kako nekontrolirano puše mlatarajući rukama i nekoliko minuta - pa me ti nemoj slušati!

Cijene domaćih piva i onih okolnih zemalja u “restoranima” kretale su se od 1000 do 1500 kyata (6 - 10 kuna), dok su u restoranima bile uglavnom 2000 kyata (oko 12 kuna). Cola oko 1000 u restoranima, na ulici 400 - 500 kyata. Voda od 1,5 l u restoranima od 1000 do 1500 kyata, na ulici oko 500 kyata, 0,5 l na ulici 200 - 300 kyata. Strane cigarete stoje oko 1,5 eura, ali sam ja već prije putovanja znao da su njihove “Premium Gold” cigarete vrlo dobre, a cijena im je 700 kyata - dakle 3,5 kuna kutija - pa smo se u Yangonu njima opskrbili za cijelo putovanje Burmom i za boravak na Langkawiu u Maleziji, budući da za dalje nismo mogli jer u Singapur, kamo smo išli s Langkawija, ne možete unijeti apsolutno ništa iz Malezije!

I da, u Burmi nema noćnog života. Sve se zatvara u 22 sata, ulice opuste i zaista nemate nikakvog razloga dotad ne biti u hotelu. Zato život i živost gradova započinje već u 5 - 6 sati ujutro, kada zna biti poprilično hladno - oko 15 °C, a sve ispod 20 stupnjeva i Burmancima i meni je upravo tako!

Sutradan krećemo za Punčinim nosom u obilazak grada - jedini plan je obići Sule pagodu i u predvečerje stići do Shwedagon pagode, a sve ostalo ćemo obaviti putem, pa tako i posjet Central Railway Stationu (glavni željeznički kolodvor) gdje ćemo se raspitati za vlak do nedalekog Bagoa koji namjeravamo obići sljedeći dan.

I tako, s kartom grada u džepu prepuštam se Punčinu osjećaju za prostor i bez imalo poteškoća stižemo do travom i zelenilom uređenog glavnog trga okruženog zgradama u klasicističkom stilu s nekom vrstom obeliska u središtu. Na jednom kraju trga nalazi se Sule pagoda - velika zlatom obložena stupa visoka 44 metra. Prema legendi, stara je 2500 godina, a unutar nje nalazi se pramen Budine kose. Ali ipak, stvarnost se s legendama ne poklapa. Pagoda se nalazi u samom središtu Yangona, a u vrijeme protesta protiv vlasti bila je središte okupljanja istomišljenika. U bazi je osmerokutnog oblika, gdje se nalaze trgovine s potrebnim i nepotrebnim drangulijama. Ulazak u pagodu je besplatan i ima se što vidjeti, osobito kada je to prva pagoda koju obilazite. Puna je ljudi, tu i tamo poneki stranac, neki se mole, ostali samo razgledaju.

Nakon odmora u s razlogom praznom restoranu (cijene) smještenom u prelijepom parku na obali jezera s drvenim šetnicama, lopočima, hladovinom palmi - nastavljamo lutanje gradom vrlo živog prometa, koji nikako ne možete doživjeti kao grad jedne od najsiromašnijih zemalja svijeta (uostalom kao i cijelu Burmu - nikako se ne mogu pomiriti s tim podatkom jer sam, lutajući svijetom, vidio puno više zemalja koje ostavljaju takav dojam). Automobili su uglavnom novi, niže srednje klase, japanskih, južnokorejskih ili kineskih proizvođača, motocikli isto tako, prometnice su uglavnom čiste, a ljudi uglavnom djeluju sretno. Nije li baš osjećaj sreće mjerilo prema kojemu bi se trebalo određivati bogatstvo neke zemlje?