Adio, Laffe.

Novinarstvo je, ono pravo, iskonsko, jedan od zanata koji traži kompletne ljude. One koji će mu se predati, one koji će ga živjeti, najčešće do posljednjeg daha. Zdravko Juričko – Lav (draže mu je bilo Laff "sa dva f, ka‘ buffet"), dugogodišnji urednik autopriloga Slobodne Dalmacije, živio ga je do posljednjeg daha i, nažalost, nastavio niz onih koji se nisu nauživali novinarske mirovine.

Lava su znali svi. Od ljubitelja automobila do ljubitelja nogometa, jer u obje je životne faze bio sav u tome što radi. Mlad i perspektivan nogometaš koji nije dobio pravu priliku kod kuće golobrad se otisnuo preko Bare i zaigrao za Metros Croatiju Toronto, rame uz rame s legendarnim Eusebijem, osvojio sjevernoameričko prvenstvo, a svojim vicem na terenu i izvan njega osvojio srca svih oko sebe. Balun je po povratku zamijenio novinarskim perom, a putevi su nam se susreli zahvaljujući automobilima. Uz Edija Prodana, urednika autopriloga u Novom listu, činili smo nezagrebački trio fantastikus, koji je nazvao Dijaspora&Peronospora. Šala je bila njegov đir, pa mi je bilo teško pronaći Lavovu ozbiljnu fotografiju za ovako ozbiljan tekst.

Dalmatinski tovar, istarski boškarin i slavonska svinja (i na to ima autorska prava) zajednički su natukli desetke tisuća kilometara i novinskih kartica. Bio je to vezni red kakav bi poželjeli svi treneri/urednici ovog svijeta jer nikad nitko od nas nije znao koji je napisao tekst, okinuo fotku..., a svi smo imali sve. I ne samo o automobilima. Iako Splićanin srcem i dušom, bio je povezan i s Osijekom, i godinama prije našeg susreta. Dijelio je svlačionice s Luksom, Grnjom, Tomaševićem... Čekalo ga je i mjesto na otvorenju novog stadiona, samo je trebao ozdraviti, još jednom progurati životu loptu kroz noge kao što je to jednom davno učinio Peleu.

Duge zajedničke kilometre kratili su vicevi, britki humor i škola dalmatinskog. Zahvaljujući njemu "licencirani san redikul, položija san treći stupanj dalmatinskog i mogu razumit pisme Tedija Spalata". Zahvaljujući njemu i mnogi su mlađi kolege stasali u cijenjene novinare i ljude. Nažalost, prerano je otišao da mu svi stignu zahvaliti malim kapučinom na Rivi ili na stajalištu Janče, koje je svaki ponedjeljak bilo postaja na putu do Zagreba. Da zna da ga na njegovo posljednje putovanje svi koji su ga znali ispraćuju suzama, jako bi beštima. Mi znamo da će mu se brk nasmiješiti svaki put kada ponovimo neki od njegovih bisera, viceva, uzrečica – svega čime nam je obogatio život.

Mirko VUKOTIĆ