Nakon pobjede nad Hajdukom i osvajanja Kupa s nogometašicama Osijeka bio je sretan kao malo dijete. Sretan kao u svojim najboljim igračkim danima.

Odigrao je Robert Špehar u karijeri velikih utakmica. Od Osijeka preko Zagreba, Club Bruggea, Monaca... pa ponovno Osijeka i u svakoj je sredini imao ulogu čovjeka zaduženog za egzekuciju. Nije bio klasični napadač, ali je bio ubojica markantna lica. Početkom devedesetih, kad je nogomet još bio romantika, manje snaga i mišići, još manje čisti biznis, prvo hrvatski, a onda i belgijski braniči teško su mogli ugasiti taj njegov instinkt za "pravo mjesto u pravo vrijeme". Neki će reći, mogao je puno više, vjerojatno je i mogao, bio je odličan, ali i podcijenjen igrač. Najviše u vlastitom dvorištu. To se najbolje vidi po statusu koji je imao u reprezentaciji, a koji je bio - nikakav. Malo zbog konkurencije, više zbog izbornika, a malo i zbog njega. Nakon što nije dobivao minute u kockastom dresu, javno je poručio "dok je Ćiro izbornik, više ne dolazim u reprezentativno okruženje". Zatvorio si je vrata reprezentacije, ali u Club Bruggeu mu je ostao kultni status. I danas je tamo rado viđen i drag gost.

Sjajan u dresu Osijeka, dvaput je bio najbolji strijelac HNL-a, bio je dio sjajne generacije sad posrnulog Zagreba, koji se tad s jakim i moćnim Hajdukom hrvao za naslov prvaka. U Belgiji je osvojio dvostruku krunu i bio najbolji strijelac lige, zabio je u poluzavršnici Lige prvaka kao igrač Monaca, i to Juventusu, u kojem su u to vrijeme igrali Zidane i Del Piero. U Club Bruggeu ga priznaju kao jednog od svojih najboljih igrača svih vremena. Bilo je u Špeharovoj igračkoj karijeri velikih utakmica i slatkih pobjeda, lomio je suparnike s mangupskim osmijehom, onako po slavonski inatio se kad mu je nešto smetalo, a jednu zapaženu i veliku utakmicu Špehar igra posljednjih sedam mjeseci kao trener ŽNK-a Osijek. Ne toliko zbog rezultata, koliko zbog same činjenice što je ostao na klupi tog kluba. Svojim ostankom u Gradskom vrtu kada je klubu bilo najteže i kada je prijetio totalni slom pokazao je jednu karakternu crtu koja zaslužuje naklon bijelo-plavih igračica, klupskog vodstva, svih onih koji vole osječki sport, jer ostanak na brodu koji se opasno ljulja i prijeti da potone vrijedan je poštovanja. Špehar je nogometno ime kojemu nisu trebala takva "ženska sra...", ali nije se povukao. Naravno da je bilo onoga "što mi ovo treba", ali još više "ajmo sad raditi".

Kao bomba jesenas je u gradu na Dravi odjeknula vijest da se Špehar vraća u Gradski vrt, i to kao trener nogometašica Osijeka. Čelnik ŽNK-a Osijek Bojan Bodražić dobio ga je na priču, malo na sentiment, ipak je Robertov otac Slavko vodio nogometašice Osijeka devedesetih godina prošlog stoljeća. I nedugo nakon što je sjeo na klupu najtrofejnijeg ženskog nogometnog kluba u Hrvatskoj, u bijelo-plavom taboru - totalni kaos. Naravno, zbog novca, starih repova oko premija. Ili ipak nečeg drugog, što je vrebalo iz pozadine, ali to je za neku drugu priču... Većina prve ekipe, sve redom iskusne i dobre igračice, okrenula je leđa klubu, stupila u štrajk, počela su javna prepucavanja na relaciji klupsko vodstvo - igračice u štrajku, bilo je iznošenja prljavog rublja i netočnih cifri... Atmosfera nije bila loša, nego očajna, a Špehar je cijelo to vrijeme šutio i radio. Stavio se na stranu kluba, ostao, iako se tih dana osjećao jako loše. Našao se u kaotičnoj situaciji s kojom nije imao baš nikakve veze i da je tad rekao "adio, društvo, nije ovo za mene", tko bi mu mogao zamjeriti. No nije otišao. Na klupi ga nije zadržala bogovska plaća, poznato je da u ženskom nogometu novca nema, nije se maknuo zbog osjećaja da ne može još i on ostaviti klub na cjedilu. Prihvatio se posla s još više strasti i htijenja, opet je proradio onaj njegov inat, često se sav sretan javljao i pokazivao snimke sjajnih poteza djevojaka na treninzima. Nismo mislili da će ga ženski nogomet toliko "uvući", ali uživa u radu, u svakom treningu, svakoj utakmici. Nakon što su nogometašice Osijeka u srijedu osvojile trofej Kupa Hrvatske, bio je jedan od najsretnijih ljudi u Velikoj. Valjda je tako moralo biti, za sve ono što je ŽNK Osijek prošao u posljednjih nešto više od pola godine, Lorena je zaslužila podignuti trofej, a Špehar da ga razdragane igračice "vijaju" po terenu kako bi svi zajedno završili u sretnom zagrljaju. Netko od gore valjda vidi sve, nakon svih muka i očaja, nagradio je klub pokalom koji za ekipu i sve ljude oko ŽNK-a Osijek ima veću vrijednost od pokala što ga dobivaju pobjednice Hrvatskog kupa.