Premda se s dolaskom toplijeg vremena o energetskim problemima manje raspravlja, tema nikako nije u drugom planu, naprotiv, po mnogo čemu energetika i sve s njom u vezi cjelogodišnja su konstanta koliko u Europi i Europskoj uniji toliko i u Hrvatskoj. Još su, primjerice, svježi odjeci važne konferencije "Energetika 2025." održane krajem siječnja u Zagrebu, na kojoj su sudjelovale vodeće hrvatske energetske tvrtke, državni fondovi i agencije, znanstvene institucije, stručnjaci i inovatori iz energetskog sektora kako bi zajedno istražili prilike i izazove energetske tranzicije, u skladu s nacionalnim strateškim ciljevima i smjernicama Europske unije.

No što se zapravo podrazumijeva pod pojmom energetika? Pouzdana enciklopedija.hr navodi preciznu definiciju: Energetika (prema energija) multidisciplinarna je znanost koja se bavi energetskim izvorima, pretvorbom različitih oblika energije u potreban oblik, proizvodnjom električne energije, prijenosom i raspodjelom energije, postupcima njezine racionalne upotrebe te posljedicama proizvodnje i iskorištavanja energije na čovjekovu okolinu. (elektrana; električna mreža; električno postrojenje; elektrotehnika).

KLJUČNI ASPEKTI

Inače, povijest čovječanstva vezana je uz korištenje energije. U onom trenutku kad je čovjek počeo kontrolirati prirodne sile, počinje i korištenje energije. Sasvim sigurno vatra je bila jedna od prekretnica u razvoju čovjeka - piše u svoma radu "Energetika" izv. prof. dr. sc. Igor Sutlović, te između ostalog navodi kako je logično da je čovjek nakon što je naučio koristiti vatru imao potrebu i za dovoljnim količinama energenata kojima će tu vatru održavati. Okrenuo se onome što mu je u prirodi bilo najbliže, a to je drvo koje možemo sasvim sigurno označiti kao prvi (kemijski) izvor energije koji je čovjek upotrebljavao.

Kad se, pak, iz daleke prošlosti vratimo u sadašnjost, iz svakodnevnog života znamo da se energija pojavljuje u različitim oblicima. Na plinskom plameniku možemo zagrijavati epruvetu u laboratoriju, kod kuće kuhati čaj. Kad pritisnemo sklopku, zasvijetlit će svjetiljka, a kada to ponovimo, svjetlo će se ugasiti. Kad žarulja svijetli, strujni krug je zatvoren, a kada ne svijetli, strujni krug je otvoren. Svatko zna da jednim pokretom može ponovo zatvoriti strujni krug. Kad žarulja svijetli, daje svjetlo i toplinsku energiju, a kada ne svijetli, znamo da je električna energija "tu negdje". Kad u automobilu kojeg pokreće motor, zasvijetli crvena žaruljica za gorivo, moramo otići na benzinsku pumpu kupiti gorivo. Kad smo kupili gorivo, kupili smo neki oblik energije. Još nešto, napunili smo spremnik gorivom, sjeli u automobil koji je sad "pun" energije, i ništa. Moramo okrenuti ključ, "upaliti" motor, pa tek tada voziti. Možda na ovaj način nismo do sada razmišljali, a sasvim sigurno da smo cijelo vrijeme govorili o energiji na ovaj način - zaključuje prof. Sutlović.

Kad se povede riječ o širem kontekstu energetike, jedan aspekt treba posebno naglasiti, a to su pojedina krizna razdoblja u kojima je energetika imala glavnu uloga. Tu ne moramo ići daleko u prošlost, nego se između ostalog prisjetiti nekoliko globalnih energetskih kriza iz 20. stoljeća poput dramatične situacije s naftom prije nešto više od 50 godina. Prva naftna kriza izbila je u listopadu 1973., kada je Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEC), u prilikama opće financijske nestabilnosti u svijetu i vojno-političke krize na Bliskom istoku, uspostavila uspješan kartel i višestruko povećala cijenu nafte te nametnula preraspodjelu svjetskoga bogatstva u korist zemalja bogatih energetskim izvorima. Porasli prihodi tih zemalja velikim su se dijelom, kao dolarski depoziti, slijevali u međunarodne financijske kanale i služili za povoljno kreditiranje zemalja koje su imale teškoća u vanjskim plaćanjima i koje su se upustile u velike investicije. Deprecijacija dolara, nakon njegove privremene stabilizacije, dovela je do druge naftne krize 1979., kada se cijena nafte udvostručila i ubrzo dovela do dužničke krize, a ona se još zaoštrila zaokretom američke monetarne politike prema snažnoj aprecijaciji dolara te produbljivanjem gospodarske krize u svijetu, posebno u zemljama u razvoju, koje nisu mogle držati korak s razvijenim zemljama u tehnološkom razvoju i oštrijoj konkurenciji na svjetskim tržištima. Na početku 2000-tih, zbog iračke krize, došlo je do eksplozije cijene nafte, ali sa znatno manjim posljedicama za svjetsko gospodarstvo - navodi već spomenuta enciklopedija.hr.

Naravno, ne samo nafta nego i još jedan tradicionalni resurs - plin, također je često bio izložen kriznim stanjima, bilo iz političkih ili ekonomskih razloga, ili sve zajedno. Sjetimo se između ostalog 2009. godine (s upadljivim referencamna na aktualnu situaciju), kada je jedan događaj upozorio europske šefove da je ovisnost o ruskom plinu kobna. Konkretno, te su godine mnoge europske države (napose članice EU-a) ostale bez grijanja zbog spora Rusije i Ukrajine oko plina, njegove cijene, starih dugova i novog ugovora. Spor je tih dana eskalirao, a u drugom tjednu siječnja Vladimir Putin, tada na poziciji ruskog premijera, naredio je prekid isporuke plina preko Ukrajine - podsjećaju pojedini analitičari. Svaka sličnost sa sadašnjom situacijom posve je znakovita.

I tu sad dolazimo do aspekta koji je ključan za energetsku budućnost Europe/Europske unije, a time i za Hrvatsku - strateške političke i ekonomske odluke EU-a da opskrbu energentima dugoročno riješi bez Rusije, utemeljene na posljedicama ruske agresije na Ukrajinu, ratu koji traje i posljedicama vezanim uz sankcije koje je EU opravdano nametnuo Moskvi i Putinu.

Još prije tri godine Ursula von der Leyen, šefica Europske komisije, upozorila je Rusiju da "više neće moći koristiti naftu i plin za ucjenu Europe". Doduše, to je mnogima tada zazvučalo poput fraze, pa se neki unatoč sankcija prema Rusiji nisu baš pridržavali ograničenja poslovanja s Moskvom, naročito ne potpunog prestanka uvoza energenata, no kako je ukrajinski rat eskalirao, problem je došao do točke kad je EU odlučio reći definitivno dosta ruskoj nafti i plinu. Taj novi momentum u odnosima EU-a prema Rusiji, od početka svibnja naglasili su i svi važniji europski i svjetski mediji, između ostalih i ugledni i pouzdani Politico, navodeći kako je novi energetski dukument koji Europska komisija predstavlja članicama EU-a znači definitivan razlaz s Rusijom kad se radi o opskrbi naftom i plinom. To, međutim, nije odluka koja nailazi na sveopće odobravanje kod članica EU-a, pa je Europska komisija izvukla i druge jake karte kako bi svoj plan provela u djelo - obratila se u svojoj borbi za konačno oslobađanje od ruske energije direktorima najvećih naftnih i plinskih kompanija. No nisu svi toliko entuzijastični, piše Politico, te upozorava kako tržište možda neće reagirati onako kako Bruxelles očekuje. Već se šuška da će tvrtke početi ponovno uvoziti rusko gorivo u Europu čim to bude zakonski i politički prihvatljivo. "Preostali apetiti za ruskom energijom motivirani su troškovima", rekla je Maria Šagina, stručnjakinja za sankcije pri Međunarodnom institutu za strateške studije, te dodala: "Države članice EU-a zabrinute su zbog konkurentnosti i mogućnosti deindustrijalizacije, pa jeftina ruska energija postaje privlačna u pozadini mogućeg mirovnog sporazuma."

No optimisti u Bruxelessu ipak drže da je plan o potpunoj energetskoj neovisnosti EU-a o Rusiji moguće provesti u praksi okretanjem prema drugim tržištima (SAD-u, kroz ukapljeni plin, koji već stiže u golemim količinama; arapskim naftašima, izvorima opskrbe iz Afrike...) i da povratka na staro nema. "Unatoč znatnom smanjenju ovisnosti o ruskim fosilnim gorivima u posljednjim godinama, još uvijek smo uvozili 19 posto ruskog plina 2024. godine", izjavio je šef EU-a za energetiku, Dan Jørgensen, uoči objave plana. "Ovo ugrožava našu energetsku sigurnost, izlažući nas ekonomskoj ucjeni i manipulaciji. Naša mapa puta pomoći će EU-u da ponovno stekne energetsku neovisnost o Rusiji", dodao je Jørgensen za Politico.

NA DVA KOLOSIJEKA

Bilo kako god, Europska unija se sad našla na dvostrukom kolosijeku. Na jednom je Dokument za jedan smjer, onaj koji potpuno izbacuju ruske vagone s plinom i naftom s europskih tračnica, odnosno potpuno se zatvaraju lanci dosadašnje opskrbe preko uhodanih transportnih tura (naftovodi, plinovodi). Na drugom kolosijeku otvara se pak druga varijanta, sukladna evenutalnim postizanjem primirja/mira između Ukrajine i Rusije, što znači da trajni prekid energetskih veza s Rusijom postaje privremen i opcija nastavka opskrbe ruskom naftom i plinom iznova postaje moguća opcija.

Na kraju valja napomenuti da je netom izneseni aspekt energetske situacije obuhvatio u najvećoj mjeri dva klasična i još uvijek temeljna resursa - naftu i plin, iz razloga što su oni i dalje dominatni faktori o kojima još uvijek ovisi ukupna energetska slika Europe/Europske unije i koji, bez obzira na druge opcije (održive ili one manje održive), i dalje diktiraju ne samo ekonomske odnose nego i ukupne geopolitičke, geostrateške i sigurnosne politike s obje strane.

Pitanja vezana uz nuklearnu energiju znakovito su ponovo aktualna, a tzv. zelene energije (vjetroelektrane, solarni sustavi, energija iz biomase...), makoliko načelno prihvaćene opcije koje EU usmjerava na put prema zelenoj tranziciji, vodeći se krajnjim ciljem - klimatskom neutralnošću do 2050., zasad ostaju nekako na raskrižju između realno dostižnog plana i nerealne liste lijepih želja. No opet valja ponoviti da mnogo ovisi o tome kako će se razvijati situacija s ratom u Ukrajini, hoće li se ove godine postići konačan, provediv i održiv mir ili će se sukob pretvoriti u ovodobni europski "stogodišnji rat".