Vezano uza sve što se događa oko pravosuđa i u pravosuđu, gledajući širu sliku, zašto je percepcija pravosuđa u Hrvatskoj toliko loša, pitali smo dr. sc. Alana Uzelca, redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, predstojnika Katedre za građansko procesno pravo i predavača kolegija iz područja organizacije pravosuđa.

- Najjednostavnije, percepcija stanja u pravosuđu je loša zato što stanje u pravosuđu nije dobro. Prvi je problem da samo pravosuđe to odbija shvatiti, pa zbog toga kriza u njemu traje godinama, a dijelom se i produbljuje. Za to vrijeme vodeći ljudi pravosuđa, kako iz Vrhovnog suda tako i iz nadležnih državnih ministarstava, tvrde da je javna percepcija neispravna umjesto da rade na temeljitim reformama koje će zahvatiti srž problema. Točno je da javna percepcija nije uvijek apsolutno ispravna, no ona je općenito dobra indikacija stvarnog stanja.

Abrahamu Lincolnu pripisuje se izreka da se svi ljudi mogu prevariti za neko vrijeme, a neki se ljudi mogu varati i cijelo vrijeme; no nemoguće je da su svi ljudi cijelo vrijeme u zabludi. To vrijedi i za percepciju pravosuđa, koja je kontinuirano loša u proteklih par desetljeća. Za loše stanje postoje i objektivni pokazatelji i znanstvena potvrda, usprkos naporima iz samog pravosuđa da se prikriju simptomi glavnih problema. Nažalost, okolnost da je stanje loše ne znači da ono ne može biti još lošije. Eskalacija pravosudnih kriza u Albaniji, Slovačkoj i Ukrajini, a dijelom i stanje u Poljskoj i Mađarskoj pokazuju da u krizi nismo usamljeni, a također i to da u zemljama slične povijesne tradicije ima znatno gorih primjera. No hrvatski je problem specifičan u tome što se, u bitnome, ništa značajnoga ne poduzima da se stanje promijeni, dijelom i zbog toga što se vodeće strukture u pravosuđu - počevši od predsjednika Vrhovnog suda - do sada uspješno opiru i samoj ideji da je takva promjena nužna. Time se manifestira i jedan od glavnih uzroka kontinuirane krize: pravosuđe se, kroz djelovanje svojih vodećih ljudi, odvojilo od ostatka društva i time otuđilo od svoje osnovne funkcije. Umjesto da probleme rješava, pravosuđe stvara nove, i zbog toga je njegova javna slika uglavnom zasluženo slaba.

Naravno da u pravosuđu još uvijek ima dobrih i stručnih ljudi s najboljim namjerama, premda opća kvaliteta pravosudnih kadrova opada, no opću sliku stvaraju oni koji sada u njegovo ime nastupaju, braneći neobranjive slučajeve uz pogrešno pozivanje na nezavisnost pravosuđa. Nezavisnost pravosuđa je važan koncept u suvremenim demokracijama, no on postoji radi osiguranja kvalitetnog rada, a ne radi neodgovornosti i izolacije sudstva od društva i njegovih potreba.

Koliko je u trodiobi vlasti - zakonodavna, izvršna i sudbena - ova posljednja najslabija karika?

- Sve tri grane vlasti u Hrvatskoj imaju svojih problema, no najveći je problem u njihovu uzajamnom odnosu i općoj disfunkcionalnosti političkog sustava. Umjesto da sudbena vlast bude stabilni autoritet na koji se može osloniti radi djelotvornog rješavanja sporova koji u političkoj, ekonomskoj i socijalnoj sferi jesu nužan sastavni dio dinamičnog modernog društva, ona je neefikasna, nemoderna i instrumentalizirana. Je li sudbena vlast najslabija karika ili ne, teško je reći. U svakom slučaju, druge dvije grane vlasti profitiraju od pravosudne krize jer ona omogućava da se pozornost skrene s njihovih vlastitih problema. Zbog toga, bez obzira na to tko aktualno obnaša vlast, nema trajnih i iskrenih nastojanja legislature i egzekutive da se unaprijedi stanje u pravosuđu, a to je također pretpostavka za to da se stanje u sudbenoj grani vlasti poboljša.

Ako je pravosudni sustav teoretski dobro postavljen, zašto se u praksi događaju anomalije i devijantna ponašanja pojedinaca-sudaca? Je li i koliko to problem mentaliteta hrvatskog društva, ali i upletanja politike?

- Prvo je pitanje u kojoj je mjeri pravosudni sustav i teoretski dobro postavljen. Ako pod teorijom mislimo na zakonsko uređenje položaja sudbene vlasti, počevši od ustavnih odredbi o pravosuđu preko organizacijskih i procesnih propisa o djelovanju sudova, onda već aktualni procesi pokazuju da i u tom području ima mnogo otvorenih pitanja. No točno je da je praksa često u neskladu i s onim normama koje su jasne, kvalitetne i moderne. Na pitanje zašto dolazi do toga da pojedini suci odstupaju od temeljnih etičkih i zakonskih normi vlastite profesije može se odgovoriti dvojako. S jedne strane, svijest o visokim standardima i zahtjevima koji se postavljaju pred sudačku profesiju jest vrlo niska. Radi zaštite javne slike odgovornog i nepristranog sudstva, moralo bi biti nezamislivo da se suci javno druže s osobama za koje postoji i tračak sumnje u to da bi se mogle pojaviti u predmetima njihova suda. Primanje bilo kakvih darova ili usluga od takvih osoba je po sebi nespojivo sa sudačkom etikom. Dio odgovornosti za to svakako snose visoki pravosudni dužnosnici i profesionalne organizacije sudaca koje bi trebale razvijati ove standarde. S druge strane, sankcioniranje ekscesa u kojima sudjeluju suci je mlako i sporo.

Kao bivši član Državnog sudbenog vijeća mogao sam pratiti koliko je neefikasan sustav čak i kod DSV-a, koji je bio znatno aktivniji u provođenju stegovnih postupaka protiv sudaca u odnosu na kasnije sazive toga tijela. Nažalost, suprotni primjeri, suci visokih etičkih i pravnih kvaliteta rijetko su nagrađivani promicanjem na viši sud. Umjesto toga, procesi napredovanja u pravosuđu - što mogu i iz prve ruke posvjedočiti - u velikoj su mjeri podložni interesnim i lobističkim utjecajima. Jedan je njihov dio i političke naravi, ali podjednako su u igri i interni čimbenici: srodstva, veze i poznanstva te pripadnost neformalnim skupinama. Pokušaji da se u većoj mjeri objektiviziraju kriteriji napredovanja sudaca u velikoj su mjeri oslabjeli i propali nakon što smo zatvorili poglavlje o pravosuđu u europskim pretpristupnim pregovorima. Nije društveni mentalitet uzrok problema u pravosuđu, već posve suprotno: okolnosti o kojima govorim su one koje stvaraju mentalitet unutar pravosuđa.

Gdje su, objektivno uzevši, najveći problemi hrvatskog pravosuđa? Treba li nam i zašto nova sveobuhvatna reforma pravosuđa, iako su u prošlosti neke reforme provedene? Koja su zapravo ograničenja prošlih i budućih reformi pravosuđa...?

- Najveći problemi hrvatskog pravosuđa su njegova zatvorenost, neefikasnost, nemodernost i neprilagođenost potrebama društva. O zatvorenosti sam već govorio. Što se tiče neefikasnosti, nemodernosti i neprilagođenosti, one dijelom proizlaze iz naslijeđenih starih praksi iz 20. stoljeća u kojima je posao u pravosuđu za mnoge bio ugodna birokratska sinekura. Ni to nije specifično hrvatski problem, mnoge zemlje danas se trude promijeniti odnos prema temeljnim zadatcima sudbene vlasti, koja bi u modernim demokratskim državama trebala biti servis građana koji održava stabilnost, podupire promjene, štiti prava građana i jača gospodarstvo. Zato je pravosuđu, uz rješavanje anomalija o kojima smo govorili, potrebna sveobuhvatna digitalizacija, fleksibilnije metode rada i mnogo više odgovornosti u odnosu prema svome poslu i njegovim rezultatima.Reforme koje su provedene u proteklih nekoliko desetljeća bile su velikim dijelom nedovoljne, mlake i zakasnjele, a dio reformi koje su poduzete uz poticaje iz Europske unije je nakon pristupa EU-u napušten. Glavna ograničenja za buduće reforme su u političkoj sferi. Naime, pravosuđe se koristi kao dobro ratište za politička prepucavanja, ali se odbija poduzeti ozbiljne korake - a oni su većim dijelom dobro poznati. To se najbolje može vidjeti iz neinventivnih, nedovršenih i neambicioznih planova reformi u pravosuđu koje Vlada u idućem višegodišnjem razdoblju nudi za financiranje Europskoj uniji.
(D.J.)