Roman Irene Šimon "Sanjajući šeboje" (Nova poetika) tematizira zbilju društva, odnosno same međusobne odnose, i ulazi u sferu žensko-muških odnosa. Šimonovu možemo usporediti s Kunderinim opusom, koji je u izvorniku napisan na češkom jeziku, a temom približuje širem krugu čitatelja to nikada dostatno istraženo postojanje odnosa žene i muškarca. Irena Šimon ide korak dalje u tom smjeru (iako je Kunderino iskustvo, ono spisateljsko, jače) i nadjačava neke dionice te problematike.

Ako bismo u jednom iskazu detektirali što točno opisuje autorica, možemo to sažeti ovako: odnos moći muškarca i žene, njihovo različito poimanje (shvaćanje) odnosa prema vlastitom i tuđem tijelu, ali različit doživljaj seksualnih odnosa. Roman sadržava 85 poglavlja na 300 stranica (formata 14,5 x 20,5 cm mekog uveza), koja su međusobno povezana i prožimaju se, isprepleću događajima koji poneki put imaju i takve završnice koje se ne uklapaju u naša gledanja života.

U proslovu romana "Sanjajući šeboje" je zapisano: "Postoji nešto duboko utisnuto u žensko biće, neko fino ali teško raskidivo tkanje, neko pletivo tanano, a tvrdoglavo istrajnih struna, koje određuje sudbinu mnogih žena sa ovog podneblja. A upravo o toj potki ženskog bića piše Irena Šimon u svom prvom romanu ‘Sanjajući šeboje‘, koji donosi priču o mladoj ženi i izazovima života stavljenih pred nju kroz nepredvidljivo smenjivanje sreće i boli, ljubavi i povremeno zbunjujućih, neizvesnih odnosa..."



Kao mogući poticajni, motivacijski element pri proučavanju romana "Sanjajući šeboje" nemoguće je ne primijetiti kako on, roman, ne ispituje zapravo stvarnost, nego postojanje. Postojanje se dogodilo, to je polje ljudskih mogućnosti, onog što sve čovjek može postati, zapravo, sve za što je sposoban. Spisateljica Irena Šimon, profesorica književnosti, svojim je romanom pokazala sve različitosti, ali i sličnosti na putu žensko-muških odnosa.

Tijelo i tjelesnost kao aspekti ljudske egzistencije i identiteta bili su uvelike zanemarivani u povijesti zapadne humanističke tradicije, pa tako i u filozofiji (Grosz, 2002.). Tijelo je okvir koji definira pojedinca u prostoru u kojemu obitava i kojim je određen. Ono je prvo utočište identiteta. Sve počinje iz tijela. Tijelom čovjek prepoznaje svoje (ne)mogućnosti i ograničenja. Njime uspostavlja relaciju s drugim pojavama i tako gradi svoje "ja". Metaforično rečeno, tijelo je motor, ono nas pokreće i osigurava socijalnu interakciju. Sve ono što duša/um osmisli, tijelo ima zadaću ostvariti. Tijelo je sredstvo kojim se svatko od nas služi kako bi svladao prostorne prepreke, odnosno kako bi se pozicionirao u svijetu zadanih socijalnih odnosa (Biti, Marot Kiš, 2008.). Tijelo je podčinjeno manipulativnim strategijama moći i postalo je površina na koju se ispisuju nova znanja. Tijelo je eksperiment, tijelo je performans, ono je ekonomsko dobro, predstavlja se kao trgovinski proizvod, a često i kao produkt razmjene. Ne postoji segment u svakodnevnome životu ni područje koje ne uključuje tijelo. Tijelo nije samo materija, ono se odnosi i na čovjekovu bestjelesnost, na ono što postoji bez tijela, ali opet nešto što je duboko u tijelu i što o tom tijelu ovisi (Bećirbašić, 2011.).

Prema Simone de Beauvoir (1982.), "žensko" je "drugo" ili stranac u odnosu prema "muško". Bez obzira na podrijetlo, funkcija muške seksualne antipatije jest da osigura sredstva za kontrolu nad subordiniranom skupinom. Osjećaj da su ženske funkcije nečiste proširen je diljem svijeta i prilično je trajan. Dokazi tomu mogu se vidjeti svagdje u literaturi i mitu, u primitivnom i u civiliziranom društvu. Tako je, primjerice, menstruacija nešto što izaziva neugodnosti i smatra se neumjesnim. Usto, velika količina krivnje u patrijarhalnim društvima smještena je u žensku spolnost, za koju su stvoreni i dvostruki kulturni standardi. Naime, muška seksualna sloboda smatra se mačističkom karakteristikom, odnosno, netko se smatra to više muškarcem što je više promiskuitetan, a za žene vrijedi obrnuto mjerilo.

Ženska seksualna sloboda najčešće je karakterizirana etički negativno. Osim toga, ženi se uskraćuje biološka kontrola nad tijelom kultom djevičanstva, propisima protiv pobačaja i slično (Galić, 2002.).

I sada vratimo se Kunderi i liku djevojke Hedvije u njegovoj pripovijesti "Granica", gdje autor kaže: "Hedvija nije priznavala tradicije koje leže čovjeku kao teret. Nije se htjela složiti s tim da je golo lice pristojno, a gola stražnjica nepristojna. Nije joj bilo jasno zašto bi slana tekućina koja nam kaplje iz očiju bila uzvišeno poetična, dok bi tekućina koju ispuštamo iz trbuha trebala biti gadna, sve joj je to izgledalo glupo, izvještačeno, nerazumno, i odnosila se prema tome kao buntovno dijete prema kućnom redu katoličkog internata." (Kundera, 2013.: 226).



Gonetajući likove kroz roman "Sanjajući šeboje", poglavito djevojke Adele (koja predstavlja nju i dio njezine razigranosti kroz život!), koja je poput Hedvije, shvaćamo da postoji opreka: promiskuitet - vjernost, patnja - užitak, ljepota - ružnoća samoga tijela, seks - stid, ali i dominacija - subordinacija, što stvara prizive odnosa duše i tijela. To je ujedno mogući dualizam duše i tijela koji blisko veže uz ženske likove. U ponekim situacijama osjeća se da su žene najčešće opsjednute svojim tijelom, i to u pozitivnom ili negativnom smislu, i stoga odnos prema tijelu definira njih i njihov odnos s muškarcima. Kod većine njih Irena Šimon razdvaja dušu od tijela i daje prednost duši, jednostavno je teže, žene žele da ih muškarci vole zbog njihove duše. Suprotnost su žene koje su svjesne svojeg prekrasnog tijela i njime se koriste kako bi postigle svoje ciljeve.

Iz toga slijedi da za gotovo sve junakinje Irene Šimon vrijedi Platonova izreka da je tijelo tamnica duše, jer je tijelo ono što junakinje za muškarce ne žele biti, a upravo je tijelo sve što muškarci od njih traže i žele. Stoga u tom kontekstu, upravo zbog tijela i različitih muško-ženskih pogleda na njega, dolazi do međusobnog neshvaćanja i krize u osobnim odnosima.

Iako prvijenac roman "Sanjajući šeboje" ima neku metaforu baš u samom odnosu prirode, cvijeta - šeboja (antički cvijet turskog imena!), šeboj je od davnine na našim prostorima i potječe od turske riječi șebboy. Poznato je da se uzgajao još u antičko doba. U davna doba nježan miris cvijeta bio je upotrebljavan za parfeme. Vratimo se ovim našim krajevima, šeboj je nekada davno bio znakovit, na što nas vraćaju narodne pjesme, predaja, ljubavna poezija... Vrlo često ga susrećemo u stihovima, kao što je onaj Jove Jovanovića Zmaja iz pjesme "Kod ovako divne noći" (gdje spominje "šeboj cvijeće, koje se po prozoru razmeće"), jer sama priča o ljubavi žene i njezinoj spremnosti na dobrovoljno odricanje kako bi se sama sačuvala ima poruku i u cvijetu šeboja, koje je živjelo poput staroturskih prilika, pa i na našim prostorima.



Roman se može odrediti i kao mogući slijed u kojem spisateljica kreće u novu spisateljsku avanturu u potrazi za neodoljivim osobnim identitetom u kojoj zapravo raspleće obiteljske korijene. Ona ujedno sebe i svoju obitelj bez zadrške, mogli bismo to i tako kazati, ogoljuje, rješavajući time laterarne krivnje, zamjerke i terete, a tom iskrenošću nas uvlači u priču.

Daljnjom analizom romana neizbježno dolazimo do upita koji vječno upućujemo sebi, ali i drugima: Što je uistinu ljubav? Irena Šimon zapravo kroz svoje likove istražuje razna lica ljubavi: velike, male, prave, tragične, bezglave, strastvene, obiteljske, romantične, ljubavničke... Trudi se odgonetnuti tajne i ujedno neizbježno uvlači međuljudske odnose u priču, odnose koji se odlikuju brojnim frakturama prouzročenima kako izgovorenim tako i neizgovorenim. Koristi se nekim iskustvima svoje obitelji i progovara o bolestima, životu popraćenom dugovima, pa i neimaštini u nekom trenutku, kidanju brakova, smrti, napuštanju..., napose ulozi žene, u trenutku ili na trenutak samohranom roditeljstvu, ponekoj krivnji i slijedu odricanja, ali svi ti trenutci, ružni, tužni, sretni i razdragani, zapravo mogu biti paradigma bilo koje obitelji s ovih naših širih prostora.

I konačno, možemo tek zaključiti da u svome romanu Irena Šimon likove spaja u odrednice feminističkog teksta - ženski glas koji progovara iz ženske vizure o intimnom ženskom iskustvu. I baš zato roman "Sanjajući šeboje" predstavlja fikcionalni svijet osjeta naracije ženskog bitka.

Sve u svemu, Irena Šimon, profesorica književnosti u mirovini, Vojvođanka iz Vrbasa, obećava nastavak karijere i treba se nadati da će nas uskoro obradovati novim uratkom, koji bi mogao biti nastavak njezina sanjarenja. Sve u svemu, ovo može biti dvoboj ženskih i muških odnosa s dobro znanim ishodom, zanimljivom temom prekodunavske provenijencije, (p)ostajući vrijedna i svevremena knjiga, kao trajno nasljeđe ljubiteljima lijepe književnosti nama bliže regije.