Gledano izvana, vrlo je teško razumjeti motive ponašanja predsjednika Milanovića vezano uz izbor novog predsjednika, odnosno predsjednice, Vrhovnog suda. U širem kontekstu problemi s pravosuđem, koji su evidentni već godinama, sa "sindromom Milanović" poprimaju dramatične razmjere.

Kako, kao iskusni politički analitičar, objašnjava takvu predsjednikovu komunikaciju, pitali smo Davora Gjenera...?

- U teoriji međunarodnih odnosa razvijen je pojam appeasment, kojim se opisuje situacija u kojoj slabiji politički akter agresivnim djelovanjem, suprotnim pravilima, nastoji postići popuštanje snažnijih aktera pred tom agresijom, jer tim snažnijim partnerima ne odgovara zaoštreni sukob i blokada koju on stvara. Tipičan primjer appeasmenta bio je popuštanje sila Antante pred agresivnim pritiscima Hitlerove Njemačke tridesetih godina, uoči II. svjetskog rata. Ponašanje predsjednika Milanovića tijekom procesa izbora novog predsjednika/predsjednice Vrhovnog suda, pod pretpostavkom da ono nije posve iracionalno i nepromišljeno, moguće je razumjeti jedino kao njegovu primjenu strategije appeasmenta, agresivnog protupravnog ponašanja, kojom predsjednik želi postići chemberlainovsku reakciju objektivno snažnijih aktera u političkom sustavu, koji bi se, prema takvoj strategiji, trebali povući pred Milanovićevom agresijom, kako bi "mir u kući" bio spašen i kako ne bi došlo do blokade političkog sustava.

Milanović se nije nadao da će se naći u poziciji da se mora povući, dakle da mora prihvatiti pravorijek Ustavnog suda i svoje ponašanje u procesu predlaganja predsjednika Vrhovnog suda prilagoditi odredbama Zakona o sudovima, što je ipak morao učiniti pismom Državnom sudbenom vijeću, u kojem ga je obavijestio da ni jedan od troje kandidata koji su se prijavili na javni poziv ne uživa njegovo povjerenje pa da javni poziv valja ponoviti. Očito je da će se sada profesorica Zlata Đurđević prijaviti na javni poziv, ali, zbog Milanovićeva ponašanja i zbog činjenice da je ona pristala biti akterom u njegovoj igri nametanja, suprotnog zakonskoj proceduri, vrlo je malo vjerojatno da bi ona, kad bude razmatran Milanovićev zakoniti prijedlog za predsjednika Vrhovnog suda, mogla biti i izabrana u Saboru. Jasno je da će je poduprijeti SDP, da će uživati potporu nekih od zastupnika liberalnog centra (Reformisti su jasno izrekli da će imati njihov glas), a bez Milanovićeva izigravanja procedure ona bi uživala potporu svih liberalno-demokratskih opcija, bez obzira na to pripadaju li one parlamentarnoj većini ili manjini. HDZ će biti protiv njezina izbora, a glavni prigovor te stranke kandidatkinji bit će to što je prihvatila predsjednikov pokušaj kršenja procedure u imenovanju. Veći dio desno-radikalske opozicije bit će protiv njezina izbora, zbog posve izvanpravnih razloga, pa je gotovo izvjesno da neće biti moguće okupiti natpolovičnu većinu zastupnika, koja bi poduprla njezin izbor.

Dogodi li se, to ne bi bio neuspjeh profesorice Đurđević, nego predsjednika Republike, a Zoran Milanović toga je itekako svjestan. Poznajući ga, možemo pretpostaviti da taj neuspjeh ne bi djelovao otrježnjujuće, i da ne bi vodio tomu da se ispuni intencija ustavotvorca, naime, da se potraži konsenzualno rješenje za mjesto prvog čovjeka sudbene vlasti, nego da bi predsjednikova pozicija mogla biti dodatno radikalizirana.

Osim toga, koliko se zna, problem će biti i imenovanje novih veleposlanika...?

- Već sad se postupno stvara zastoj unutar političkog sustava, jer, radi pritiska na Vladu, predsjednik ne želi odlučivati o imenovanjima šefova diplomatskih i konzularnih misija, dakle o novim veleposlanicima i generalnim konzulima. Hrvatska je već sad bez veleposlanika u Vatikanu, iz kojeg se vratio predsjednikov savjetnik za vanjsku politiku Neven Pelicarić, u Francuskoj i Litvi, jer su veleposlanici Filip Vučar i Krešimir Kedmenec preminuli tijekom mandata, a u nekoliko izrazito važnih odredišta (Washington, London...) istječu mandati sadašnjih veleposlanika.

Predsjednik Republike prema Ustavu mora se brinuti o usklađenom djelovanju svih grana vlasti. On nije nositelj izvršne vlasti i njegove su ovlasti rezervirane samo za krizno upravljanje (izvanredno stanje, ratno stanje, vrhovni zapovjednik vojske), a u redovitom stanju on je samo predstavnik suvereniteta. Činjenica da mu Ustav praktički ne daje samostalne ovlasti, nego samo mogućnost supotpisa, govori o tome da bi predsjednik morao biti čimbenik stabilnosti poretka i zagovornik konsenzusa. On, međutim, čini sve upravo suprotno toj svojoj ustavnoj ulozi.

Kakva su ustavna ograničenja koja bi spriječila predsjednikovo izigravanje njegovih ustavnih obaveza, ima li ih uopće?

- Svaki ustavni poredak mora imati mehanizme sprječavanja pojave ludih rimskih careva, a ako ti mehanizmi ne postoje ili ne djeluju, ustavni je poredak ozbiljno ugrožen. Upravo takvu ugrozu vrlo je lako uočiti kao neposrednu prijetnju hrvatskom političkom sustavu.

Predsjednika koji investituru dobiva izravno od naroda nemoguće je podvrgnuti političkoj odgovornosti, kojoj su podvrgnuti Vlada i premijer, koji uvijek zbog političke odgovornosti mogu biti opozvani u Saboru. Neki predsjednički sustavi, poput američkoga, predsjednika podvrgavaju kaznenoj odgovornosti, a ona se utvrđuje postupkom impeachmenta, tijekom kojeg Predstavnički dom Kongresa većinom glasova pokreće postupak, a Senat, pod predsjedanjem predsjednika Vrhovnog suda, kao sudsko tijelo sudi dvotrećinskom većinom i donosi odluku o eventualnom postojanju kaznene odgovornosti.

Hrvatski ustavni sustav predsjednika, prema članku 104., smatra odgovornim za eventualnu povredu Ustava koju je počinio tijekom obavljanja dužnosti, a proces utvrđivanja posebne odgovornosti predsjednika pokreće Sabor dvotrećinskom većinom, a o tome odlučuje Ustavni sud, ponovno odlukom dvotrećinske većine svih sudaca.

Iako mehanizam sprječavanja predsjednikove povrede Ustava formalno postoji, u današnjim je uvjetima on posve nedjelotvoran. Naime, tijekom eskapada koje je Zoran Milanović činio u prethodnom razdoblju, a posebice posljednjih dana, on je stvorio svojevrstan firewall, zaštitni zid koji ga štiti od bilo kakvog pokušaja pokretanja njegove posebne odgovornosti. Naime, jasno je da zastupnici SDP-a, koji su podržali njegovu predsjedničku kandidaturu, neće pokretati postupak opoziva "svog" predsjednika Republike, a javnim istupima, napadima na pojedince iz civilnog društva i akademske zajednice, a sada i iz političke arene, koji su bili posve prilagođeni vrednotama desno-radikalske opozicije, Milanović je osigurao da glasove za njegov opoziv neće biti moguće prikupiti u tom prostoru. Iako je već u nekoliko navrata predsjednik jasno gazio i načela, a i slovo ustavnih normi, njegov opoziv nije moguć. Upravo to dodatno radikalizira njegovu poziciju, čini ga dodatno neodgovornim i nespremnim na kompromise i dogovore unutar sustava.

Smatrate da političke obračune predsjednika s onima koje smatra političkim protivnicima valja povezivati s njegovim pokušajem da se agresivnom retorikom zaštiti od mogućnosti pokretanja opoziva?

- To se čini jedinim racionalnim objašnjenjem njegove zabrinjavajuće retorike, koja je posve neprimjerena razgovoru predsjednika s građanima. Kad se kritizira predsjednika uvijek valja imati na umu da je on jedini akter unutar političkog sustava koji na nacionalnoj razini investituru dobiva izravno od građana, i da je on taj koji bi trebao predstavljati cijeli politički korpus, sve državljane. Međutim, također, kad predsjednik komunicira s građanima, on bi morao biti svjestan toga da je njegova moć nerazmjerna moći građana unutar društva ili političkog sustava. Posebno ta ograničenja, koja su vezana uz opasnost zlouporabe moći, vrijede za odnos prema pripadnicima ranjivih skupina.

Nekidan je Milanović u jednoj od svojih verbalnih eskapada upotrijebio metaforu "ružni, prljavi, zli" za tri politička aktera koja nisu bila "oduševljena" njegovim pokušajem izigravanja zakonske procedure pri imenovanju predsjednika Vrhovnog suda: premijera Andreja Plenkovića, predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca i predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića. Nazvati Plenkovića ružnim, a Jandrokovića zlim jednostavno nije pametno i politički racionalno, jer je očito da Milanovićeva ideja o primjerima appeasmenta ne funkcionira, a on, želi li nešto ostvariti u sustavu ustupaka i ravnoteže, jednostavno mora surađivati i s ključnim čovjekom izvršne vlasti i s parlamentarnim speakerom. Doduše, svatko može birati hoće li se ponašati ciljno racionalno ili neuravnoteženo i izazivati kaos, a kad napada nositelje realne političke moći, koji su sukladno sa svojim funkcijama zaštićeni od rizika, to čini prije svega na vlastitu štetu. Kad, međutim, metaforom "prljav" označava predstavnika ranjive manjinske zajednice koja i prema Ustavu i Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, a i prema Izbornom zakonu, uživa posebnu zaštitu, Milanović je na vrlo skliskom terenu, na kojem je vrlo lako napraviti korak previše, koji bi u normalnim okolnostima morao biti uvodom u pokretanje postupka utvrđivanja posebne odgovornosti predsjednika, zbog povrede Ustava.

Podilazi li Milanović svojim prozivanjem Pupovca desnim hrvatskim radikalima...?

- Kad Milanović govori o tome da je on, a ne Pupovac, predstavnik srpske nacionalne zajednice u hrvatskom političkom prostoru jasno pokazuje nedostatak elementarne političke kulture i nerazumijevanje načela autonomije političke organiziranosti manjinskih zajednica. U hrvatskom političkom sustavu manjine imaju pravo na autonomnu unutarnju organizaciju i na političku zastupljenost, a ta su prava izgrađena tijekom hrvatskog procesa pristupanja Europskoj uniji i bila su jedan od kriterija za napredovanje prema članstvu u EU-u. Dovodeći u pitanje ta prava Milanović posredno dovodi u pitanje i to članstvo. Podilaženje desnim radikalima na margini hrvatske političke arene dio je Milanovićeva političkog programa i vitalno mu je važno u izgradnji zida nesmjenjivosti s predsjedničke dužnosti, ali Milanović pritom radi svoje komocije ugrožava demokratski poredak i hrvatsku međunarodnu sliku.

Posebice je neracionalno to što Milanović Pupovca implicitno prokazuje kao čovjeka "čaršije", a pritom se radi o manjinskom lideru koji je kao jedan od prioriteta svoje političke zajednice definirao "ustavni patriotizam", dakle on srpsku zajednicu u Hrvatskoj sagledava u okviru hrvatskog političkog korpusa, hrvatske države i unutar institucija hrvatske države traži rješenja za probleme svoje zajednice. U uvjetima kad je u neoradikalskoj Srbiji uspostavljena ideologija "srpskog sveta", koja se prema susjednim državama odnosi imperijalno i ne skriva volju za rušenjem teritorijalnog suvereniteta drugih država, te čini samo novi oblik koncepta "velike Srbije", činjenica da lideri srpske zajednice u Hrvatskoj govore o konstitucionalnom patriotizmu snažna je brana pred velikosrpskim revandikacijama. Pametni politički lideri u takvim se uvjetima prema akterima poput Pupovca odnose s uvažavanjem i razumijevanjem, upravo kao što to čini premijer, a ne s prijezirom i podcjenjivanjem pokušavajući ga instrumentalizirati, kao što to radi Milanović.

I na kraju, koliko je predsjedniku doista važno pitanje reforme pravosuđa...?

- Iako je jasno da je stanje u pravosuđu Ahilova peta hrvatskih javnih vlasti, a promjene u sustavu sudske uprave i podizanje kvalitete i predvidljivosti sudskih odluka preduvjet su za održanje kakve takve međunarodne konkurentnosti Hrvatske, ne vidi se što bi predsjednik mogao postići samo jednim instrumentom - utjecajem na odabir predsjednika Vrhovnog suda. Kao premijer Plenković nije radio praktično ništa na konsolidaciji pravosuđa, pa je i posve nerealno očekivati da bi sad, kad nema u rukama škare i platno, mogao nešto relevantno napraviti.

Najgore što se sada događa pravosuđu dramatična je kriza ugleda, izazvana neviđenim ponašanjem nekolicine sudaca, ali još više izostankom žurne reakcije unutar sudske vlasti. Za očekivati je bilo da bi ovakvo sramoćenje, kakvo je nekoliko sudaca priuštilo hrvatskoj sudbenoj vlasti, moralo rezultirati snažim odgovorom sudaca, koje zakonska infrastruktura tretira kao autonomne. Većinu u Državnom sudbenom vijeću čine suci, jedino kritična masa među sucima može pokrenuti efikasne stegovne postupke i brzo uklanjanje iz sudačkih redova onih koji sramote sudačku funkciju.

Uzimajući sve u obzir, kako zapravo pomoći pravosuđu da se stabilizira, da se tako blago izrazimo...?

- Sudska uprava jest problem hrvatske sudbene vlasti, ali je malo vjerojatno da bi osoba izvan sustava, bez praktičkih sudačkih iskustava, mogla pokrenuti sustav. Vjerojatno bi bilo bolje osloniti se na neko od velikih sudačkih imena, na one koji tridesetak godina sustavno grade stručnu karijeru, pritom objavljuju, formalno se obrazuju, pa i stječu akademske naslove. Jasnije u javnosti vidimo suce kaznenih odjela sudova i među njima prepoznajemo suce sa sjajnom judikaturom, autoritetom u sudnici, koji izazivaju poštovanje među kolegama i sustručnjacima: spomenimo tek Dražena Tripala, Marina Mrčelu, Iku Šarić, Zdravka Majerovića, da nabrojimo samo suce koji su donijeli neke od najvažnijih kaznenih presuda u novijoj hrvatskoj povijesti.

Sigurno da takvih relevantnih sudaca ima i među civilistima, a stvar je prosudbe bi li u današnjim uvjetima bilo bolje da Vrhovni sud vodi "krivičar", koji je naučio dobro procijeniti i onda presjeći, ili civilist, sklon traženju kompromisa, koji će omogućiti život svim stranama u sporu. (D.J.)