Magazin
TEMA TJEDNA: STRATEGIJA ZBUNJIVANJA JAVNOSTI (I.)

Ružne slike Lijepe Naše
Objavljeno 1. rujna, 2018.
NEODGOVORNOST I DEZINFORMIRANJE: ISTINA TEŠKO OPSTAJE U PARANOIČNOM ISKRIVLJAVANJU STVARNOSTI

Da se propagandom i manipuliranjem javnošću može progurati svaka politička i druga namjera i svaka radikalna ideja poznato je svima onima koji više i pozornije prate društveno-političku zbilju. Ali da sve to nije slučajno, već da je sve to manipuliranje planski pripremljeno i da sve to ima metodu i sustav, između ostalih uočio je i američki sociolog Joseph P. Overton.


On je promatranjem medija i javnosti došao do zaključka da za svaku ideju, za svaki problem u društvu postoji jedan takozvani prozor mogućnosti, odnosno prozor prilika. Unutar tog prozora postoji opcija, diskutirati o jednoj ideji, tu ideju javno podržati, forsirati i na kraju pokušati tu ideju statuirati u obliku zakona i legalizirati je. Ta metoda planske javne manipulacije ljudima nazvana je po njemu Overtonov prozor. Tu se ne radi o tzv. pranju mozga, već o jednoj finoj tehnici manipulacije, koja je učinkovita jer se sprovodi sustavno i suptilno, tako da žrtva (dakle stanovništvo i javnost) uopće ne primjećuje da ju se manipulira.
Svaka sličnost s hrvatskim društvom, i društvima općenito, umnogome je referentna uzmemo li u obzir sve što danas slušamo, gledamo, čemu se "divimo" ili od čega "zaziremo", a što nam masmediji, ali i mnogi akteri društva počevši od političara preko analitičara do populista svake vrste i u bilo kojem području djelovanja, svakodnevno serviraju pod izlikom slobode govora, demokracije i zagovaranja istine. Na snazi je naime počesto iskrivljavanje istine i stvaranje histerije od svega i svačega, od politike pa čak do primjerice prognoze vremena. Neki mediji doista su otišli predaleko, pa se javnost počesto pita: zašto, komu služe i koji im je cilj? Naime, interes većine medija (čast iznimkama) za crnilo, sve loše, stvaranje afera, senzacionalizam, umnogome je potisnulo objektivno izvještavanje. Građane se jednostavno naviknulo na loše vijesti umotane u celofan.
Drugim riječima, kad se govori o utjecaju mainstream medija danas (ali i mnogih nezavisnih portala), sve više slušamo tzv. fake news, lažne vijesti. Koliko takav pristup zamagljuje pravu sliku stvarnosti, kako razlučiti pritom istinu od laži i je li to danas uopće moguće, pitanja su koja se sve češće postavljaju i analiziraju. Pritom u Hrvatskoj, kao i u svakoj zemlji, postoje politički rituali. Jedan od političkih rituala je najava "vruće jeseni", ma što to zapravo značilo, jer se i tom floskulom može manipulirati.
BAŠ NIŠTA NE VALJA?

Da primjerice premijera Andreja Plenkovića čeka vruća politička jesen raspisali su se mnogi mediji već od početka ljeta. U tom kontekstu, nakon Agrokora, u središtu zbivanja su brodogradilišta, Uljanik, 3. maj, Brodotrogir... Zdravko Marić pak priprema "reformu" koju navodno ne odobravaju ni HDZ-ovi koalicijski partneri. Glede hrvatskog turizma mnogi upozoravaju kako ni tu nema dugoročno održive koncepcije i da se stihijski plovi iz godine u godinu, dok se za zdravstvo stalno ponavlja mantra kako nema novca, a tu je i problem reforme obrazovanja, odlaska mladih, demografija... Sve u svemu, bombastičnih najava kako Plenkovića i njegovu vladu očekuje sud javnosti i građana koji će u njegovu slučaju biti stroži i direktniji nego za bilo kojeg predsjednika vlade do sada, Milanovića, Oreškovića ili Karamarka, ne manjka, dok se o pozitivnim pomacima koje Vlada ipak čini u području porezne politike i drugih reformskih poteza govori i raspravlja minimalno ili nikako. I to je hrvatska stvarnost - loše je IN, dobro je OUT, ili rutina.
Oni pak koji se vole hvaliti da su dobro informirani ("iz pouzdanih izvora") javnost također "zabavljaju" pričama kako su i prijevremeni izbori gotova opcija. Pritom ti i takvi "analitičari" tvrde da Plenkoviću odavno o glavi radi vojska HDZ-ovaca, koji mu u svakom času mogu otkazati poslušnost, a nakon nesuglasica oko porezne reforme nije nemoguće da mu leđa okrenu i koalicijski partneri s kojima se rat oko toga vodi unatrag nekoliko tjedana. Naravno, Plenković se sa svim tim (dez)informacijama sasvim dobro nosi, pa je proteklog tjedna "poentirao" u Berlinu razgovarajući s Angelom Merkel.
Na domaćem pak terenu u žarištu je i ministar zdravstva Milan Kujundžić. Njega čeka inicijativa za opoziv. Kako sada stvari stoje, ne treba očekivati i da će Kujundžić biti opozvan (niti da će ga Plenković smijeniti), ali rasprava o ministru Kujundžiću u parlamentu bit će dobra prilika za opoziciju da prodrma i uzdrma ministra, pa i onoga tko ga je izabrao za ministra, a to je premijer Plenković. Kujundžiću je zajamčena, ako ništa drugo, neugoda i ne baš lijepi trenuci u Saboru gdje nakon sukoba s Ines Strenja Linić, Željkom Jovanovićem i Božom Petrovom treba očekivati i obračune na osobnoj razini. Netko je pritom, negdje, na nekom od "pouzdanih" portala, pokušao objasniti činjenicu kako to da u zemlji gdje je sve loše popularnost HDZ-a konstantno raste!
SPINOVI I NAGAĐANJA

Kako god bilo, Plenković mora iskoristiti priliku i osigurati dovoljan broj glasova u Saboru da HDZ komotno i bez ucjenjivanja političkih marginalaca može donositi važne odluke, tvrde iz HDZ-a. Navodno je posve jasno da će Plenković iskoristiti prijevremene izbore i za obračun s dijelom svojih unutarstranačkih protivnika. Drugi razlog zbog kojih su Plenkoviću potrebni prijevremeni izbori njegov je odnos s predsjednicom države Kolindom Grabar-Kitarović. Ona se svojim agresivnim ponašanjem posljednjih godinu dana nametnula javnosti te je umnogome "gurnula u stranu" premijera Plenkovića, nadalje navode još poneki politički analitičari.
U svem tom "navodnom", "pouzdanom", "provjerenom" i inom komuniciranju javnog mnijenja (mišljenja), spinovskim trakavicama koje se provlače kroz javnost poput beskrajne omče za naivce sklone teorijama urota i sve one uvučene u vremenske medijske petlje zamaskirane u plašt demokracije, slobode govora, borbe protiv negativnosti u društvu, teško je u konačnici pohvatati sve konce, razlučiti istinu od manipulacije, informaciju od dezinformacije, pa kad se sve zbroji, imamo stanje konstantne napetosti koja se u dramatičnim formama svednevice podastire "neukom puku".
Ili kako bi rekao SF-pisac Phillip K. Dick: "Glavno sredstvo za manipuliranje stvarnosti je manipulacija riječima. Ako možete kontrolirati značenje riječi, možete kontrolirati ljude koji moraju upotrebljavati riječi." Malo jednostavnije, a u biti o istome je govorio i Martin Luther King: "Laž je kao gruda snijega: što se duže kotrlja, sve je veća, ali kada stane, istopi se." Moderna psihologija na to ima svoje tumačenje. Primjerice, sedam je razloga zašto vam lažu, kaže planetarno poznati dr. Phil: 1. Kako bi vam oduzeli ono što im ne pripada; 2. Kako bi izbjegli odgovornost; 3. Kako bi stvorili lažni svijet u kojemu su samopouzdani; 4. Kako bi izbjegli kaznu za svoje ponašanje; 5. Kako bi drugima nanijeli bol; 6. Kako bi im se drugi divili; 7. Kako bi vas iskorištavali.
Predlažemo da u svakoj od tih sedam stavki sami pronađete nešto i nekoga, neku referencu prispodobivu hrvatskoj stvarnosti u kojoj živimo i kakva nam se reflektira iz svega što se oko nas događa.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
Vruća jesen za sve
Vruća jesen čeka i SDP, kod kojeg nije jasno tko je nesposobniji - Davor Bernardić, koji se rukama i nogama drži fotelje, ili njegovi oponenti, kojima većinom uopće nije stalo do stranke i politike, nego do vlastitih foteljica. Žalosno je gledati SDP kako tone, a sada je već došao trenutak kad se može reći da su šanse za bilo kakav oporavak stranke minimalne. Za koji mjesec bit će i nikakve ako se nešto ne dogodi, a nikom nije jasno što bi to trebalo biti. SDP uopće nema nikakvu politiku, kao što je nema ni Most, a još manje Živi zid. Osim ako njihovu politiku ne prihvatite kao populističku demagogiju.

STANA ODAK KRASIĆ

ŠUM U ŠUMI BESMISLICA

 

Mediji, istina, utjecaj, stvarnost - četiri su jake i "teške" riječi, koje je teško povezati u dobar i ispravan međuodnos. Mediji su danas, usudit ću se reći, najjače oružje i oruđe u kreiranju doživljaja stvarnosti. Njegov je utjecaj nažalost teško mjerljiv ili bolje reći u stalnoj "mijeni" s tendencijom rasta - kaže Stana Odak Krasić, predavačica na Veleučilištu VERN, te dodaje:


- Što se tiče fake newsa ili lažnih vijesti, znamo da su po svojoj definiciji namjerno plasirane, provjerljive netočne informacije, ali najčešće zaboravimo kako nisu novi proizvod ili novokovanica. Danas je ovaj fenomen samo dobio na snazi i to zahvaljujući nevjerojatnom tehnološkom razvoju i procvatu društvenih mreža. Tradicionalni mediji još uvijek, koliko-toliko, imaju kontrolu nad sadržajem i svjesni su važne uloge gate keepera koju imaju. Kako danas razlučiti istinu od laži? Po meni su ključne tri stvari - uvođenje medijskog odgoja u škole, učenje i podučavanje kritičkog mišljenja i uvođenje posljedica za svjesno obmanjivanje javnosti. Ukratko: odgoj, obrazovanje i pozivanje na odgovornost.

Može li se u neku ruku govoriti i o sociopatologiji mainstream medija danas, ali i nekih nezavisnih portala, uz naravno časne iznimke?
- Većina istraživanja pokazuje kako postotak izvora vijesti u svim medijima rapidno raste u korist društvenih mreža, tako da je ‘pošteno i objektivno izvještavanje‘ zapravo mnogočemu podređeno - upitnom ili nerelevantnom izvoru, utrci s vremenom, čitanosti ili broju klikova i lajkova i sl. Ovu ‘dominaciju‘ društvenih mreža kao prvog izvora informacija možemo prikazati i kroz jedan zanimljiv domaći slučaj - oproštaj hrvatskih nogometnih reprezentativaca od nastupanja u reprezentaciji. Slučaj je relativno nov i potvrđuje tezu; naime, svi oni koji su se javno ‘pozdravili‘ od reprezentacije, Subašić, Ćorluka i Mandžukić, učinili su to objavom na svom Facebook ili Instagram profilu, a onda su tu objavu prenijeli ostali mediji.
Inače, uredništva gotovo uvijek koriste onu poznatu krilaticu: ‘Mi donosimo samo ono što ljudi vole čitati‘, pa lopticu odgovornosti prenose čitateljima i tako to ‘loptanje‘ traje otkako je medija, i to se neće promijeniti. Ja se u takvim situacijama i ‘loptanjima‘ volim prisjetiti one slavne Einsteinove: ‘Svijet je opasno mjesto za život, ne zbog ljudi koji su zli, već zbog onih dobrih koji ne poduzimaju ništa.‘ Nažalost, to je najveća istina.
Često se komunikacijski odnosi s javnostima poistovjećuju s odnosima s medijima. Koje su razlike?
- U raznim stručnim literaturama moguće je pronaći više od 600 definicija odnosa s javnošću. Meni je najdraža, ujedno i najjasnija, ona koju donosi prof. Zoran Tomić u svojoj knjizi iz 2008: ‘Pojam odnosi s javnošću izražava tri stvari: rad u javnosti, rad za javnost, rad s javnošću.‘ Mediji su u ovoj ‘priči‘ ono prethodno spomenuto oružje i oruđe preko kojeg i s kojim PR-ovac dolazi u javnost, radi s javnosti i za javnost. Bez odnosa s medijima nema ni odnosa s javnošću.

Kakva je u RH komunikacija u kriznim situacijama? Dojam ja podosta kaotičan?
- Pojam kriza etimološki zapravo označava prosudbu i odluku, što može podrazumijevati pozitivnu konotaciju. No, u praksi je to vrlo često negativno konotiran pojam, pojašnjavan upravo pojmom - kaos. Komunikacijska kriza je prije svega rezultat nerazumijevanja potrebe upravljanja komunikacijom te neupravljanja promjenom koja nas izravno može dovesti do krize. U kriznim situacijama, poglavito onih kriza koje su od interesa većeg broja stanovništva, treba imati na umu da su politika i mediji najčešće najveći rivali i suparnici. ‘Pomiriti‘ glavne rivale i podsjetiti ih da su i jedni i drugi tu radi nekog trećeg - prvi i najveći je izazov. Instant-angažiranje stručnjaka za krizno komuniciranje nažalost česta je praksa. Kažem nažalost jer je pravo rješenje oblikovanje kvalitetnog kadra i dobro pozicioniranje odjela komunikacija u samoj organizaciji s posebnim naglaskom na interno komuniciranje. Često, a ni spomenuti slučajevi nisu lišeni takve prakse, kriza nastaje i/ili zahvati najprije same zaposlenike, radnike i djelatnike organizacija. U interesu i medija i politike prvo bi trebali biti oni i njihova sudbina i pronalaženje najboljeg rješenja, a tek onda lov na krivce i javno ‘suđenje‘.

Kako se uopće zaštititi od takve izloženosti medijima? Možemo isključiti televizor, ne čitati novine, ne pratiti internet-portale, društvene mreže, no ipak teško je pobjeći od medijskog utjecaja...
- Pa u svojem ste pitanju već ponudili rješenje - izolacija ili apsolutna medijska, ali i društvena apstinencija. No, može li se to u današnjem svijetu? Jasno da ne može (osim izoliranih zajednica i pojedinaca). Onda nam preostaje - suživot. Važno je da je taj suživot upravljan od čovjeka i usmjeren samo na dobrobit čovječanstva. Znam da zvuči utopistički, ali ja ne vidim drukčiji način. Već sam u uvodu izdvojila tri jednostavna koraka koja možemo preslikati i ovdje: odgoj, obrazovanje i pozivanje na odgovornost. O medijskom opismenjavanju već se neko vrijeme govori u javnosti. Uvođenje ovog predmeta kao obveznog u sve škole od iznimne je važnosti ako želimo imati kontrolu mi, a ne tehnologija u budućnosti. Pa i u svakodnevnom životu često smo izloženi situacijama iz kojih se naizgled ne može ništa naučiti, ali na svakom je pojedincu da iz takvih situacija izvuče nešto korisno. Ako kažem kako vam u tom može pomoći neki reality show, vjerojatno ćete pomisliti da sam sišla s uma. Budući da se ponajviše ekspanzijom i utjecajem tehnologije reality s godinama razvijao, postali su sve poznatiji televizijski žanr te sve popularniji posebice kod mlađe populacije. Velika gledanost izazvala je i pojavu velikog broja šokantnih emisija. U nekima je, primjerice, jedini cilj natjecanje u zavođenju, pri čemu se muškarci i žene ismijavaju i ponižavaju. No, manje su poznate one emisije koje su svojedobno služile kao socijalni eksperimenti u svrhu znanstvenog istraživanja, kao što je promatranje ponašanja ljudi u zatvorenim zajednicama. Prema sličnom je principu napravljena emisija Ekspedicija na Mars, kojom se htjelo provjeriti kako će se skupina ljudi ponašati na malom prostoru duže vrijeme u slučaju da Zemlja više nije naseljiva. Iako se to često ne može primijetiti na prvi pogled, reality u sebi sadrži i korisne informacije koje su nerijetko skrivene u šumi besmislica. Ovakve potpune informacije možete dobiti kroz odgoj i obrazovanje, a uspješno implementirati u praksi samo ako ste podučeni kritički promišljati - još jedna hvalevrijedna "tehnika" koja se ne uči u školama. Nažalost, kritički misliti i kritizirati u široj su javnosti zapravo sinonimi.

Da bi se nešto moglo mijenjati, prvo je potrebno osvijestiti što je dobro, a što nije i što se treba mijenjati. Ja vjerujem u promjene nabolje, samo ih treba pokrenuti.(D.J.)

SUZANA VEČERIĆ

ISTINA JE STVAR VJERE

 

Mediji su gospodari istine u današnjem svijetu i od njih ovisi hoće li tko biti gospodin biznismen godine ili kriminalac kojeg pravda još nije dohvatila. Sjećam se kad su tjednici Globus i Nacional u mjesec dana godine 2001. objavili svatko svoju "istinitu" priču o Stanku Subotiću Canetu. Globus je uz fotografije dobro držećeg biznismena iz Francuske, koji je podrijetlom Srbin, objavio na više stranica panegirike tom dotad anonimnom poduzetniku sumnjivih moćnih veza.


Govorilo se u tekstu o Canetovu decentnom i profinjenom ukusu i o njegovim genijalnim poslovnim uspjesima kojima se divi regija. Nacional je kao odgovor na taj prikaz imao svoju priču o Canetu gdje je on kao balkanski boss prikazan kao švercer cigareta, šef duhanske mafije i eksponent korumpiranih političkih snaga Crne Gore kojima pomaže u bogaćenju. Nekoliko godina poslije na autora Nacionalova medijskog "napada" na Stanka Subotića Caneta, Ivu Pukanića, počinjen je atentat u kojem je vlasnik Nacionala raznesen bombom. Očito je potraga za istinom opasan posao i u Hrvatskoj, a ne samo u Rusiji, gdje ugledni novinari bivaju brutalno eliminirani dok se ubojice i naručitelji nikad ne pronađu.
Koji je prikaz Stanka Subotića Caneta bio istinit? Budućnost opisanog tajkuna puna je procesa i parnica koje dobiva ili gubi, često oštro komentirajući svoje protivnike koji su većinom u Srbiji. U komentarima se osvrće na potrošene političare u Srbiji, kao što je Vojislav Koštunica, i povezuje svoju sudbinu sa sudbinom ubijenog premijera Zorana Đinđića koji je svima u sjećanju kao obrazovan, častan i beskompromisan borac protiv političke korupcije i organiziranog kriminala u Srbiji. Ovo nas dovodi do novog pojma - fake news, koji je u ovom desetljeću postao popularan način etiketiranja podataka koje iznose "protivnici". Spin i fake news neistine su plasirane s namjerom da se atakira pojedinac, organizacija ili politička opcija. Da bi bili uvjerljivi, tvorci spinova i fake newsa povezuju svoje "utvrđene činjenice" s nekim neupitnim podatkom ili osobom, kao što je Zoran Đinđić, gotovo svetac u kolektivnom sjećanju, nastojeći tako postići dojam vjerodostojnosti i ispravnosti.
Medijski dojam nije istina. Ima raznih dojmova iznesnih u medijima. Međusobno su suprotni i ne odnose se samo na tajkune devedesetih kao što je Subotić, Todorić ili Pevec. Nalazimo ih u tiskovinama koje interpretiraju politiku prošlosti i sadašnjosti otkrivajući "povijesne istine" i kreirajući vrijednosne stavove sredine u kojoj živimo. Istina je stvar vjere, ali činjenice nisu stvar vjere. One su ono što jesu, a njihova interpretacija i kontekstualizacija zadaća je novinara koji istražuju, otkrivaju i stvaraju priču koja gradi javno mnijenje. Ako ste prerevan istraživački novinar, mogu vas premlatiti i pokušati ubiti kao Dušana Miljuša.
DOBA KONZUMERIZMA

Poznato je i većinom prihvaćeno da su javno mnijenje i mediji na ovim prostorima godinama bili pod utjecajem ideologije i interesa vladajućih pojedinaca i grupa. Posljednjih dvadeset osam godina situacija se promijenila bitno nabolje u smislu postojanja više prikaza situacije. Mediji sad nisu u raljama države, ali su ovisni o svojim vlasnicima i oglašivačima koji financiraju njihovo postojanje. Osobno mislim da je potonje ipak bolje jer postoji mogućnost da čitatelji dođu do različitih podataka i interpretacija. Potkrade se tu i neki WikiLeaks, koji diljem svijeta uzdrma vladajuće strukture objavljujući gole činjenice bez interepretacije. No, zanimljivo je da interes za činjenice koje je plasirao WikiLeaks s vremenom opada, a svijet se priklanja raznim interpretacijama (moćnika). Očito je količina podataka koja je oslobođena u virtualni prostor ljudima neugodna jer onemogućava uobičajenu jednostvnu podjelu na dobro i zlo koja nam pomaže u procesuiranju. Kaos stvarnih podataka koji ilustrira događaje u njihovoj kompleksnosti subjektivno je neugodan i emotivno opterećujući. Ljudsko biće funkcionira tako da se oslobađa napetosti kroz instinktivne radnje, a i kroz simbolizaciju događaja koje doživljava kao dobre i kao zle. Simbolizacija obrađuje činjenice složenim procesom koji stvara sliku svijeta kod pojedinca koja ima njegov predznak, boju i ideološko određenje. Ovo zvuči pesimistično, ali je tako. Ljudi, pa i novinari, nepopravljivo su subjektivni u svojem viđenju i interpretaciji svijeta.
Herojsko doba početka novinarstva podrazumijevalo je identitet novinara kao arheologa istine koji služe općem dobru. Već početkom 20. stoljeća konzumerizam je počeo formirati medijsku istinu sukladno kapitalističkim očekivanjima. Krajem 20. i danas masovni elektronički mediji u tržišnoj utakmici obilno prezentiraju banalne informacije o boji gaćica starleta, neprovjerene medicinske informacije (cijepljenje, nutricionizam) i irelevantne privatne podatke i tračeve o javnim osobama, što posve briše granicu između ozbiljnih informacija i popularnih floskula.
OSOBNE MOTIVACIJE

Mediji su omogućili da konzumerizam postane prevladavajuća društvena ideologija. Zastupaju sliku bezbrižnog čovjeka koji od važnih egzistencijalnih pitanja bježi u hedonizam i materijalni komfor uljuljkan TV eskapizmom. Noam Chomsky smatra da je iz svijesti čovjeka namjerno maknut ideal samostalnosti, slobode i produktivnosti da bi on postao konzumeristički idiot zainteresiran samo za samog sebe, svoje privatne i unutrašnje interese i probleme koje suprotstavlja javnim poslovima i interesima. Prema starogrčkom shvaćanju ljudi se rode kao idioti, ali razvojem i obrazovanjem postaju sposobni rasuđivati o javnim i političkim pitanjima. Kako masovni mediji bitno sudjeluju u obrazovanju i formiranju stavova velikog broja ljudi, čini se da je danas na djelu suprotan proces. Nakon mladenačkog zanosa, u kojem se traži istina, konformizam proizvede rezigniranog konzumerističkog predstavnika nesvjesnog svijeta oko sebe.
Problem se usložnjava kad uzmemo u obzir činjenicu da ljudi suočeni s informacijama koje protuslove njihovim uvjerenjima i stavovima teže zadržati svoja vjerovanja. Zbog toga su ljudi skloni tražiti i selektivno birati informacije koje podržavaju njihove stavove. Osobne motivacije bitno djeluju na način na koji ljudi traže informacije i na koji ih mentalno procesuiraju. Istraživači Marc Trusssler i Stuart Soroka s McGill sveučilišta u Kanadi izveli su eksperiment gdje su ljudima koji su izjavili da žele pozitivne vijesti prezentirali miješane sadržaje. Utvrdili su da su pozornost velikoj većini ipak privukli negativni sadržaji, a ne neutralni ili pozitivni. Objašnjenje je bilo da ljudi jače reagiraju na negativne riječi i vijesti jer ih žele spoznati da bi mogli reagirati na eventualnu ugrozu. To je naša evolucijska tekovina.
Mediji prepoznaju tu kompleksnu ljudsku potrebu za negativnošću i zatrpavaju svijet groznim vijestima. Hrvatska tu nije iznimka. To ne znači da u Hrvatskoj i u svijetu nema dobrih stvari. Da nema više dobra nego zla, ne bi bilo svijeta. Netko bi već pritisnuo crveni gumb i proizveo nuklearnu katastrofu. Ohrabrujuća je činjenica da se to (još) nije dogodilo.
Piše: Suzana VEČERIĆ
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana