Magazin
TEMA TJEDNA: STRATEGIJA ZBUNJIVANJA JAVNOSTI (II.)

Nenad Vertovšek: Živimo u vremenu opsjena i mučnine
Objavljeno 1. rujna, 2018.

Vezani članci

TEMA TJEDNA: STRATEGIJA ZBUNJIVANJA JAVNOSTI (I.)

Ružne slike Lijepe Naše

USPOREDNI INTERVJU

Davor Gjenero: Promašaj prethodne vlade s Uljanikom sad je došao na naplatu

Knjiga je nastavak mojih dugogodišnjih istraživanja o medijima i njihovu sve većem i nezadrživom posredovanju u poimanju svijeta, bez obzira na to radi li se o pojedincima, društvenim grupama ili slojevima ili društvu u cjelini. Za razliku od dva često i suprotna pristupa - apologetskom, koji veliča medijske moći u sadašnjem i budućem društvu, ili pukoj kritici i omalovažavanju medija, novinara i novinarske struke, nastojim sve sagledati pomalo ‘antički‘ - umjereno, ali ne osrednje, kaže dr. sc. Nenad Vertovšek o svojoj novoj knjizi "Noam Chomsky i kritika suvremenih masmedija - proizvodnja slike stvarnosti i neophodnih iluzija", te dodaje:


- Tragom filozofije medija polazim od (sve ubrzanije) mijene u kojoj je čovjek mjera svih stvari, što znači etički i humanistički stav nasuprot opčinjenošću napretkom tehnologije koje mjerimo dolarima i pukom kvantitetom. To i nije lagan zadatak jer ste ‘osuđeni‘ često na ignoriranje medija koji zrcale društvo, ali baš i ne vole kad netko zrcali njih, kad i oni i javnost otkrivaju previše prašine po zrcalu ili zlonamjerna iskrivljenja slike. Ali kako to tvrde u simbolici američkih filmskih superheroja - ‘nitko nije ni rekao da će biti lako…‘ Stoga sam u golemom misaonom i literarnom opusu Noama Chomskog posvećenom kritici društva i ulozi i značenju masmedija izdvojio dva elementa koji dosad nisu bili dovoljno naglašeni - pojmovi i aspekti proizvodnje (slike) stvarnosti te stvaranje i održavanje tzv. nužnih iluzija, nastojeći ih osvijetliti još više s filozofske, antropološke i psihološke strane. Pritom upozoriti zbog čega medijske iluzije i njihova stvarnost nalaze (često i lakše nego bi smjele) toliko žrtava u publici, svojim čitateljima, slušateljima i gledateljima. Dosadašnje kritike knjige i promocije govore kako su mnogi stručnjaci i znanstvenici, ali i ‘obični‘ ljudi to prepoznali, da sam ‘ispunio vidljivu prazninu‘ u tom dijelu problematiziranja medija, te približio koncepte zbunjenog stada (javnosti), medijskih (ne)sloboda, proizvodnje pristranosti i pohlepe za kontrolom nad javnošću od strane elita. Chomsky me je naučio kako su dvije teme izuzetno važne - činjenice i vrijednosti - kao temelji individualne i društvene slobode.

FORSIRANJE STRAHA


Koliko fake news, tzv. lažne vijesti, kojih je sve više u medijima, zamagljuje objektivnu sliku stvarnosti, kako razlučiti pritom istinu od laži, i je li to danas uopće moguće?
- Tzv. fake news, koje i nisu samo nekakve lažne vijesti već mnogo opasnija kombinacija poluistina, laži i manipulativnih tehnika i slika, postojale su i prije, no njihov nagli uzlet uslijedio je kao dio novije, poboljšane, strategije američkih, bolje rečeno (pro)zapadnih vlasti i medija, koja polazi od sofisticiranijih (zlo)upotreba stereotipa. Vidljivo je to kod američkih izbora i Trumpove strategije, koju ne nazivam strategijom američkih republikanaca, već prije strategijom krupnog kapitala koji ima svoje zakonitosti i nastoji globalno – govorim samo o masmedijima - prekriti cijeli planet društvenim mrežama, algoritmovima i društvenim skupinama koje sustavno prikrivaju što se u svijetu ili pojedinoj zemlji doista događa. Naravno, moram odmah istaknuti, nije riječ ni o kakvoj teoriji zavjere, već jednostavno o širenju korporativnih moći, interesu najvećih nositelja financijskih i ekonomskih tokova. To nisu ‘ljudi gušteri‘ ni izvanzemaljci, već ljudi koji u svojim interesima (a oni su uvijek ‘krupni‘) nemaju potrebu razumijevati prave potrebe javnosti diljem svijeta. Tehnike manipuliranja slične su tzv. barnumovskim, cirkuskim, spoju iluzornog svijeta poluistina i spektakla. ‘Velikim riječima‘ o slobodi, demokraciji skrivaju se vlastiti licemjerni potezi, a napredak prema nekadašnjim lažnim vijestima jest u tome da se i očitim lažima o ‘svojim‘ političarima pretjera do te mjere kako bi postali ‘žrtve‘, a javnost dakako što manje znala (ili uopće pitala o tome!) onu ključnu istinu - što se (sada ili gdje) stvarno događa.
Jedan primjer jest i stvaranje straha od imigranata, jedan od brojnih sličnih primjera jest video u kojem se (navodno u njemačkom supermarketu) imigranti penju na veliko božićno drvo i kradu darove. Video naravno izaziva odbojnost i gađenje, no istraživanje je pokazalo kako je to stari video iz Kaira, u kojem roditelji, prema lokalnim običajima, skidaju darove za svoju djecu… No, malo tko će tražiti točne i pouzdane izvore informiranja, odakle je izvorni video, tražiti ključne riječi…. Bit manipulacije i jest pogoditi ono što dio publike i očekuje ili priželjkuje.
Sudeći prema većini tiskanih i elektroničkih medija u RH (uz časne iznimke), ni mi nismo daleko od takve medijski posredovane slike. Vaš komentar na hrvatsku medijsku stvarnost?
- Točno ste rekli, rekao bih kao da postoji ‘hrvatska stvarnost‘ i ‘hrvatska medijska stvarnost‘. Ova prva sve je podložnija promjenama i guranju u stranu, teško ju je vidjeti i razumjeti čak i čitanjem ili gledanjem različitih vrsta medija. Malo tko ima vremena, pa i živaca pratiti neke naše ‘medijske istine‘ ili ih provjeriti (one važnije) iz vjerodostojnih nezavisnih izvora. I kod nas je problem što umjesto činjenica sve više samo gledamo i čitamo tumačenja stereotipa kojima čak i novinari, ljudi iz struke, nastoje ‘prilagoditi‘ pravila struke. Kao da je postmodernizam rješenje za sve, osim za depresiju ili mučninu gledanja suvremene Slike stvarnosti. Često je, ono što i filozof Derrida govori - tzv. dekonstrukcija stvarnosti i uzrok same mučnine. No možda me više od kritike trenutnog iskrivljavanja stvarnosti zabrinjava i suočavanje ‘dosadne‘ stvarnosti u novim digitalnim uvjetima koji se opet proglašavaju ‘božanskim‘ rješenjima za svakodnevicu, iako već sada manipuliranje u sferi algoritama, marketingom iluzija od političkih uvjerenja do društvenih programa pokazuje tu ‘ružniju‘ sliku budućnosti. Google Adwards ili Facebook (sjetimo se afera ‘prisvajanja‘ i ‘ulaženja‘ u ‘neprikosnovene‘ privatne podatke…). S druge strane većina polako pristaje na sve to jer ‘ionako ništa ne mogu‘, kao da se unaprijed predaju u tom digitalnom ratu klasike i etike vs. ‘novih‘ bezobzirnih veličina. Naravno, digitalni svijet dolazi, kao i umjetna inteligencija, i toga se ne treba bojati, već toga da ćemo nekritički (po)vjerovati kako će ‘budućnost biti bolja‘. Recimo - neće biti generalno ni bolja ni lošija (ovisi o tome jeste li se ugurali u elitu ili ne), već definitivno drukčija! Tu je najvažnija uloga u edukaciji i obrazovanju, no mladi ljudi (najpodložniji manipulaciji) to sve manje uče u školama, konzervativni dio društva već je shvatio kako je najopasniji onaj tko postavlja pitanja i prihvaća prodaju lažnih licemjernih parola, ma otkud one dolazile… Mi olako prihvaćamo, kako Zen upozorava, kupovanje vode pokraj rijeke.

DRUGA STVARNOST


Koliko je interes medija za senzacionalizam, u drugi plan potisno pošteno i objektivno izvještavanje?
- To je već gotovo novinarsko i uredničko pravilo, čast iznimkama. Možete pisati kritički i utemeljeno, ali ‘to se ne čita i ne prodaje novinu‘ - to su dvije najveće neistine i poluistine koje sam i sam upoznao i desetljećima slušao u novinarskom poslu. Premda su ozbiljna istraživanja pokaz(iv)ala kako ljudi u većini ipak žele istinu i kad je neugodna, kako se prodaju i one novine koje su ozbiljne i bez skandala i pretjerivanja, ali jasno, nepristrano i hrabro… No, ljudi vole spektakle i iluzije onda kada praktički nemaju izbora, medija koji bi nudili nešto drugo. Danas u vrijeme svakakvih portala bez trunke uređivanja tekstova i/ili foruma, uz sve one trolove i hejtere (plaćene ili volontere) vi rijetko gdje možete pročitati, čuti ili pogledati portal koji uređuje prema pravilima izvještavanja i dopušta uravnoteženu raspravu. Idealno za manipulatore, premda nitko ne želi biti prevaren, često su gotovo svi izvarani istinama omotanim zabavom i površnim slikama.

Kako sve to objasniti, komu je potrebno takvo konstantno ustrajavanje na crnilu, lošim vijestima, histeriji...?
- Već sam nekako odgovorio: oni koji skrivaju stvarno stanje od javnosti i društvenih grupa i ne trebaju razumijevanje i interpretaciju ‘stvarne stvarnosti‘. Lakše je priređivati fake events ili fake activities, bilo da je rat ili priprema za rat, ili nemoć u ovladavanju gospodarskom situacijom. Jedino tako famozna elita koja o sebi misli kako je elita samo po primanju u ‘izabrane‘ slojeve (koji postaju kaste, nedodirljivi i širitelji jedine istine i dogme), i to im je jedini opstanak na društvenom ili političkom terenu. Mediji ovdje samo postaju igrači koji više nisu odraz društva ili korektiv vlasti, oni su potpuno dio sustava, bez obzira na stranke i stvaraju ‘drugu stvarnost‘ koja je vrlo ‘jeftina‘ ne samo po realizaciji njihovih ciljeva već i izostanku mogućeg otpora, javnosti, zajednice i intelektualnih grupa, bez obzira na bilo kakvu pripadnost. Nestale su ili nestaju medijske teme o ravnopravnosti i nejednakosti, uzrocima siromaštva ili depresija (samo senzacionalizam posljedica) putem ‘uokvirenih‘ tema ili spektakla.

Možemo li su uopće zaštititi od takve medijske torture kakvoj danas svjedočimo?

- Imate male tehnike poput gašenja zvuka kad počnu reklame ili da omiljene serije i filmove (ako je moguće) gledate naknadno, pa možete ubrzavanjem slike izbjeći sve marketinške priloge. Naravno, preporuka je i izbjegavati dan ili više bilo kakvo gledanje informativnih emisija ili čitanje tiskanih tekstova. Nakon toga (a i za vrijeme medijske ‘apstinencije‘) osjetit ćete, bar kratko, kako ipak postoji ona prava stvarnost koja podrazumijeva i vašu okolinu, druge ljude, druga razmišljanja ili nedostatak manipulativnih stereotipa. Naravno, to su samo ‘opći‘ lijekovi za društvo bolesnih medija, ali i oni su potrebni. Lijekovi vas neće izliječiti kod teških bolesti, ali će vam pružiti predah za trajnije izlječenje – promjenu životnog stila ovisnosti o medijima (media addiction), pretjeranog i nepotrebnog konzumiranja medijima, te uputiti kako lakše disati u medijskim okolnostima. Bez pretjerane brige o pojavama cirkusanata ili kroničnih lažljivaca u glavnim emisijama, naslovnicama i/ili udarnim terminima. Jače rješenje jest da u svom okruženju, obiteljskom ili društvenom (i ne samo prigodom izbora) sve više birate sami razumom (i srcem) teme, sadržaje i ljude koji nisu toliko medijski posredovani i opsjednuti održavanjem poluistinitih stvarnosti. To dugujemo onima koji dolaze i onima koji su sve podložniji manipulacijama…(D.J.)

LANA CIBOCI

MODEL MEDIJSKOG OBRAZOVANJA PUN JE MANJKAVOSTI

 

Ključno za prepoznavanje lažnih vijesti i dezinformacija u medijima svakako je kritički pristup i vrednovanje medijskih sadržaja. Upravo je to jedan od najvažnijih elemenata medijske pismenosti, uz pristup, analizu i stvaranje medijskih sadržaja. Vrlo je važno da medijski korisnici nauče da je svaku informaciju važno provjeriti kod barem dva ili tri druga izvora kako bi utvrdili njenu istinitost i pouzdanost.


- Analiziranjem svakog medijskog sadržaja i odgovaranjem na ključna pitanja poput: Tko je kreirao poruku i s kojom svrhom? Tko je ciljana publika? Tko je platio za tu poruku? Tko bi mogao imati koristi od te poruke? Koga bi poruka na bilo koji način mogla oštetiti? Koje se vrijednosti, ideje, informacije i stajališta njome prenose? Koje su informacije izostavljene iz poruke, a koje bi mogle biti važne? Tko su izvori informacija? - moguće je utvrditi pouzdanost određene informacije i na taj način razlikovati vjerodostojne i istinite informacije od dezinformacija. Time, naravno, dolazimo do važnosti medijskog obrazovanja svih medijskih korisnika, ne samo djece, već i njihovih roditelja, baki i djedova itd.
- Posjedovanje medijskih kompetencija nužno je za ostvarenje brojnih prava - od komunikacijskih i prava na slobodu izražavanja pa do građanske i političke participacije u društvu, pristupa informacijama i korištenja edukativnih medijskih sadržaja. Medijska pismenost važna je i za osnaživanje pojedinaca kako bi znali prepoznati istinite i vjerodostojne te manipulativne medijske sadržaje, ali i prepoznati i obraniti se od različitih utjecaja medijskih sadržaja, kako nasilnih tako i onih koji nameću stereotipe, lažne ideale ljepote te pokušavaju medijskim korisnicima nametnuti želju za proizvodima koji im nisu potrebni.
- U Hrvatskoj se medijsko obrazovanje provodi kroz medijsku kulturu, jednu od predmetnih sastavnica Hrvatskoga jezika, od prvog do osmog razreda osnovne škole. Time se hrvatski obrazovni sustav ne razlikuje od mnogih europskih država u kojima se medijsko obrazovanje također provodi kroz materinski jezik, ali i kroz veći broj drugih predmeta. Hrvatski model medijskog obrazovanja nažalost ima mnogo manjkavosti. Sadržaji su zastarjeli, jedan sat mjesečno koliko se posvećuje medijskoj kulturi nije dovoljno za kvalitetno medijsko obrazovanje, mnoge su škole još uvijek nedovoljno tehnološki opremljene za provedbu medijske kulture, nedostaju nam kvalitetni udžbenici posvećeni medijima, a velika je boljka čitavog sustava i činjenica da mnogi učitelji razredne nastave i Hrvatskog jezika ističu da su im potrebna dodatna usavršavanja u tom području zbog brzih tehnoloških promjena u tom području, ali i činjenice da su mnogi među njima tijekom studija slušali vrlo malo predmeta posvećenih medijima.
- U Hrvatskoj su posljednjih godina po pitanju medijskog obrazovanja jako puno napravile brojne udruge civilnog društva. Upravo one često osiguravaju dodatna usavršavanja u tom području, ne samo za djecu, već i za nastavnike i roditelje, kojima su takve edukacije također prijeko potrebne. Udruge su danas i jedni od glavnih nositelja brojnih medijskih projekata među kojima bih osobito istaknula veliki međunarodni projekt Mind Over Media koji se upravo provodi u šest različitih država (Poljskoj, Finskoj, Belgiji, Rumunjskoj, Francuskoj i Hrvatskoj). Projekt je posvećen analizi propagandi u medijima i odličan je primjer osvještavanja medijskih korisnika o važnosti kritičkog promišljanja.
Međutim, neadekvatan model medijskog obrazovanja nije, i ne smije biti, opravdanje medijima za objavu neobjektivnih i neistinitih informacija. Naime, temeljna su novinarska načela istinito, pošteno, objektivno, nepristrano i uravnoteženo izvještavanje. Neovisno o zahtjevima publike, novinari bi se trebali držati tih načela i na taj način štititi ugled čitave struke. Objava neobjektivnih, a osobito neistinitih informacija, uzrokuje pad povjerenja u medije, a time i u čitavu struku, od strane medijskih korisnika.
- Na predavanjima, koje često u sklopu Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu držimo roditeljima, ističemo da zabrane korištenja bilo koje vrste medija ili medijskog sadržaja nikad nisu rješenje. Puno je važnije medijskim korisnicima osigurati medijske kompetencije pomoću kojih će se znati zaštititi od negativnih medijskih utjecaja te što je više moguće iskoristiti brojne pozitivne strane medija pa tako i izabrati one kvalitetne medijske sadržaje.
Piše: Lana CIBOCI
ANKICA MAMIĆ

LJUDIMA SE NE GOVORI ŠTO DA MISLE, NEGO O ČEMU DA MISLE

 

Mislim da hrvatsko društvo još nije prepoznalo koliku korist ukupnom doživljaju života može donijeti adekvatna komunikacija. Kod nas se vrlo često misli da su PR agencije zapravo nekakav posrednik između klijenta i medija, što je do neke mjere točno, ali ni blizu ne odgovora punoj i stvarnoj važnosti onoga što rade agencije za odnose s javnostima. Naime, ako pogledamo relevantna europska i svjetska istraživanja, zadovoljstvo životom ne ovisi samo o materijalnom bogatstvu društva. Naše zadovoljstvo ovisi o našem odnosu s drugim ljudima, o osjećaju pravednosti i jednakosti u društvu, a sve to postiže se dobrom komunikacijom - kaže komunikacijska stručnjakinja Ankica Mamić, vlasnica agencije IMC iz Zagreba, te dodaje:



KAOS U KOMUNIKACIJI

- Odnosi s medijima možda su najvidljiviji dio našeg posla zato što su mediji kanal preko kojeg se još uvijek dolazi do opće javnosti. Razvoj tehnologije i društvene mreže omogućio je nastajanje tzv. citizen journalisma, koji svakom građaninu omogućava da komunicira gotovo neograničeno. Međutim još uvijek, osobito u Hrvatskoj, nemamo pravih influencera pa se i na društvenim mrežama većinom dijele sadržaji manistream medija. Zašto odnosi s javnošću nisu samo odnosi s medijima, objasnit ću konkretnim primjerom. Naime, ako pogledate iz rakursa svog običnog života, komunikaciju morate prilagođavati onome s kime komunicirate jer nije isto komunicirate li sa suprugom, djetetom, punicom, profesorom ili kolegom na poslu. Isto tako i organizacije, bilo da se radi o tvrtkama, državi i državnim institucijama, lokalnim vlastima, kada komuniciraju sa svojim dionicima moraju prilagoditi komunikaciju tako da poruka ispravno dopre do one javnosti kojoj je namijenjena.

Kakva je u RH komunikacija u kriznim situacijama? Nakon slučaja Agrokor, sad imamo slučaj Uljanik - kako se tu snalaze mediji, ali i politika, napose premijer, Vlada, predstavnici sindikata... Dojam je podosta kaotičan?
- Komunikacija je loša. Reći ću nekoliko riječi o Uljaniku, jer o Agrokoru javno ne govorim zbog dugogodišnjeg poslovnog odnosa s tom kompanijom. Poznati PwC-ov konzultant i stručnjak sa značajnim iskustvom u provođenju planova restrukturiranja, Petr Smutný, rekao je da je kvalitetno upravljanje krizom u procesu restrukturiranja u kompanijama nezamislivo bez paralelnog upravljanja komunikacijom sa svim dionicima. To jasno govori o važnosti odnosa s javnostima, jer je u takvim procesima komunikacija presudna za uspjeh ili neuspjeh. Uljanik je jedan specifičan slučaj. U Uljaniku se isprepleću uloge dionika, vlasnici su u velikoj mjeri radnici koji štrajkaju sami protiv sebe, Uprava je osnivala druga društva koja su fakturirala troškove matici, tzv. strateški partner nije strateški niti se bavi brodogradnjom, ne zna se kriterij prema kojemu je odabran kao strateški partner, a lokalna politika bila je u nadzornim odborima tog istog strateškog partnera. Ukratko, tamo je jedan potpuni kaos gdje su i s izvanredno vođenom komunikacijom šanse male, a ovako nikakve.
Upravo zato što nitko ne upravlja komunikacijom, i mediji su, bilo zbog nedostatka informacija, bilo zbog selektivnog prenošenja činjenica, u nezahvalnoj situaciji. Premijer i Vlada također se nalaze u nezavidnom položaju jer je ta cijela priča oko Uljanika potpuno netransparentna, a radnici i Sindikati te lokalni političari agresivno upiru u Vladu koja ovdje ne bi smjela više ništa činiti bez promjena postojeće zakonske regulative ili donošenja nekog novog lex-a. Zanimljivo da je se u krizi oko Uljanika nisu oglasili ni korporativni mali dioničari, što dodatno potvrđuje o kakvom se kaosu radi.
U svijetu sadašnjih masmedija stvarnost se doima iskrivljenom, poremećenom, što uz gomilu tzv. fake news, lažnih vijesti, odgovornost svodi na najnižu razinu. Plaćamo li po tom pitanju danak modernom dobu?
- Prije svega, brz razvoj tehnologije promijenio je način na koji nastaju vijesti. Isto tako, omogućio je da se bez neke velike investicije postane medijem. To je sve utjecalo na kvalitetu vijesti, a brzina je utjecala na to da se stvari ne provjeravaju. Zato se i mainstream medijima može dogoditi da prenose netočne informacije ili krivo interpretirane. Sigurno je da stvarnost nije ono što prenose mediji. Primjerice, stotine tisuća aviona svaki dan leti s odredišta na odredište, stižu uredno, na vrijeme i bez problema. I to nije vijest, ali pad aviona postane vijest. Kad bi netko došao iz svemira pročitati ono što piše u medijima, zasigurno ne bi na taj način dobio stvarnu sliku svijeta. Danas je još dodatno sve zakomplicirala pojava fake newsa. Postoje specijalisti koji aktivno šire lažne vijesti, a kako vrlo često ne znamo tko su vlasnici portala i medija koji lansiraju lažne vijesti, za to nitko nije odgovoran.
Danas se gledaju i broje klikovi, a vidljivo je da ljudi primarno klikaju na crne vijesti, senzacije, sapunice, a da ozbiljne vijesti i analize zanimaju samo uski krug ljudi. To sigurno nije dobro i vrlo brzo ćemo osjetiti posljedice tih trendova, ako ih već ne osjećamo.
NEMA ODGOVORNOSTI


Kako se uopće zaštititi, da tako kažem, od medijske torture kakvoj danas svjedočimo?

- Ne može se pobjeći od utjecaja medija, jer ljudi s kojima se družimo i razgovaramo, uvijek su u nekoj mjeri pod utjecajem medija. Kao što kaže teorija nametanja stavova, mediji možda nisu uspješni u tome da ljudima govore što da misle, ali su iznimno uspješni da ljudima govore o čemu da misle. Svaka konverzacija koju započnete u društvu i najveći dio tema bit će inicirana onime što je bilo taj dan u medijima. (D.J.)
Možda ste propustili...

TEMA TJEDNA: EKSPERIMENTALNA FAZA KURIKULARNE REFORME (I.)

Mali korak za velike promjene