U političkom diskursu u Hrvatskoj vlada potpuni komunikacijski kaos. Nisam sigurna da u tom kontekstu uopće možemo govoriti o jezičnoj kulturi hrvatske politike, a pogotovo ne o retorici, ako retoriku smatramo određenom komunikacijskom vještinom - kaže dr. Nikolina Palašić sa Filozofskog fakulteta, Odsjek za kroatistiku, Sveučilišta u Rijeci, te dodaje:

- U radovima koje sam pisala o hrvatskom političkom diskursu, obično sam se pozivala na "retoriku" najvećih političkih aktera, obično premijera ili predsjednika ili, u najmanju ruku, čelnika nekih od najvećih hrvatskih stranaka. Iz današnje perspektive moram priznati da to možda i nije najplodnije tlo za istraživanje jer se javni istupi trenutačnih glavnih političkih aktera svode na jeftin populizam i pozivanje na domoljublje i vjeru hrvatskoga naroda. Imam osjećaj da je u današnje vrijeme dovoljno spomenuti hrvatstvo, Domovinski rat i vjeru u Boga, po mogućnosti dovesti Thompsona da svojim muziciranjem podvuče rečeno, i to je sve što je potrebno suvremenom političaru da privuče većinu birača. Čini se kao da smo naprosto zaglavili u prošlosti, ne tako davnoj, i da sve što izlazi iz okvira tih triju navedenih aspekata naprosto ne pobuđuje dovoljno interesa u prosječnoga Hrvata. U skladu s tim, jasno je, političarima nisu potrebne gotovo nikakve sofisticirane retoričke vještine, što je za pripadnike današnjega političkog vrha i dobro, jer ih naime i ne posjeduju. Istraživati suvremenu hrvatsku jezičnu kulturu bilo bi stoga u najmanju ruku dosadno i neplodonosno.



Pisali ste i o komunikacijskoj vrijednosti ironije. Kakvo je tu stanje u RH?
- Ironija u komunikaciji vrlo je kompleksno pitanje i ona se kao fina komunikacijska strategija i ne susreće tako često u hrvatskom političkom diskursu. Hrvatski političari češće pribjegavaju strategijama omalovažavanja oponenta, vrijeđanja njegove inteligencije i sposobnosti, što sve opet potvrđuje ono što sam ranije već spomenula - na hrvatskoj političkoj sceni naprosto nema vještih retoričara. Od hrvatskih političara koji su ponekad znali upotrijebiti kakav ironičan iskaz meni je upao u oči Zoran Milanović; on je općenito jedan od boljih govornika na hrvatskoj političkoj sceni, iako je u nekim situacijama znao biti previše filozofičan, pa biste se na kraju kakva njegova odgovora na postavljeno mu pitanje znali zapitati što je on uopće rekao. Ironija je dakle vrlo kompleksna komunikacijska figura, pri kojoj govornik mora reći ono što zapravo ne misli i pritom mora biti siguran da će primatelj poruke znati da je on rekao ono što ne misli te da će znati na pravilan način protumačiti njegovu izjavu. Kada pred sobom imate heterogenu publiku, a političari je imaju, nije lako pouzdati se u tu zajedničku komunikacijsku osnovu. Ironija može poslužiti u različite komunikacijske svrhe: primjerice kao indirektno negativno vrednovanje, ali i kao ublažavanje kritike, a kako nam je poznato, na hrvatskoj političkoj sceni oponenti se izrazito oštro kritiziraju, a negativna se vrednovanja vrlo eksplicitno iznose.

Da se pozovem na rad Vas i kolegice Marot Kiš: Metafora kao odsustvo značenja u javnoj komunikaciji - što bi to zapravo značilo?
- Kako sam već ranije rekla, u suvremenom političkom diskursu to zapravo ništa i ne znači. Imajte na umu da je rad koji spominjete pisan u doba zalaska Ive Sanadera i u trenutku kada je Jadranka Kosor „preuzela uzde“ na premijerskom mjestu. Nemojte me pogrešno shvatiti, nikako ne zastupam politiku desno orijentiranih struja, ali Ivo Sanader bio je relativno vješt retoričar i u njegovim su se govorima mogle pronalaziti manje-više sofisticirane manipulacije biračkim tijelom. Njegova je nasljednica možda bila malo manje vješta u tom smislu, a li današnjem bi premijeru i predsjednici mogla održati kvalitetan tečaj iz retorike. U navedenom smo radu kolegica Marot Kiš i ja pokušale ukazati na ispraznost političkoga govora, tj. na činjenicu da se često iza prividno sadržajnih i elokventnih izjava kriju tek malo ljepše upakirane floskule. Pritom nije riječ samo o metaforičkim izrazima u smislu klasičnoga tumačenja metafore, dakle o nekom ukrasnom govoru i prenesenom značenju, već se radi i o konceptualnim metaforama, koje su zapravo doslovne. Tako se primjerice o kriminalu u društvu govori kao o karcinomu – svi znamo da je karcinom zloćudan, da se ponekad nezaustavljivo širi i teško ga je iskorijeniti. U tom je kontekstu tumačenje kriminala kao karcinoma više negoli uspješna konceptualna metafora, jer se negativne konotacije koje izaziva pomisao na karcinom preslikavaju na kriminal u društvu, što bi trebalo izazvati efekt ujedinjenja društva u borbi protiv karcinoma, dakle kriminala. To je metafora koju je primjerice upotrijebio Ivo Josipović u svom inauguracijskom govoru. Međutim kako vidimo, lijepa je ideja ostala samo na metafori – upravo se u Hrvatskoj nalazimo u žiži afera oko gospodarskoga kriminala u koji je (ponovno) uključen sam politički vrh. Ukratko, političari nastoje pridobiti birače i stoga biraju ekonomični i ne suviše kompleksan način izražavanja, koji se ponekad svodi na upotrebu metaforičkih sklopova. Metafore su izražajno jake i efektne, no uglavnom su siromašne sadržajem (značenjem) u političkom diskursu jer se koriste u manipulacijske političke svrhe. Metaforama se nerijetko popunjavaju prazna mjesta u govoru političara te se njima nastoji prikriti nepripremljenost govornika, nastoji se izbjeći elaboriranje određene teme, a pogotovo često služe za odvraćanje pozornosti s određenoga društvenog problema i njezino skretanje onamo gdje to pojedinom političaru odgovara. Čak i kada metafora nosi kakvu hvalevrijednu društveno-političku ideju, ona često ostane samo na razini ideje i nikada se ne realizira kao neka društvena vrijednost. Dakako, metafore ponekad mogu u nevještim rukama ispasti i smiješne, pa čak i imati obrnuti efekt. Primjerice Kosor je jako voljela metafore puta i putovanja te u okviru njih govorila o vođenju države; jednom je prilikom tako izjavila: Mi smo na putu da dođemo na put izlaska iz recesije. Značenje toga jest zapravo da nismo još ni blizu izlaska iz recesije iako se na prvi pogled takva izjava čini kao pozitivan gospodarski trend. Osim toga poznata je njezina izjava Imperij, koji se zove HDZ, uzvraća udarac, čime je svoju stranku željela prikazati moćnom i nezaustavljivom, pozivajući se pritom na Imperij iz Ratova zvijezda, ali nije razmišljala o tome da je Imperij zapravo glavni negativni lik u tom filmu.



Verbalizacija emocija i u politici poprima kaotične obrise. Kako sve to objasniti?
- Emocije su, iz koje ih god perspektive mi promatrali, iznimno kompleksan i često neuhvatljiv fenomen. Nije ni čudo da su sve do početka 20. stoljeća izostavljane iz bilo kakve ozbiljnije znanstvene analize. Politički je diskurs s jedne strane vrlo "ozbiljan" diskurs, koji pretpostavlja racionalnost i odluke koje se donose u okviru politike nužno moraju biti utemeljene na racionalnosti. Međutim svi smo svjedoci toga da u pojedinim situacijama emocionalnost, bila ona eksplicitna bila implicitna, postaje neizbježna sastavnica političkoga diskursa. Pojačana se emocionalnost svakako javlja u okviru predizbornih kampanja - tu se javljaju emocije ponosa, ljutnje, uvrijeđenosti itd., no pritom treba imati na umu da su takve emocije vrlo često inscenirane u svrhu apeliranja na publiku. Daleko su za proučavanje zanimljivija pojavljivanja emocija u govoru političara izvan predizbornih kampanja, posebice u situacijama kada novinari političarima postavljaju pitanja na koja ih nisu unaprijed pripremili. U takvim se situacijama najbolje vidi tko je "hladne glave", a tko nije u stanju na primjeren način dozirati emocionalnost u svojim izjavama. Općenito uzevši, emocionalnost se paušalno pripisuje više ženama negoli muškarcima, pa žene u političkom diskursu moraju još opreznije dozirati emocije kako ih se ne bi doživjelo kao "slabe" ili nesposobne za funkciju koju obavljaju.

Trenutno na hrvatskoj političkoj sceni imamo osobu koja za politički diskurs vrlo neprimjereno iskazuje emocije u svim situacijama u kojima se nađe (izlazi na pozornicu s balerinama, u navijačkom žaru ulazi u svlačionicu nogometaša itd.), pa iz prve ruke možemo vidjeti kako takvo ponašanje u dijelu javnosti nailazi na oštre kritike, pa i podsmijeh i nevjericu. S tim u vezi treba naglasiti i to da su neke emocije u politici prihvatljivije od drugih - naime nitko neće zamjeriti političaru ako pokaže ponos na svoju zemlju ili ako pokaže ljutnju zbog političkoga protivnika za kojega smatra da šteti nekom aspektu društva i države, ali zamjerit će se političaru ako se rasplače ili ako pokaže pretjeranu ganutljivost, jer takve se emocije tradicionalno shvaćaju kao znakovi slabosti.(D.J.)