Kako objašnjavate širi kontekst hrvatsko-slovenskih sporova oko granica? Kad su se zapravo generirali problemi, i zašto do sada nisu riješeni?

- Problem razgraničenja Hrvatske i Slovenije tipičan je sukcesijski problem koji je nastao raspadom bivše države. Razgraničenje dviju država, među kojima je do sada u povijesti granica uglavnom bila simbolična, uvijek je komplicirano, a razgraničenje je uvijek igra nulte sume - jedna strana uvijek gubi upravo onoliko koliko druga dobije. Dvije države u nekoliko su navrata bile nadomak tome da riješe granični problem bez posredovanja trećega, ali im to na koncu nije uspjelo. Krajem devedesetih činilo se da je definirana cijela granica, osim zadnjih nekoliko kilometara prije morske granice te same granice na moru. Iako je mješovita diplomatska komisija tada definirala granicu, u arbitražnom se postupku ponovno polazilo od nule.

Potrebno je mnogo toga “složiti” pa da se dođe do dobrog rješenja koje bi prihvatile obje strane. Obje stane moraju biti zainteresirane za rješenje, u obje države moraju radikali biti potisnuti, a izvršna vlast koja pregovara o granici mora biti snažna i imati čvrsti legitimitet.

Sa Slovenijom su stalno neki problemi. Bio je ZERP, tu je još Sveta Gera, Savudrija, ali i Teran... Kako to objasniti?

- ZERP, odnodno gospodarska zona na Jadranu, nikada nije bila problem sa Slovenijom, nego s EU-om, odnosno prije svega s Italijom. Slučaj zaštite Terana također je tipična priča vezana uz EU, u kojoj je Slovenija iskoristila svoju bolju startnu poziciju i u vrijeme prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji zaštitila ime vina, kako bi poboljšala položaj svojih vinara. Slične napetosti događaju se u Europskoj uniji, češće među novim članicama, pa spor sličan ovome primjerice postoji i između Mađarske i Slovačke oko Tokajca. Takve sporove valja rješavati hladne glave, bez emocija. U Europskoj uniji uobičajeno je postizanje kompromisa, a kompromise je moguće postići samo tako da se racionalno sagledaju interesi svih dionika u nekom procesu. Većina drugih pitanja mogu biti “win-win situacije”, dakle situacije u kojima od dogovora profitiraju obje strane, ali s razgraničenjem nije tako. Kod razgraničenja nužno jedna strana gubi upravo toliko koliko druga dobiva. U europskom okviru zato je moguće “zalediti” neki spor, odgoditi rješenje o granici za neko vrijeme, ali kad je riječ o teritoriju nije moguće postizati kompromise, kao u drugim pitanjima u kojima je moguće računati na to da će dugoročno kompromis donijeti više koristi nego inzistiranje na maksimalnoj dobiti u svakom pojedinom slučaju.

Neki čak govore i kako Slovenija zapravo vodi svojevrsni hladni rat protiv Hrvatske, pozivajući se pritom na EU, odnosno na sigurnosni aspekt (granične kontrole), a tu je i problem arbitraže...?

- Kad je riječ o Hrvatskoj, politika u Sloveniji nikad nije napravila taj europeizacijski iskorak, nikad nije prestala djelovati u okviru paradigme ustrajanja na maksimaliziranju dobiti u svakom pojedinom pitanju. Nikad nije na Hrvatsku gledala kao na potencijalnog regionalnog saveznika unutar EU-a i u odnosu prema europskom susjedstvu, nego kao na konkurenta koji bi mogao “oteti” interesnu nišu što ju je Slovenija zauzela. Nakon pristupanja Hrvatske EU, Slovenija je izrazito zabrinuta za održavanje privilegiranje pozicije što ju je u odnosu na Srednju Europu uspostavila u vrijeme, dok je Hrvatska bila u ratu, odnosno poslije, kad se srednja Europa našla unutar EU-a, a Hrvatska još bila izvan nje. Slovenska politička klasa ocjenjivala je da je interes Slovenije da Hrvatska ostane izvan EU-a što duže, odnosno da pristupi u paketu s državama zapadnog Balkana. Dio slovenske politike i danas Hrvatsku nastoji odgurnuti od srednje Europe i vezati je u sklop s Bugarskom i Rumunjskom. Zato su političke akcije, poput inicijative za vertikalnu integraciju Europe, odnosno čvršćeg vezivanja Hrvatske s Višegradskom skupinom izrazito važne. Hrvatska za to što nazivate “hladnim ratom” Slovenije može efikasno odgovoriti samo jačanjem svog pondera u Bruxellesu i stvaranjem savezništva s drugim državama srednje Europe.

Kad govorimo o aktualnom problemu na granici, njega je dugoročno moguće riješiti samo pristupanjem Hrvatske Schenegenskom ugovoru. Premijer Plenković taktički je dobro odigrao u ovom slučaju i postigao je željeni rezultat. Naime, jasno je da je dio slovenske politike bio zainteresiran za to da se opstrukcijom na schengenskoj granici Hrvatsku dovede u neugodan položaj. Međutim, prema svemu sudeći, slovenskom premijeru Ceraru to nije bio ključni cilj. Istovremeno s raspravom o režimu na granici s Hrvatskom, Sloveniji je na dnevnom redu bilo pitanje hoće li, sukladno zahtjevu Austrije, privremena kontrola na slovensko-austrijskoj granici biti nastavljena, i to bez vremenskog ograničenja, ili će biti ukinuta. Zato je Slovenija pred Unijom demonstrirala dosljednost provođenja režima koji proizlazi iz sporne uredbe, a od toga je bila spremna odustati samo ako za to dobije suglasnost Europske komisije.

Kad smo kod arbitraže, Slovenija od nje ne odustaje, iako je RH u Saboru jednoglasno donijela odluku da s kompromitiranom arbitražom više nema nikakve veze. Kako to komentirate, što time Slovenija želi postići?

- Problem je Hrvatske u tome što u mandatu Milanovićeve administracije, kad je Hrvatska doznala za kršenja pravila arbitraže i donijela političku odluku o istupanju iz nje, diplomacija nije sustavno obavještavala europske partnere o hrvatskim stajalištima i za njih pridobivala potporu europskih partnera, a Slovenija je sustavno predstavljala svoje viđenje slučaja, pa i uspjela u europskim diplomatskim krugovima preokrenuti sliku i sebe predstaviti kao “žrtvu”.

Zaključno, uzimajući sve u obzir, kako će se na kraju granični sporovi riješiti, uključujući i odluku arbitražnog suda na koji se poziva Slovenija? Što još može i treba učiniti RH?

- Pokojni profesor Ibler, koji je godinama pravno artikulirao hrvatski stav u graničnom sporu sa Slovenijom, u jednom od zadnjih svojih intervjua rekao je kako žali što sigurno neće doživjeti konačno rješenje ovoga spora. Tada, kad je on to izjavio, činilo se da je spor riješen samim sklapanjem Ugovora o arbitraži, i nitko u Hrvatskoj nije pomišljao na to da će druga strana kompromitirati arbitražnu proceduru. Mudri nestor međunarodnog javnog prava bio je, sada vidimo, itekako u pravu svojom najavom.

Iako je Hrvatska arbitražni pravorijek definirala kao za nju neobvezujući, bit će ga zanimljivo vidjeti kad za koji mjesec bude objavljen. Naime, iz onoga što je u javnost iscurilo kroz transkripte razgovora slovenske agentice i arbitra koji je imenovan na prijedlog Slovenije, izgleda da se arbitržani tribunal odlučio Sloveniji pogodovati pri razgraničenju na moru, ali odbaciti njene zahtjeve na kopnenoj granici. Iako trenutačno populisti u slovenskoj politici, primjerice njihov zabavni ministar vanjskih poslova, zahtijevaju hrvatsko penaliziranje zbog najave da Hrvatska neće provesti odluke arbitražnog tribunala, bit će zanimljivo vidjeti kako će ti bukači reagirati kad će na osnovu arbitražnog pravorijeka Slovenija morati izmjestiti svoju vojarnu kod Svete Gere, ili uklanjati žicu i panelnu ogradu na dijelovima granice. Bit će zanimljivo i kako će slovenska javnost reagirati na to, što je prema onome što smo saznali od bivšeg arbitra (čovjeka koji nije samo bivši arbitar na ovom sudištu, nego nikad više ni u jednom ad hoc tribunalu neće moći arbitrirati, jer je definitivno izgubio vjerodostojnost) Sekolca, da je seosko domaćinstvo Joška Jorasa, “borca za južnu granicu”, ostalo izvan granica Republike Slovenije.

Valja pretpostaviti da će arbitražna presuda biti vrlo gorka tableta za slovensku politiku, a da bi Hrvatska lakše nego Slovenija mogla provesti pravorijek arbitražnog tribunala. Naime, granicu na kopnu valja identificirati i ona ostavlja posljedice na svakodnevni život ljudi, a granica na moru je samo simbolična, pa čak ni brodovi ne plove nekim zamišljenim “dimnjakom” nego međunarodno reguliranim plovidbenim koridorima.(D.J.)

Davor Gjenero, hrvatski politolog, komentator društvenih zbivanja i nezavisni politički konzultant iz Zagreba