Hladni rat protiv Hrvatske: Stalno slovensko pozivanje na arbitražu potpuna je besmislica!
Vezani članci
TEMA TJEDNA: GRANIČNI PRIJEPORI SA SLOVENIJOM (II.)
TEMA TJEDNA: GRANIČNI PRIJEPORI SA SLOVENIJOM (III.)
INTERVJU: TATJANA TOMAIĆ, INSTITUT “IVO PILAR” ZAGREB
Predsjednik Europske komisije Jean-Cloude Juncker, hrvatski i slovenski premijeri Andrej Plenković i Miro Cerar, u prošlu su subotu u Bruxellesu dogovorili o graničnom režimu između dviju država kako se gužvama i zastojima ne bi ugrozila turistička sezona.
Ukratko, dogovoren je prelazak sa sustavnih na ciljane kontrole, i to kada policija utvrdi da su čekanja na granicama veća od 15 minuta. No, hoće li se Slovenija držati dogovorenog nakon što nam je pred Uskrs već dobrano minirala početak turističke sezone, i koliko se Ceraru može vjerovati, vidjet ćemo, budući da službena Ljubljana uvijek pronađe neki razlog za nezadovoljstvo. U posljednje vrijeme to je prije svega hrvatski izlazak iz arbitraže oko granične crte u Piranskom zaljevu, što Slovenija drži jednostranom odlukom. A o čemu se na sastanku s Junckerom nije uopće razgovaralo.
- Sad imamo vrlo jasan, potvrđen od EK, pravno utemeljen način koji dopušta graničnoj policiji da u skladu s procjenom rizika lakše prijeđe sa sustavnih na ciljane kontrole - izjavio je premijer Plenković u Bruxellesu.
Inače, razlika između sustavnih i ciljanih kontrola je u tome da se kod ciljanih ne provjeravaju putne isprave svakog putnika, nego samo onih koji su sumnjivi, a kod sustvanih se kontroliraju svi koji prelaze granicu. S tim u svezi malo je nejasna ona stavka o “15 minuta”, jer se s tim može manipulirati, naravno sa slovesnke strane. Uglavno, možda je optimizam glede briselskog dogovora malo preuranjen, pa treba pričekati i vidjeti hoće li se Slovenija pošteno držati dogovora, ili se koristiti proizvoljnim procjenama o ugroženosti granice.
Na oprez navodi i činjenica da naši sjeverni susjedi sve od osamostaljena najčešće nisu dokazivali da su po pitanju granica, prometa i drugih problema uvijek bili dobronamjerni i uvijek spremni pomoći. Tako da se iz Ljubljane uvijek mogu očekivati nove “sankcije”, ma koliko im mišići koje malo-malo pokazuju bili slabi.
PODCJENJIVANJE LJUBLJANE
I nisu samo kolone na granicama jedino otvoreno pitanje, kao ni Piranski zaljev. Tu je i kopneni dio granice, Sveta Gera primjerice, pa akutalni Agrokor, vlasnik nekada slovenskog Mercatora. Osim toga, prisjetimo se i muka s povratom štednje hrvatskih građana iz Ljubljanske banke, postavljanja žilet-žica na granici tijekom izbjegličke krize koje su itekako otežavala život, blokade hrvatskih pretpristupnih pregovora pri ulasku u EU, a ima toga još...
Problemi sa štednjom Ljubljanske banke trajali su godinama, a na kraju su riješeni sudskom presudom u korist građana Hrvatske. Dvije države od osamostaljenja se spore o tome kuda ide granična crta u Piranskom zaljevu. Ni odluka arbitraže neće ništa riješiti, jer se hrvatska povukla i neće priznati odluku, a na što su Slovenci naročito ljuti te sve više “oštre kandže” i “pokazuju zube”. Naime, Slovenija već godinama pokazuje da je ništa osim hrvatskog teritorija neće zadovoljiti u slučaju Piranskog zaljeva.
U tom (osvetničkom) kontekstu dijelom su prije mjesec dana i nastale velike gužve na granicama, nakon što je Slovenija pooštrila kontrole, a sve skupa dodatno je opteretilo međudržavne odnose. Iako slovenska ministrica unutarnjih odnosa Vesna Gjerkeš Žnidar kaže da gužve na granicama nemaju nikakve veze s arbitražom, nego je riječ o provedbi europske uredbe. “Slovenija se zalagala za iznimke od sustavnog provjeravanja na granici, ali nismo imali potporu”, kaže ministrica.
U međuvremenu ne miruje ni slovenska diplomacija, često se pokazavši vrlo spretnom u zaštiti nacionalnih interesa. Tako se slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec prije desetak dana tijekom radnog posjeta Vatikanu sastao s tajnikom Svete Stolice za odnose s državama, nadbiskupom Paulom Richardom Gallagherom, s kojim je razgovarao i o arbitraži o granici s Hrvatskom. Erjavec je svog sugovornika informirao o stanju arbitražnog postupka i izrazio očekivanje da će Sveta Stolica “i ubuduće podržavati takav način rješavanja bilateralnih pitanja o kojima se države ne mogu sporazumjeti same”. Erjavec je to izjavio samo nekoliko dana nakon što je Stalni arbitražni sud u Haagu u svom priopćenju naveo kako će odluku o arbitraži između Hrvatske i Slovenije donijeti u nadolazećim mjesecima. Inače, suci su pismom od 29. ožujka izvijestili predstavnike dviju zemalja da nema potrebe za dodatnim podnescima u vezi s biti graničnog spora i postupak saslušanja proglasili okončanim.
Podsjetimo, Sabor je krajem srpnja 2015. donio odluku o povlačenju iz arbitražnog sporazuma koji su dvije zemlje potpisale 2009., a Sloveniji predložio da počnu pregovori o alternativnom rješavanju spora. Zagreb smatra da je arbitražni proces nepovratno kompromitiran nakon što je otkriveno da su se slovenski predstavnik u arbitražnom sudu Jernej Sekolec i djelatnica slovenskog ministarstva vanjskih poslova Simona Drenik dogovarali o iznošenju slovenskih argumenata i lobiranju kod drugih arbitražnih sudaca. I Sekolec i Drenik nakon toga su odstupili. Ljubljana pak ne prihvaća hrvatsko stajalište da je arbitraža o granici nepovratno kompromitirana i ustraje na nastavku rada arbitražnog suda čija se odluka očekuje ove godine. Europska komisija prošli je mjesec objavila da općenito podržava arbitražne procese zbog pravne sigurnosti, da je granični spor bilateralno pitanje i da je spremna podržati bilateralno rješenje ako se o tome dvije strane dogovore. A Arbitražni sud u Haagu odlučio je nastaviti s radom i nakon povlačenja Hrvatske, smatrajući da unatoč tome što je Slovenija kršila arbitražni sporazum to ne opravdava izlazak Hrvatske iz postupka.
Stoga je pitanje arbitraže ponovno došlo u prvi plan nakon uvođenja uredbe EU-a o strožoj kontroli granica zbog koje je došlo do golemih kolona na granici Hrvatske i Slovenije.
Upitan za odluku Arbitražnog suda oko Piranskog zaljeva, Plenković je istaknuo da ta odluka neće biti obvezujuća za Hrvatsku s obzirom na to da je Hrvatski sabor 2015. donio odluku o izlasku iz arbitražnog sporazuma sa Slovenijom o rješavanju spornih graničnih pitanja na Jadranskom moru.
- Odluka Hrvatskog sabora jasno je artikulirana i objašnjena. Arbitraža neće biti obvezujuća za Hrvatsku. Tek nam predstoji naći rješenje za pitanje granice na kopnu i moru sa Slovenijom - poručio je Plenković.
No, oglasio se predsjednik slovenskog parlamenta Milan Brglez, rekavši: “Nema i neće biti bilateralnih pregovora o pitanju granica s Hrvatskom, nego se samo poslije odluke Arbitražnog suda može s Hrvatskom pregovarati bilateralno, ali isključivo o provedbi te odluke”.
I dok slovesnka vlada riga vatru, iz RH stižu umirujući tonovi i pozivi na dogovor. Hrvatska strana od izlaska iz Arbitražnog sporazuma i postupka arbitraže - a riječ je o tri Vlade, Milanovićevoj, Oreškovićevoj i sada Plenkovićevoj - nudi Sloveniji razgovor kojim bi se pronašlo rješenje za spor, ali slovenska strana do danas nije prihvatila ponudu, nego inzistira na arbitraži. A znao je to slovenski ministra vanjskih poslova Karl Erjavec još u siječnju kada je, kao usput, zaprijetio Hrvatskoj upravo “miniranjem” turističke sezone i ukupnih gospodarskih i političkih odnosa dviju zemalja. Ali malo ga je tko shvaćao ozbiljno. A Erjavec je, ispostavilo se, bio vrlo ozbiljan, što se na kraju kilometarskim kolonama i beskonačnim čekanjima na graničnim prijelaz i obistinilo.
U Hrvatskoj smo inače skloni podcjenjivanju Slovenije i Slovenaca, odnosno njihove politike i političara. Podsjetimo samo kako politička garnitura RH otprije devet godina nije ozbiljno shvatila prve korake što ih je slovenska diplomacija potkraj 2008. poduzela u pravcu blokade hrvatskih pristupnih pregovora, što je u konačnici dovelo do odgode hrvatskog ulaska u EU za nekoliko godina. Uzimajući sve u obzir, opreza nikad dosta i sadašnja hrvatska vlada o tome mora voditi računa - ne potcjenjivati prijetnje Ljubljane, jer bi situacija ponovno lako mogla izmaknuti nadzoru.
Mnogi detalji, naime, upućuju na zaključak da je Slovenija ovaj put odlučna ići do kraja, pa čak i namjerno potaknuti prelijevanje krize izvan uobičajenih diplomatskih okvira, ne bi li tako privukla pozornost Europske unije i time izvršila dodatni pritisak na Hrvatsku. Upravo zbog toga Erjavec se za svoju provokaciju poslužio austrijskim i njemačkim turistima, jer njegov je ključan cilj alarmirati europske prijestolnice i pretvoriti bilateralni hrvatsko-slovenski problem u europski problem, čijim bi se rješavanjem trebala baviti EU, ne skrivajući da upravo od EU-a očekuje da izvrši presudan pritisak na Hrvatsku kako bi prihvatila arbitražnu odluku, unatoč odluci Hrvatskog sabora o povlačenju iz arbitraže, tumače i politički analitičari.
RADIKALNE PRIJETNJE
I akademik Davorin Rudolf, cijenjeni profesor za međunarodno pravo, objasnio je što Hrvatska treba napraviti da okonča cirkus oko arbitraže: “Sudac Guillaume ogriješio se o temeljno pravilo nepristranosti. A pravilo je prema Bečkoj konvenciji iz 1969. o međunarodnim ugovorima da kada se dogodi jedna takva stvar predsjednik suda obavještava jednu stranu o potankostima buduće sudske odluke, to se smatra bitnom povredom međunarodnog ugovora i temelj je za pravo druge strane, u ovom slučaju Hrvatske, da taj sud smatra kao da više ne postoji. I tako je Hrvatska postupila. Bečka konvencija je konvencija koja obvezuje sve države na svijetu i smatra se da tvori opće međunarodno pravo. Prema toj konvenciji imate jedan članak koji kaže da je nepristranost bitna povreda međunarodnog ugovora i daje pravo da se takav ugovor smatra nevaljanim”, naglašava profesor Rudolf, dodajući da je za Hrvatsku priča okončana kad smo obavijestili Slovence o našoj odluci. “Sud nije ugovorna strana s Hrvatskom, on je samo proizvod toga ugovora”, zaključuje Rudolf.
Usto Rudolf našoj diplomaciji savjetuje da ne trebamo uopće niti preuzeti to stajalište, taj dokument Arbitražnoga suda, jer nas to ne zanima. Izgleda da Arbitražni sud na ovaj način pokušava spasiti narušen ugled, ili bar ono malo što se da spasiti. Rudolf kaže da je cijela afera udarac na međunarodno pravosuđe. Nužno je ponovno sjesti sa slovenskom stranom i pronaći rješenje u izravnim razgovorima. “Države imaju povjerenja u sudove, a s ovim Arbitražnim sudom to je povjerenje poljuljano i najbolje bi ga bilo steći opet da se sud raspustio. Unatoč velikim riječima, oni idu dalje s radom, što je nedopustivo”, zaključio je Rudolf.
Na kraju, Slovenija ne odustaje, štoviše, ona priprema nove “paklene” planove. Tako su se i u vrijeme kada se Hrvatska povukla iz arbitražnog sporazuma u Sloveniji mogli čuti radikalni prijedlozi da bi Slovenija zauzvrat trebala povući ratifikaciju hrvatskog ulaska u EU i tako osporiti hrvatsko članstvo u EU, budući da je slovenska strana prihvaćanjem arbitražnog sporazuma uklonila sve prepreke na putu Hrvatske u EU, sada se osjeća izigranom jer Hrvatska odbija poštovati arbitražni sporazum.
Naravno da bi o prijeporima sa Slovenijom mogli još naširoko i nadugačko, jer materijala za analizu odnosa ne manjka. No, i ovo što smo za sada iznijeli čini se sasvim dostatnim da na aktualnu situaciju gledamo širom otvorenih očiju i ušiju. Gotovo kao da se radi o svojevrsnom “hladnom ratu” Slovenije protiv Hrvatske. Razuma, naime, nikad previše, premda se razum sa slovenske strane nerijetko poistovjećuje s manipulacijama, interesima, politikantstvom i podmetanjima. Njima na dušu, Ceraru i slovenskim vlastima, nikako slovenskom narodu.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
LJUBLJANSKI HARDCORE: MAMUZANJE MRTVE ARBITRAŽE
Podvale i prozivanja
Za svaki složeni problem postoji jednostavno rješenje - koje je uvijek pogrešno. Tim se riječima Umberto Eco, pokojni profesor semiotike, lingvist, filozof, romanopisac i esejist, cinički osvrnuo na staru ljudsku navadu da uvijek komplicira umjesto da nalazi jednostavne puteve do rješenja problema, koje je najčešće sam prouzročio.
Svaka sličnost gornje formulacije s aktualnom problematikom oko granice između Republike Slovenije i Republike Hrvatske namjerna je ili nenamjerna, ovisno kako tumačite sve što se događalo, primjerice, oko gužvi na graničnim prijelazima i sad, kad gužvi nema, nakon “tripartitnog” dogovora u Bruxellesu (EK, Plenković, Cerar).
No sustavna ili ciljana kontrola ulaza i izlaza na graničnim prijelazima između Slovenije (koja je u šengenskom režimu) i Hrvatske (koja nije u “Šengenu”) samo je jedna razina međusobnih prijepora između dvije država kad se radi o neraščišćenim graničnim pitanjima na kopnu i moru u posljednjih 26 godina, od stjecanja neovisnosti bivših republika bivše SFRJ. Pritom ni članstvo obiju država u Europskoj uniji stanje nije nimalo popravilo, naprotiv, neke je probleme još više zakompliciralo, poput nesretne arbitraže oko granice u Piranskom zaljevu.
Zašto se od 1992. godine do danas problemi granica nisu riješili pitanje je koje sadržava niz potpitanja, a odgovori su bitno različiti, ovisno stižu li sa slovenske ili s hrvatske strane, čak i kad stručnjaci za granice objašnjavaju te četvrtstoljetne granične sporove. Naravno, pitanje granica i dalje je otvoreno i s drugim, a ne samo sa slovenskim susjedima, jer se repovi s nekim dijelovima granice još vuku između Hrvatske i Srbije, RH i BiH te RH i Crne Gore.
Vratimo se, međutim, ipak aktualnijim sporenjima sa Slovenijom. Ako je nakon briselskog dogovora , posebice zbog turističke sezone, problem prometnih gužvi skinut s dnevnog reda (premda su i tu nova iznenađenja moguća, kad se promet intenzivira), loš dojam zbog manjka konstruktivnosti i uvažavanja RH i dalje stvara Slovenija, kad ustrajava na arbitraži oko Piranskog zaljeva. Naime, nevjerojatnim se čini takav slovenski stav (ali i stav EK/EU), jer pozivati se na Arbitražni sud (koji se, nota bene, nakon teške kompromitacije sa slovenske strane, trebao ugasiti) u najmanju je ruku loša poruka ne samo oko pitanja granice nego i općenito dobrih odnosa između dvije zemlje. Drugim riječima, kad jedna zemnlja, u ovom slučaju Slovenija, ne poštuje legalne i legitimne odluke parlamenta druge zemlje, u ovom slučaju Hrvatske, zaključak je da je sve to namjerna politikantska igra iza koje se kriju izvjesne teritorijalne pretenzije Republike Slovenije prema Republici Hrvatskoj. Kako to objasniti nego upravo tako. Jer s arbitražom i Arbitražnim sudom Hrvatska više nema ništa, za RH to je prošlo svršeno vrijeme. Argument za to je jednoglasna odluka Hrvatskog sabora da iziđe iz arbitraže nakon što je ona, arbitraža, doživjela potpuni krah, diplomatsku blamažu bez presedana u odnosima dviju susjednih država, bez obzira na to s kojih meridijana i paralela dolaze. Arbitraža je za Hrvatsku mrtva, no Slovenija mrtvog konja i dalje mamuza. Pritom joj i Europska komisija (EK) daje podršku, pa hrvatski dužnosnici moraju tko zna koji put objašnjavati, ponavljati već sto puta rečeno kad se radi o arbitraži i Arbitražnom sudu.
Sad bismo se tu mogli baviti i ukupnom slovenskom politikom u odnosu prema Republici Hrvatskoj, koja vrvi kojekakvim dubiozama, zanovijetanjima, prozivanjima i prokazivanjima, kao da je Slovenija unikatan primjer čistoće, transparentnosti i nevinosti, a Hrvatska, u očima prošlih i sadašnjih slovenskih vlada (vlasti), obrnut, negativni primjer svega navedenoga. Spomenimo samo kakve smo sve probleme sa Slovenijom (uz participaciju i EU-a) imali (i još ih imamo) oko ZERP-a, Svete Gere, Savudrijske uvale/Piranskog zaljeva, Ljubljanske banke (Memorandum iz Mokrica o tzv. prenesenoj štednji) te oko nekih za Slovence i dalje prijepornih točaka uzduž gotovo cijele granice dviju država. Prisjetimo se i dramatičnih mjeseci uoči završetka pregovora oko ulaska RH u EU. Tu dramu Sanader nije riješio, pa je nakon njegovog odstupanja s premijerske funkcije, kormilo tadašnje vlade preuzela Jadranka Kosor te onako ulickana i ucrvenjena (obleka) krenula u pohode Borutu Pahoru. Nakon rukovanja, izmjene poljubaca i paradiranja u nekom slovenskom dvorcu (ne sjećam se više kojem) problem je na obostrano zadovoljstvo riješen tako što je Slovenija “propustila” Hrvatsku u Europsku uniju. No neriješeni granični problemi ostali su i u godinama nakon Kosorice, i u vrijeme Milanovićeve vlade, a vidimo da komplikacija ima i danas, za koje RH nikako ne snosi odgovornost. Zato premijer Plenković i ministar Stier moraju iznova slovenskim čelnicima (Ceraru, napose), ali i Europskoj komisiji ponavljati priču i apelirati na zdrav razum kako bi se umjesto arbitražnim sudom problemi granice riješili bilaterarnim pregovorima, što je za RH jedino normalno rješenje za sve, pa tako i za granične, sporove.
Kad se sve zbroji i oduzme, “Hrvatska drumom, Slovenija šumom”. Od šume Slovenija (vlada, vlast) ne vidi drveće pred vlastitim očima, pa je u takvom stanju kakvo se potencira sa slovenske strane (Cerar) teško očekivati rješavanje problema na optimalan način. Srećom da je sve to politika te da među stanovništvom s obje strane granice nema većih napetosti ni, nedajbože, incidenata. Čak se i notorni lokalni ridikul Joško Joras smirio. Običnim ljudima, stanovnicima pograničnih područja, u interesu je miran život, svakome sa svoje strane, da se zemlja obrađuje bez žičanih ograda. Dokaza da je stanje na terenu mnogo normalnije i pozitivnije od onoga na političkoj sceni sa slovenske strane, imamo napretek, iako oni nisu zanimljivi medijima. Ljudi se razumiju s obje strane granice, neki su i obiteljski povezani, za blagdane (Božić, Nova godina, Uskrs, neke manifestacije...) razmjenjuju se čestitke, darovi, lijepe želje, uobičajeno je druženje, razmjena informacija, susreti policije i carinika, a zaigra se i nogomet, pojede fiš, nešto popije. Da je vlastima u Ljubljani do rješenja problema, uvažili bi mišljenje svojih stanovnika uz hrvatsku granicu, pristali bi sve nesporazume riješiti uz “jednu kavu” (kako je to primijetio Davorin Rudolf), a ne da iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu svoje građane i seljane, kao i susjede u Hrvatskoj, gnjave nebulozama poput arbitraže i crtanja granica isključivo u vlastitom interesu. Kao da za susjeda imaju nekog maloumnika kojem nasilu žele usaditi vlastitu “pograničnu dogmu”. Nažalost, taj dojam ostaje i traje. Za to RH ni u kojem slučaju nije kriva. Pametni (i u Sloveniji) to vide, ali politika i zdrav razum u slovenskoj vlasti i dalje su dvije oprečne varijante. I zato smo tu gdje jesmo - sa Slovenijom nikad na zelenu granu. Ili, kako to kaže jedan vic: Pitanje: Kako Slovenci mijenjaju brzine?, odgovor: Prva, druga, granica!
Parafrazirajući Umberta Eca, zaključak ćemo svesti na sljedeće: Za svaki složeni problem postoji komplicirano rješenje - koje je uvijek pogrešno. Odnosi se na Sloveniju, naravno.
Piše: Darko JERKOVIĆ
ČESTE POGREŠKE
Rijetko ih se uzima za ozbiljno
Dvije države ne dijele samo granicu, industrije su kompatibilne, jezici su dovoljno slični, nikada nisu ratovale, ali od savezništva pri napuštanju Jugoslavije, vrlo brzo ušlo se u stalne sukobe... A oni koji vide i slovensku zavjeru protiv Hrvatske i njenog gospodarstva, ako se ovo bude dalje nastavljalo, šaljivo traže od “odgovornih”: Pošaljite bilo koje hrvatsko lovačko društvo da to sa Slovencima riješi! Iako je Hrvatska gotovo trostruko veća od Slovenije - baš to je često razlog podcjenjivačkog stava prema našim sjevernim susjedima - a Hrvata je usto i dvostruko više od Slovenaca, naši susjedi gospodarski su gotovo dvostruko uspješniji od nas.
ČIJI JE TERAN?
EU ipak na strani Hrvatske, Slovenija razmišlja o tužbi
Europska komisija potvrdila je u siječnju da je pripremila akt kojim bi se hrvatskim vinarima u Istri omogućilo da i dalje prodaju vino pod imenom Teran, izazvavši nezadovoljstvo Slovenije koja je to ime zaštitila zemljopisnom oznakom podrijetla. Slovenija je prije ulaska Hrvatske u EU zaštitila na razini Unije Teran kao slovenski proizvod, što znači da nitko osim slovenskih proizvođača ne može prodavati vino pod tim imenom. Hrvatska se na to žalila ističući da Slovenija nije imala pravo na to, jer se u slovenskoj Istri proizvodi vino pod imenom Teran iz sorte grožda refošk, a u hrvatskoj Istri iz sorte teran. Hrvatski enolozi ističu da su DNK analize pokazale da su refošk i teran dvije potpuno različite sorte grožđa, dok u Sloveniji tvrde da je riječ o genetski istoj sorti koja se različito naziva. Prema pravilima EU-a, može se uvesti ograničena iznimka za uporabu imena sorte grožđa koje koincidira sa zaštićenom oznakon podrijetla, kažu u Komisiji. Prema EK-u, hrvatski bi Teran na etiketama imao natpis Hrvatska Istra, a ispod toga, manjim slovima pisalo bi Teran.
JASAN STAV
STIER: Hrvatska se povukla iz arbitraže i to je gotova stvar
Nakon što je krajem srpnja 2015. Hrvatski sabor jednoglasno, sa 141 glasom, obvezao Vladu na pokretanje postupka za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade RH i Vlade Republike Slovenije, potpisanog 4. studenog 2009., a koji je na snazi od 29. studenoga 2010., zbog bitne povrede njegovih odredbi sa strane Slovenije cijela priča oko arbitraže za Hrvatsku je postala prošlo svršeno vrijeme. No čini sa kako hrvatski stav o pitanju arbitraže valja opetovano ponavljati, čak i reagirati na stajalište Jean-Claudea Junckera, koji je početkom ožujka, uoči dolaska u posjet Sloveniji, izjavio kako se “nada da će obje strane u cijelosti bez uvjetovanja poštovati odluku arbitraže kad do nje dođe”. Ako je i od Junckera, puno je. Na tu izjavu reagirao je hrvatski ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier: “To potkopava autoritet Europske komisije, jer nije u nadležnosti Europske komisije da rješava bilateralne granične sporove.” Stier je iznova podsjetio na činjenicu kako se Hrvatski sabor o tome jasno očitovao, i to jednoglasnom odlukom, i to se mora poštovati: “Hrvatska se povukla iz arbitraže i to je gotova stvar. Ovo pitanje mora se sada riješiti na bilateralni način”, kazao je šef hrvatske diplomacije te dodao: “Važno je da sada ne dođe do podjele oko ovog pitanja, nego da se čuva duh konsenzusa kojim se jednoglasno donijela odluka u Hrvatskom saboru. Vjerujem da se kolege iz SDP-a neće ljutiti kada mi iz HDZ-a kažemo da je iznad Hrvatskog sabora samo Bog”, izjavio je Stier.(H/D.J.)