O neriješenim pitanjima oko pomorske i kontinentalne granice između Slovenije i Hrvatske u posljednjih više od četvrt stoljeća, od osamostaljenja obiju država, razgovarali smo s mr. sc. Tatjanom Tomaić, znanstvenicom iz Pule, koja se tom tematikom sustavno bavi.

Tomaić je magistrirala na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, znanstvena grana Hrvatska politika/politika Europske unije. Zaposlena je u Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar”. Doktorandica je na Fakultetu političkih znanosti, znanstvena grana Komparativna politika. S kolegicom Mirelom Altić koautorica je knjige “Hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji” (Matica hrvatska - Ogranak Rijeka), u kojoj je na temelju opsežnih istraživanja studiozno predstavljena granična problematika sagledana s više razina, s povijesnog aspekta i pravnih okvira, uključujući karte i planove vezane uz položaj hrvatsko-slovenske granice u Istri, zaključno s osvrtom na arbitražu i europske perspektive problema granice.

Koautorica ste knjige “Hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji”. Što, sažeto, sadržava ta knjiga?

- Knjiga istražuje povijesne aspekte i pravne okvire problematike hrvatsko-slovenske granice na rijeci Dragonji. Taj projekt, studija slučaja - granica u Istri, nastoji kronološki prikazati događaje koji su uvjetovali pomicanje “avnojske granice” između Republike Hrvatske i Republike Slovenije s rijeke Dragonje na privremenu granicu na Kanalu sv. Odorika i koje su posljedice toga stanja na daljnji postupak kopnenog i morskog razgraničenja između dviju država. Hrvatska je javnost još uvijek poprilično neupućena u problematiku hrvatsko-slovenske granice na rijeci Dragonji. Dnevnopolitička pitanja odnosa sa Slovenijom, aktualizirana nedavnom slovenskom sustavnom kontrolom graničnih prijelaza s Hrvatskom, ponovno su usmjerila pozornost hrvatske javnosti na otvorena pitanja sa Slovenijom. Osim predgovora, uvoda, zaključne riječi i literature, knjiga se sastoji od tri autorska dijela, a četvrti su dio prilozi od 11 dokumenata iz razdoblja od 1943. do 2009. godine. U knjizi su objavljenje i 102 topografske karte, kartografski prikazi i katastarske mape. Knjiga potvrđuje postavljene teze o nelegalnoj promjeni hrvatsko-slovenske granice i pospješuje sagledavanje same problematike elemenata bitnih u pregovaračkoj poziciji Republike Hrvatske u graničnom sporu s Republikom Slovenijom.

Kako objašnjavate širi kontekst hrvatsko-slovenskih sporova oko granica? Kad su se zapravo generirali problemi, i zašto do sada nisu riješeni?

- Istraživanje problematike hrvatsko-slovenske granice polazi od temeljnih pitanja: zašto se pitanje granica u Istri postavilo kao nepremostiva prepreka u međunarodnim odnosima Republike Hrvatske i Republike Slovenije; što je uvjetovalo slovenske zahtjeve za promjenu državnih granica (“avnojskih granica”) na rijeci Dragonji te glavni cilj istraživanja - kako je i kada uopće došlo do pomicanja granice s rijeke Dragonje na Kanal sv. Odorika; je li ta promjena legalna/sporazumna ili ju je Slovenija proglasila jednostranim aktima. Naime, slijed tog nelegalnog procesa doveo je do narušenih međunarodnih odnosa između dviju država, kao i traženja pravnog rješenja hrvatsko-slovenskog graničnog spora. Hrvatsko-slovenska granica prvi je put postavljena na rijeci Dragonji od strane slovenske Osvobodilne fronte kao južna granica IV. rajona u svibnju 1943., a sporazumno je potvrđena 10. veljače 1944. na sastanku predstavnika hrvatskog i slovenskog partizanskog pokreta. Granica koja prati prirodni tok rijeke Dragonje zadržana je i nakon oslobođenja 1945. godine. Nakon učestalih poplava, u razdoblju 1948. - 1954. obavljeni su radovi na regulaciji donjeg toka Dragonje, kojima se proširilo i produbilo stari Kanal sv. Odorika, koji je s vremenom preuzeo funkciju glavnog toka, a stari tok Dragonje nakon tih intervencija odvodi vodu potoka Valdeniga ili Drnica. Fokus istraživanja je na spomenutom razdoblju, na promjeni granice na Dragonji u razdoblju od 1948. do 1954., na području pod zapovjedništvom STT-a zone B (VUJE), jer je upravo preusmjeravanje toka rijeke Dragonje u Kanal sv. Odorika bilo razlog za pogrešnu legitimaciju samog naziva Kanala sv. Odorika u rijeku Dragonju. Prijeporno je stoga što se misli kada se tvrdi da je granica između Hrvatske i Slovenije na rijeci Dragonji: je li na Kanalu sv. Odorika ili na prirodnom koritu Dragonje. Pomicanje granice s prirodnog toka Dragonje na Kanal sv. Odorika pri utvrđivanju granica 1954. godine, nakon ukidanja STT-a Londonskim memorandumom, prouzročeno je tek dovršenom regulacijom Dragonje, nakon koje Kanal sv. Odorika preuzima većinu vode rijeke Dragonje. Razlog je to zašto se s vremenom Kanal sv. Odorika počeo nazivati Dragonjom, a prirodni se tok Dragonje nazvao Stara Dragonja. Ta je promjena unesena i na zemljopisne karte, ali je i suprotna međunarodnom pravu, prema kojem, neovisno o regulaciji, granica ostaje na prirodnom koritu rijeke. Međunarodno pravo kaže da “kod nagle izmjene toka rijeke granica ostaje u dotadašnjem koritu”. U slučaju Dragonje granica je nakon regulacije njezina toka 1954. godine, sukladno s načelima međunarodnog prava, trebala ostati na prvobitnom, prirodnom toku.

Pri utvrđivanju granice vodilo se računa o bitnim čimbenicima. Prihvaćena je podjela da pripadnost naselja jednoj ili drugoj republici ovisi o tome nalaze li se ona s lijeve ili desne strane prirodnog toka rijeke Dragonje kao njihove zajedničke granice. Hrvatska i Slovenija su ispunjenjem obveza donošenih zakona konsolidirale raspodjelu Istarskog okružja na način kako je to 1943., 1947., 1952. i 1954. godine i bilo određeno. Hrvatska i Slovenija su 1954. uspostavile definiranu i preciznu republičku granicu na prirodnom toku rijeke Dragonje, koja je ujedno i etnička.

Zona B STT-a je nakon 1954. godine formalno integrirana u bivšu državu, a time i u Hrvatsku i Sloveniju. Slovenija je taj proces vješto iskoristila na štetu Hrvatske i odredila novu granicu na osnovi regulacije toka rijeke Dragonje bez ikakvih zakonskih akata i odluka i na jednoj razini, ni državnoj ni republičkim, koje bi takvu odluku legalizirale i institucionalizirale, stoga je ona nelegalna u okviru tada važećih “avnojskih granica” i kao takva nevažeća.

Može li se govoriti i o izvjesnim teritorijalnim pretenzijama Slovenije prema hrvatskom teritoriju?

- Analiza je pokazala da Hrvatska nije odustala od zahtjeva da se poštuje sporazumno razgraničenje iz 1954. godine, a Slovenija je, uvidjevši da je prvo posezanje za hrvatskim teritorijem prošlo (do onda) poprilično dobro, odlučila unatoč jasnoj pravnoj poziciji proširiti svoj teritorij na područja južno ne samo od prirodnog toka Dragonje (jer je to već zaposjela nelegalno) nego i južno od Kanala sv. Odorika. Istraživanje je potvrdilo da se ni Hrvatska ni Slovenija nisu mirile s postojećom nelegalnom kopnenom granicom, Republika Hrvatska jer je nelegalno zakinuta za 390 ha svog državnog teritorija, a Republika Slovenija jer ima pretenzije koje su se s godinama samo povećavale prema hrvatskom teritoriju. Takva stajališta Hrvatska i Slovenija zadržale su do demokratskih promjena, sloma komunizma i raspada bivše države pa sve do 25. lipnja 1991., dana kada su obje države proglasile neovisnost. Arbitražna komisija mirovne konferencije o Jugoslaviji (poznatija kao Badinterova komisija) u svom mišljenju pod rednim brojem 3 objašnjava status i formiranje granica novonastalih država nakon raspada SFRJ. Stav je Badinterove komisije da se SFRJ nalazi u procesu raspada te njezine dotadašnje republičke granice postaju međunarodne granice i time zaštićene međunarodnim pravom. Time su republičke granice dobile status državnih granica i teritorijalna osvajanja proglasile ništavnima. Republika Slovenija prihvatila je zaključke Badinterove komisije, koja je u mišljenju br. 7 u točki 2 utvrdila da nema nikakvih teritorijalnih sporova s graničnim državama ili republikama (Hrvatskom). Slovenija je time priznala “avnojske granice” i zatečeno stanje granica (poštujući dva temeljna principa razgraničenja prema Badinterovim mišljenjima: status quo i uti possidetis). Ta izjava bila je uvjet priznavanja Republike Slovenije od strane EU-a i njezinih država članica. Republika Hrvatska i Republika Slovenija priznale su mišljenje Badinterove komisije o nepovredivosti granica te su se međusobno prve uzajamno priznale u postojećim granicama 25. lipnja 1991., na dan kada su obje države proglasile samostalnost.

Međutim, Slovenija nije poštovala taj dogovor te je 3. listopada 1994. Odlukom slovenskog Državnog zbora pokušala anektirati 113 ha na kojima se nalaze četiri hrvatska naselja: Bužin, Mlini, Škrile i Škudelin. Slovenija je, posežući ovaj put ne samo za nenaseljenim područjem nego i za četiri hrvatska naselja, pokazala rast svoje neutažive teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj. Samim tim ni Hrvatska nema više obvezu pridržavanja toga dogovora koji je Slovenija prekršila te stoga Republika Hrvatska ima pravo tražiti vraćanje granice na prirodni tok rijeke Dragonje.

Republička granica na rijeci Dragonji je od 1944. godine u više navrata premještana na štetu Hrvatske, čime je RH ostala bez 25 sela površine 2410 ha i 1014 stanovnika, kao i bez 390 hektara između rijeke Dragonje i Kanala sv. Odorika. Sadašnja slovenska pretenzija obuhvaća oko 166 km2 hrvatskog teritorijalnog mora, od kojeg bi 46,4 km2 trebalo biti pretvoreno u međunarodne vode, a 113,4 km2 Hrvatska bi trebala pokloniti Sloveniji uz veliki fantomski gospodarski pojas od oko 350 km2, koji je Slovenija proglasila 2005. godine.

Govori se i kako Slovenija zapravo vodi svojevrsni hladni rat protiv Hrvatske, pozivajući se pritom na EU, a tu je i problem arbitraže...?

- Hrvatska javnost i politika od 1991. godine bila je prije svega zaokupljena napadom Srba na Republiku Hrvatsku i Domovinskim ratom, zbog čega se otvorenim pitanjima sa Slovenijom nije pridavala velika pozornost, jer je obrana od agresora i oslobođenje privremeno okupiranih područja bila pitanje opstanka hrvatske države, a i dijelom zato što je Hrvatska sa Slovenijom imala tradicionalno dobre odnose. Moram naglasiti da su Hrvati i Slovenci narodi koji u svojoj višestoljetnoj praksi međususjedskog suživota nisu nikada ratovali. Dijelili su stoljećima u Istri međuovisnost i suradnju u preživljavanju i solidarnosti na putu opstanka pod raznim nenaklonim režimima i državama koje su pokušavale potisnuti njihov identitet i razbiti savezništvo koje ih je povezivalo. Međutim, slovenski političari pitanje granica u Istri već gotovo dva desetljeća iskorištavaju za vlastitu promidžbu ističući (političku) važnost često ponavljanih zahtjeva. Kako nije bilo ozbiljnog odziva hrvatske javnosti i politike, slovenska ih je javnost prihvatila kao realne i ostvarive u političkom natjecanju - tko će tražiti i dobiti više u odnosima s Hrvatskom. Republika Hrvatska je potpisala Sporazum o arbitraži u dobroj namjeri i vjeri u nepristranost arbitara. Pretpostavka je bila da je tako učinila i Republika Slovenija. U cijelom razdoblju od proglašenja samostalnosti i neovisnosti i Hrvatske i Slovenije, 25. lipnja 1991., pa do danas Slovenija koristi sva raspoloživa sredstva, dopuštena i nedopuštena, za postizanje svog političkog cilja broj 1 - izlaza na otvoreno more! Treba stalno ponavljati, s ciljem boljeg razumijevanja cijelog postupka, da je Republika Hrvatska donijela svoju odluku o izlasku iz arbitražnog postupka, koja je konačna i za nas obvezujuća. Hrvatsku je zapravo Slovenija svojim djelovanjem prisilila da prekine Sporazum o arbitraži i on je za nas sada prošlost. Način na koji je došlo do prekida Sporazuma i izlaska Hrvatske iz arbitraže veliki je poraz Slovenije i njezine diplomacije. Slovenija je varala u arbitraži, što je na kraju potvrdio i sam Arbitražni sud. Konsenzusom u Saboru o prekidu Sporazuma o arbitraži hrvatske političke stranke pokazale su zrelost i jasan stav o zaštiti nacionalnih interesa, što mora postati praksa u donošenju budućih političkih odluka. Nitko Hrvatsku ne može natjerati na prihvaćanje bilo kakvog pravorijeka arbitraže jer naša država više nije stranka u postupku.

Kako komentirate sve ovo što se posljednjih tjedana događa na graničnim prijelazima sa Slovenijom, zastoji, gužve, nervoza...? Nedavno je, doduše, postignut dogovor u Bruxellesu da se gužve i zastoji izbjegnu, no pitanje je kako će to funkcionirati kad počne udarna turistička sezona. Kako sve to komentirate?

- Usporavanje prelaska granice i inzistiranje na sustavnim graničnim kontrolama imalo bi katastrofalni učinak na hrvatski turizam. Hrvatska je turistička destinacija koja je 2016. godine ostvarila 16,3 milijuna dolazaka i 91,3 milijuna noćenja. Samo ulaganja u turistički sektor ove godine dosežu 800 milijuna eura. Turizam donosi 19 % našeg BDP-a. Ne moramo ni komentirati više od toga, jer brojke govore o važnosti turizma na cjelokupno gospodarstvo Republike Hrvatske.

Hrvatski premijer Andrej Plenković je u Bruxellesu 29. travnja na trilateralnom sastanku s predsjednikom Europske komisije Jean-Claudeom Junckerom postigao dogovor sa slovenskim premijerom Mirom Cerarom da se na graničnim prijelazima prijeđe sa sustavnih kontrola na ciljane kontrole čim čekanje postane duže od 15 minuta. Sukladno s Zakonom o schengenskim granicama i Uredbom 2017/458 Hrvatska i Slovenija će obavijestiti Komisiju o promjeni granične kontrole. Slovenija je dužna taj dogovor poštovati. U suprotnom, Hrvatska je spremna i sposobna štititi svoje nacionalne i vitalne interese.

Zaključno: uzimajući sve ono što ste istražili, kako će se na kraju granični sporovi riješiti, i o čemu to ovisi?

- Poznato je da se pitanje granica rješava u okviru međunarodnog prava i da ne postoje pravni mehanizmi u Europskoj uniji koji bi državama članicama i nečlanicama ponudili adekvatne instrumente za rješavanje teritorijalnih graničnih sporova. Međunarodni sporovi oko graničnih pitanja rješavaju se na tri načina - postupkom na Međunarodnom sudu u Haagu, arbitražom pri Stalnom arbitražnom sudu ili bilateralnim dogovorom. Granični sporovi moraju se riješiti zadanim mehanizmima u okvirima međunarodnog prava. Granični spor između Hrvatske i Slovenije nije poseban fenomen, jer takvi sporovi postoje i u drugim državama članicama EU-a. Neki sporovi između samih članica EU-a traju niz godina, nastali su zbog specifičnih razloga i same zemlje članice ušle su u EU s tim sporovima, a neki sporovi postoje između članica EU-a i država nečlanica: Velika Britanija i Španjolska - spor oko Gilbraltara; spor na Cipru; spor Velike Britanije i Republike Irske oko Sjeverne Irske; spor između Grčke i Turske - Egejski spor; spor Njemačke i Nizozemske - rijeka Ems i zaljev Dollart; spor Švicarske, Austrije i Njemačke oko Bodenskog jezera; spor između Grčke i Makedonije oko imena...

Nastankom novih država na prostoru bivše SFRJ nastalo je više od pet tisuća kilometara novih međunarodnih granica, koje su nastale na starim unutarnjim granicama između bivših republika. S obzirom na to da prije nisu imale funkciju međunarodnih granica, pojavila se potreba njihova uređenja bilateralnim sporazumima radi konačnog definiranja. Republika Hrvatska prihvatila je međunarodne sporazume kojima su definirane granice prema Mađarskoj i Italiji, a s četiri nove granice, prema Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji, na snazi su ugovori ili privremeni režimi kojima se regulira upravljanje graničnom linijom i režimi prelaska granice koji nisu ubrzali samo rješavanje otvorenih graničnih pitanja. Prije svega bi trebalo pokušati sa susjednim državama pronaći bilateralni dogovor, a u slučaju neuspjeha rješenje pronaći na Međunarodnom sudu u Haagu. Otvorena granična pitanja između Republike Hrvatske i Republike Slovenije posjeduju konfliktni potencijal, narušavaju bilateralne odnose i regionalnu sigurnost. Vjerojatno bi najbolje rješenje bilo pokušati pronaći i sa Slovenijom bilateralni dogovor, jer bi to pokrenulo i novu vrstu komunikacije između dviju država i vratilo povjerenje u mogućnost dijaloga i susjedske suradnje. Po svemu sudeći, Hrvatska više nikada neće pristati na buduće arbitraže, jer nakon ovog skandala sa Slovenijom cjelokupna hrvatska javnost ne vjeruje u nepristranost Stalnog arbitražnog suda i njezine arbitre.

Nemojmo zaboraviti ni Isključivi gospodarski pojas (IGP), koji Hrvatska nije još proglasila, a čije samo spominjanje u javnosti otvara nove probleme u odnosima sa susjedima. Međutim, svaka država koja ima izlaz na otvoreno more ima pravo proglasiti IGP, koji je institut međunarodnog prava mora, kodificiran Konvencijom UN-a o pravu mora iz 1982. godine. Država u gospodarskom pojasu nema suverenitet, nego uživa suverena prava. Hrvatska Vlada istražuje mogućnosti i pravni okvir koji bi bio prihvatljiv unutar EU-a i njezinih članica i europskog duha zajedništva i suradnje.