Ambiciozni istraživački projekt Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar - “Hrvatsko longitudinalno istraživanje dobrobiti CRO-WELL“ - voditeljice dr. sc. Ljiljane Kaliterna Lipovčan, provodi se od 2015. godine do 2019. godine.

Istraživački tim čine dr. sc. Zvjezdana Prizmić-Larsen, dr. sc. Andreja Brajša-Žganec, dr. sc. Tihana Brkljačić, dr. sc. Renata Franc, dr. sc. Ines Sučić, dr. sc. Renata Glavak Tkalić, dr. sc. Ivan Balabanić i dr. sc. Maja Tadić. Projektom se želi ispitati jesu li, i u kojoj mjeri, stanovnici Hrvatske sretni, o kojim to sve uvjetima ovisi i kako se osjećaj sreće mijenja kroz vrijeme. Kako bi se dobili pouzdani rezultati, istraživanje se provodi na više tisuća hrvatskih građana različite dobi, spola, zanimanja, kao i stanovnika različitih regija Hrvatske. U istraživanju može sudjelovati svaka punoljetna osoba s prebivalištem na području Republike Hrvatske. Svakih godinu dana ponovno se ispituju iste osobe, što omogućava praćenje promjena koje su se u međuvremenu dogodile. Anonimnost sudionika i povjerljivost podataka osigurani su, a podaci će se prikazivati isključivo u znanstvene svrhe i samo na razini prosjeka za velik broj ljudi.

S obzirom na to da se ovotjedna tema Magazina dijelom dotiče i istraživanja koje provodi Institut, o sretnim i nesretnim Hrvatima, optimizmu i pesimizmu, hrvatskom jalu i sveukupnoj situaciji u društvu, razgovarali smo s prof.dr.sc. Ljiljanom Kaliterna Lipovčan.

Iz Vašeg iskustva psihologinje, istraživanja i praćenja širih društvenih zbivanja, kako biste ocijenili hrvatsko društvo kad je riječ o sreći, optimizmu i pesimizmu nacije?

- Opća ocjena koju bih dala hrvatskom društvu je +3. Hrvatski građani relativno su zadovoljni osobnim životom, ali situaciju u društvu ocjenjuju lošom. To je jedna od zanimljivosti koja se pokazuje u istraživanjima javnog mnijenja, pa tako i našem istraživanju “Pilarov barometar hrvatskog društva”, iz kojeg crpimo informacije. Osobna sreća i životno zadovoljstvo procijenjeno je relativno visoko, hrvatski su građani najzadovoljniji odnosima s obitelji i prijateljima, a najmanje zadovoljni životnim standardom. Međutim, ni time nisu toliko nezadovoljni koliko su nezadovoljni općom situacijom u društvu. Na pitanje “kako ocjenjujete situaciju u društvu”, prošle godine u ovo vrijeme oko 80 % građana odgovorilo je “vrlo ili uglavnom lošom”, a njih čak oko 30 % procijenilo je da će se u budućnosti situacija i pogoršati. Zanimljivo, istovremeno je svega oko 15 % građana mislilo da će se pogoršati i njihova osobna situacija, 50 % ih je mislilo da će ostati ista, a ostali su mislili da će se poboljšati. Pa se možemo zapitati kome će to biti lošije, ako nama neće? Očigledno je da građani jednim mjerilima procjenjuju sebe i svoju situaciju, a drugim onu opću.

Medijsko forsiranje katastrofičnih tema ubija, da tako kažem, i ono malo optimizma koji nam je preostao. Kako to komentirate?

- Za pesimističnu procjenu opće situacije u društvu sigurno dio “krivnje” snose i mediji. Rijetko se na naslovnicama tiskanih medija pojave pozitivni događaji. Opća je percepcija, a koju promiču mediji, da smo korumpirana, homofobna država iz koje svi pametni i sposobni bježe. A uopće nije tako. Mi smo sigurna zemlja, istraživanja pokazuju da se građani osjećaju sigurno u svojim domovima, na ulici i u sredstvima javnog prijevoza i po danu i po noći, prodavaonice, pa čak i banke, rade cijeli dan do 7-8 sati navečer (što je rijetko u zemljama EU-a), imamo dobro zdravstvo, ulice su čiste, gradski i međugradski prijevozi rade, ljudi se druže po kafićima... To su sve razlozi za dobar život na kojem nam zavide turisti. Čini se da oni znaju cijeniti ono što imamo, a mi na to ne obraćamo pozornost. Treba osvijestiti svakodnevne dobre stvari u životu, a ne samo žaliti se zbog loših koje se povremeno dogode. U tome bi nam mogli i trebali pomoći i mediji.

Mnogi će reći da smo kao narod uvijek spremni okriviti druge, da su nam za probleme uvijek krivi drugi, a ne mi sami. Koliko je u tome istine?

- Prema tome da volimo za neuspjehe okrivljavati druge, a uspjehe pripisivati sebi, ne razlikujemo se nimalo od drugih naroda. To je osnova ljudskog ponašanja, a proizlazi iz toga što procjenjujući sebe i tražeći uzroke svog ponašanja promatramo širu sliku i pokušavamo naći opravdanje za svoje postupke, a kada procjenjujemo druge krećemo se u stereotipnim shemama i ne posvećujemo dovoljno pozornosti okolnostima, pa druge često okrivljujemo i za ono na što nisu mogli utjecati. To je univerzalni obrazac donošenja zaključaka u međusobnim odnosima. Međutim, protiv toga možemo se boriti na način da se trudimo objektivno i racionalno sagledati uzroke svačijeg ponašanja, pa i svoga. Skloni smo reći, primjerice: “Vidiš kako ljudi neodgovorno ostavljaju smeće pokraj kanti”, a istovremeno kad mi to napravimo, onda smo mi imali valjani razlog - bila je puna kanta, ili je naše smeće bilo preveliko. Moramo se osvijestiti, ler smo svi mi, i pojedinačno, sudionici društvenog života i svojim ponašanjem pridonosimo općem boljitku. Kada bismo se svi ponašali misleći i na druge, susjede, poznanike, prolaznike, bilo bi nam svima mnogo bolje.

Stoji li teza da su Hrvati jalna nacija, da likujemo nad tuđom nesrećom više nego što uživamo u vlastitoj sreći?

- Ne bih se složila, to je stereotip koji se često ponavlja, ali mislim da nema uporište u stvarnosti. Moja kolegica koja živi u SAD-u i ja prije desetak godina proveli smo jedno istraživanje na hrvatskim i američkim studentima o tome koje strategije najčešće koristimo da bismo izbjegli loša raspoloženja. Pitanje je bilo: Što najčešće radite kada ste loše raspoloženi da bi vam bilo bolje?, a ponuđeni odgovori su bili: izlazim s prijateljima, ostajem sam/a, jedem, pijem alkohol, i sl., a jedan od ponuđenih odgovora glasio je: Razmišljam o lošim stvarima koje se događaju ljudima oko mene da bi mi bilo bolje! Zanimljivo, zanemariv broj hrvatskih studenata odgovorio je da koristi tu strategiju, a američkim studentima ta je strategija bila druga prema učestalosti nakon one “ostajem sam”. Hrvatski studenti najčešće su odgovarali da izlaze s prijateljima da bi sebi popravili raspoloženje. Mislim da likovanje nad tuđom nesrećom više prolazi u individualističkim i kompetitivno orijentiranim društvima gdje pojedinac napreduje na račun onoga koji pada ili odlazi. Srećom, mi još uvijek cijenimo druge i njegujemo dobre odnose s okolinom, pa nas tuđa nesreća više pogađa nego što nam pogoduje. To se vidi i prema humanitarnim akcijama na koje se redovito odaziva veliki broj građana.

Jesu li Hrvati premalo sretni, a previše nesretni. Ako su nesretni, može li se to stanje promijeniti, i o čemu promjena ovisi?

- Nisu Hrvati previše nesretni. Na svim svjetskim listama sreće nalazimo se negdje oko sredine, što znači da je pola svjetskih zemalja sretnije od nas, ali je druga polovina nesretnija. Možemo se pomaknuti prema gore, jedan od načina jest da se vrati povjerenje građana u državne institucije koje je kod nas već duže vremena poljuljano. Prema povjerenju u pravosuđe na samom smo začelju zemalja EU-a, a to je važan segment društvenog napretka. Ako ne vjerujete da postoji pravda, tj. da ne postoje institucije koje će vas zaštiti u slučaju nepravde, to je vrlo loše za osjećaj sreće, blagostanja i zadovoljstva. U zadnje vrijeme intenzivno se bavimo reformama obrazovanja i zdravstva, a to su institucije kojima su građani relativno zadovoljni. Nitko ne spominje pravosuđe, a koje je zapravo ključni problem. Ne kažem da bi građani trebali odlučivati o ovakvim stvarima, ali bilo bi dobro tu i tamo pitati za mišljenje, jer čemu ulagati energiju, novac, resurse u nešto čime smo zadovoljni, a ne rješavati ono čime nismo? Zadovoljstvo građana i rješenja koja bi ga povećala trebali bi biti ultimativni cilj javnih politika, jer što će nam društvo i institucije kojima nismo zadovoljni?

O tome ste, istraživanju sreće, već govorili u medijima, pa da ponovimo gradivo, da tako kažem?

- Sreća i životno zadovoljstvo u današnje su vrijeme parametri koji se ispituju i analiziraju ravnopravno s ekonomskima u većini razvijenih zemalja, jer podjednako, kao i BDP ili očekivani životni vijek, sudjeluju u procjenama društvenog napretka. Opet moram postaviti pitanje - što će nam rast BDP-a, ako se ne poveća sreća i životno zadovoljstvo građana? Nisu država ni gospodarstvo sami sebi svrha, nego postoje zato da bi građani mogli dobro i kvalitetno živjeti. Bar ja to tako vidim, možda sam naivna, ali mislim da je ipak krajnji cilj državnih institucija omogućiti građanima da žive sretno i zadovoljno.

Da me krivo ne shvatite - ja sam optimist! A Vi?

- Ja sam uvjereni optimist, uvijek može biti bolje, ali moramo i sami pomoći u tome. Aktivno se moramo uključiti u promišljanje boljeg, ako želimo da nam se događaju lijepe stvari, moramo ih i sami stvarati. Nije loša ona izreka “dobro se dobrim vraća”, vjerujem u nju.

I na kraju, pozivam sve čitatelje da se uključe u naše istraživanje “Hrvatsko longitudinalno istraživanje dobrobiti” na način da ispune anketu koja se nalazi na www.sreca.hr. To je veliko istraživanje dobrobiti hrvatskih građana koje se provodi u suradnji s Hrvatskom zakladom za znanost, a u koje bismo voljeli da se uključi što veći broj građana. Do sada ih je anketu ispunilo oko 5000. Cilj istraživanja je vidjeti o čemu ovisi i kako se mijenja sreća hrvatskih građana, a rezultate ćemo nastojati pokazati i političarima, pa možda shvate da mogu i trebaju raditi na povećanju naše sreće i životnog zadovoljstva.