Jesmo li društvo zluradosti, zavisti i zlobe, zašto negativnosti imaju medijski prioritet?
Vezani članci
FENOMEN HRVATSKOG JALA(II.)
LJILJANA KALITERNA LIPOVČAN
Ono što nam oduvijek najviše treba jest - više ljubavi, sloge, međusobnog poštovanja i tolerancije, a što manje negativnosti i zluradosti. Ali, unatoč tome hrvatski jal ubija nas stoljećima, što nikada nije vodilo k dobrome.
I danas su glavni neprijatelji Hrvatske kronična nezaposlenost, manjak perspektive, demografska katastrofa, nemogućnost kvalitetnog poslovanja, loši radni uvjeti i manjak svakoga optimizma. S obzirom na situaciju, ne čudi da je na središnjem euharistijskom slavlju, na svetkovinu Uskrsa, nadbiskup kardinal Josip Bozanić napomenuo kako su u okrutnom progonu Sina Božjega sudjelovali mnogi, uključujući i učenika iz reda njegovih najbližih suradnika - “svi čija je mržnja vukla Isusa na Golgotu”, jer “kao da su svi bili upregnuti u želju da Isus ne uspije, da ne izdrži do kraja, da ostane ponižen od ljudi i od povijesti zaboravljen”.
NEKA SUSJEDU CRKNE KRAVA
To je bio festival zluradosti koji u raznim oblicima traje i danas, smatra Bozanić. Pojasnio je kako zluradost, tj. radovati se zlu, zvuči već u samom smislu riječi zastrašujuće i nakazno.
- Mnogi mogu biti zluradi, a žrtve uvijek postaju svi. Žrtva je zluradosti i čovjek kada doživljava da mu drugi, u sredini u kojoj djeluje, onemogućuje da poštenim radom i zauzimanjem uspije u svojem životnom poslanju. Obitelj može biti žrtva zluradosti i onda kada netko obitelji koje su uspjele ostvariti sklad, zavidno proglašava nazadnima. Obitelj također može biti žrtva zluradosti i onda kad neki tobože rone gorke suze zbog neuspjelih brakova i obiteljskoga rasapa, a pritom ništa ne čine da bi se očuvalo obiteljsko zajedništvo. I društvo i država mogu biti žrtve zluradosti onda kada se brojni postojeći problemi još više potenciraju do razine beznađa, a svako se rješenje omalovažava i unaprijed osuđuje na propast - upozorio je Bozanić.
Bozanić je također ukazao i na zabrinjavajuću činjenicu kako se u posljednje vrijeme u javnosti gotovo programirano stvara ozračje nezadovoljstva u hrvatskom društvu, uporno se traži ono što ne valja i to se često generalizira, prešućujući sve dobro i pozitivno.
- Kad bismo prema svemu što nosi klicu dobra u drugim ljudima, obiteljima, društvenim i državnim inicijativama postupali s ljubavlju kojom brižna majka obasipa svoje dijete tijekom njegova rasta i dozrijevanja, tada bismo, uvjeren sam, preobrazili našu svakidašnjicu - poručio je kardinal.
Nakon mise i premijer Andrej Plenković iz “nadahnute propovijedi” kardinala istaknuo je poruke o potrebi optimizma i pozitivne energije u hrvatskome društvu, a što manje zluradosti.
- Kardinal je podsjetio da je ovo trenutak kada nam treba i snage i optimizma i energije za činiti dobro. A isto tako nešto manje pesimizma, nešto manje zluradosti, da ga citiram, kao što je rekao u svojoj propovijedi - kratko je izjavio Plenković, te dodao kako će te dvije misli iz kardinalove Uskrsne propovijedi ponijeti sa sobom - činiti dobro i nastojati unijeti optimizma i pozitivne energije u hrvatsko društvo.
I predsjednica Kolinda Grabar Kitarović svojevremeno je na Facbooku objavila da je “naše društvo prožeto manjkom optimizma i vjere u napredak”, ali i zbog takve objave primila lavinu kritika brojnih nezadovoljnika koji su se uglavnom složili da su za optimizam ipak potrebni bilo kakvi preduvjeti, a sažeto u onu “dobro svima, a ne samo njima”.
Na već poznati i poslovični hrvatski jal koji postoji i opstoji valjda od “stoljeća sedmog” (mitska kletva Zvonimirova), pa sve do danas ciljano je upozorio i poznati aforističar Franjo Vukoja, rekavši: “Svaka nacija na svijetu ima neke svoje posebnosti koje ih u velikoj mjeri karakteriziraju. Hrvati za svoje nedaće u prošlosti i sadašnjosti okrivljuju - hrvatski jal! U rječnicima jasno stoji da jal znači zavist, zlobu, himbenost. Hrvatski jal oblik je zlobe i zavist na uspjeh svojih sunarodnjaka, a tu osobinu Hrvati ubrajaju u svoje narodne slabosti. I drugi narodi nisu imuni na te obične ljudske slabosti, ali Hrvati misle da je većini svojih sunarodnjaka jal nekako 'genetski usađen'. Svakako da ima naroda kod kojih je jalnost izraženija, ali oni ne kukaju zbog svog jala koliko Hrvati. I Hrvatima susjedni narodi zavist, jal ili zlobu prema bližnjemu svomu vole opisati onom: Neka susjedu (ili komšiji) crkne krava! Kod svih naroda vrijedi izreka: Sve će ti oprostiti osim uspjeha! Ima jala i previše i izvan hrvatskog nacionalnog korpusa, ali Hrvatima nekako najviše smeta”, zaključio je Vukoja.
JALNO I JADNO
Poznati investitor i poduzetnik Nenad Bakić, osnivač Instituta za razvoj i inovativnost mladih, tvrdi da je “pri stvaranju kulture uspjeha i kreativnosti potrebno utjecati na promjenu razmišljanja cjelokupnog društva”, dodavši: “U Hrvatskoj je zastupljena velika zavist među ljudima, a sramota je ne samo uspjeti, nego i pokušati. Sramota je biti ambiciozan”.
A i mladi u mnogobrojnim anketama slažu se da ih posebno smeta hrvatski pesimizam. Zapravo, kao najveći 'push faktor' koji ih gura izvan države navode prevladavajući mentalitet. “Živimo u najuzbudljivijem vremenu u povijesti”, naglašavaju, iako se to ne čini tako iz hrvatske perspektive gdje vlada sumorna ekonomska i svaka druga situacija.
Ali još, na žalost, nema odgovora na pesimizam, apatiju i crnilo u zemlji, jer Mađarska je prva, a Hrvatska druga najpesimističnija nacija u Europi, dijelom zbog ekonomskog očaja, ali i sve izraženije demografske krize.
Zaključno: I inače, velika većina hrvatskih građana stanje u državi općenito ocjenjuje lošim i uglavnom ne vjeruje da će doći do poboljšanja, a kao tri najistaknutija problema u društvu izdvaja političku korupciju, nezaposlenost i kolaps gospodarstva. I sad ti u takvoj sumračnoj zoni pesimizma budi optimist. Prije će te proglasiti ludim, nego reći, eto, ima nas i takvih koji mislimo da je bolje sutra ipak moguće. Jalno - jadno!
Piše: Damir GREGOROVIĆ
BOŽO SKOKO
NAJLAKŠE JE REĆI KAKO NEMA IZLAZA
Hrvati su, prema jednom istraživanju od prije nekoliko godina, bili među najpesimističnijim narodima na svijetu. Od nas su optimističniji bili čak i Grci, koji su prebrodili nemjerljivo težu gospodarsku krizu.
Strah, neizvjesnost i pesimizam godinama su naša svakodnevica. Bez obzira na to je li riječ o nezaposlenima, zaposlenima, javnim službenicima ili poduzetnicima, svugdje se osjeća nezadovoljstvo. Strahuje se od gubitka posla, od povećanja cijena, od novih nameta i harača, od kojekakvih istraga, od blokada i oduzimanja imovine od strane banaka, od neimaštine, od zamjeranja onima koji odlučuju o našoj sudbini... Pesimizam godinama ponajviše podgrijavaju sami političari koji se vrte u krug, ne nalaze nikakvog strateškog izlaza iz teške gospodarske situacije, niti nam nude viziju bolje budućnosti. Uz njih su i mediji prilično odgovorni za sliku društva u kojem živimo. Već godinama slušamo i gledamo o tome kako ne možemo, ne znamo, kako drugi odlučuju o našoj sudbini, kako smo bespomoćni... Već su godinama glavne atrakcije uhićenja i privođenja, kriminal i korupcija, skandali i afere, a ne radišni i uspješni, pametni i uporni... Jeftini populizam koji podgrijavaju naši mnogobrojni političari samo dolijeva ulje na vatru. Ljudi su se najprije naslađivali i uživali u tuđoj nevolji, ma koliko oni drugi bili krivi. A onda su shvatili da nam ta psihoza i javni linč, koje godinama podgrijavaju i hrvatske državne institucije, ne donose nikakvo dobro. I dalje nema poštenja u politici, i dalje oni u politici zlorabe položaj, osuđeni ne vraćaju ukradeno, a obični ljudi žive sve teže.
Prilično dobru dijagnozu stanja u Hrvatskoj dao mi je prošlog ljeta jedan hrvatski iseljenik u Los Angelesu, koji se upravo vratio iz posjeta domovini: “Ono što sam vidio oduševilo me, ali ono što sam čuo od ljudi potpuno me razočaralo i bacilo u depresiju!” Dodao je: “Živi se kao na Zapadu, nove autoceste su izvrsne, gradovi su uredni, unatoč krizi ljudi imaju vremena i novca za uživanje, terase kafića su pune, nigdje se baš ne žuri... Ali čuo sam da su tamo svi lopovi, da je politika umrežena s mafijom, da više nikome ne možeš vjerovati, da nema bogastva bez neke pronevjere, da se može napredovati jedino preko stranaka i veza, da tamo nema budućnosti za mlade ljude...”. Teško je bilo kakav argument dati čovjeku koji je mjesec dana bio zasut takvim pričama iz hrvatskih medija, ali i od prijetalja. Istina je da se teško živi i da je to posljedica globalne krize, ali i domaće dugogodišnje pljačke državne imovine, lošeg upravljanja i nesposobnih političara. Ali da baš oko nas nema ništa pozitivno, i da su baš svi nepošteni, i da nitko svojim rukama i glavom nije u stanju priskrbiti pristojan život - to je previše.
Pesimizam, destrukcija, nepovjerenje i srozavanje svih vrijednosti kao da su se uvukli među ljude i zarobili svu hrvatsku kreativnost, optimizam pa i prkos, koje smo pokazivali i kad je bilo najteže. Ili bolje rečeno - za pozitivne stvari, u Hrvatskoj uglavnom nema mjesta. Samo je negativna vijest dobra vijest.
U vremenima u kojima živimo teško je biti optimist. Ali ne mogu se oteti dojmu da se naša svakodnevica često nastoji prikazati još crnjom od realnosti koja nas okružuje. Svakodnevno susrećemo poštene, radišne i odgovorne ljude. Možda nemaju priliku, ili nisu dovoljno glasni, ali baš se zbog njih isplati boriti i svjedočiti kako nije baš sve izgubljeno. Oko nas se svakodnevno događa toliko dobra, iako to rijetko vidimo u medijima. Tako smo često zatečeni kad iz inozemstva čujemo pohvale na račun Hrvatske.
Možda se bolje stvari vide iz inozemstva, zato su mi poučna iskustva troje prijatelja koji su doselili u Hrvatsku iz dijaspore prije nekoliko godina. Priznaju kako im roditelji i nisu bili baš oduševljeni njihovom odlukom. Bez obzira na to koliko voljeli Hrvatsku, svjesni su nesigurnosti i neizvjesnosti kad je u pitanju pronalaženje posla i doma. Iako njihovi potomci zarađuju mnogo manje nego što su zarađivali na bogatom Zapadu, kažu kako imaju više vremena za obitelj, žive zdravije, više se druže i uživaju u raznolikosti zemlje nadomak vodećih europskih metropola, djecu mogu podizati u sigurnoj zemlji... Kažu kako se Hrvatska tek budi i nudi mnoštvo mogućnosti, a uspjeti na konkurentnom Zapadu postalo je nemoguća misija. Možda tih troje mladih ljudi nisu reprezentativni predstavnici mladih povratnika, jer osobno poznajem i one koji se nisu snašli u Hrvatskoj te su se vratili kućama. Ali argumenti koje iznosi ova mlada trojka tjeraju i nas u domovini da drugačije počnemo percipirati vlastitu zemlju. Naime, oni se - za razliku od svojih roditelja - ne vode toliko emocijama koliko za vlastitim interesima. Oni su kritičniji, bolje poznaju globalne trendove i mnogo su manje fascinirani “razvijenim Zapadom”. Njima je Hrvatska zemlja sigurne budućnosti, ma kako nam se to na prvi pogled činilo neobičnim. Oni su odlučili ovdje se boriti, jer - kažu - isplati se, s obzirom na sve blagodati koje ima ova zemlja.
Najlakše je reći kako nema izlaza, kako je sve crno i tražiti utjehu u kafićima i kladionicama ili spakirati kufere. Ali to očito nije rješenje! Za početak bismo možda trebali promijeniti perspektivu, a najveći obol promjeni situacije ipak moraju dati političari. Kad shvatimo kamo idemo i što nas tamo čeka te koliko među nama ima dobroga koje mora postati uzor i smjer, stvari će krenuti nabolje.
Dr.sc. Božo Skoko, profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, autor knjige “Kakvi su Hrvati - Ogledi o hrvatskom identitetu”
ANITA FREIMANN
KOD SUSJEDA JE TRAVA UVIJEK ZELENIJA
Za početak, sažeto, zašto uopće knjiga o sreći (“Hrabrost na putu sreće”) u ova nesretna vremena za mnoge, ako ne za sve? Drugim riječima, što je u konačnici poenta ove knjige, za Vas, ali i za druge?
- Vremena su ekonomski teža nego prije, ali to prema istraživanjima često nema velik učinak na sreću ljudi. Kako je to Krleža rekao: Nigdar ni tak bilo da ni nekak' bilo, pak ni vazda ne bu da nam nekak' ne bu. Najlakše je za nesreću okrivljivati druge ljude, državu, pravni poredak, političare, ekonomsko stanje, okruženje. Sve je lakše nego preuzeti odgovornost za svoj život u svoje ruke i raditi na boljitku i sreći. To baš i jest poenta moje knjige - da potakne ljude na iskreno suočavanje s osobom koju vide u ogledalu, na postavljanje pitanja, na analiziranje, na osvještavanje mnogobrojnih zona komfora u kojima žive. Knjiga se temelji na mom životnom iskustvu, tj. i sama sam se suočila sa svih 12 ključnih životnih izazova na koje pozivam i čitatelje. Nemoguće je biti spreman pročitati ovakvu knjigu i nakon toga ne poduzeti određene korake. Namjera knjiga bila je da na znanstveno-istraživački, a opet pristupačan i popularan način prikažem sreću kako bi drugima pomogla živjeti sretnije. Sudeći prema mnogobrojnim povratnim reakcijama, to sam i uspjela.
Kažete da je sreća put, a ne cilj ili odredište. Pojasnite malo tu tezu?
- Društvo u kojem živimo nameće ideju da je sreća u materijalnim stvarima i da ju je moguće kupiti. Time nas se sustavno želi odmaknuti od ključne istine: sreća nije cilj do kojeg samo treba (nekako) doći i onda ćemo živjeti sretno do kraja života. Sreća je znati biti u sadašnjem trenutku, sreća je veseliti se svakom novom danu, tj. sreća je samo naše životno putovanje. Nema boljeg trenutka za biti sretan nego sada. Ali za to postići treba mnogo truda i rada na sebi. Ništa se ne mijenja preko noći. Iako ne postoji univerzalan put sreće, svi se kroz život suočavamo sa sličnim izazovima. Knjiga prikazuje što ja, koja sam doktorirala sreću, činim kako bi moj životni put doista i bio sretan kao što danas jest.
Vaša knjiga zrači optimizmom. Inače je optimizam rijetka “biljka” među Hrvatima. Koji su razlozi što nam kronično manjka optimizma?
- Svaki čovjek u sebi ima optimizma, ali pitanje je što s njim radi i koliko ga njeguje tijekom svoga života. Djeca su sretna, smiju se oko 300 puta dnevno (odrasli oko 15), žive u sadašnjosti i neopterećena su, nemaju predrasuda, brzo oproste i zaborave. Sve dok ne postanu dio sustava koji ih čini ozbiljnima i, nažalost, uništava kreativnost, individualnost, maštu. Rezultat toga su depresivni pojedinci; svaki deseti Hrvat danas koristi antidepresive. Dok ljudi sami ne shvate da je optimizam vještina koja se može i mora učiti i vježbati, podatci neće biti bolji.
Na tom tragu - čini se da više likujemo nad tuđom nesrećom nego što uživamo u vlastitoj sreći. Kako to objašnjavate?
- Istraživanja sreće ukazuju na fenomen socijalne komparacije - kod susjeda je trava uvijek zelenija. Modernom čovjeku posebno se teško otrgnuti od te usporedbe jer se ona 0-24h nameće kroz tri glavna ekrana: televiziju, mobitele, računala. Ekrani nameću idealni život, stavljaju negativne vijesti u prvi plan, stalno pozivaju da zavirujemo u tuđe živote, a čime se usporedba s drugima podrazumijeva. Na taj način funkcionira i moderni marketing. Zato sam sebe prije dvije godine stavila na dijetu ekrana i medija, na što i pozivam čitatelje u knjizi kroz izazov 2.
Sudeći prema onome što pišete u knjizi (izlazak iz zone komfora, motivacija, ekonomija sreće, duhovna potraga, raditi ono što volimo,...), sreća je individualna stvar, osobni izbor, a ne nekakva kolektivistička new age utopija?
- Na sreću pojedinca djeluju i izvanjski faktori (nije isto živjeti u Osijeku ili Beču), ali oni nisu presudni za sreću. Velik dio sreće je individualan, tj. ovisi o nama samima, ali to je prvo potrebno spoznati, a onda raditi na tome. Sreća nije u zoni komfora u kojoj samo živimo uobičajeni život i pravimo se da mi u njemu nismo glavni glumci i scenaristi. Jednom kad osvijestimo istinu, krećemo raditi na sebi. Tome i služi 30-ak miniizazova u knjizi koje čitatelje pozivaju na odmicanje od svakodnevice i pripremaju ih na napuštanje zone komfora. Još nisam upoznala osobu koja se pokrenula u tom smislu i zbog toga požalila, tj. svi vrlo brzo vide konkretne pozitivne učinke promjena koje naprave u životu.
Zaključno: Jesu li Hrvati premalo sretni, a previše nesretni. Može li se to stanje promijeniti, i o čemu promjena ovisi?
- Prema posljednjem Svjetskom izvješću o sreći Hrvatska je na 74. mjestu, od ukupno 157 zemalja svijeta, dakle u prvoj polovini ljestvice. Stanje se može promijeniti, za što su potrebni dvojaki uvjeti: prvo je zasigurno poboljšanje ekonomskih i socijalnih uvjeta kako bi se smanjila egzistencijalna ugroženost stanovništva, a drugo je opet rad na sebi, jer iako je danas otkaza i pakiranja kofera trbuhom za kruhom više nego prije, svakodnevno komuniciram s osobama koje su otkaz doživjele kao priliku, koje su imale hrabrosti početi raditi ono što vole u 50-ima (a više sreće i zadovoljstva privuklo je i više novca), poznajem mnogo mladih ljudi koji su ostali ovdje i pokrenuli svoje, danas već vrlo uspješne tvrtke. Jadikovati može svatko; loša ekonomska situacija mnogima je došla kao izgovor za još veću inertnost na promjene. Život nije ono što nam se događa, nego kako mi gledamo na to što se događa. Sve može biti prilika ili prijetnja, ovisi kako se uzme.(D.J.)
Doc. dr. sc. Anita Freimann, Ekonomski fakultet u Osijeku
SLAVEN LETICA
IZ ZAVISTI IZVIRE I AGRESIJA
Znano je da su mržnja, prijezir i gađenje izvedeni, sekundarni osjećaji, koji najčešće izviru iz osobne nesposobnosti i nesreće koji su uvjetovani i potiču ljudsku zavist/jal.
Iako mi Hrvati vjerujemo da je hrvatski jal najdrevniji i najstrašniji od svih jalova i zavisti, već i sama činjenica da je zavist jedan od sedam glavnih ili smrtnih grijeha - uz oholost, škrtost (materijalnu, duhovnu i duševnu), bludnost, neumjerenost, srditost i lijenost - pokazuje da je jal/zavist univerzalni ljudski, a ne samo hrvatski problem. Dakako, ako zavist ili jal shvatimo kao izvor nesreće i prokletstva čovjeka koji znatno više želi da drugi ljudi - posebno oni s kojima se može uspoređivati - nisu uspješni, sretni, bogati, zadovoljni i zdravi nego što te blagodati želi za sebe, onda možemo postaviti tezu da je komunistička dogma o klasnoj jednakosti osnažila ionako moćan egalitarni sindrom u nas Hrvata.
O toj velikoj i važnoj temi nadahnuto je i empirijski uvjerljivo pisao dr. Josip Županov, a u novije doma, nadahnuti Jožinim teorijskim i empirijskim nasljeđem, dr. Aleksandar Štulhofer i dr. Ivan Burić.
Bilo kako bilo, iz zavisti/jala, predrasuda, nesposobnosti i straha izviru i drugi negativni, rušilački, pa i ubilački nagoni i osjećaji: gnjev, osveta, nasilje, agresija i slično. Upravo zbog toga može se kazati da u malim plemenima i sektama poznatih i neznanih primjerice predsjedničinih (Kolinda Grabar Kitarović) hejtera i trolova postoji raznolikost: neki bi je tek htjeli ismijati, drugi poniziti, treći osramotiti, a četvrti protjerati s Čarobnoga brijega i spaliti na metaforičkoj lomači. (...)
No, premda u hrvatskoj javnosti, posebice u sadržajima masovnih medija, prevladava stajalište kako smo mi Hrvati duboko nesretni, 'oboljeli' od masovne akutne ili čak kronične depresije i da su naše duše i nacionalni duh zarobljeni osjećajima beznađa, duhovne jalovosti i ništavila, anketni rezultati ipak pokazuju suprotno... ali i bez toga, postavljam ključnu tezu: hrvatski nacionalni pesimizam nije još uvijek masovno-psihološki fenomen ukorijenjen u narodu, već je privid koji stvaraju pesimizmom zaražene hrvatske 'elite' i mediji koji su odnedavno, otkad su sami dospjeli u tešku ekonomsku i nakladnu krizu, postali neprijateljima svake nade.
Pesimizam, nesnošljivost, verbalna agresija i beznađe postali su nekom vrstom masovne zaraze bolesti hrvatskih 'elita': političke i medijske prije svega, ali i poduzetničke, sindikalne, pa i poslovne, znanstvene, profesionalne, liječničke, pa čak i vjerske, crkvene. Višegodišnje natjecanje hrvatskih 'državnika', političara, društvenih znanstvenika i tvoraca javnog mnijenja u pesimizmu dovodi, nažalost, do fenomena koji je u sociologiji poznat kao samo-ispunjeno proročanstvo - na kraju krajeva pesimizam i depresija zarazit će i narod.(Priredio: D.J.)
Dr.sc. Slaven Letica, sveučilišni profesor, ekonomist, publicist, analitičar društvenih i kulturnih fenomena
ZDRAVI REALISTI?
Prevelika očekivanja pa razočaranje
Psihologinja dr. Mirjana Krizmanić kaže kako Hrvati nisu pesimisti, nego zdravi realisti i poručuje kako je dobro ne biti pretjerano optimističan i imati prevelika očekivanja, jer se onda nužno razočarate, a korijene nezadovoljstva nalazi još u ranim devedesetima kada je Hrvatska krenula s prevelikim očekivanjima, vjerujući da je sve riješeno nastankom države. “Iskustvo nas uči da se sve miče vrlo sporo i postupno, a katkad stane, ili se čak vrati unatrag, tako da ćemo se manje razočarati ako smo realistični”, ocijenila je Krizmanić.