Vezani članci
FENOMEN HRVATSKOG JALA (I.):
LJILJANA KALITERNA LIPOVČAN
Iz Vašeg iskustva, iz praćenja širih ekonomskih, društvenih i političkih zbivanja, kako biste ocijenili hrvatsko društvo kada je riječ o optimizmu i pesimizmu nacije?
- Istraživanja govore da smo mi pesimistična nacija, a to možete zaključiti i slušajući ljude u obitelji, na poslu, ili u kafiću, kad raspravljaju o gospodarskoj ili političkoj situaciji. Prosječni stanovnik Hrvatske na svijet gleda s negativne strane i to je zabrinjavajuća činjenica. Naime, pesimizam je jedan od najopasnijih otrova svake kulture. Negativno rađa negativno, strah i sumnja koče aktivnost i proizvode stres koji vodi agresiji. Negativna je emocija glavni razlog svađama među ljudima na poslu, u obitelji, u politici, pa čak i u sportu. Ona je zarazna i rađa osvetoljubivost, smanjuje samopoštovanje i truje međuljudske odnose. Stvara okruženje bez želje, volje i motivacije za promjenu i stvaranje. U uvjetima dominacije negativne emocije osjećamo se kao da nas je netko prikopčao na trošilo i, protiv naše volje prazni nam baterije.
Pesimizam je posebno opasan kad se moramo mijenjati. Optimisti se promjenama vesele, pesimisti ih se boje. Za njih su reforme problem i izvor konflikta. Kako se kod nas pristupa promjenama? Tako da gadljivo konstatiramo: Loše je, sve treba mijenjati! Mijenjam se jer sam promašaj. Ništa ne valja. Kao polazište služi kritika postojećeg, antagonizam prema prethodnicima i napadanje svih “bivših” i svega “bivšeg”. A agresivnost uvijek rađa agresivnost. Što jače nekoga napadate to će se on jače braniti pa nastaje obostrana šteta koja raste do nepodnošljivosti. Optimisti promjene vide kroz rečenicu “Dobro je, ali može biti bolje. Sve je u redu, ali može se poboljšati, pa su promjene i reforme dobrodošle!”.
Što s tzv. hrvatskim jalom? Jesmo li društvo zluradosti? Mnogi likuju nad tuđom nesrećom, primjerice u slučaju Agrokor... Kako to komentirate?
- Nažalost, o hrvatskom jalu govori se s pravom već stotinama godina. To najbolje oslikava vic o seljaku koji se veseli kad susjedu krepa krava, ili o paklu u kojem se grešnici svake nacije kuhaju u vlastitom kotlu. Uz svaki kotao dežura vrag s trozupcem i gura natrag u vrelo ulje one koji pokušavaju pobjeći. Samo uz hrvatski kotao za to nema potrebe. Naime, čim neki pokuša izići, ostali ga za noge vuku natrag.
Mislim da je takav stav odraz nesigurnosti i osjećaja inferiornosti, koji (nepotrebno) prati male i još nedovoljno zrele nacije. Zato nam je uvijek veći stručnjak osoba koja dolazi iz inozemstva, zato smo u stanju uspjeti vani, ali ne i u domovini, zato smo puni negativnih emocija i pesimizma, a ne znamo se nositi s kritikom koja se shvaća kao osobni napad, a ne kao pomoć. Trebalo bi, primjerice, svakog stanovnika Hrvatske naučiti da je kritičar zapravo besplatni konzultant. Kad god se netko ne slaže s onim što kažete, radite ili predlažete, možete iz toga izvući pouku. Pitajte se ima li u kritici ičega što bi pomoglo da budete bolji. Gledajući tako, svaka je kritika korisna! Čak i kad vas kritiziraju pokvarenjaci, iz čiste zločestoće, s najcrnjim namjerama i bez argumenata (takvih sam slučajeva i osobno doživio), valja postaviti pitanje: Mogu li iz kritike izvući pouku koja će mi pomoći da budem bolji? Tako ću negativno pretvoriti u pozitivno, a pesimizam u optimizam.
Za promašaje uvijek više okrivljujemo druge nego sebe?
- Mi imamo lijepu izreku: tko hoće, nađe način, tko neće, nađe izgovor! Uvijek je lakše kriviti druge nego priznati vlastite pogreške. Pesimizam i negativnost su “pogreške” kojih se treba riješiti. Zašto? Poznata je priča o dvojici trgovaca cipelama koji stižu u Afriku da bi ispitali tržište. Nakon što su skupili informacije, javljaju se središnjicama. Prvi se nesretnim glasom požali da je njegov posjet uzaludan: Nema tržišta za cipele, svi su bosi, nitko neće kupiti naše proizvode! Drugi trgovac oduševljeno kaže: Odlične vijesti! Svi su bosi, ovo je golemo tržište za nas!
Traženje krivca je razorno, traženje načina za uspjeh izvor je samoga uspjeha. Vidimo li u nekoj situaciji samo nevolju, ponašat ćemo se defenzivno. Umjesto da poduzimamo, kritizirat ćemo i čekati. Promjena će nam se činiti nepoželjnom i svu ćemo energiju trošiti da se od nje branimo i, bude li sreće, obranimo. No vidimo li u toj situaciji šansu, okrenut ćemo se akciji i iskoristiti prigodu koja se pruža. Naš stav prema problemu postat će pozitivan, a to je uvjet za poslovni i svaki drugi uspjeh.
Istraživanja pokazuju da i sa srećom imamo problema, da smo kao narod premalo sretni. Zašto je tako?
- Sreća je osobna stvar, ali višak tuđe nesreće u našem neposrednom okruženju može utjecati na svakoga od nas. Mogu li biti sretan kad gledam stare ljude dok traže plastične boce po kontejnerima, ili mlade stručnjake dok se pakiraju i odlaze u Irsku, jer za njih nema posla u domovini? Hrvatska je inače prekrasna zemlja. Kad već pričamo viceve, možemo dodati i onaj da je Hrvat zakasnio kad je Bog narodima dijelio zemlje u kojima će živjeti. Kako je već sve podijelio, Bog je morao Hrvatu dati onaj mali komad koji je ostavio za sebe. Kao nacija postat ćemo sretni kad to shvatimo i odlučimo upotrijebiti na najbolji način. Prije svega, moramo naučiti izbjegavati negativnu i stvarati pozitivnu emociju, posebno u doba izazova i promjena. Pritom je bitno ne osvrtati se unatrag, na stare sukobe, i stalno se podsjećati na pogreške ili neuspjehe. Budućnost nam je, ako se potrudimo, blistava i pobjednička, dok nas prošlost može beskonačno dugo svađati. Trebamo odbaciti retrovizor i uzeti u ruke dalekozor pa kroz njega optimistički gledati naprijed!
Stoji li opaska da su za pesimizam krivi i mediji koji guraju katastrofične teme, plaše nas negativnim stvarima, pišu samo o problemima, a ne i rješenjima problema?
- Mediji oduvijek tvrde da im katastrofične teme dižu nakladu, a pozitivne nitko ne čita. Time stvaraju raspoloženje i utječu na duh nacije. Zamislite da neke novine prestanu koristiti riječ “problem” i zamijene ju riječju “izazov”. Koliko bi ova nevina lingvistička promjena utjecala na sadržaj i dojam članaka? Riječ “problem” ima negativan prizvuk. Problemi idu na živce, od njih bježiš, guraš ih drugima, izbjegavaš odgovornost, ponašaš se defenzivno. Riječ “izazov” rađa drukčije razmišljanje. Ona motivira, poziva na akciju, ukazuje da je nešto teško, ali se ipak može učiniti. Problem vodi pesimizmu, izazov gura prema akciji i promjeni!
Dr. Velimir Srića, sveučilišni profesor u trajnom zvanju na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i konzultant
NENAD PISKAČ
OPTIMISTI ODLAZE, PESIMISTI OSTAJU
Jedno istraživanje (Lamza-Posavec i suradnici) pokazuje da je u nas optimizam nadvladao pesimizam 1991. - 1993. Godine 1994. bili smo podjednako optimistični i pesimistični.
No, 1995., poslije Bljeska i Oluje, optimizam je zahvatio više od 80 posto stanovništva, pesimizam je pao na oko 10 posto. Ta se pozitivna energija nije iskoristila za opće dobro. Od 1998. do 2003. pesimizam u Hrvata u prosjeku je skočio iznad 60 posto. Općenito, optimizam raste kad je na djelu integracija. Pesimizam raste kad se provodi politika dezintegracije države i nacije. Optimizam na čijem valu je obnovljena hrvatska država danas je potrošen. Potrošile su ga političke elite. Budno paze da se ne opetuje. Dok su nemilice trošile hrvatski optimizam, stvarale su istodobno privid bolje prošlosti s pritajenom, sad već i otvorenom, nadom da bismo se u povoljnim međunarodnim okolnostima u bilo kom obliku u nju vratili na valu više puta potrošenih jugoinicijativa kao što je ona o “zajedničkom jeziku”. Valja se podsjetiti kako je riječ o protuustavnim političkim projektima, koji se provode gotovo bez ikakvoga otpora političkih stranaka i državnih ustanova, što izaziva pesimizam, ogorčenje i očaj.
Gaženje hrvatskoga optimizma odvijalo se uglavnom uz pomoć postizbornih izdaja, koje su mediji glavne struje prikazivali kao pobjede i ostvarenje strateških interesa. Stvarnost je, međutim, posve drukčija. Višestranačje nije uspjelo zaštititi ni običnu neradnu nedjelju. Ni život od začeća. Politelite izbjegavaju društveni konsenzus oko temeljnih vrjednota, istodobno koketiraju s kulturom smrti. Ne žele civilizirano raščistiti s ideološkim podjelama nastalima u komunizmu. U lakiranju stvarnosti došle su dotle da je šesta najlošija vlada na svijetu, ona Milanovićeva, imala i neformalnoga ministra za optimizam bez pokrića.
Pitanje optimizma i pesimizma usko je povezano uz stupanj povjerenja. Hrvati prema istraživanju Pilarova instituta najmanje povjerenja imaju u političke stranke, Sabor, Vladu, pravosuđe i Europski parlament. Najviše povjerenja imaju u Hrvatsku vojsku. Međusobno nepovjerenje naroda i odnarođenih je obostrano. Inicijative “odozdo” političke stranke i ustanove vlasti uspješno blokiraju. Nemaju povjerenje u narod kojim sve više vladaju, a sve manje mu služe. Sjetimo se reakcija na inicijativu o promjeni izbornoga zakonodavstva.
Stanje u državi je, dakle, neurotično. Evo primjera kako se stvara neuroza, podjele i pesimizam. Mediji i politika sustavno grade lažnu sliku o porastu desnoga ekstremizma, čak i fašizacije cjelokupnoga društva, dok mjerodavne službe i zdrava pamet tvrde i znaju kako je u porastu četništvo i lijevi ekstremizam.
Stanje nacije je očekivano - traži izlaz iz situacije izvan neurotičnih okvira države, budući da ni najveći optimisti ne vide mogućnost promjene neodrživih odnosa. U takvoj situaciji očekivalo bi se da su Hrvati danas 100 posto zahvaćeni pesimizmom. U nedostatku najnovijih istraživanja, meni se čini da nisu. Naime, samo nepopravljivi optimist drži da će mu bolje biti u Irskoj ili Kanadi negoli doma. Optimisti odlaze, pesimisti ostaju! Pritom nitko u državi nema podatak o tomu koliko se optimista iselilo. Što se podataka tiče, nešto bolje od iseljavanja stojimo s podatkom o broju samoubojstava hrvatskih branitelja. Znamo za oko 3000 samoubojstava nekad najoptimističnijega dijela stanovništva. Taj zastrašujući podatak nije prilog ni optimizmu ni pesimizmu. On je pokazatelj na što je sveden hrvatski optimizam (više od 80 posto) iz rujna 1995. Hrvatskom danas hara onih 10 posto pesimista iz rujna 1995. Od njih danas nema većih optimista.
Nenad Piskač hrvatski je publicist, putopisac, esejist, pjesnik i komentaror društvenih zbivanja
IVAN BURIĆ
DRŽAVA NIJE JAMAC SREĆE
Generalno gledajući, hrvatsko društvo više je prožeto pesimizmom nego optimizmom. Nekoliko je mogućih objašnjenja zbog čega je pesimizam, vjerojatno, dominantniji društveni sentiment.
- Vjerojatno je glavni faktor toga činjenica da se hrvatsko društvo ne razvija onoliko brzo koliko bismo to željeli, ili onom brzinom kojom to čine neke druge bivše socijalističke zemlje. Hrvatska ima problema s brzinom svog socioekonomskog razvoja te s prelijevanjem koristi od tog razvoja na šire društvene slojeve. Zbog tog razloga u društvu je proširena percepcija da stojimo na mjestu, ili zapravo nazadujemo. Na žalost, veliki dio hrvatskog društva zbog toga naprosto je “zakočen” u pogledu izglednosti neke srednjoročne socijalne promocije, što je jedan od velikih problema, ali i značajan generator pesimizma. Primjerice, intergeneracijska mobilnost u Hrvatskoj vrlo je niska. Empirijski podatci iz socioloških istraživanja ukazuju kako je vjerojatnost da će djeca onih koji su na dnu društvene hijerarhije poboljšati svoj položaj vrlo mala. Ljudi se ne pomiču u socijalnom prostoru. To rezultira time da imate veliki broj ljudi koji su naprosto isključeni iz nekih uobičajenih, standardnih društvenih tokova. Primjerice mnogi koji su blokirani, u takvom se statusu nalaze zbog nekoliko tisuća kuna. Dug od nekoliko tisuća kuna indicira posvemašnju socijalnu isključenost, nemogućnost servisiranja minimalnih financijskih obveza, kao i nemogućnost da se takva situacija popravi. Kada se svemu ovome doda osjećaj nepravde, a “nepravda” je dominantni osjećaj koji se vezuje uz glavninu hrvatske tranzicijske priče, tada to dodatno potiče pesimizam.
- Što se tiče hrvatskog jala, u to nešto posebno ne vjerujem. Mislim da je to iskonstruirana priča. U svakom slučaju empirijski ga je vrlo teško dokazati. Ako bismo željeli generalizirati na tom tragu, prije mi se čini da bismo mogli konstatirati da nam fali hrabrosti za jedan aktivniji sraz s činjenicom da smo ipak sami tvorci svoje sudbine, tj. da nam država ne bi trebala biti jamac sreće. Možda nam fali više sklonosti riziku, više hrabrosti da se oslonimo na vlastite snage, spremnosti na ulaganje u vlastite potencijale i vlastiti razvoj (prema nekim podacima na dnu smo Europe prema kriteriju cjeloživotnog učenja). Kada bi takve sklonosti, a ne sklonost državnom paternalizmu, bile izraženije, tada bi i mogućnosti socijalne promocije za veći dio stanovništva bile veće, pa bi bilo i više uspješnijih, a i manje prilike da za vlastitu socijalnu statičnost okrivljujemo druge. Možda je upravo jedan od najindikativnijih socijalnih problema u Hrvatskoj problem preuzimanja životnog rizika, tj. suočavanje s onom davno poznatom izrekom: Čovjek je sam tvorac svoje sreće.
- Problem s bankama i kreditima nije samo problem vlastitog izbora, tj. posljedica koje proizlaze iz loše procjene vlastitih mogućnosti. U ovom slučaju potrebno je razlučiti aktivnosti banaka i način prodavanja kredita od “pogrešaka u procjeni” kupaca kredita. Naime, za jedan dio ljudi koji danas ima problem s kreditima, taj problem nesumnjivo je problem njihove krive procjene, promjena u životnim okolnostima, različitih događaja u životu koje nisu mogli previdjeti, a koje su potom rezultirale nemogućnošću servisiranja duga. To je nešto što se nikad ne može u potpunosti izbjeći i čega će uvijek biti u procesu posuđivanja financijskih sredstava. No, s druge strane imamo veliki broj građana koji su na sustavno rizičan način uvučeni u igru kreditiranja od strane samih banaka. Oni su zapravo žrtve, a banke krivci za situaciju u kojoj se danas nalaze. Radi se o tome da su banke u prošlom desetljeću, za vrijeme velike kreditne ekspanzije u Hrvatskoj, intenzivno liberalizirale zaduživanje, tj. u dužnički odnos uvlačile gotovo svakoga koga su mogle. Na taj način u tu igru upleteni su i ljudi koji dugoročno gledajući nisu bili “otporni”, kako to ekonomisti kažu, na vanjske šokove. Jednostavno, banke su, koliko su god mogle, širile tržišne niše i u kreditnu igru uvlačile i one koji su dugoročno izrazito ranjivi u pogledu mogućnosti servisiranja duga. Banke su im jednostavno “uvalile” kredit. Dakle, tu je situacija mnogo kompleksnija, no u suštini ukazuje na nešto što nam je prijeko potrebno u procesu promjene vrijednosnog sklopa prema onom kojeg sam opisao riječima “spremnost na veći rizik”. To što je nužno jesu učinkovite državne institucije i organizacije. Bez učinkovitije institucionalne promjene koja će rezultirati institucionalnom podrškom pojedincima u njihovim individualnim akcijama, planovima i nastojanjima, stvari se neće mijenjati onom brzinom koja je poželjna. Zapravo, jedan od najvećih problema hrvatske tranzicije je problem učinkovitosti institucionalnih promjena. Da je institucionalna kontrola procesa zaduživanja bila učinkovitija, problem prezaduženosti zasigurno bi bio znatno manji.
- Optimizam u pogledu budućnosti možemo pronaći u mlađim generacijama, i jednom novom mentalitetu koji, izgleda, pomalo niče. Naime, iako o tome nema empirijskih evidencija, vjerujem da jedna nova inačica poduzetničkog mentaliteta nastaje pomalo u Hrvatskoj. To je mentalitet različit od mentaliteta tranzicijskog poduzetnika (tko je jamio - jamio), korespondira s nečim što bismo mogli nazvati “start-up” kultura, kultura u čijoj je pozadini ideja da nije loše ako se proba nešto učiniti, pa makar iza toga ne slijedilo ništa financijski opipljivo. Čini mi se da postoje proplamsaji toga mentaliteta, i o njima se sve više i više govori, a sve je više mladih ljudi koji su mu skloni. Hoće li to biti važan faktor za platformu neke nove Hrvatske, to za sada nije moguće utvrditi, no predstavlja zasigurno jedan korak u tom smjeru.
Dr. sc. Ivan Burić, Hrvatski studiji - Odsjek za komunikologiju, Sveučilište u Zagrebu
JADRANKA PINTARIĆ
JAL I NA INTERNETU I U POVIJESTI
Djetinjstvo u Osijeku potkraj 1960-ih i u 70-ima intimno zovem mojim "zlatnim dancima" - kad nije bilo škole, igrali smo se po cijele dane na ulici, verali po drveću i krali nezrele voćke, na Pampasu smo u barama tražili punoglavce i bjelouške pa ih, na užas roditelja, u staklenkama donosili doma.
Za nekoliko dinara stalno smo popodne išli u kino Narodni, bez obzira na to što se davalo, a mene je jedino bilo strah kad se smrači prolaziti pokraj Rokove crkve, jer mi je netko utuvio u glavu da u zvoniku živi duh. Nakon crtića prije Dnevnika, morala sam u krpe. Mama je nedjeljom pobožno gledala Gradić Peyton, ali ja sam radije u improviziranom šatoru na dvorištu čitala stripove, dok je tata u garaži nabijao karambolirane aute. Jesam li bila sretna? Da, ali to nisam znala i vjerojatno je u tome bilo blaženstvo nedužnosti. Svi smo u susjedstvu živjeli podjednako: imali smo za pristojan život radničke klase, roditelji su se trudili poboljšati nam standard, ali ne na štetu drugih. Bar sam tada tako mislila, premda je naknadna, ne pamet nego literatura, govorila drugačije. O klasnim razlikama u besklasnom društvu ništa nisam znala. Kao što sam tek poslije spoznala kako i u kojim okolnostima "radnička klasa odlazi u raj" (ali tada već dugo nisam živjela u Osijeku).
A kamo odlazi danas radnička klasa? Na burzu, u inozemstvo, u pučku kuhinju, u potragu za korisnim otpadom po kontejnerima? Ne, ne, nemojte odmah skakati, nisam nikakva nostalgičarka (pa čak ni Truhelkina, jer se naknadno na psihoterapiji ustanovilo da to djetinjstvo ipak nije bilo idilično romaneskno), niti sam takvo godište, niti iz takve obitelji. Logičari: sad sam opovrgnula samu sebe otprije samo nekoliko redaka. Da, ali život je takav: kontradiktoran, a sreća nije jednoznačna.
Bertrand Russell rekao je da postoje dvije vrste sreće - u srcu i u glavi. I obje su ravnopravne. Onomad sam bila sretna u srcu, kao što sam danas nesretna u glavi. U nedavno objavljenoj knjizi Crna limfa/zeleno srce. Alternativni leksikon duše, autora Željka Matijašević, teoretičarka psihoanalize, ubojito precizno ustvrdila je da danas na "terapiju idemo zbog ljudi koji bi trebali ići na terapiju", zbog onih koji skrivaju jaku razinu patologije pa tako "drugi oko njih dobivaju simptome i razbolijevaju se". I eto nam društvene dijagnoze: na vodećim mjestima uglavnom su patološke ličnosti, a narod (ili puk) bolestan je, na izdisaju. A budući da cjelovita zdravstvena skrb nije namijenjena puku, treba mu dati igara: oglodane kosti prošlosti i strvine mistificirane povijesti.
"Despoti prerušeni u patriote nameću retoriku svojih mitova i mudruju da izvan njih ne postoji ljubav prema domovini. Tako se domovina svodi na neki opseg granica koji svaka proglašava svetim u odnosu na bilo koji drugi, ponekad i u ime samoga Boga. Jednoga će dana netko morati skupiti hrabrosti da monopol nad domovinom otme tim varalicama i vrati je slobodnim ljudima, onima koji granice zacrtavaju idejama, a ne bodljikavom žicom" - piše Diego Marani, talijanski pisac, u sjajnom romanu Nova finska gramatika, u kojem propituje kako jezik oblikuje naš identitet.
A što oblikuje naš sadašnji identitet? Jezik? Teško - ako vam se ne gadi, proskrolajte komentare na portalima: mi smo nacija koja ne zna ni elementarni vlastiti književni standard. Prisjetili smo se nedavno obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika - dobro, imamo već 27 godina pravo na naziv i kakav je položaj tog jezika? Točno onakav o kojem piše Vjekoslav Klaić 1917: "Ptica se pozna po perju, a čovjek po govoru. Nastoj da govoriš hrvatski što ljepše i savršenije, kao da iz najbolje knjige čitaš. Jer velika je sramota, kad kažeš, da si Hrvat i ne govoriš savršeno svojim materinjim jezikom. Nemoj upletati u svoj hrvatski govor riječi tudjinske (njemačke, talijanske ili turske), jer tim odaješ da si rob tudjincu, ili da ne znaš svoga jezika".
Prije ravno stotinu godina Vjekoslav Klaić napisao je "Deset zapovijedi majke Hrvatske svim vjernim sinovima i kćerima", ali tu obljetnicu nećemo slaviti jer, ako ćemo pošteno, nije nam na čast: njegove zapovijedi nismo ispunili. Iz tih je zapovijedi preživio samo čuveni jal: "Hrvatska je zavist daleko na zlu glasu, te nam se svijet zbog nje već i podrugiva. A što je još gore, hrvatski je jal otac još težim grijesima: kleveti, potvori, zlobnom douškivanju i još zlobnijem opadanju".
Tih deset zapovijedi naći ćete na Metapediji, portalu koji "služi boljem upoznavanju, njegovanju i čuvanju izvornoga hrvatskog jezika i poviesti, protiv njihova zaborava i krivotvorbe". Elem, protiv zaborava, ali ne i protiv također čuvene hrvatske šutnje koja ima natuknicu na Wikipediji. Hrvatski zaborav još nije natuknica na internetskim enciklopedijama, ali bit će uskoro, uz hrvatski jal i hrvatsku šutnju.
Porazan je taj hrvatski jal i na internetu i u povijesti, bome i u današnjici. Ali hoćemo li se prepustiti zaboravu, ili se sjetiti što je o tome rekao vječni A. G. Matoš: "Znajmo da se naše stranke ne svađaju toliko zbog same ideje koliko zbog taktike i - osoba. Kao cio narod za komadićkom kruha vapi za slogom, preklinjući prokleti inat i jal hrvatski. Nađimo se kao braća i znajmo da nema opreke u radu najoprečnijih struja, samo ako im laž i podlost nije kumovala".
Oni imaju Hrvatsku, a nas je sve manje. Prije desetak godina uvečer sam šetala oko Rokove crkve: izazivala sam duha (djetinjstva). Nije mi se ukazao. Vidjela sam samo oronule fasade i starca kako kopa po smeću. Bila sam nesretna u srcu i u glavi. Ili kako bi rekao Cioran: "Samo u mjeri u kojoj se svakog trenutka očešemo o smrt, imamo sreću nazrijeti na kakvoj se ludosti temelji čitavo postojanje".
Jadranka Pintarić književna kritičarka iz Zagreba)