U nastavku putovanja po dalekoj Aziji, ostavljajući Laos iza sebe, naš sugrađanim odvažio se zakoračiti u susjednu Kambodžu, zemlju burne i krvave prošlosti, danas srećom mirne sadašnjosti, ali ne baš i prosperitetne budućnosti.

O Kambodži, riječima i fotografijama, njegova priča ide ovako:

- Autobusom prelazim granicu između Laosa i Kambodže i moram priznati da me lagano golica znatiželja na što sliči danas ova zemlja, budući da sam je već posjetio prije pet godina. Pet godina nije puno u razvoju neke zemlje, ali baš da vidimo.

Pisao sam već o svojim dojmovima iz ove zemlje i spomenuo korupciju kao jedan od većih problema Kambodže. Na granici uspijevam primijetiti ne samo da je uznapredovala nego se i uzbahatila do ogavnosti. Prigodom predaje putovnice za dobivanje vize morate predati i 30 dolara za vizu plus još pet dolara za sve one smradove od policajaca, carinika i tko zna koga još. Ako ne dodate tih pet dolara, bit ćete maltretirani nekoliko sati na vrelom suncu pa će vam se zgaditi ne samo ulazak u Kambodžu nego cijelo putovanje! Ako slučajno morate u WC, naići ćete na “klozet-frajlu” koja će vam za korištenje WC-a (sklepana smrdljiva daščara) naplatiti pola dolara.

Prodavači pića, hrane (a ima ih puno) ne znaju koliko bi tražili za svoju robu, a stranci (ima nas popriličan broj) na vrelom suncu čekaju prijevoz za dalje. Istini za volju, i nisam imao namjeru posjetiti Kambodžu na ovom putovanju, ali stjecaj okolnosti promijenio je prvotne planove pa sam cijelu Kambodžu stisnuo u nekih 8 - 10 dana (Siam Reap - Angkor Wat, Sihanoukville na obali i Phnom Penh, gdje ću vaditi vizu za Vijetnam).

Budući da su mi dojmovi pretežno negativni, neću se dugo zadržavati na ovoj državi.

Je li se Kambodža u ovih pet godina promijenila? Jest, na očigled. Je li se promijenila nabolje - ne bih rekao! Prije pet godina na ulicama sam primjećivao samo Toyota Lexuse, sada ima i drugih još skupljih automobila. Lexusi su sada, valjda, manje prestižni.

Upoznao sam u Phnom Penhu mladu Slovenku koja radi za neku humanitarnu organizaciju - na suzbijanju lepre (gube) i koja živi u Phnom Penhu već tri godine. Kaže mi da su automobili u Kambodži tri puta skuplji nego u Europi! Primjećujem i velik broj rabljenih automobila (prije ih nije bilo) jeftinijih marki pa zaključujem da se ipak živi bolje nego prije.

Cijene su više nego prije (iako je i to jeftino), ali su gotovo svi koji na bilo koji način posluju sa stranim turistima nekako manje ljubazni. Postali su pohlepni, tako da ćete se naći u situaciji da vas vozač tuk-tuka ucjenjuje ako vidi da nemate drugog izbora za prijevoz. Tako sam i ja večer prije odlaska iz Kambodže dogovorio prijevoz tuk-tukom (do mjesta odakle će me transfer-bus pokupiti i odvesti na kolodvor - pješice nekih 20 minuta) s vozačem koji svako jutro čeka putnike ispred hostela. Cijena prijevoza je 2000 rijala ili 1/2 dolara, što je realna, poštena cijena u Kambodži.

Ujutro dolazim do tog tipa i sad je cijena 4 dolara! Kažem mu da smo se sinoć dogovorili drugačije, a on se pravi lud; kažem mu da to nije daleko - a on meni neka onda idem pješice, pretpostavljajući da za to nemam dovoljno vremena. Ali kako sam ipak pametniji od vozača tuk-tuka, ustao sam dovoljno rano da mogu i pješice pa ga onako punog srca i sočno (i za divno čudo bez imalo ljutnje) pošaljem u materinu (moram priznati da to nije očekivao) i put pod noge.

Prigodom dolaska u hostel, osim besplatne karte grada, dobijete i propagandne letke s popisima restorana, hotela, uputama za ponašanje, čuvanje svoje imovine i sl. U tom sam materijalu između ostalog pročitao i to da su Kmeri (Kambodžanci) pošten i ponosan narod i da u ophođenju s njima treba biti uljudan, pristojan, bla, bla... Ja sam ipak za ono - svakom prema zaslugama!

A od doživljaja iz Phnom Penha izdvajam i ovo. Sjedim tako na klupi šetnice uz rijeku Tonlé Sap, koja se u Phnom Penhu ulijeva u Mekong, pušim okružen smradom raspadajućeg smeća koji osjetite već na 100 metara udaljenosti od rijeke (taj smrad nisam osjetio prije pet godina), kad mi u kolicima prilazi sredovječni invalid i traži novac pokazujući mi nekakvu sliku. Zauzvrat mi nudi nekakve tričarije koje ne trebaju ni njemu ni meni - mirne duše možemo reći da prosi! Budući da nisam baš sentimentalan prema prosjacima, od mene osim eventualnog sažaljenja ne dobivaju ništa - a i na sažaljenju sam težak. Mišljenja sam da svatko kroji svoju sudbinu, pa kako si je skrojiš, tako je i nosi. Isto tako mislim da među prosjacima ima puno prevaranata, lijenčina i besramnih propalica, da je vrlo mali, zanemariv broj onih koji nemaju drugog izbora, a ako njihova država nema potrebu skrbiti se o njima, onda nisam ja taj koji je pozvan da ispravlja nepravde svijeta.

Dakle, sjedim, pušim, a ovaj uporan, iako sam mu uljudno dao do znanja da ne želim ništa od onog što kao prodaje. Zato ustajem, odlazim, sjedam na drugu klupu, ali eto njega opet. Kažem mu da mi ništa ne treba od toga što mi nudi, ali budući da je dosadan, dat ću mu nešto sitnog novca (iznos za koji kupujem sebi 1/2 litre vode za piće) da ga se riješim. Dajem mu novac, pokazujem mu pokretima da ne trebam ništa zauzvrat - kadli ovaj popizdi i kao furija se odveze nekamo drugdje, bacivši mi novac koji sam mu dao pod noge! Osupnuto gledam bez riječi i čudom se čudim, kad evo ti njega opet, drži u ruci isti iznos novčanica i nešto priča na kmerskom, po izrazu njuške očito mi spominje bližnje. Kida te novčanice i baca mi ih u lice! Da ne bi slučajno pomislio da mi u hrvatskom jeziku nemamo riječi kojima izražavamo emocije, lijepo mu istresem nekoliko najsočnijih, ustanem i odem. Da nije bio u kolicima, ne znam kako bi sve završilo! Zamislite - nije ga sramota, ne vrijeđa ga to što prosi, ali ga vrijeđa iznos milostinje, valjda ima svoju tarifu. Pomozi sirotu na svoju sramotu!

Takvih sitnica nakupilo se poprilično puno, tako da mi se Kambodža zgadila kao ni jedna zemlja dosad - potpuna suprotnost od one zemlje u kojoj sam boravio prije pet godina.

Da ironija bude veća, u Phnom Penhu sam boravio četiri dana smatrajući da mi je toliko potrebno da uredim vizu za Vijetnam, a vizu sam dobio već prvi dan za samo nekoliko sati!

U svakom slučaju, razočaran doživljenim u Kambodži napuštam to čudnu zemlju bez imalo žaljenja i linijom Phnom Penh - Ho Chi Minh City, za nekih 15 dolara, krećem u Vijetnam. Na samoj granici, na kambodžanskoj strani obrasle u travu, praznih parkirališta propadaju gotovo nove lijepe zgrade kojima samo natpisi i reklame odaju namjenu (Royal Casino, Golden Casino...).