Nakon višemjesečne stanke, nastavljamo serijal reportaža čiji je autor naš sugrađanin, osječki svjetski putnik, stalni suradnik priloga Magazin. Kao i u prijašnjim, tako i u ovim nastavcima putopisne impresije donosimo u prvom licu, riječima samog autora teksta, uz obilje fotografija koje je snimio na svojim putovanjima.

Krenimo, daklem, s prvim nastavkom, na prvu dalekoazijsku destinaciju...

- Pripremajući se za dvomjesečno putovanje (Malezija, Tajland, Laos, Kambodža, Vijetnam, Singapur), iščitao sam na internetu gotovo sve blogove s putopisima iz ovih zemalja te pogledao većinu videouradaka na YouTubeu i došao do zaključka da isti mogu biti samo okvirni izvor informacija, a nikako temelj na temelju kojeg možete planirati svoje putovanje. Autori uglavnom nastoje prikazati pojedino odredište onakvim kakvo bismo željeli da bude - onakvo kakvo je nekad bilo - dodajući, ne znam zašto, veću ili manju dozu avanturizma, vlastite odvažnosti i egzotike, a kojih u sadašnjem svijetu više nema. Turistička industrija preplavila je cijeli svijet pa tako i ove zemlje. Zato na avanturizam i egzotiku treba zaboraviti odmah u startu i svim srcem se upustiti isključivo u upoznavanje novih krajolika, ljudi, gradova i njihove baštine.

Sve u svemu, ne vjerujte previše putopisima, pa tako ni ovom, jer putovanje je jedinstven doživljaj i uzmite sebi za pravo taj doživljaj oblikovati sami.

A ja, u iskrenoj želji da budem što objektivniji, nastavljam pisanje o onome što sam vidio i doživio.

Na ovo dvomjesečno putovanje krenuo sam početkom prosinca 2015., iz nama nedaleke Budimpešte, budući da je odavde povratna zrakoplovna karta najpovoljnija - ispod 500 eura. Let iz Budimpešte ovisi, međutim, i o fleksibilnosti po pitanju datuma putovanja - desetak dana ranije ili kasnije u odlasku i isto toliko u povratku, a kartu kupujete 40-ak dana prije polaska.

Uglavnom, nakon dva sata leta slijećemo u Istanbul i žurno (kasnili smo u polasku) odlazim na transfer za Kuala Lumpur, ili KL, kako ga zovu svi Malezijci, te nakon nekih 14 sati leta slijećemo na KLIA (Kuala Lumpur International Airport), odakle se autobusom za manje od 20 kuna vozim u 45 km udaljeni KL. Inače, da biste stigli do KL-a na KLIA-u imate mogućnost izbora - autobus za 20 kuna (10 ringita - malezijska valuta - 1 US dolar cca 4 ringita), KLIA Express (vlak), za 70 kuna, ili taksi za nekih 200 kuna. I autobus i KLIA Express dovoze vas do KL Sentral - glavne postaje u središtu grada, odakle podzemnom i nadzemnom željeznicom - LRT i MRT - možete stići u svaki dio grada. Svima (bus, KLIA Express, taksi) treba oko sat i pol do središta grada. Izabirem bus umjesto KLIA Expressa (taksi je izvan konkurencije, budući da sam na početku putovanja i moram razumno postupati s novcem), jer mi se ta opcija čini jednostavnijom, a ni razlika u cijeni nije nevažna.

Prateći oznake na aerodromu stižem pokretnim stepenicama do nekoliko razina nižeg bus terminala gdje me ljubazni predstavnik jedne od kompanija - konkurencija je velika - presreće i pita kuda ću? KL Sentral - odgovaram! Tip me onda vodi do mjesta gdje ću pričekati bus (tamo ih je već 10-ak), traži 10 ringita - on će, kaže, za mene kupiti kartu i donijeti mi je! Što je i učinio te mi kazao da ništa ne brinem te ja mirno pušeći čekam bus koji za nekoliko minuta stiže, a on odlazi u lov na nove putnike za njegovu kompaniju, nakon što mi je rekao da je to moj bus i putnu prtljagu spremio u bunker autobusa.

Polako pada veče praćeno iznenadnom i obilnom kišom, koja do dolaska u grad prestaje, a ja se upućujem u hostel u središtu grada. Inače, kod izbora hotela, ili hostela (vrlo dobar izbor za one kojima nije presudno imati vlastitu sobu, kupaonicu i sve što uz to ide - ja ionako samo prespavam u krevetu, a ostale sate provodim vani, a cijenu smještaja umanjuje i do deset puta), rukovodio sam se mišlju da je isti najbolje izabrati tako da je smješten nedaleko od neke svim mještanima znane gradske lokacije. Tako je moj hostel bio smješten neposredno uz Central Market - dvije minute hoda od LRT postaje (Pasar Seni), odakle mi ni najudaljeniji dijelovi Kuala Lumpura nisu nedostupni.

U hostelu dobijam besplatne karte grada i linija metroa, password za besplatni WiFi. Odlazim mijenjati novac budući da na aerodromu nisam promijenio dovoljno za plaćanje busa, metroa, noćenja u hostelu, depozita... Kasnije uviđam da razlika kod mijenjanja novca na aerodromu u odnosu na mjenjačnice u gradu nije bitno nepovoljnija. Interesantno je da za novčanice od 50 ili 100 US dolara, ili eura, dobijete više nego za one sitnije - za te vrijedi niži kurs. Kad sam to sredio odlazim na počinak, uz prethodnu pripremu rute sutrašnjeg obilaska grada.

Cijena smještaja u hostelu vrlo je povoljna, oko pet US dolara po noći, uz doručak koji je uključen u cijenu, a poslužuje se na krovnoj terasi trokatne ili četverokatne uske zgrade hostela. Istina, doručak nije neki, odnosno, meni ne odgovara - kruh, maslac, marmelada, mlijeko ili čaj..., ali ni cijena noćenja to nije. U istom gradu jednu sam noć proveo u hotelu ne osobito visoke kategorije gdje sam sobu platio 27 eura i mogu reći da razlika u kvaliteti smještaja ni približno nije vrijedna razlici u cijeni smještaja. Bolje jest, ali ja ću tu razliku radije potrošiti negdje drugdje! Ovdje se neću služiti floskulama pri argumentiranju u korist hostela kako je takav način smještaja bolji i zbog toga što tako upoznaš veliki broj ljudi - jer za mene to nije tako, budući da među pristojnim mladim ljudima ima i nezanemariv broj diklića s kojima, bar se nadam, nemam ništa zajedničko.

Ujutro se budim s blagom uzbuđenošću pred nepoznatim gradom. Kuala Lumpur (KL) je glavni grad Malezije i broji približno dva milijuna stanovnika, dok se broj sa širim područjem penje gotovo na sedam milijuna. Imajući na umu da je Malezija oko šest puta veća od Hrvatske i da ima približno 27 milijuna stanovnika, da je KL vrlo bogat grad (obogatio se na nafti, kositru i palminu ulju), i da bi mogao biti privlačan mnogima, to i nije neki broj.

Inače, recimo i to, za one koji ne znaju, Malezija je formalno nastala 1963., kada su se države Sabah, Sarawak i Singapur, pod pokroviteljstvom Velike Britanije, sjedinile u Malajsku federaciju. Singapur je dvije godine kasnije sporazumno istupio iz federacije i nastavio svoj razvoj kao nova, neovisna država. Malezija je federalna, ustavna, parlamentarna i izborna monarhija, kojoj je na čelu, u prijevodu s malajskog - Vrhovni vladar (na zapadu se prevodi kao - kralj), i uglavnom ima ceremonijalnu ulogu, dok izvršnu vlast ima Kabinet (vlada) na čelu s premijerom koji je odgovoran Parlamentu. Kralj, odnosno Vrhovni vladar, bira se na razdoblje od pet godina.

Prvo desetljeće nakon neovisnosti bilo je izrazito burno - etnički Malajci, brojno dominantniji, tražili su veći dio u gospodarstvu zemlje i smanjenje siromaštva u odnosu na bogatiju kinesku manjinu, tako da se 1969. sukob pretvorio u međuetničko nasilje u kojemu su uništene mnoge kineske tvrtke. Tada je uvedeno izvanredno stanje koje traje do danas, ali se u stvarnom životu uopće ne primjećuje. Valjda ga je netko zaboravio ukinuti! Inače, zabranjeno je otvoreno iskazivanje nezadovoljstva vladinom politikom!

U posljednja tri desetljeća Malezija doživljava gospodarski procvat zahvaljujući bogatim nalazištima nafte na Borneu i velikim inozemnim ulaganjima (elektronički uređaji i sl.), što se prije svega održava i vidljivo je na svakom koraku u KL-u.

Iako se u gradu miješaju stari stilovi gradnje i suvremeni čelično-stakleni neboderi, moram reći da grad izgleda svjetski - uz male zamjerke. Grad presijecaju široke avenije, promet funkcionira besprijekorno, čemu pridonosi i izvrsno planirana podzemna i nadzemna željeznica, ali imate dojam da rast grada ide prebrzo i da ga u tome nedovoljno slijedi potrebna infrastruktura. Tako ćete se naći (poprilično često) u situaciji da, hodajući pločnikom - pločnik iznenada nestane - i odjednom ste na aveniji s 3-4 trake u jednom smjeru. I kud sad? Odgovor je - polako uz rub avenije ili preko nje kroz gust promet (nitko se ne uzbuđuje zbog toga), na drugu stranu gdje pločnika ima.

Premda na ulicama i avenijama semafori postoje, pješaci se baš osobito i ne koriste njima, odnosno ne poštuju crveno svjetlo na semaforu, nego prelaze prema vlastitoj procjeni, što opet vozače automobila i motocikala uopće ne ljuti. Naravno da sam se i ja uklopio u ovakav način ponašanja pješaka, a prometni policajci, ako ih uopće i vidite - tu i tamo ima ih na većim raskrižjima - ne reagiraju na prekršaj. Mnogo puta sam prešao na crveno preko ulice, a da me policajac nije niti pogledao, a kamoli nešto više - ponašaju se kao da to uopće nije njihova briga!

Naravno, podrazumijeva se da tamo gdje nema semafora ili pješačkog prijelaza možete prelaziti cestu kad hoćete i koliko puta hoćete, probijajući se između automobila na najkraćem putu prema svome cilju...