Nakon Malezije, naš se sugrađanin “preselio” u Tajland, odakle započinjemo trodijelnu reportažu, uobičajeno riječima samog Osječanina, koji svoje iskustvo popraćeno fotografijama pomno bilježi na stranicama Magazina.

Napuštam Kuala Lumpur (KL) s onog drugog aerodroma (KLIA 2) i krećem u Tajland, točnije Chiang Rai - gradić na sjeveru Tajlanda, odakle ću slow boatom u Laos. Tajland je na ovoj ruti samo zato što je iz Budimpešte jeftinije letjeti u KL nego u Bangkok, odnosno Luang Prabang ili Vientian u Laosu. Za Tajland trebate vizu, koju vadite u konzulatu u Zagrebu (tranzitna viza 35 eura, turistička za jedan mjesec 40 eura).

Uvečer stižem u Chiang Rai i smještam se u hotel poprilično udoban, lijep, ali kiša kvari cjelokupan ugođaj. Chiang Rai bi u svijetu, kako sekularnom tako i budističkom, prvenstveno trebao biti poznat po hramu Wat Phra Kaew, gdje se nalazio Buda izrađen od jednog komada žada o čijoj sam sudbini već pisao (kada sam pisao o Bangkoku prije nekoliko godina). Sada se taj Buda od žada nalazi u Bangkoku, a u hramu u Chiang Rai nalazi se njegova replika.

Međutim, tomu nije tako - danas je Chiang Rai u turističkom svijetu poznat po Wat Rong Khun ili White Temple - Bijelom hramu, blago rečeno nekonvencionalnog stila budističkog hrama. Kada se nađete pred njim ne znate što da mislite - definitivno se radi o hramu u budističkom stilu, ali izgleda kao iz bajke - kičasto. U vlasništvu je poznatog tajlandskog slikara i kipara rođenog u Chiang Raiu, budući da je izvorni Wat Rong Khun krajem 20. stoljeća bio u vrlo lošem stanju pa je Chalermehai Kositpipat - tako se zove umjetnik - odlučio otkupiti ga i obnoviti vlastitim novcem te ga pretvoriti u mjesto učenja i meditacije. Ne znam kako biste u tom kompleksu zgrada mogli meditirati kada mjesto (i kad zanemarite golemi broj posjetitelja) naprosto vrišti svojim stilom i sadržajem. Tu ćete pored Konfucija naći Supermena, Transformerse, ljudske glave obješene o grane stiliziranog stabla... ma svašta! Dotični umjetnik je na svoje “remek-djelo” dosad utrošio oko 4 milijuna eura, no radovi nisu ni blizu kraja. Očekuje se da će ovaj kompleks hramova biti dovršen tek 2070. godine!

U svakom slučaju, bez imalo žaljenja autobusom napuštam Chiang Rai i upućujem se prema granici s Laosom. Stižemo pred veliku nazovimo to zgradu, iako je to prije velika zidana, uređena nadstrešnica s kioscima gdje na jednoj predajete putovnice s popunjenim obrascima i 30 američkih dolara troškova vize, a na drugoj vam granični službenik iščitava ime s putovnice, na opće veselje okupljenih putnika - možete si misliti kako to zvuči. Pritom se često putovnica nađe visoko podignuta u ruci službenika pa je ti prepoznaj. Ako ništa drugo, bar je veselo.

Kada napokon obavite sve formalnosti, kojih nema mnogo ali su majstorski iskomplicirane, s druge strane granice čekate bus koji će vas odvesti do nedalekog Mekonga gdje ćete nastaviti putovanje tzv. slow boatom do Luang Probanga.

Laos ili službeno Laoska Narodna Demokratska Republika je siromašna, poljoprivredna zemlja, četiri puta veća od Hrvatske, s oko 6 milijuna stanovnika. Najbrojnija etnička skupina su Laošani, čiji je jezik blizak tajlandskom i uglavnom žive u nizinama uz rijeke. U planinskim i gorskim predjelima žive mnogobrojne manje etničke grupe, koje se i danas znaju gerilskom borbom suprotstavljati centralnoj vlasti. Najzastupljenija religija je teravadski budizam - prakticira ju gotovo 60 % stanovništva, zatim su tu tradicionalna vjerovanja - 34 %, kao i ateizam - gotovo 5 %.

Neovisnost od Francuske Laos je stekao u ljeto 1949. godine, kada zemlja postaje kraljevina. Rat u susjednom Vijetnamu (SAD je bombardirao i istočni Laos - bacio je bombi koliko nije palo na cijelu Njemačku u II. svj. ratu!) uvjetuje političku nestabilnost pa 1975. komunistički pokret (Pathet Lao) svrgava kralja i proglašava republiku te učvršćuje veze s Vijetnamom. Iako su komunisti još uvijek na vlasti, gospodarstvo se postupno preoblikuje po tržišnom modelu, na kineski način.

Laos karakterizira loša cestovna prometna povezanost pa su rijeke kojima zemlja obiluje glavne prometnice. Prije svih Mekong, kojim i mi plovimo slow boatom dva dana do Luang Prabanga. Laos namjerava graditi i hidrocentralu golemih razmjera, te se na taj način učvrstiti kao najznačajniji izvoznik električne energije toga dijela svijeta.

Kuće uz cestu su nove, zidane, i tu i tamo ćete ugledati poneku daščaru, ali je već uz nju pripremljen teren za gradnju nove kuće. I svi, ali doslovno svi, koji voze automobile, a nije ih malo, voze Toyota Hilux!

Dakle, na granici s Tajlandom ukrcavamo se na slow boat koji će nas odvesti do Luang Prabanga, prelijepog mjesta na sjeveru Laosa, koje je na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine u Aziji i Oceaniji od 1995. godine.

Inače, ovi slow boati su glavno prijevozno sredstvo na Mekongu, nešto kao autobusi na cestama, s tom razlikom što oni mogu ukrcati i do 150 putnika! To su dugački, vrlo dugački “čamci” s autobusnim motorom kao pogonom i, koliko je meni poznato, nećete ih vidjeti nigdje drugdje na svijetu osim u Laosu.

Plovidba je ugodna, mirna, osobito za onoga tko uživa u vožnji vodom kao ja. Mekong je relativno uzak, s povremenim brzacima koje iskusan voditelj broda svladava s lakoćom. Kažu da obuka za “kapetana” ovakvog broda traje tri godine, što je razumljivo kada imate na umu da Mekong stalno mijenja vodostaj. Obično je vođenje posla i vlasništvo broda obiteljski posao, a taj zanat prelazi s oca na sina. Prve godine obuke sin samo sjedi uz oca i pamti orijentire na obali, druge godine vodi brod na manje zahtjevnim dionicama, a tek treće godine, uz očev nadzor, samostalno upravlja brodom.

Stijene koje za naše plovidbe strše iz vode, za visoka vodostaja su pod vodom, pa je svima jasno kolika je važnost dobrog poznavanja toka Mekonga i njegovih obala.

Na brodu možete objedovati jeftin jednostavan obrok koji pripremaju na brodu, popiti pivo, sok, čaj. Toalet je na krmi broda i poprilično je uredan.

Nakon desetak sati plovidbe stajemo uz malo selo, točnije jednu podužu asfaltiranu ulicu koja se penje uzbrdo, s jednokatnim zgradama s jedne i druge strane u kojima su trgovine, restorani, mali hoteli... Selo očigledno vrlo ugodno živi od gostiju za jednu noć budući da nemate ama baš ni jedan razlog ostati duže.

Ujutro nastavljamo dalje, uz istu scenografiju, do Luang Prabanga, za cijenu ove dvodnevne vožnje od nekih 25 eura po osobi. Pa vi računajte - ako se na brod može ukrcati do 150 osoba, a može, i uglavnom su svi brodovi puni, eto dobre zarade.

Još o Laosu i njegovim čudima u idućem nastavku...