Posljednji i vjerojatno po svjetski mir najopasniji sukob je onaj koji se trenutačno vodi u Ukrajini između prozapadnih Ukrajinskih vlasti i odmetnutih proruskih jugoistočnih pokrajina.

Pokušati razjasniti zašto je došlo do tog sukoba zahtijeva povratak u bližu prošlost, odnosno vrijeme nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Ukrajina je općenito bila svima poznata kao žitnica Sovjetskog Saveza, no manje je poznato da je Ukrajina, naročito njen južni dio, izrazito strateški važan za Rusiju. Jer na tom području, osim crnomorske flote na Krimu, sagrađen je i niz vojnih postrojenja i tvornica gdje su se proizvodili i još uvijek proizvode vojni materijali i oružje od krucijalne važnosti za Rusiju. Nadalje, na području južne Ukrajine, kao i na Krimu, živi značajna ruska etnička manjina, također na tom području postoje velike rezerve prirodnog plina i nafte, kako na kopnu tako i na obalama Crnog mora. Na području južne Ukrajine je i značajna količina željezne rudače i drugog mineralnog bogatstava, te je, kako je već spomenuto, na tom području tijekom Sovjetskog Saveza sagrađena vrlo važna vojna industrija i brodogradnja koja je od presudne važnosti za Rusku vojsku i mornaricu. Mnogo ključnih komponenti ruskog oružja i opreme proizvodi se u južnoj Ukrajini, kao npr. rotori helikoptera, bez ukrajinskih postrojenja bilo bi nemoguće nastaviti izgradnju i održavanje brojnih ruskih helikoptera. Rusija je drugi najveći svjetski izvoznik oružja, veliki dio tog oružja (ili komponenata) napravljeno je u postrojenjima u tom dijelu Ukrajine. Gubitkom nadzora nad tim postrojenjima Rusija ne bi bila u budućnosti u mogućnosti nastaviti s opskrbom svojih najvećih država klijenata kao što su Sirija, Venezuela ili Egipat.

Osim toga, kroz južnu Ukrajinu do Rumunjske prolazi za Rusiju vrlo važni plinovod tzv. Južni tok, koji je ujedno i strateška odrednica Rusije za buduću opskrbu plinom južne i srednje Europe. Prekidom tog plinovoda u Ukrajini, primoralo bi se Rusiju na izdvajanje dodatnih desetaka milijardi dolara za gradnju zaobilaznice preko Krima i kroz Crno more, tako da bi nadzorom nad tim dijelom Ukrajine Rusija dugotrajno riješila pitanje stabilnosti izvoza plina kroz “usko grlo” koje se trenutačno nalazi na sjevernom dijelu Ukrajine. Na području južne Ukrajine za vrijeme Sovjetskog Saveza izgrađene su brojne nuklearne centrale, hidroelektrane, kao i one s pogonom na ugljen. U južnoj Ukrajini se nalazi i za Rusiju vrlo značajni kemijski centar za proizvodnju teške vode - Pridniprovsky u Dneprodzerzhinsku - koji ima proizvodni kapacitet od 250 tona teške vode i uranoksida godišnje. Tu se također nalazi i rudnik urana Zheltiye Vody. Nadalje, južna Ukrajina ima pod nadzorom cjelokupno snabdijevanje električnom energijom Krimskog poluotoka te bi bez ruskog nadzora tog područja Krim mogao biti neprekidno ucjenjivan s mogućim isključenjima isporuke električne energije.

Ozemlje južnog dijela Ukrajine ujedno je i teritorijalna poveznica s ruskom većinom u moldovskoj odmetnutoj pokrajini Transdnjestar, i na koncu, Ruske su vlasti mišljenja da se po svaku cijenu mora zaustaviti širenje NATO-a, odnosno prije no što se ta organizacija domogne ukrajinskih vojnih postrojenja na jugu zemlje. Naime, Rusija vjeruje da ako NATO u budućnosti bude nadzirao izvoz oružja iz Ukrajine, to bi nužno dovelo u pitanje učinkovito naoružavanje ruske vojske.

Dakle, gledajući što se sve događa u današnjem globaliziranom svijetu, čovjek se ne može oteti dojmu da ovakvo trenutačno stanje nekome ide u prilog, jer je očigledno da su se brojni sukobi mogli prevenirati, ili u kratkom roku zaustaviti. Nisam pobornik vjerovanja u tajne svjetske zavjere i u manipulacije nekakvih notornih elitističkih tajnih udruženja koja u sjeni beskrupulozno kroje svjetski poredak, prije bi se reklo da je problem u tome što je novac trenutačno jedini i glavni motor koji pokreće svijet, te da su sve ostale moralne i društvene vrijednosti stavljene daleko iza protestantsko Smithovske logike o liberalnom kapitalizmu i slobodnom tržištu. Također je činjenica da je Zapad direktno ili indirektno generirao sve dosadašnje krize pa i ovu posljednju u Ukrajini. Neosporiva je činjenica i da Rusija nikada ne bi ovako otvoreno ustala protiv Zapada da se nije ekonomski oporavila. Također je jasno da za oporavak Rusije nije zaslužan ni predsjednik Putin, a ni rusko gospodarstvo, odnosno da su wallstreetovske manipulacije cijenom nafte radi isplativosti eksploatacije bitumenskog pijeska jedini razlog tome. Naime, Rusija se kao jedan od najvećih izvornika nafte i plina neposredno našla u toj kombinaciji, a da toga nije bila niti svjesna, kamoli da je nešto planirala. Nagli porast priljeva sredstava od nafte i plina digao je na noge posrnulog diva, koji se ojačan usprotivio zapadnom geostrateškom ekspanizmu i ekonomskoj hegemoniji. Zabrinuti Zapad je kako bi smirio Rusiju počeo primjenjivati “protuotrov”, odnosno ponovno manipulirati cijenama nafte, ovaj put nižim, pokušavajući osiromašiti i “opametiti” Ruse i staviti ih na mjesto gdje bi, kako oni smatraju, Rusija trebala i biti. Problem je da trenutačno kod Rusa ne pali klasična zapadnjačka logika mrkve i batine, pa se radi toga sve glasnije čuje još veće i opasnije zveckanje oružjem.

Dakle, sada se postavlja pitanje svih pitanja - hoće li ove opasne igre koje idu u prilog 1 % svjetskog stanovništva koji posjeduje više od 50 % svjetskog bogatstva dovesti do velikih tragedija, ili će nekompetentni političari konačno uvidjeti da se svijet nalazi na rubu sigurnosnog ambisa iz kojega će, ako u njega padne, biti vrlo teško izići. (M.Džigumović)