Objavljeno 4. travnja, 2015.
Vezani članci
UKRAJINSKO BURE BARUTA: ZAPAD ZAKUHAO, PUTIN ISKORISTIO PRILIKU
Ruski predsjednik Vladimir Putin nedavno je izjavio da je za krizu u Ukrajini odgovoran Zapad koji se, prema njegovim riječima, ne drži svojih obećanja o neširenju NATO-a prema ruskim granicama, odnosno nepostavljanja ultimatuma državama da izaberu između približavanja Zapadu ili bližih veza s Rusijom.
Ta Putinova izjava nije bez povijesne pozadine. Naime, tijekom razdoblja u kojemu je završio Hladni rat prije nešto više od 25 godina, tijekom tadašnjih pregovora između Zapada, odnosno SAD-a i SSSR-a, u prosincu 1989. godine na Malti usuglašeno je više točaka kojima bi se opustili do tada vrlo zategnuti odnosi dvaju blokova. Među inima bio je i postignut načelni dogovor o neširenju NATO-a prema ruskim granicama, tj. na države koje su tada bile u ruskoj interesnoj sferi. Ipak, odmah nakon rasformiranja Sovjetskog Saveza i Istočnog bloka, Zapad započinje sa zakulisnim igrama kojima je namjeravao proširiti svoj utjecaj na bivše komunističke države. Nakon devet godina i u vrijeme najvećeg ekonomskog slabljenja Rusije, u NATO savez primljene su prve države bivšeg istočnog bloka (Varšavskog ugovora) Češka Republika, Mađarska i Poljska. Pošto je izostala oštrija reakcija iz Moskve, nakon pet godina, odnosno 29. ožujka 2004., u Savez je primljen najveći kontingent ex-komunističkih država, među kojima i tri bivše sovjetske baltičke republike. Taj događaj izazvao je puno oštriju reakciju Rusije, no pošto su gospodarske prilike bile i dalje vrlo nepogodne, Rusija je pognute glave prihvatila i taj za nju vrlo neugodan događaj.
EKSPANZIJA KAOSA I NASILJA
Tijekom svih proširenja NATO-a ruska strana je opetovano upozoravala Zapad na nemiješanje u unutarnje stvari Ukrajine i Bjelorusije, no očigledno je Zapad ponesen prijašnjim blagim reakcijama podcijenio Rusiju i 2004. godine “potaknuo” događaje u Ukrajini - tzv. Narančastu revoluciju - kojom je na vlast došla prozapadno orijentirana struja na čelu s Viktorom Juščenkom i Julijom Timošenko. Točno deset godina poslije ponovno dolazi do prosvjeda prozapadnih struja koje su nakon višednevnih protesta još jednom s vlasti skinule proruskog predsjednika Viktora Janukoviča. Ti prosvjedi bili su mnogo nasilniji od prethodnih i bili su uvertira u rusku aneksiju Krima i daljnje sukobe na području jugozapadne Ukrajine.
Dakle, ovih dana, 25 godina nakon završetka Hladnog rata, prateći sredstva informiranja ne možemo se oteti dojmu da svijet ubrzano postaje mjesto sve opasnijeg življenja. Naime, sukobi na Bliskom istoku gdje sektaško nasilje poprima nezapamćene stupnjeve nasilja, kao i prijetnja za svjetski mir koju predstavlja samoproglašena Islamska država, potom prije spomenuti intenzivirajući rat u Ukrajini gdje je došlo do posrednog obračuna između Zapada, poglavito Europske unije, i Ruske Federacije, zatim uvijek prisutna prijetnja od strane diktatorskog režima u Sjevernoj Koreji, potom rat protiv ogranka Islamske države u Keniji i Egiptu, kao i brojni sukobi manjeg ili većeg intenziteta u Izraelu i na palestinskim područjima, u Jemenu, Indoneziji, Filipinima, Indiji, Pakistanu, Afganistanu - zasigurno pridonose tom dojmu i predodžbi o nezaustavljivom globalnom porastu nasilja.
Tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća američki politički sociolog Kenneth Waltz je unatoč protivljenju brojnih tadašnjih politologa zastupao tezu o tzv. bipolarnoj ili multipolarnoj stabilnosti. Naime, prema tumačenju Kenetha Waltza, postojanje dviju ili više vojnih supersila jamstvo je ravnoteže snaga te samim time i čvrst čimbenik svjetskog mira. Brojni Waltzovi kritičari pokušavali su opovrgnuti njegovu tezu navodeći da su i u vrijeme Hladnog rata postojali brojni lokalni sukobi, neki od njih poneseni romantičnom vizijom pada Berlinskog zida išli su do te mjere da je npr. američki politički ekonomist Francis Fukuyama ustvrdio kako je kraj Hladnog rata i kraj svijeta kojega smo do tada poznavali, odnosno da je zahvaljujući zapadnoj politici slobodnog tržišta i liberalnog kapitalizma i kraj svih sukoba.
ZALJEVSKI RATOVI
Prema svemu sudeći, a na temelju trenutnog stanja sigurnosti u svijetu, Kenneth Waltz je ipak bio u pravu. Naime, svjedoci smo da je raspadom Sovjetskog Saveza nastupilo doba unipolarnog svjetskog sigurnosno-političkog poretka gdje je jedina preostala vojna supersila - SAD mogla nesmetano i po svom nahođenju i interesu krojiti geopolitičke prilike u svijetu. Ono što je bilo nezamislivo u vrijeme Hladnog rata, ubrzo je postalo pravilo ponašanja preostale supersile, tako da su radi monopolističke moći, a u ime navodnog širenja ljudskih sloboda i demokracije, neoprezni i ekonomskom logikom motivirani vlastodršci otvorili Pandorinu kutiji i započeli nezaustavljivu spiralu nasilja.
Odmah nakon nestanka Sovjetskog Saveza, Zapad je vođen svojim geostrateškim i gospodarskim interesima započeo s neposrednim vojnim upletanjem u lokalne sukobe. Prvi zaljevski rat bio je samo probni balon kojime se htjelo testirati odlučnost međunarodne zajednice, napose Rusije. Kako su tom prilikom prošle glatko i bez većeg međunarodnog otpora, američke vlasti uvidjele su da mogu nesmetano nastaviti nametati svoje interese. Nedugo potom, a pod izgovorom opasnosti od sredstava za masovno uništenje, pokrenut je Drugi zaljevski rat, u kojem je s vlasti skinut irački diktator Sadam Husein. Taj trenutak, odnosno rušenje režima Sadama Huseina, pokrenuo je domino-efekt sukoba na latentno nestabilnom području Bliskog istoka.
Je li trebalo rušiti Sadama Huseina? Većina današnjih geostratega i stručnjaka za nacionalnu sigurnost dvoji oko svrhovitosti tog čina. To stajalište je naročito postalo aktualno nakon što je utvrđeno da nikakvih sredstava za masovno uništenje u Iraku nikada nije ni bilo. Stoga se neizbježno postavlja pitanje čemu taj rat kojemu nema kraja i koji je do sada odnio više od milijun života te se postupno proširio na većinu susjednih država...
(Marko Džigumović M.A. stručnjak je za domovinsku sigurnost i protuterorizam)
Piše: Marko DŽIGUMOVIĆ
VIRUS TERORIZMA
Povratak talibana u Afganistanu, teror Boko harama u Nigeriji
U Afganistanu, nakon više od deset godina rata protiv talibana i potrošenih milijardi eura, SAD i zapadni saveznici polako se povlače ostavljajući sigurnosni kaos u državi i režim koji kako bi osigurao svoj opstanak i mir u zemlji pregovara s onim istim talibanima protiv kojih je sve i pokrenuto. Rat u Afganistanu imao je i devastirajući učinak na sigurnost u susjednom Pakistanu, jer je veliki broj talibanskih ratnika prebjegao u Pakistan, gdje se u suradnji s ultrakonzervativnim paštunskim plemenima otvoreno bore protiv službene pakistanske vojske i službi sigurnosti. Ni Afrika nije pošteđena, naime u najmnogoljudnijoj afričkoj državi Nigeriji u tijeku je vrlo krvavi sukob službenih vlasti protiv filijale Islamske države, organizacije pod nazivom Boko haram. Afrički sukob ide putem onoga na Bliskom istoku, odnosno postupno se širi na susjedne države te je trenutno najopasniji sukob u Africi.
ŠIRENJE SUKOBA
Od Libije do Filipina
Treba spomenuti još brojne manje sukobe koji diljem svijeta svakodnevno odnose ljudske živote, kao primjerice na Filipinima, gdje traje višegodišnja borba protiv još jedne podružnice Al-Kaide, organizacije pod nazivom Abu Sayyaf, potom sukobe u Egiptu i Libiji gdje se legalne vlasti bore protiv brojnih ekstremističkih organizacija afiliranih Al-Kaidi i Islamskoj državi. Slično stanje je i u Alžiru i ostalim državama Magreba, gdje je latentno prisutna prijetnja od razbuktavanja novih sukoba...
Zapad je ponesen blagim reakcijama podcijenio Rusiju i 2004. godine “potaknuo” događaje u Ukrajini - tzv. Narančastu revoluciju...
.....................
Prema tumačenju Kenetha Waltza, postojanje dviju ili više vojnih supersila jamstvo je ravnoteže snaga i čvrst čimbenik svjetskog mira...