Nakon zajedničkih singlova s Dunjom Ercegović i Majom Posavec, Matej Milošev pjesmom “Vječni sjaj”, snimljenoj u suradnji s TBF-om, ujedno je predstavio album “U prolazu”. Violončelist je na svom prvijencu ugostio i brojne druge naše renomirane glazbenike, poput Jelene Radan, Luce, Tonke i Aljoše Šerića, Nenada Borgudana i Petra Beluhana. “U prolazu” je bio i povod za kraći razgovor s ovim klasično obrazovanim zagrebačkim glazbenikom.

Jesi li ikada imao glazbene uzore? Kojim se glazbenicima diviš iz svijeta klasike i izvan njega?



- Glazbene uzore imao sam oduvijek. Doma smo odrastali uz velikane kao što su Bruce Springsteen, Peter Gabriel i The Beatles, to su neke najranije smjernice. U međuvremenu, kako sam ipak proživio nešto života i otkrio neke svoje stvari, oni kojima se divim nisu se toliko promijenili koliko se sam krug proširio. Danas obožavam i cijenim rad Trenta Reznora, jer čovjek je sve ono što bih ja htio biti. Isto tako volim i opus koji iza sebe ostavljaju likovi kao što su Josh Homme, Thom Yorke i pokojni Jeff Buckley. U svijetu klasike teže mi je odabrati uzore, jer nisam više u tom điru, ali neka to bude Giovanni Sollima, kojega sam imao čast upoznati i slušati na nekoliko masterclassova. Predivan čovjek, predivan um i predivna glazba.



Po čemu su ti ostali u sjećanju koncerti s Parnim valjkom, nekadašnjim bendom tvoga tate?



- Iskreno, prvi put kad sam s njima zasvirao, bilo je to u Puli, Arena, na turneji “2 u 1”. Imali smo nekoliko stvari za odsvirati s kvartetom, pa pauzu do bisa i završnice koncerta, i u toj pauzi rasplakao sam se od siline emocija koje su u tom trenu prolazile kroz mene. S jedne strane predivno iskustvo, Arena je možda naš najljepši koncertni prostor, s druge potpuni raspad sistema i neopisiva bol. Kako je vrijeme prolazilo i dalo mi šanse da saberem misli, sljedeći put kad su me zvali da gostujem kao solist na velikim koncertima i rasprodanim arenama diljem regije osjećaj je bio jednoglasan ponos i iskrena sreća što dijelim pozornicu s istim ljudima kao i on prije 40 godina. Lijepe neke uspomene...

Kada i kako si se odlučio na svoje prve autorske korake? Što za tebe znači stvaranje?



- Ulaz u autorske vode dogodio se krajem 2017., kada je prva stvar izišla na svjetlo dana, kao nekakva prirodna reakcija na stvari koje su se događale oko mene. Pjesmu sam pustio Luci, s kojom surađujem već godinama, i imao tu sreću da su se i ona i svi njeni suradnici oduševili. Pjesma je završila na njezinom debi albumu, kao i iduća koju sam napisao. Od tada nisam stao. Pisanje za mene znači biti iskren sam prema sebi, i ne bojati se naglas reći sve ono što me tišti, muči, ili veseli i usrećuje. Pokojni stari uvijek mi je govorio da je stvaranje najbolji lijek, i sada kad to stvarno i radim, znam na što je mislio i zašto je tako pričao. Nema bolje terapije od pisanja.

Imaš li određenog izvođača u mislima kada pišeš? Prema kojim kriterijima biraš suradnike?



- Nemam, pjesme koje pišem uvijek su svjetovi za sebe koji nastaju, razvijaju se i žive svaki u nekom svom malom svemiru. Tek nakon što pjesma poprimi finalni oblik razmišljam o tome tko bi to mogao najbolje osjetiti i prenijeti publici. Tu u priču ulaze dragi prijatelji i producenti, Tomislav Franjo Šušak i Jere Šešelja, koji moje ideje i misli pretvaraju u konkretne stvari. Onda sva trojica tražimo najbolje rješenje. Glavna nam je stavka da se svi mi koji smo sudjelovali u nastanku pjesme nakon svega doma odlazimo sretni i zadovoljni. Bitno nam je da energija koju osjećamo u studiju bude prenesena bez grča i nekog tjeranja, nego prirodno i opušteno. Moram priznati da smo stvarno imali sreće sa svime te neizmjerno uživali u cijelom procesu.



Kako je došlo do suradnje s dečkima iz TBF-a na aktualnom singlu “Vječni sjaj”?



- Skoro pa slučajno, odnosno silom prilika. Od početka ove pjesme znao sam da čujem neko repanje preko svega. Srećom, dijelimo istog izdavača - Dallas Records. Na jednom sastanku oko albuma i svega spomenuli su da bi Saša Antić možda mogao biti zainteresiran za suradnju, i tako sam uzeo kontakt i javio se čovjeku s idejom i pjesmom. Saša se povratno javio oduševljen, rekao da već ima neke misli oko teksta i da bi volio da sva trojica dođu gostovati, i kako kažu, ostalo je povijest. Jako smo sretni i zadovoljni svime, siguran sam da ovo nije zadnji put da surađujemo, momci su divni, “kliknuli” smo super i bilo bi šteta da ostane na ovome.

Kakav je bio osjećaj kada je album “U prolazu” napokon izišao? Jesi li zadovoljan dosadašnjim reakcijama?



- Kad je sve oko albuma bilo gotovo i došlo svome kraju, na prvu sam bio malo izbezumljen. Mnogo je toga osobnog i teškog utkano u cijelu tu priču, od gubitka do praznine i svih silnih osjećaja i misli koju su mi se motali po glavi u tih više od godinu i pol. Međutim, istovremeno sam znao da sam napravio veliku stvar za sebe i da se osjećam i pomalo ponosno, pogotovo s odmakom vremena, sad kad se to sve malo sleglo - čovječe, imam album! Reakcije prijatelja i kolega zasad su univerzalno oduševljenje i apsolutna podrška, pregršt pozitive i lijepih riječi. Nisam očekivao toliki vjetar u leđa, ali presretan sam što je tako, mnogo mi to znači. I s time, ja tu više nemam ništa, svoje sam rekao i napravio, i nadam se da to što ostaje dovoljno govori samo za sebe.

Ipak, ne može se reći da držiš album u rukama, jer on ne postoji u fizičkom obliku. Kako si se odlučio na takav potez?



- Nekako je logično, zar ne? Pa ja prvi doma nemam gdje pustiti CD, kao što su i tiraže prodaje fizičkih izdanja albuma kod nas smiješno male, ali ne samo kod nas, nego i vani. Živimo u digitalnom svijetu, sve je odmah dostupno na mobitelu i svi smo se nekako naviknuli na to. Naravno, lijepo bi bilo jednog dana držati album u rukama, i zato je u planu vinilno izdanje, iako još nemam konkretan timeline. Ali, želja je tu.



Tko te se i na koji način najviše dojmio od tvojih dosadašnjih suradnika? S kime bi volio ostvariti suradnju, a da se dosad još nije ukazala prilika?



- Ako ne računamo one najočitije i najveće, od kojih neki više nisu ovdje s nama, onda svakako moram spomenuti Gibonnija koji je sjajan lik i divan autor. Suradnja s njim ostala mi je u vrlo dragom sjećanju, tim više jer sam na snimanju imao čast upoznati jednog od najboljih bubnjara svijeta, Manua Katchea. Jedva čekam da čujete što smo napravili. Tu onda svakako moram reći i nešto o Nikši Bratošu, s kojim radim već godinama i nevjerojatno ga cijenim, što kao osobu, što kao glazbenika i producenta. Malo je takvih kao on. Što se neostvarenih suradnji tiče, najviše bih volio raditi sa svojim uzorima iz prvog pitanja. Ali, ako moram biti realan, volio bih ostvariti suradnju s Dukatom iz beogradskog benda Stray Dogg, kao i s Dinom Šaranom iz Letu Štuke. Od domaćih, svakako Urban, kao i Natali Dizdar, ili možda Yaya. Ima ih još mnogo, ali “strpljen - spašen”.

Što te najbolje opušta, kako puniš baterije? Negdje sam pročitao da mnogo kuhaš...



- Da, dobro si vidio - jako volim kuhati i jesti, to je već dugo nešto što me uvijek opusti, smiri i pruža golemo zadovoljstvo. Ta posvećenost hrani, od samih sastojaka do gotovog jela, također je svojevrsni oblik stvaranja, pa vjerojatno zato toliko u tome uživam. Osim toga, jako volim čitati, trenutačno sam na 11. knjizi fantasy serijala “The Wheel of Time”. Naravno, tu su i igrice - PC gamer sam, nikada konzolaš, i tako od malih nogu. Svakom svoje!

Koji ti je tvoj nastup ostao u posebnom sjećanju i koji su ti najbolji koncerti na kojima si bio u publici?



- Ovdje bez greške moram reći da je to onaj trenutak izlaska na pozornicu rasprodane Štark Arene u Beogradu, jesen 2019., s Parnim valjkom. To je bio onaj “defining moment” gdje sam doživio da gotovo 20 tisuća ljudi u glas vrišti i plješće dok me Hus najavljuje i predstavlja. To, i svirka koja je iza toga došla, razlozi su zbog kojih obožavam to što radim. Najdraži koncerti na kojem sam bio su redom: Bruce Springsteen, Queens of the Stone Age i Massive Attack. Bilo ih je još mnogo dobrih i odličnih, ali vjerojatno je još i više onih na koje tek želim otići.

Planovi za skoriju budućnost.



- Postoji ideja da snimimo nekakav live session u bendovskoj varijanti s gostima na albumu, ali ništa još nije definirano pa, nažalost, nemam puno više od toga za reći. Što se novih materijala tiče, već imam spremne skice polovine idućeg albuma, tako da ovdje svakako priča nije gotova. Bit će tu još mnogo priča za ispričati i pjesama za napisati.