Kada je riječ o trodiobi vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, pravosuđe je jedan od najproblematičnijih sektora od početka hrvatske samostalnosti, prevladavajuće je mišljenje stručnjaka te političkih i društvenih analitičara, kako domaćih tako i inozemnih.

Zato se i posljednjih dana postavljaju pitanja je li u Hrvatskoj ugrožena neovisnost pravosuđa i kakvo je povjerenje građana u pravosuđe te koliko su mu naštetile aktualne Mamićeve optužbe da je podmićivao suce. Pitanja su i što je sve potrebno našem pravosuđu, što od toga, kako i u kojim rokovima možemo mijenjati i o kome to ovisi te jesu li moguća brzinska rješenja.

Podsjetimo, osuđeni bivši čelnik Dinama Zdravko Mamić, koji je pobjegao u BiH sredinom 2018., uoči izricanja presude za izvlačenje novca iz Dinama, već danima pojedine suce proziva za korupciju, među kojima i predsjednika Vrhovnog suda Đuru Sessu. Na društvenim mrežama objavio je fotografije na kojima se zabavlja s osječkim sucima koji su mu sudili, Zvonkom Vekićem i Darkom Krušlinom, a na ostavke je pozvao i Sessu, predsjednika osječkog Županijskog suda Zvonka Vrbana, suca tog suda Antu Kvesića te suca Visokog prekršajnog suda Nediljka Bobana.

Što se "veza" između pravosuđa i Mamića tiče, među ostalima reagirao je i bivši ministar, a sada saborski zastupnik HDZ-a Dražen Bošnjaković, koji je gostujući u emisiji "U mreži Prvog" Hrvatskog radija između ostalog naglasio da je Zdravko Mamić vrlo loš pokazatelj što se u pravosuđu može dogoditi te da to mora dobiti svoj epilog. Bošnjaković je pozvao USKOK, DORH i ostala tijela da se što prije istraži i vidi što se dogodilo. "Vrlo tužna epizoda", rekao je Bošnjaković, izrazivši žaljenje što pada sjena na rad svih onih ljudi koji zaista savjesno obavljaju svoj posao u sustavu.

Drugi aktualni problem izravno vezan za sudbenu vlast, koji potiče na propitivanja i nagađanja, jest zašto predsjednik Republike Zoran Milanović inzistira na drukčijem viđenju skorog izbora predsjednika(ce) Vrhovnog suda zbog čega je već danima u neprimjerenoj svađi sa svima koji se "drznu" proturječiti mu, naročito vladajućima, a ne bira riječi ni o pravosuđu. Premijer Andrej Plenković, s druge strane, kaže da predsjednik nastupa kao lider ljevice i nastoji razdrmati vladajuću većinu. Milanović je zatražio od Državnog sudbenog vijeća (DSV) da žurno ponovi javni poziv za predsjednika Vrhovnog suda, na koji se njegova kandidatkinja Zlata Đurđević nije javila. Usput ih je izvijestio o onom što već znaju, da on neće predložiti nijednog od prijavljenih kandidata s prošlog natječaja. Ne staje ni nakon odluke Ustavnog suda o regularnosti izbora...

Ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica kaže: "Treba poštovati Ustav, Zakon i proceduru kroz javni poziv. To je stav Vlade RH." A na pitanje što se čini u borbi protiv korupcije, Malenica je rekao da imamo 1700 sudaca i 600 sudskih savjetnika, te da najveći dio njih pošteno i savjesno radi svoj posao. "Mijenjat ćemo i zakon o Državnom sudbenom vijeću, provoditi antikorupcijske mehanizme, a trenutačno radimo i na strategiji borbe protiv korupcije", još je rekao Malenica. Naime, Državno sudbeno vijeće trebalo bi biti samostalno i neovisno tijelo koje osigurava samostalnost i neovisnost sudbene vlasti i u skladu s Ustavom i zakonom, samostalno odlučuje o imenovanju, napredovanju, premještaju, razrješenju i stegovnoj odgovornosti sudaca i predsjednika sudova osim predsjednika Vrhovnog suda.

Naravno da slučaj braće Mamić i izbor predsjednika Vrhovnog suda nisu jedini problemi hrvatskog pravosuđa, upozorio je i odvjetnik Anto Nobilo: "Izvan toga, postoje druge boljke pravosuđa koje Mamićev slučaj nije pokazao. To su sporo i neučinkovito pravosuđe, loše sudske odluke, nedovoljna obrazovanost sudaca za pojedina područja. Nismo stvorili sustav objektivnog vrednovanja rada sudaca, a kod napredovanja smo stvorili neku vrstu ortačkog kapitalizma u pravosuđu. Zatvorene interesne skupine jedna drugu promoviraju. To je daleko veći problem od gole korupcije. Za korumpirane suce smatram da su ipak manjina. Svaku takvu pojavu treba odstraniti, ali ovo drugo je jedan veliki problem koji se proteže na veliki dio pravosuđa. Dobri suci i tužitelji su izuzetci, a većina je nedovoljno kvalitetna", kaže Nobilo te dodaje: "Neki sudac se može godinama baviti kriminalom, a da ga se ne prepozna i kazni jer unutar sudstva ne postoji sustav koji bi te suce prepoznao i uklonio." Nobilo je u svom nedavnom medijskom istupu također upozorio: "U pravosuđu nemamo precizna kvalitetna mjerila rada koja će omogućiti da kvalitetni suci napreduju, a da one koji su ispod prosjeka eliminiramo iz pravosuđa, a pogotovo da se eliminira korupcija ili da se uvode češće i iznenadne provjere sudaca. To se ne dopušta. Drugi problem je da jednom kad je sudac imenovan, on je imenovan do kraja života ili do mirovine. Ako ste lošeg suca imenovali u njegovoj 26. ili 27. godini, morate ga trpjeti do 65. godine."

Dakako, sve te anomalije iziskuju sveobuhvatnu reformu pravosuđa na kojoj se godinama inzistira, pa je ponešto i učinjeno, ali očigledno nedovoljno. Da bi se uklonila korupcija među sucima, mora se dopustiti češći nadzor sudaca i češće provjeravanje njihova imovinskog stanja, a što se tiče lošeg rada i usporenosti, tu se mora promijeniti način napredovanja sudaca, da se promoviraju samo oni najbolji, kaže Nobilo dodavši: "Drugim riječima, treba napraviti jednu veliku reformu pravosuđa. Parcijalnim mjerama ne može se ništa napraviti."

Ukupno uzevši, pravosuđe predstavlja jedan od glavnih stupova društva i ako je pravosudni sustav neovisan, stabilan i stručan, to se pozitivno preslikava na stanje u društvu u smislu vladavine prava, zaštite ljudskih prava, odnosno funkcioniranja države, a iz toga proizlazi i gospodarski napredak. Nažalost, vrijedi i obrnuto - loš pravosudni sustav dovodi u pitanje funkcioniranje države i ugrožava obavljanje njezinih temeljnih zadaća, zbog čega se svaka odgovorna vlast mora ozbiljno pozabaviti sustavnom reformom pravosuđa - opći je osvrt koji je prošle godine za Večernji list napisao predsjednik SDP-a Peđa Grbin.

Inače, oko uloge pravosuđa uglavnom nema prijepora, bar na teoretskoj razini. I iz Ministarstva pravosuđa i uprave ističu kako je programom Vlade 2020. - 2024. u sklopu prioriteta "učinkovita, transparentna i otporna država" jedan od ciljeva neovisno i učinkovito pravosuđe. Uzgred, pravosuđe je jedno od rijetkih područja u kojemu je između dvije najveće stranke došlo do prešutnog suglasja oko rješenja nekih problema, pa su nastavljali proces teritorijalnog preustroja i smanjenja broja sudova, a i HDZ primjerice nije dirao uspješnu prekršajnu reformu SDP-a.

Ukupno uzevši, koliko je god stanje u pravosuđu krcato problemima, ipak nije toliko katastrofično kakvim ga se uglavnom prikazuje u medijima. Drugim riječima, lošu percepciju u javnosti treba popraviti, a devijacije i zastranjenja iskorijeniti da bi sustav funkcionirao transparentno i prema ustavnim i zakonskim normativima. Zato i u Ministarstvu pravosuđa i uprave (MPU) ističu kako su svjesni nužnosti promjena u pravosuđu, posebno u smislu učinkovitosti i smanjenja neriješenih predmeta te skraćivanja trajanja sudskih postupaka, ali i jačanja povjerenja u sustav. S općem stanjem u svezi, iz MPU-a najavljuju Strategiju za borbu protiv korupcije za sljedećih deset godina, jačanje USKOK-a kroz izmjene zakona, obećavaju dodatne napore u zaštiti zviždača i dizanju svijesti građana o nužnosti prijavljivanja nepravilnosti, dat će pravni okvir lobiranju koje je neregulirano, a nosi korupcijske rizike, te novim zakonom urediti područje sprječavanja sukoba interesa.

No teorija je jedno, a praksa drugo. Naime, kad se radi o sadašnjoj percepciji u javnosti, pozitivni trendovi u pravosuđu, a ima ih i po izvješću europskih tijela koja prate stanje pravosudnih sustava europskih zemalja, prolaze nezapaženo u medijima. Inzistira se na negativnostima koje se izvlače u prvi plan i na osnovi pogrešne i/ili površne interpretacije podataka. U takvom širem kontekstu, kad je senzacionalizam u prvom planu, izvan radara ostaju svi oni brojni suci i sutkinje koji dobro, pošteno i odgovorno rade svoj posao. Pritom pojedini analitičari upozoravaju i da nedostatak kvalitetnog civilnog nadzora nad sudstvom predstavlja poseban problem jer trenutačno rješenje ne nudi mogućnost ozbiljnog disciplinskog djelovanja prema sucima koji loše rade svoj posao.

I na kraju, ključno pitanje - može li pravosuđe uopće biti nezavisno od politike? Teoretski bi trebalo biti, no praksa često demantira teoriju ne samo kod nas nego i drugdje u zapadnjačkim demokracijama. Ni Sjedinjene Američke Države, po mnogima i dalje bastion demokracije, nisu imune od "sprege" pravosuđa i politike, no u uređenim pravnim i demokratskim sustavima kakav je u SAD-u, pojedinačni ekscesi, anomalije i ekstremi, kad u javnosti budu razotkriveni, bez pardona se sankcioniraju. Drugim riječima, uloga politike je neizbježna i u jednom (pozitivnom) dijelu opravdana, dok je svaka zlouporaba (korupcija) nedopustiva i zaslužuje osudu i kažnjavanje onih koji su u pravosudnom i političkom sustavu zgriješili. Fraza "neka institucije rade svoj posao" ponekad i nije toliko otrcana.

U takvom kontekstu, a na pitanje kako načelno postići viši stupanj neovisnosti o strankama i kapitalu, prof. Alan Uzelac s Pravnog fakulteta u Zagrebu ističe za DW da potpuna autonomija pravosuđa ne bi ni bila dobra: "Tri grane vlasti trebaju se uzajamno uravnotežiti i spriječiti izolaciju bilo koje od njih." A da pravosuđe treba pluralizirati i modernizirati, u to nema nikakve dvojbe. Pritom je nužno odbaciti apatičnost i stav da se ništa ne može promijeniti i u društvu i u pravosuđu...