U tijeku je hrvatsko predsjedanje Vijećem Europske unije. Na popisu važnih tema, proširenje EU-a na zemlje jugoistočne Europe zauzima posebno mjesto, a sastanak EU-a i zemalja zapadnog Balkana u Zagrebu 5.-7. svibnja, mnogo će toga razjasniti. O temi proširenje EU-a, razgovarali smo s dr. sc. Branimirom Vidmarovićem, ekspertom za međunarodne odnose iz Zagreba.

Želi li Europska unija stvarno proširenje na tzv. zapadni Balkan, o čemu to ovisi, koliko stanje u regiji komplicira cijelu situaciju oko priključenja Uniji?

- Za zemlje zapadnog Balkana situacija je sada teža. Zbog migracija i zbog straha da istočnoeuropske zemlje mogu krenuti putem Poljske ili Mađarske, velike zemlje EU-a sada su opreznije prema perspektivama proširenja Unije. Osjeća se da zemlje koje su sada skeptične prema proširenju smatraju da je nekoliko zadnjih etapa proširivanja bilo pogrešno. Europa je shvatila da su politički sustavi zemalja daleko susretljiviji i fleksibilniji u pretpristupnoj fazi. Tada EU zapravo mjeri i ocjenjuje uvjete koji bi tek trebali zaživjeti i donijeti plod kasnije. Nakon pristupanja priča se mijenja. Tako da je lako nadati se nečemu pozitivnom i raditi projekcije o ekonomiji, vladavini prava, ljudskim pravima. Sasvim je druga stvar kada se zemlje "udomaće". Ili još gore, ako osjete da se nisu udomaćile. No ipak, čini se da Europa želi ustrajati u tome. Većina političkih elita podržava proširenje. Samo ovaj put očito je posrijedi želja da se zadovolje razni uvjeti, da bude konstruktivno za sve. Stoga je naglasak na oprez i na kontrolu. Da Bruxelles zadrži malo više kontrole nego u prijašnjim slučajevima.

Francuski predsjednik Macron prošle je godine jasno rekao da za sada nije za proširenje EU-a?

- Francuski predsjednik Macron zapravo nije protiv proširenja, niti je imao što protiv konkretnih zemalja. Ono što je ga je brinulo, jest način na koji su prije zemlje bile primane u EU. Prije se vjerovalo da je dovoljno jednom provjeriti i staviti kvačicu ispred odgovarajućih kvadratića zakona, demokratskih institucija, sudova, gospodarske integracije. Sada vidimo, ponajviše na našem primjeru, da sve brzo može skliznuti u ponor, a vladavina prava je bila šarada.

Zato je francuski predsjednik pozvao na usvajanje nove metodologije primanja zemalja. To je potrebno zato što strategija širenja na zapadni Balkan nije bila potaknuta konkretnom potrebom i logikom nego strahom. Strah od utjecaja Kine, Rusije i najvažnije - unutarnja kriza povjerenja. Trebalo je pokazati da je EU vitalan. Zemljama je bilo dano obećanje, ali je ubrzo postalo jasno da je njihova spremnost i više nego upitna.

Stoga je sada prihvaćen ovaj mehanizam koji treba u prvom redu približiti zemlje Uniji. Poput zaručništva. Da se malo pobliže upoznaju i evaluiraju. A tek onda slijedi - ako bude sve kako treba - pravo proširenje. Nova metodologija treba učiniti proces pristupanja vjerodostojnim, predvidljivim i pružiti EU više mogućnosti političkog upravljanja. To je srž svega.

Što to zapravo znači? S tim u vezi, što donosi tzv. nova metodologija priključenja?

- To znači više kontrole nad procesom svakoj od zemalja članica EU-a. Komisija tu predaje dio kontrole članicama koje same trebaju redovito razgovarati s kandidatima i analizirati stvari. Također, poglavlja bi trebala biti grupirana u teme, tako da se nekom problemu pristupa sveobuhvatno, a ne jedan po jedan. Nova metodologija predlaže i jasniji mehanizam poticaja i kazni. Bliža integracija s EU-om kao nagrada za dobar progres te penali za stagnaciju, ili povratak na staro. Nova metodologija primjenjivat će se samo na Albaniju i Sjevernu Makedoniju. Srbija i Crna Gora mogu se uključiti ako žele, ali postojeći pregovarački okviri neće se promijeniti.

Sve to govori da interes još uvijek postoji. A to je ono što je bitno. Da postoji razumijevanje zašto bi se EU trebao proširiti. Možda to nije toliko jasno svakoj zasebnoj članici, ali na općoj EU razini postoji to shvaćanje.

Koji su sve faktori o kojima ovisi proširenje EU-a na jugoistok Europe?

- Govorimo o boljoj gospodarskoj povezanosti, integraciji te financijskoj transparentnosti. Veća stabilnost u smislu kontrola migracija, terorizma, prodaje oružja, krijumčarenje droga, otmice i prodaja ljudi, organa. Neće zapadni Balkan automatski postati idilična Čudesna šuma iz istoimenog crtića, ali će bar nadležne institucije EU-a imati veći praktični doseg.

Trenutačno ni jedna susjedna zemlja ne ispunjava kriterije ulaska u EU. Svaka ima velike strukturne, političke i gospodarske probleme. Kad smo kod toga, ni Hrvatska danas ne izgleda kao zemlja koja bi mogla pristupiti u EU. Erozija pravosuđa i vertikalne komunikacije, institucionalna i društvena apatija, korupcija, afere, gubitak legitimiteta u očima građana. Vlada govori da je ponosna na članstvo u EU-u, ali kako stvari stoje, pristupili smo Uniji čisto domaćom metodom: malo rada, malo obećanja, malo "fasaderstva" i mnogo sreće.

To je problem i susjednih zemalja. Dakako, tu su i teritorijalni sporovi, politički bilateralni problemi, povijesno naslijeđe, vjera. Ono što posebno ističe zemlje susjedstva jest to da se ne fokusiraju na sebe, nego pokušavaju na račun privlačenja pozornosti dobiti nekakve posebne bodove. Pogledajte situaciju između Crne Gore i Srbije, primjerice. Pa Kosovo i BiH - posebice Republiku Srpsku. Sve su to zemlje čija politička klasa voli vikati, upirati prstom i tražiti posvuda prijetnje, što u susjedstvu, što izvan, ne bi li privukla pozornost krupnih zemalja, pa pokušala odigrati na proturječjima. To neće više proći, svi su se umorili od toga.

Kad je riječ o BiH i ta bi zemlja u EU, ali nikako da profunkcionira kao prava država?

- Bosna i Hercegovina je poseban slučaj. Tu je jako teško govoriti o budućim EU perspektivama. Nije problem toliko u možebitnim radikalima ili migracijama, nego u tome što svaka zemlja EU-a mora pristupiti kao cjelovita suverena država koja ima legitimitet i vani i kod kuće. Trenutačno Bosna i Hercegovina zapravo nema ništa od toga. Provokatori poput Dodika čine sam pojam suvereniteta upitnim, a boljke Daytona i problem odnosa između tri konstitutivna naroda ugrožavaju legitimitet. Izvana to ne izgleda nimalo dobro.

Što može učiniti RH, kao predsjedateljica Vijeća EU-a?

- U ulozi predsjedavajuće zemlje, Hrvatska ne može konkretno pomoći zemljama kandidatima, osim isticanja važnosti pitanja proširenja. Jer trenutačno to nije na listi prioriteta Bruxellesa. Proračun, Kina, Rusija, SAD - to su prioriteti. Važno je dobro provesti skup EU-zapadni Balkan u Zagrebu, u svibnju. Tamo će biti riječi o gospodarskom i razvojnom planu za regiju te o pokretanju postupka sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. Važno je biti odmjeren i konstruktivan. Pozicija predsjedavajućeg Vijeća EU-a ne trpi lobiranje u nečiju korist ili odmaganje. Kao članica EU-a možemo, i moramo, poduzeti sve što je u našoj moći da zemlje našeg susjedstva provedu reforme i napokon budu primljene u Europsku uniju. To znači da osim razmjene iskustva i pomoći oko reformi moramo biti i dobronamjerno kritični. Srbija, primjerice, loše stoji s pravom, sudovima, slobodom govora i medija itd. Vučić se vrti u medijima od jutra do mraka. Je li to EU standard?

Ako želimo da naša buduća unutareuropska interakcija bude kvalitetna i bezbolna, sada se trebamo pobrinuti o tome i obraćati pozornost na ono što koči reforme u susjednim zemljama. Valja pripaziti: teritorijalni sporovi, ratno nasljeđe, zaoštrena retorika - sve to ne zanima Bruxelles. Europska unija davno je odustala od pokušaja da uvede neki smisao i pristojnost u naš dio svijeta. To su naše zadaće. To će svakako ostati glavni lajtmotiv naše politike nakon predsjedanja Vijećem EU-a. (D.J.)