Magazin
TEMA TJEDNA: HRVATSKE POLITIČKE I EKONOMSKE ELITE (II.)

Kosta Bovan: Niska
razina odgovornosti
prema biračima i građanima
Objavljeno 27. siječnja, 2018.
Naravno da elite nisu za sve krive, to bi bilo previše pojednostavljeno shvaćanje društvenih pojava

Vodeći se Vašim analičkim tekstom “Empirija i teorija: Koliko su za demokraciju nesposobni građani, a koliko elite”, kakav bi, sažeto, bio odgovor, odnosno zaključak, na konkretno pitanje iz spomenutog rada?

- U tekstu se bavim različitim modelima demokracije i time kako svaki od njih definira i posljedično se nosi s proglasima krize demokracije. Naime, demokracija se kao politički sustav, ali i kao ideja, mijenjala od svojih atenskih začetaka. Od razvoja predstavničke demokracije smatram da u njoj postoji inherentna napetost na relaciji predstavljeni - predstavnici, tj. građani i političke elite. Ovisno o našoj poziciji tu ćemo napetost drugačije razriješiti. Ako smatramo da su građani iracionalni, da nemaju vremena baviti se politikom, da su podložni propagandi i lako zavodljivi, veću ćemo ulogu u demokraciji podariti političkim elitama. Iz ove perspektive, tzv. konkurencijskog modela demokracije, dobar demokratski sustav rezultira dobrim političkim upravljanjem i ekonomskim prosperitetom. S druge strane, ako smatramo da su građani sposobni nadgledati elite, racionalno donositi odluke, da su politički informirani, itd., očekivat ćemo da elite u većoj mjeri prate puls građana i da građani mogu (i moraju) što više politički participirati. Iz ove perspektive, tzv. participativnog modela demokracije, dobar demokratski sustav mjeri se kroz razinu participacije i političkog znanja građana.

Postoji još niz modela, ali već iz ova dva primjera jasno je da je kriza jednog modela demokracije zapravo politička svakodnevnica za drugi model. Drugim riječima, kada razmatramo stanje s demokracijom valjalo bi jasnije govoriti o kriterijima i poželjnim ishodima demokratskog sustava prije nego na sva zvona objavljujemo propast demokracije.

SOCIJALISTIČKA TRADICIJA

Kako se zapravo definira pojam elite, napose političke, kako taj pojam tumačiti vezano uz razvijeni Zapad, ali i vezano uz dalekoazijske razvijene zemlje, primjerice Kinu, što posljednjih desetljeća također treba uzeti u obzir?

- Elite možemo najjednostavnije definirati kao relativno male skupine koje imaju veliku moć utjecati na političke ishode. Neovisno o našoj poziciji o ulozi političkih elita, možemo reći kako je njihova pojava univerzalna, posebice u masovnim, kompleksnim društvima u kakvima danas živimo. Osim toga, jasno je da uspješna vladavina ovisi u najvećoj mjeri upravo o kvaliteti političkih elita. S druge strane, aktualna su pitanja i za teoriju i praksu, kako možemo razumjeti nacionalne elite i njihovu ulogu u demokratskom sustavu kada njihov uspjeh ovisi i o supranacionalnim elitama, poput EU političara.

Kako se odvijao nastanak hrvatske političke elite nakon osamostaljenja i neovisnosti zemlje, s obzirom na to da RH nema tradiciju elita poput recimo SAD-a, ili Velike Britanije, Francuske i dr.?

- Hrvatska ima tradiciju političkih elita, ali socijalističkih, ne demokratskih. Stoga, kao i kod ostalih postsocijalističkih tranzicijskih zemalja naša politička elita 90-ih u većoj je mjeri izgrađena iz socijalističke, i u tom smislu bili su prisutni neprofesionalizam, klijentelizam i niska razina odgovornosti prema građanima. Tome zasigurno nije pridonio de facto politički monopol jedne stranke. Situacija je bila ponešto bolja u prvom desetljeću 2000-ih, kao što istraživanja Vlaste Ilišin pokazuju - političke elite većinom su iskazivale visoke razine tolerancije i liberalnih političkih stavova. Nalazi među ostalih državama ukazuju na isti trend, iako postoje i nalazi koji elitama ne idu u prilog, poput toga da ne percipiraju korupciju među političarima kao ozbiljan problem. Wessels stoga zaključuje kako nema empirijske potvrde da su elite zaštitnici demokracije niti su “bolji” demokrati od građana. Jedan od razloga za to jest što su općenito rijetka istraživanja političkih stavova i vrijednosti elita, kako zbog teškoća i pristranosti kod prikupljanja sudionika, tako i zbog potencijalnog iskrivljavanja odgovora.

PROPUSTI I TABU-TEME

U kojoj su mjeri (ili uopće nisu) političke elite osvijestile važnost građana i razvoja demokratske političke kulture, napose u hrvatskom društvu od početka 90-ih do danas?

- Što se tiče toga pitanja, prema mome mišljenju, ključna su dva propusta hrvatske političke elite u novije vrijeme. Iako političke elite nisu jedini akteri u društvu, zasigurno su jedan od najvažnijih. Tako postoje “projekti” koji uvelike ovise o angažmanu političke elite, a smatram da su propusti bili napravljeni oko ulaska u Europsku uniju i oko uvođenja građanskog odgoja. Kod procesa ulaska u EU elite su zanemarivale opravdanu skeptičnost građana i njihovu želju za dodatnim informiranjem oko potencijalnih promjena u svojoj svakodnevnici. Umjesto toga, kampanja se usmjerila na političare i pravne teme, a građani su zapravo bili pasivni promatrači cjelokupnog procesa, što je rezultiralo relativno niskim odazivom s obzirom na važnost referendumskog pitanja. Neovisno o tome što smatram da je ulazak u EU bio pozitivan korak za Hrvatsku, proces je trebao veću važnost pridati građanima. Drugim velikim propustom smatram izostanak podrške i inicijative političke elite za sustavnu provedbu građanskog odgoja u školama. Naime, rezultati istraživanja političkih stavova maturanata pokazuju kako 2016. godine 70 % smatra da bi određene stranke trebalo ukinuti, 66 % kako je autoritet ključan za društveni napredak, a 61 % kako je ključni zadatak vlasti da zaštiti nacionalni identitet. Još važnije, u odnosu na isto istraživanje 2011. godine maturanti imaju jednako niske, ili niže razine demokratskih stavova. Za poboljšanje demokratske kulture i stasanje mladih u građane koji propituju vlast, informiraju se, kritički promišljaju, i važu argumentaciju, ključna je podrška političkih elita za program građanskog odgoja.

Moram istaknuti kako tome ne pridonosi ni tabuizacija određenih tema od strane elita, poput zločina u Domovinskom ratu. Političke elite trebale bi raditi na tome da kao društvo ne stvaramo poslušne podanike, nego mlade građane koji će razumjeti da u demokraciji ne postoje grupacije iznad zakona, što god neki bivši premijeri tvrdili o tome.

POPULIZAM I CINIZAM

Dojam je da se kod nas stvorio nekakav mit o elitama - društvenim, političkim i ekonomskim, pa se nerijetko u nedostaku pravih argumetata prozivaju tzv. elite, da su one za sve krive. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

- Naravno da elite nisu za sve krive, to bi bilo previše pojednostavljeno shvaćanje društvenih pojava. Zanimljivo, to je upravo srž populističke retorike - “zle elite koje rade samo za sebe krive su za ovo stanje u kojem jesmo”. Iako populizam može imati pozitivne učinke u obliku emancipacije određenih manjinskih skupina, prejednostavno pristupa svijetu politike. S druge strane, populizam nije došao iz vakuuma, nego se vrlo jasno naslonio na postojeći jaz između građana i političara. Posebice zabrinjava i visoka razina političkog cinizma, jer obeshrabruje građane oko participacije i rezultira niskim povjerenjem u političare, ali i negativnim stavom prema politici kao takvoj. Neovisno o našem shvaćanju demokracije, bez politike, bez različitih političkih opcija, bez participacije građana, klizimo od demokracije prema totalitarizmu. Ovo ističem zato što je uloga elita u ovoj cijeloj priči velika. Nužno je da se korupcija u politici i društvu shvati ozbiljno i da uvedemo konačno koncept političke odgovornosti u hrvatsku politiku.(D.J.)

MEDIJSKI SENZACIONALIZAM

ISTINE I LAŽI: ELITE IZ NAŠIH I TUĐIH “SOKAKA”

 

Da su elite plodan izvor svakojakih tračeva i napadnog medijskog senzacionalizma svjedoči između ostalog i bezbroj knjiga o toj temi. Jedna od njih objavljena je i u Hrvatskoj, prije otprilike sedam godina, ali je po onome što je njezin sadržaj umnogome aktualna i danas.

Knjiga je naziva “Kondo kondo” i prodavala se, znakovito, na kioscima Tiska diljem Hrvatske. Autorica Irena Divković Milanović spomenutu je knjigu pripremala studiozno godinama, koristeći se svim metodama novinarskih istraživanja u zemlji i inozemstvu. Naziv knjige potječe od kratice kondo (condo), što je izvedenica iz latinskog izraza condominium - etažno vlasništvo. U Americi je elita s ovih prostora često kupovala apartmane u tzv. kondo kompleksima, i to je ta “tajna veza” koju je IDM iskoristio za naslov svojeg djela.

Ako ste knjigu i sami kupili, znate o čemu se radi, no za one koji to nisu učinili (kupili), evo pojašnjenja. Knjiga je kategorizirana prema rubrikama: Kondo politika, sport, estrada, legende, tajkuni, glumci, koktel, modeli. Drugim riječima, u knjizi je obilje ekskluzivnog sadržaja o hrvatskim i poznatim osoba iz zemalja bivše države. Više poglavlja posvećeno je životu u Americi ili Monaku poznatih sportaša iz Hrvatske i ostatka regije. Slikom i riječju dočarane su švicarske i američke tajne Ćire Blaževića, ali i floridske nekretnine legendarnog Dražena Petrovića. Posebna poglavlja posvećena su tajkunima. Između inih bogatuna proisteklih iz pretvorbe društvenog u privatno vlasništvo, ističe se Luka Rajić i njegov švicarski dvorac plaćen navodno 17,7 milijuna CHF. Saznat će tko je od tadašnjih Hypo direktora kupio dva luksuzna Beverly Hills apartmana. Poglavlje o tada najbogatijem Hrvatu Danku Končaru ilustrirano je fotografijama nekretnina u St. Tropezu i francuskim Alpama.

Knjiga “Kondo kondo” otkriva i posebnu kategoriju elitnih Hrvata - bogatih i anonimnih - čije se vile protežu skraja-nakraj Amerike, a sve su milijune nekim čudom zaradili u Hrvatskoj. Nezaobilazni lik iz knjige je i Bruno Orešar sa svoja dva luksuzna apartmana na Petoj aveniji i u Miamiju. Knjiga je krcata fotografijama lokacija i nekretnina na kojima u inozemstvu žive poznati Hrvati, kao i podacima o njihovim poslovima, pa čak i sudskim sporovima. Svi su podaci dokumentirani i knjiga (navodno) počiva isključivo na činjenicama. Impresivan je popis osoba u knjizi, više od 60 glavnih i najmanje toliko sporednih likova.

Iz knjige se može saznati i tko od hrvatskih, bosanskih i srpskih političara (do 2011., kad je knjiga objavljena, nap. D. J.) ima i koliko vrijedne nekretnine u inozemstvu. Nisu zakinuti ni ljubitelji crvenog tepiha, tu su priče o Miri Furlan, Radi Šerbedžiji, ali i nekretninskim transakcijama Gorana Višnjića u Los Angelesu. Čitatelji mogu doznati i pikanterije iz života Gorana Bregovića i Emira Kusturice u Parizu i Americi te kako je Brega hrvatske naivce ponudio na “meniju” praškog restorana.

Od hrvatskih sportaša u knjizi su obrađeni detalji iz života Kukoča, Rađe, Kostelića, Ljubičića, Karlovića. Od nekadašnjih elitnih YU zvijezda tu su priče o vilama i životu u inozemstvu Lepe Brene, Monike Seleš, Vlade Divca, Dragane Mirković, Slavka Štimca... Opisane su i floridske investicije zagrebačkog “kralja ćevapa” Ivana Rubelja te tadašnjeg “kralja zagrebačke špice” Nevena Perice. U kategoriji “Kondo familija i brak” publicirane su priče o Ecclestoneovim, Sanji Duggan, Gotovininoj Ximeni, Saneli Jenkins.

Za one koji vole klasiku - tu je i poglavlje o životu Ive Pogorelića na dvije lokacije - njujorškoj i selu pokraj Lugana. Za ljubitelje lakšeg štiva tu je i priča i kako je legendarni Ćiro Blažević otkrio kinesku viagru za “Hašimagu”. I još puno toga... Sve u svemu, knjiga daje jedan senzacionalistički, dijelom i tračerski, pogled u elite s prostora bivše Jugoslavije, koje su se sjajno snašle nakon ratova na ovim prostorima. Pritom su sebi osim vlastitih bankovnih računa život obogatile svim onim što inače krasi svakodnevicu elita u SAD-u i zapadoj Europi.(Priredio: D.J.)

MIRKO PETRIĆ

ELITE NE MOGU BITI MNOGO BOLJE OD PROSJEKA STANOVNIŠTVA

 

Kad se analizira suvremeno hrvatsko društvo, kakav bi bio, prema Vašem mišljenju, zaključak o hrvatskim elitama, kako onim političkim, tako i gospodarskim, te općenito društvenim...?

- Nezahvalno je, bar bez kraće rasprave, donositi opći zaključak o tako kompleksnoj temi. Potrebno je, za početak, odrediti na što točno mislimo kad govorimo o skupinama ljudi koje kao “odabrani” imaju povlašten pristup resursima i društvenoj moći. Proučavanje elita ima dugu tradiciju u sociologiji i politologiji, ovdje bismo kao okvir rasprave mogli postaviti C. Wright Millsovo razlikovanje političke, gospodarske (korporacijske) i vojne komponente “elita moći”. Iako je prvo izdanje Millsove knjige objavljeno prije više od šezdeset godina, a njegova analiza odnosila se na američko društvo, umnogome je aktualna i danas. Pođemo li od Millsova “trijumvirata moći”, lako ćemo uočiti da u svom pitanju ne spominjete vojne elite. Već to govori nešto o društvu u kojem živimo. U javnoj percepciji u nas u prvom su planu političke i gospodarske elite koje su snažno medijski eksponirane.

DOBRE I LOŠE STRANE

U posljednje vrijeme medijska tema bila je i nabava novih vojnih aviona...?

- Točno je da posljednjih mjeseci teme povezane s vojskom dobivaju više medijskog prostora nego ranije, međutim, sigurno je da od snage vojno-industrijskog kompleksa i političkog djelovanja vojnih elita ne zaziremo onako kako je to bilo u SAD-u pedesetih godina prošloga stoljeća. Isto tako, društvo je općenito znatno manje militarizirano nego što je to bio slučaj dok je Hrvatska bila dio socijalističke Jugoslavije. Javnu vidljivost “vojnim temama”, da ih tako nazovemo, posljednjih godina daju udruge ratnih veterana koje se u javnosti maglovito povezuju s “vojskom”, ali zapravo je riječ o aktivnostima i pritiscima koji bi se točnije mogli okarakterizirati kao “paramilitarni”. Utjecaj vojske kao službene ustanove na procese u zemlji vidi se danas prije svega kao dio njezine “nadnacionalne umreženosti” u okviru NATO-a, odnosno odluka koje vojnoindustrijski kompleks donosi negdje daleko od Hrvatske, a koje utječu na hrvatski proračun. U svakom slučaju, za razliku od kasnih osamdesetih godina prošloga stoljeća, u zemlji sada ne strahujemo od vojnog udara.

Kakve su hrvatske političke elite? U kojoj su mjeri, od početka devedesetih do danas, osvijestile važnost građana i razvoja demokratske političke kulture?

- U izvještajima organizacije Freedom House, jedinom potpuno konsolidiranom demokracijom u zemljama bivše Jugoslavije smatra se Slovenija, a Hrvatska se opisuje kao “djelomično konsolidirana demokracija”. No, najbolje (ili najmanje loše) ocijenjene komponente hrvatske demokracije su civilno društvo, izborni proces i demokratsko upravljanje na nacionalnoj razini. Nema sumnje da smo u ovim aspektima znatno bliži temeljnom političkom okviru zapadnih demokracija nego u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća. Sigurno je da su političari vrlo svjesni važnosti građana, u najmanju ruku važnosti njihovih glasova na izborima. Međutim, na polju razvoja demokratske političke kulture stanje je prilično proturječno. Hrvatska demokracija ušla je u svoju punoljetnost u trenutku kad su se snažno počele osjećati posljedice svjetske financijske krize koje su donijele prethodno nezabilježeni rast populizma na globalnoj razini. U takvom kontekstu svi plivaju kako znaju, jedni se oslanjaju na političko iskustvo koje su stekli još u prethodnom socijalističkom poretku, a drugi pokušavaju kapitalizirati nove kanale političkog djelovanja, bilo da je riječ o sve jačem osloncu na strategije komunikacijskih stručnjaka, ili mobilizacijskoj uporabi društvenih mreža na način izravne demokracije. Ukupno gledano, nema sumnje da smo sve bliži stanju u zapadnim zemljama, sa svim njegovim dobrim, ali, nažalost, i lošim stranama.

NAJVEĆI KRIMEN

Jesu li i koliko za osiromašenje velikoga dijela stanovništva uz ekstremno bogaćenje malobrojnih povlaštenih, odgovorne elite, i koje više, one političke ili ekonomske?

- Političke i ekonomske elite, ne samo u nas, uvijek djeluju u stanovitom zajedništvu. Tijekom procesa koji je kod nas s pravom označen kao “kriminalna privatizacija” nekadašnjeg društvenog vlasništva, prepletenost političkih i ekonomskih elita bila je osobito velika. Na koji se točno način privatizacija odvijala, moglo bi lako rekonstruirati nezavisno sudstvo, no prema procjeni spomenutog Freedom Housea ono je danas najslabiji aspekt demokratskog poretka u RH, ocijenjen lošije čak i od proširenosti korupcije. Ipak, čak i bez detaljne istrage, nema sumnje da je velik dio ključnih aktera privatizacije bio dio vidljive ili nevidljive elite prethodnog socijalističkog sustava. Uz nezakonitosti u postupku privatizacije, njihova je najveći krivnja u tome da su se u novim uvjetima oslonili na ideologiju koja favorizira isključivo privatni probitak, posve suprotno onome za što su se nominalno zalagali u prethodnom sustavu. Ipak, ne treba zaboraviti ni to da je Hrvatska postala zapadnom demokracijom u vremenu globalne dominacije neoliberalizma, koji su promicali različiti utjecajni međunarodni čimbenici, kao ni to da velik dio hrvatske industrije ionako ne bi izdržao novu, globalnu međunarodnu konkurenciju.

SLUČAJ KONZUMA

Želite reći da elite nisu baš za sve krive? Dojam je da se kod nas stvorio nekakav mit o elitama - društvenim, političkim i ekonomskim, pa se nerijetko u nedostatku pravih argumenata, prozivaju tzv. elite da se one za sve krive...

- Političke i ekonomske elite zapravo nisu svjesne dijela svoje odgovornosti za sadašnje stanje u zemlji. Taj dio odnosi se na kontinuitet načina njihova djelovanja s onim u prijašnjem sustavu. Da se zaustavimo samo na slučaju Konzuma, očito je da imaginacija elita koje su ga preuzele nije bila dostatna da se zamisli djelovanje izvan okvira nekadašnjeg tržišta bivše Jugoslavije, ni da se lansiraju inovativne strategije unaprjeđenja poslovanja. Kontinuitet s prijašnjim praksama je i u snažnom osloncu na neformalne kanale moći da bi se održala ta neuspjela konstrukcija. To je, takoreći, nesvjesni krimen poslovnih i političkih elita, ali valja reći da se u novim kapitalističkim okolnostima nije bolje snašao ni velik dio danas osiromašenih širokih slojeva stanovništva. Drugim riječima, elite ne mogu biti mnogo bolje od prosjeka stanovništva, iako bi zbog svoje veće kvalificiranosti i povlaštenog društvenog položaja trebale imati veću odgovornost. U vremenu koje dolazi odgovorno i kompetentno djelovanje elita bit će potrebno više nego ikad ranije, no tek treba vidjeti u kolikoj će mjeri u našem slučaju biti točna ona Hölderlinova misao prema kojoj u situaciji velike opasnosti raste i ono što nas može spasiti.(D.J.)

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana