Hrvatska ima 22 tisuće milijunaša koji na svojim štednim računima u bankama imaju čak 56,3 milijarde kuna gotovog novca. Vrijednost ušteđevine najvećih hrvatskih bogataša, svojevrsne domaće inačice elita, odgovara gotovo polovini prihoda državnog proračuna! Svaki od domaćih milijunaša u prosjeku na svojim računima u bankama ima 2,54 milijuna kuna. Hrvatska narodna banka nedavno je analizirala postoji li neprimjereno veliko oslanjanje banaka na uski broj klijenata. HNB je iz te analize pripremio podatke o broju klijenata prema iznosu štednje. Trećina svih depozita koncentrirana je u rukama 22 tisuće domaćih milijunaša, oko 44 tisuće građana uštedjelo je između pola milijuna i milijun kuna, dok bi se srednjim slojem moglo smatrati oko 273 tisuće građana čija je štednja između 100.000 i 500.000 kuna, a prosječna je vrijednost njihove ušteđevine oko 223 tisuće kuna. Velika većina hrvatskih štediša - njih 2,7 milijuna, od ukupno tri milijuna - na računima ima manje od deset tisuća kuna, u prosjeku 9739 kuna.

Ako postoje globalne elite koje nastoje upravljati svjetskim kretanjima treba prihvatiti da i u Hrvatskoj postoji elita...

Politička elita je zatvorenija grupa (u poslovnu može dospjeti tko god ima dovoljno novca), i čine ju samo rijetki članovi političkih vrhova stranaka...

DAVOR GJENERO

NE POSTOJI PODJELA NA SVE SIROMAŠNIJU VEĆINU I  SVE BOGATIJU MANJINU

Elitama u socijalnoj teoriji nazivamo relativno male skupine ljudi koja kontrolira nerazmjernu količinu društvene moći, utjecaja na donošenje odluka, privilegija, ili uopće imovine.

Utjecajni sociolog, koji je umro 1962. godine, Charles Wrihth Mills, elite je dijelio na političko vodstvo, vojne krugove i korporativnu elitu, te je tvrdio da korporativna elita od II. svjetskog rata nadalje postupno potiskuje utjecaj profesionalnih političara, a vojni krugovi imaju koristi i od političkih lidera i od korporativne elite, jer su obje ove elite zainteresirane za povećavanje troškova obrane i vojne industrije. Korporativna elita daleko više utječe na razvoj, pa i na donošenje političkih odluka, negoli druge dvije elite. U društvima u kojima dominira korporativna elita, uspostavljeni su fini mehanizmi utjecaja korporativnog sektora na druge dijelove društva, a jedan od oblika takvog utjecaja je i “mehanizam okretnih vrata” (revolving door), koji omogućuje prelaženje aktera iz korporativnoga sektora u civilno društvo, javnu upravu ili javne vlasti, čime se postiže da isti akter u nekom dijelu procesa donošenja odluka sudjeluje u više faza i tako pogoduje korporativnom interesu.

Kakve su hrvatske elite, prije svega one političke?

- Kad govorimo o elitama, uvijek se postavlja pitanje njihove legitimnosti i ograničenja njihova utjecaja. Elita bi morala kvalificiranošću, kompetentnošću i znanjima legitimirati svoj položaj, svoj dominantni utjecaj na proces donošenja odluka. Osim toga, utjecaj elita ograničava se na dva načina - permanentnim “kruženjem elita”, dakle razvijenom političkom konkurencijom, ili jasnim definiranjem odnosa kontraelite, ili “ne-elite” u odnosu na elitu. Takvo djelovanje kontraelita odvija se posredovanjem socijalnih prosvjeda te društvenih pobuna.

Hrvatske političke elite uspostavljene su u vrijeme tranzicije, a svi primjećuju da je u dobroj mjeri tada nova vladajuća elita u sebe integrirala jedno, i to snažno i utjecajno, krilo stare političke elite. Problem Hrvatske je da na djelu nije bila onakva tranzicija kao u Češkoj ili Poljskoj gdje je stari režim bankrotirao, a uspostavljena nova elita proizašla iz vodstva pokreta otpora starome režimu. Veliki problem Hrvatske dugo je bila nesmjenjivost stranačkih vodstava, odsutnost mehanizma racionalne promocije u strankama i uspostavljanja novih generacija. Zato je dugo nacionalnu političku elitu činio skup osoba koje su se uglavnom bile profilirale već devedesetih godina. Tek fizičkom smjenom generacija to se promijenilo, ali još uvijek do danas nismo dobili racionalni sustav regrutiranja kvalificiranih stranačkih elita. Pojavom Živog zida, odnosno i njegovih ranijih “pojavnih oblika”, poput Pernarovih “Facebook prosvjeda”, Hrvatska je prvi put dobila relevantnu “kontraelitu”, i tek treba vidjeti kako će se ona razvijati.

Jesu li, kako neki tvrde, za osiromašenje velikoga dijela stanovništva, uz ekstremno bogaćenje malobrojnih povlaštenih, odgovorne elite?

- Unatoč dojmu kojeg imamo, socijalno raslojavanje u Hrvatskoj nije takvo kakvim se čini, i nije točno da je društvo podijeljeno na sve siromašniju većinu i sve bogatiju manjinu. Iako jest činjenica da su u prethodna dva desetljeća bitno povećane razlike i u prihodima i u imovini, u Hrvatskoj još uvijek primjerice nekretninama, raspolaže znatno veći dio stanovništva nego u nekim razvijenim zapadnoeuropskim državama, a oporezivanje prihoda tako je progresivno da bitno otežava socijalnu stratifikaciju, bar onu temeljenu na legalnim prihodima.

Možemo li, i u kojoj mjeri, govoriti i o svojevrsnom mitu o elitama, jer često slušamo da su elite za sve krive?

- Najgore što nam se dogodilo u prošlim godinama jest to da smo ostali bez korporativne elite. Naime, sve je manje odluka u realnom sektoru koje se doista donose u Hrvatskoj. Odlučivanje o nekim pitanjima vezanima uz interese korporativnog sektora trenutačno je u politici u tijeku: primjerice odlučuje se o tome hoće li Hrvatska nabaviti švedske ili američke borbene zrakoplove, a u tijeku je i odlučivanje o tome hoće li most kopno - Pelješac graditi kineski konzorcij, ili će biti usvojene žalbe austrijske građevinske korporacije i talijansko-turskog konzorcija. U procesu donošenja odluka zainteresirani itekako nastoje utjecati na proces donošenja odluka pa je domaća politička elita i elita javne uprave pod pritiskom korporativnog interesa - ali ne domaćega.

Naravno da su za pogreške u donesenim odlukama odgovorni oni koji su ih donosili, a budući da je u Hrvatskoj od devedesetih uspostavljen sustav u kome političke elite nisu imale pravog ograničenja i kontrole i da su odluke donošene u vrlo uskom krugu, pod utjecajem različitih interesnih struktura, na netransparentan način, za to su odgovorni oni koji su donosili pogrešne odluke. Međutim, odgovorni su i oni koji nisu napravili ništa da bi donositelji pogrešnih odluka bili kažnjeni. Dakle, kako kaže zagorska poslovica “Lepo nam je, dobro nam je, i prav nam budu da nam je tak”!

Koja je razlika između političke i ekonomske, korporativne elite, ili su one povezane, kad ih promatramo u svjetskim razmjerima, ali i kod nas u RH?

- Cinični je britanski diplomat navodno našem diplomatskom predstavniku, koji se interesirao o tome kako razviti gospodarsku diplomaciju cinično odgovorio - da biste imali gospodarsku diplomaciju, najprije morate imati gospodarstvo. Upravo u ovom ciničnom odgovoru leži i odgovor na vaše pitanje. Naime, u Hrvatskoj je politička elita relativno dominantna, samo zato što nemamo ni snažnog korporativnog sektora, ni korporativne kulture, ni korporativne elite u pravom smislu riječi. U korporativnom sektoru sve se više ključnih odluka donosi izvan Hrvatske, a Hrvatska je sve više duboka korporativna periferija. Politički suverenitet ipak je teže prenosiv nego ekonomski pa se relevantne političke odluke, bar formalno, jednostavno moraju donositi u Hrvatskoj. Nažalost, daleko previše u Zagrebu, a daleko premalo u Splitu, Rijeci, Osijeku, Puli, Karlovcu, Slavonskom Brodu, Vukovaru... Moć političke elite tako je lakše “preživjela” od moći korporativne elite koja danas donosi daleko manje važnih odluka nego prije dvadesetak godina.(D.J.)

BIZARAN HRVATSKI HIBRID SOCIJALIZMA I KAPITALIZMA

Formiranje elita dug je i kompleksan proces, najčešće vezan uz društveno-ekonomske promjene određenog područja. Drevne velikaške obitelji formirale su se tranzicijom s trampe i kontribucionizma na bonsku i novčanu jedinicu, religijske sile ropskim sustavom, porezima i konkvistadorskim osvajanjima, crno plemstvo novcem je kupovalo plemićke titule, trgovci rudama rebrendirali su se u bankarskom sektoru, a države su osvajane ratnim inženjeringom, privatizacijom monetarnog upravljanja i zaduživanjima.

Dvadeseto stoljeće otvorilo je neke nove poligone za elite, najčešće one već postojeće, no rasprostranjene u novim interesnim sferama. “Američki san” stvorio je poroznu sliku u kojoj svatko može postati elita, no globalna java i statistika prikazuju neke druge rezultate. Hrvatska je žrtva upravo tih novih tekovina pa je tranzicija predviđena kao svojevrsni elitni inkubator. Još je krajem šezdesetih rješavanjem Aleksandra Rankovića olabavila centralistička režimska moć, pa se hobotnica mogla nesmetano i autonomno razvijati - a već su tada brojne i danas renomirane elitne obitelji imale snažne korijene u samom sustavu. Iako su prisutne još iz Monarhije i prve Jugoslavije, ovaj društveni moment omogućio im je preuzimanje vrhuške u političkom, industrijskom, bankarskom i vojnom resoru.

Možda je politički nekorektno grijehe očeva prenositi na djecu, no kod nas su potomci te delikte vrlo samopouzdano i bez etičko-moralističkih kočnica zdušno preuzeli. Stoga ne čudi da je jedan od prvih zakona nakon raspada Jugoslavije u svim osamostaljenim državama bio ukidanje zakona o podrijetlu imovine. To ne može biti slučajno i jedini logički zaključak je da je postojao koordinirani dogovor zakonodavaca, a među njima su bili i oni koji su se kasnije okoristili lošom platformom pretvorbe i privatizacije koja je društvenu imovinu prvo pretvorila u državnu, da bi je zatim u iznimno sumnjivim procesima prodala bez financijske naknade građanima, vlasnicima iste. Elite su tako ostvarile nužnost bilo kakvog upravljanja - novac. Čak je i termin 'elita' u ovom slučaju kompromitiran - riječ je o nazovielitama, bez stručnog znanja, talenta, plemićke pozadine, ili pak manira prema vlastitom narodu. Sustav je u tom trenutku morao biti deformiran, a da krivci za novonastalo stanje ne bi bili privedeni pravdi, bilo je nužno stvoriti okvire za tzv. 'vječitu tranziciju'. Pri tome se misli na okvire koje vidimo i danas - bizaran hibrid socijalizma i kapitalizma u kojem osjetimo najgore značajke dvaju sustava. Poluderegulirano društvo negativne selekcije u kojem relikti prošlog sustava s lažnim pridjevima 'nacionalista' i 'socijalista' uživaju povlastice novca poreznih obveznika i pri tome izravno utječu na masovno iseljavanje, mito, korupciju, rastuću nejednakost i nepravdu. A da pri tome slobodno tržište i jednake mogućnosti za svakoga nikada nisu niti zaživjele. To stvara i koncept nama jako bliske polarizacije - upiranje prstom u krivce 'kapitaliste', 'komuniste', 'demokrate', 'domoljube' i druge kamuflirane neprijatelje.

Vječno je pitanje koliko takve nazovielite doista mogu biti krive za kaotično stanje novonastalih država? U razvijenom kapitalističkom sustavu poslodavac će radnika gledati kao priliku s kojom će uzajamno raditi na što većoj produktivnosti i s njim će dijeliti profit u dogovorenom postotnom omjeru. Kod tranzitnih i nepotpunih sustava nalik našemu poslodavac će radnika nerijetko gledati kao konkurenciju te će sukladno njegovoj klasi promovirati podobne ili onemogućavati njegov daljnji napredak radi straha od razotkrivanja vlastitog mediokritetstva. Elite su zagušenim poreznim opterećenjima i birokratskim aparatom ostvarili navedeno - u startu su diskvalificirali bilo kakav mogući uspon poduzetništva na zrelim granama, a kao jedini način uspjeha progurali su klijentelizam, spomenutu negativnu selekciju i korupciju.

Elite tako kod nas de facto održavaju status quo koji će na koncu urušiti i samu ekonomiju države. Tako što je neizbježno ako se ne odlučimo ili na potpuno prakticiranje socijalizma ili na radikalni prelazak na liberalni kapitalizam. Izborni sustav nazovidemokratskim alatima poput interesno formiranih izbornih jedinica, praga i predizbornih koalicija omogućava održavanje tih kartela na životu.

Naravno, konačni zaključak je da elite ne mogu biti potpuno krive za sveukupno stanje, koliko je zapravo kriv sam narod koji zbog ekonomske, političke i ideološke neinformiranosti legitimitet odlučivanja prepušta u ruke ljudi koji su svojim rezultatima jamačno dokazali da nemaju kvalitetu, znanje i iskustvo razriješiti trajno uništeno gospodarstvo i ekonomiju, niti otvoriti vrata slobodnom tržištu da samoregulacijom učini navedeno. Jedina objektivna prednost je što poodmakla životna dob igra protiv elitnih igrača, a zbog ega, opijenosti moću i loše selekcije isti nisu pronašli vlastite zamjenike...