Prije nešto više od godinu dana, u biblioteci “Studije” Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, objavljena je knjiga dr. sc. Drage Čengića “Ekonomska elita: vladar iz sjene - Prilozi ekonomskoj sociologiji”, kapitalno znanstveno teorijsko-empirijsko djelo s detaljnom analizom poduzetničkih elita u Hrvatskoj.

Sažeto, što nam o knjizi i temi koju ste u njoj obradili možete reći?

- Knjiga je nastala kao rezultat empirijskih istraživanja hrvatskoga društva, ali i teorijsko-literarnih uvida u svezi s transformacijom bivših (real)socijalističkih režima u različite inačice kapitalizma. A kako “nitko nije otok”, nije to ni Hrvatska; tako i naša “tranzicijska transformacija”, uza sve naše specifičnosti (zbog rata, izgradnje države, itd.), iskazuje i određene opće, strukturalne sličnosti s procesima nastajanja protokapitalističkoga društva u drugim zemljama srednje i istočne Europe. Među njima posebno mjesto zauzimaju elite, prije svega politička i ekonomska. Za model početne transformacije, one iz socijalizma u protokapitalizam (rane 90-e do početka 2000-te), od velike je važnosti uloga političke elite i njezina percepcija novoga modela demokracije i kapitalizma, a u nešto manjoj mjeri inozemnih čimbenika. Međutim, za ekonomsku stabilizaciju i legitimacijsko opravdanje “prijelaza” u novi sustav življenja i privređivanja odgovorna je i nova ekonomska elita u nastajanju. I to bez obzira na to što na globalnoj razini (u svjetskim razmjerima) svjedočimo velikome nepovjerenju javnosti u nacionalne i transnacionalne ekonomske elite.

Polazeći od tih temeljnih, u ovoj knjizi se istražuje mjesto ekonomske elite u sociologiji (elita) te proces socioekonomske evolucije (novih) ekonomskih elita, koje su se u europskim zemljama razvile zbog financijalizacije globalnoga gospodarstva i sloma socijalizma (komunizma), te njihovu vezu s poduzetništvom, tržištem i društvenom moći.

Tko je ta ekonomska elita i tko to vlada u sjeni, a da mi zapravo o njima i ne znamo ili pak znamo premalo, a trebali bi znati više...?

- Jasno je da postoje različite definicije ekonomske elite, kao uostalom i drugih društvenih elita. Najopćenitije rečeno, elita se može razumjeti kao posebna skupina ljudi ili zasebni dijelovi društvenih skupina koje zauzimaju istaknuta ili iznadprosječna mjesta u određenom sustavu djelovanja, a sukladno određenim obilježjima koja ih kvalificiraju za te položaje, kao što su nasljeđe, određena individualna obilježja, obrazovanje, radno-profesionalna postignuća, društveni položaj. S privatizacijom i demokratskom rekonstrukcijom društva u europskim postsocijalističkim zemljama (početkom 90-ih godina prošloga stoljeća) sociolozi su i ovdje obnovili svoj interes za istraživanjem elita, prije svega političke elite i novih predstavnika ekonomske elite. Prema većini raspoloživih radova, poduzetnici i menadžeri su dio ekonomske elite modernih društava. Naravno, nije ovdje riječ o vlasnicima mikro i malih poduzeća, već o vlasnicima i menadžerima vrhunskih tisuću poduzeća, koje u svojim granama po veličini prometa i broju zaposlenih zauzimaju prva mjesta.

Što podrazumjeva pojam “vladar u sjeni”, koji je dodatak naslovu knjige “Ekonomska elita”?

- Sintagma 'vladar u sjeni' upozorava na dinamički (suradnički, ali i natjecateljski, konfliktni) odnos između političke i nove ekonomske elite u novonastalome kapitalizmu u Europi. Naime, bez obzira na to koliko politička elita, osobito u našem slučaju, igra istovremeno ulogu i kontrolne i distributivne elite, ne može bez suradnje s novom ekonomskom elitom. Samo potonja - u povoljnim makroekonomskim uvjetima - proizvodi određeni ekonomski rast, zapošljava ljude. Na taj način izravno ili neizravno, baš preko određenoga ekonomskog rasta legitimira novi sustav. No, taj odnos nije idealan. Jedan od razloga zašto smo se tako sporo izvlačili iz ekonomske krize nakon 2009. godine krije se i u nedovoljnoj suradnji ove dvije frakcije vladajuće elite na oblikovanju primjerene ekonomske politike za dosezanje novih stopa ekonomskog rasta i definiranju ključnih razvojnih ciljeva zemlje.

Pišete da su klasični teoretičari elita usmjereni na političku elitu. Koja je razlika između političke i ekonomske elite, ili su one povezane, kad ih promatramo u svjetskim razmjerima, ali i kod nas u Hrvatskoj?

- Logična je usmjerenost klasičnih teoretičara elita na političku elitu: u predmodernim društvima nije bilo tako snažne diferencijacije između različitih društvenih sfera (politička, ekonomska, kulturna), tako da je politička elita odlučivala o glavnim nacionalnim temama, ali i o ulaganjima od razvojnog značenja. Do funkcionalne diferencijacije došlo je tek s valovima modernizacije zapadnih društava (19.-20. stoljeće), koji su otvorili društveni i ekonomski prostor za pojavu različitih funkcionalnih elita. Istodobno, zauzimanje za uspostavu demokracije, ovisnost demokracije i životnoga standarda o ostvarenim razinama ekonomskoga rasta, povećali su društveni značaj i tržišta kao mogućeg medija ekonomskoga rasta, ali i bogaćenja nove, ekonomske elite. No, bilo kako da se postave ciljevi društveno-ekonomskoga razvoja, ekonomska je elita ta koja uglavnom koordinira proizvodnju viška vrijednosti, jasno, uz određene političke i makroekonomske pretpostavke. U tome smislu ona je, i u hrvatskome slučaju, 'vladar u sjeni'.

PRIMJER AGROKORA

Kakva je bila uloga hrvatskih elita u tranziciji društvenog u privatno vlasništvo? Tu se elite tumače u negativnom smislu...

- Hrvatska tranzicija započela je (uz ideju državne neovisnosti) s velikim temama kao što su privatizacija, demokracija, građanska prava, tržišno gospodarstvo, nacionalni kapitalizam, sloboda. Načelna je pretpostavka svih tih velikih ideja relativna autonomija političke, ekonomske i kulturne sfere, te uspostavljanje ekonomije kao stožernog “društvenog stroja za proizvodnju dobiti”, na kraju i kao moćnog legitimacijskog alata u službi novoga kapitalističkoga sustava. No, kod nas se međusobna isprepletenost političke i ekonomske elite nije pojavila kao čimbenik službe na korist viših - kroz politički proces - definiranih nacionalnih ciljeva (izgradnja tržišnih institucija, uspješno upravljanje državnim poduzećima, ostvarivanje ciljeva 'nacionalnoga kapitalizma', regionalno i europsko širenje ekonomske moći hrvatskih kompanija...), već prije kao čimbenik uzajamne materijalne, političke i statusne samoreprodukcije tih slojeva. I to bez obzira na to koliko to košta sve druge slojeve stanovništva, ali i generacije koje dolaze.

Kad smo kod teorije elita, napose ekonomskih, postoji li neka konkretna, ali i sveobuhvatna, precizna definicija toga pojma?

- Od svih mogućih sveobuhvatnijih definicija ekonomske elite čini mi se najkorisnijom ona Olge Kutsenko. U svojem radu o odnosima ekonomske i političke elite u Ukrajini početkom ovoga stoljeća ona govori o nacionalnim ekonomskim elitama kao posebnim skupinama ljudi koje 'kontroliraju najvažnije resurse u društvu, imaju strateške položaje u ekonomski velikim organizacijama i koje mogu ostvariti svrhoviti utjecaj na razradu i donošenje važnih državnih odluka'. Za ilustraciju, uzmimo primjer Agrokora: polazeći od ove definicije, relativno lako ćemo identificirati tko kontrolira najvažnije resurse, tko ima strateški položaj u velikim poduzećima i tko ostvaruje veliki utjecaj na donošenje ključnih razvojnih odluka, unutar poduzeća, ali i kapilarno, putem utjecaja u državnim i paradržavnim institucijama.

Drugi dio knjige završavate pomalo sumornim poglavljem “Bez 'sretnog završetka': tko je zapravo nova hrvatska ekonomska elita?” Pojasnite o čemu se radi?

- Različite analize, pa i ova, upozoravaju na nekoliko važnih stvari: a) da je socijalna cijena hrvatskog prijelaza u kapitalizam strašno velika (mjereno brojem uništenih poduzeća i izgubljenih radnih mjesta od 1990. do 2002. godine); b) da novi ekonomski sudionici ne stvaraju dovoljan ekonomski rast i dovoljan broj novih radnih mjesta; c) da politička elita ne stvara povoljnu makroekonomsku politiku za kontinuirani(ji) ekonomski rast i veću konkurentnost poduzeća u međunarodnim razmjerima.

Naša analiza sugerira da je jedan od razloga tome fragmentacija ključnih društvenih elita, između kojih nema dovoljne razmjene novih ideja u svezi ključnih nacionalnih ciljeva i izgradnje države, razvojne uloge države i razvojno-socijalnih obveza političke i ekonomske elite prema vlastitim biračima, odnosno zaposlenicima. Bez novih i hrabrih vizija ciljeva našega razvoja, te pronalaženja atipičnih, ali i ostvarljivih (političkih, ekonomskih) sredstava za njihovu realizaciju, osuđeni smo stalno biti na periferiji (post)modernizacijskih razvojnih tokova.(D.J.)