Davorka Budimir: Tranzicijska elita donosila je pravila koja je uvijek sebi prilagođavala!
Vezani članci
USPOREDNI INTERVJU
TEMA TJEDNA: HRVATSKE POLITIČKE I EKONOMSKE ELITE (I.)
Knjiga “Političke elite u Hrvatskoj 1990.-2000.”, objavljena prošle godine u vlastitoj nakladi dr. sc. Davorke Budimir, izazvala je velik interes javnosti i medija s obzirom na to da se autorica bavi razdobljem prvih deset godina samostalne i neovisne Republike Hrvatske, odnosno vremenom kada su se razvile tzv. hrvatske elite.
Što Vas je zapravo potaknulo da napišete jedno takvo opsežno i vrlo studiozno djelo kojemu, premda obuhvaća razdoblje prvih deset godina RH, aktualnosti ne manjka ni danas?
- Knjiga “Politička elita u Hrvatskoj 1990.-2000.” nastajala je u dužem razdoblju i ponekad se činilo da nikada neće biti objavljena. Sada, kada je prvo izdanje gotovo rasprodano u svega nekoliko mjeseci, vidim važnost svake minute koju sam uložila u prikupljanje, selekciju i obradu podataka o pojedincima koji su bili na političkim pozicijama u to vrijeme. Vrijednost ove knjige je u tome što je ona istraživala sve pojedince, točnije 1027 pojedinaca koji su bili na pozicijama nacionalne političke elite u desetogodišnjem razdoblju - dakle sve saborske zastupnike, ministre i članove vlade, te one koji su bili u najužem timu prvog hrvatskog predsjednika. Osim sociodemografskih podataka, prikupljala sam njihovo profesionalno i političko iskustvo prije prvog ulaska na poziciju, regrutacijske kanale i cirkulaciju među pojedinim razinama vlasti.
PRILAGOĐAVANJE SUSTAVA
U knjizi se nalaze popisi svih pojedinaca koji su bili izabrani ili imenovani na političke pozicije, ali i prijepisi originalnih dokumenata, poput Zapisnika sa sastanka u Predsjedništvu SR Hrvatske zadnjeg radnog dana 1989. godine, a koji prikazuje autentične prilike, strahove, motive i razloge donošenja političkih odluka tadašnje komunističke političke elite.
Osim usporedbe parlamenta, vlade i Ureda predsjednika, rad daje komparativnu analizu tadašnje dvije najveće stranke SDP-a i HDZ-a. Osim što je navedena kronologija nastajanja tih stranaka, analizirana su i stranačka tijela, regrutacijski kanali i kadrovska politika, te posebno ovlasti predsjednika stranaka u kadroviranju. To nije nevažno, jer jasno pokazuje da su dvije najveće stranke, HDZ i SDP, bile demokratičnije početkom devedesetih godina nego što su danas kada ovise o subjektivnim kriterijima predsjednika stranke i najužeg stranačkog vodstva. Tadašnji polupredsjednički sustav, vladajuća pozicija HDZ-a u parlamentu, te uloga predsjednika države koji je ujedno mogao biti i predsjednik stranke pokazuje kako se razvijao stranački sustav u Hrvatskoj. Rad jasno pokazuje da dolazak na visoku poziciju nije bio moguć bez stranačkog angažmana, a oni rijetki kojima je to uspjelo zbog stručnosti bili su učlanjeni u stranku te kooptirani i na stranačke pozicije.
Najveća vrijednost ove knjige je u tome što ona može poslužiti kao sekundarni izvor podataka za daljnja politološka i sociološka istraživanja. Novinarima može poslužiti u obrađivanju mnogih tema, jer u njoj se nalaze podaci o mnogim pojedincima koji su i danas javne osobe iz politike, ali i biznisa, kulture, medija i sl.
Kako se odvijao nastanak hrvatske političke elite?
- Prva tranzicijska politička elita u Hrvatskoj nastala je prema tzv. upravljanom obrascu, odnosno pritiskom “odozgo” tadašnje komunističke elite. Bez odluke partijskog rukovodstva kojemu je mandat započeo 1988. godine i formalnih zakonskih preduvjeta ustavnih promjena tadašnjeg Ustava SRH, prvi višestranački izbori nisu niti mogli biti održani. Ne radi se tu o stvarnoj opredjeljenosti tadašnje hrvatske komunističke elite za demokratskim promjenama, nego o pritisku da se stvarne promjene ne mogu ignorirati. Prve nove političke stranke nastale su u svibnju (HSLS) i lipnju (HDZ) 1989. godine na osnivačkim skupštinama, a formalno su bile registrirane tek u proljeće 1990. godine. Dakle, one su stvarno postojale, organizirale su različite akcije, širile teritorijalnu stranačku mrežu, odlazile u inozemstvo kod hrvatske dijaspore, a formalno nisu imale dozvolu rada. S druge strane, tadašnje društveno-političke organizacije (Savez komunista, Savez omladine, Socijalistički savez radnog naroda, Savez sindikata i Savez boraca NOR-a), također su bile dezorijentirane, jer im je osim pozicija bila uzdrmana i egzistencija, te svi privilegiji povezani s pozicijom. Pojavio se i UJDI (Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu), osnivačkom skupštinom u Zagrebu.
Da zaključim, Savez komunista Hrvatske omogućio je provođenje prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Modelom izbora članova Centralnog komiteta SKH i ostalih tijela u jesen 1989. godine nametnuo je neke nove standarde koji nisu bili primjenjeni ni u jednoj tadašnjoj republici. Odabirom većinskog izbornog modela, nakon dva izborna kruga na vlast je došao HDZ, ali u one iste institucije koje su do tada bile popunjene komunističkim kadrovima. Istovremeno ustanovljavanje novih političkih institucija i izgradnja sustava bila je veliki izazov za sve. Tadašnji pojedinci na političkim pozicijama dobili su rijetku priliku da izgrade sustav, ali je problem u tome što su sustav svakodnevno prilagođavali sebi i svojim pristalicama.
DEMOKRATSKI ELITIZAM
Koliko su političke elite krive za dubioze u tranziciji, i za osiromašenje velikoga dijela stanovništva?
- Politička elita ima najveću odgovornost, jer ima moć donošenja obvezujućih odluka koje vrijede za sve građane, dakle i za one koji se s tim odlukama ne slažu. Problem u Hrvatskoj je u tome što je tranzicijska politička elita imala dvostruku ulogu - donosila je pravila koja je prilagođavala sebi, a to je posebno vidljivo u privatizacijskom modelu. Temeljni problem osiromašenja hrvatskog društva je korupcija na svim razinama i u svim područjima, te podanička kultura koja se temlji na ranije uspostavljenom sustavu vrijednosti koji je tolerirao koruptivne radnje - rad u 'fušu', sivu ekonomiju i nepoštivanje postavljenih pravila. Moje istraživanje pokazalo je da su bivši pripadnici komunističke elite, zahvaljujući svojem socijalnom kapitalu i poznavanju kako sustav funkcionira, uspjeli u vrlo kratkom vremenu postati ekstremno bogata malobrojna i povlaštena grupa koja kontrolira ekonomske, ali i sve druge procese u Hrvatskoj.
Koliko su hrvatske elite, i političke i ekonomske, umjetno stvorene, s obzirom na to da RH nema tradiciju elita, poput recimo SAD-a ili Velike Britanije, Francuske i dr.?
- Hrvatska ima problem sa svojom elitom, jer je povijest pokazala da je ona sustavno uništavana i obezglavljena za vrijeme svake promjene režima od Prvog svjetskog rata do danas. Svaki put kada se dogodila promjena vlasti elita je uklonjena. Na taj način nije moguće graditi sustav pozitivnih društvenih vrijednosti poput poštenja i odgovornosti, jer svakih nekoliko desetljeća proces izgradnje elita kreće ispočetka.
KLJUČNI STRATEŠKI FAKTOR
Kako se pojam elite definira, koje su razlike između tzv. obične elite i one političke?
- Pojam elite je specifičan. Svako zanimanje u svoju elitu ubraja one najbolje, dakle one koji su izvrsni u nekom području. Tako primjerice odvjetničku elitu čine najbolji i najutjecajniji odvjetnici, a liječničku najbolji liječnici. To ne vrijedi za političku elitu. Pod političkom elitom podrazumijevamo pojedince koji na pozicije dolaze u izbornom procesu, ili političkim imenovanjma, a pri tome presudnu ulogu imaju političke stranke kao glavni regrutacijski kanali. Da bi postao dio političke elite moraš biti istaknut, bez obzira na kompetencije, a da bi postao dio bilo koje druge elite moraš biti izvrstan. Negativna selekcija kadroviranja poslušnih i podobnih kroz političke stranke rezultirala je nekompetentnom političkom elitom, a samim tim i velikim porastom nepovjerenja građana u političke institucije.
Zaključno - koja je elita od većeg strateškog značaja, politička ili ekonomska, ili je njihova isprepletenost zapravo ključni strateški faktor?
- Ključni strateški faktor morao bi biti sustav uspostavljanja konsenzualne političke elite. Dakle one koja je ideološki raznolika da bi bolje predstavljala sve građane, ali i jedinstvene u poštivanju minimalnih pravila igre koja vrijede jednako za sve dionike društva. Dok postoji veliki utjecaj veto igrača - neformalnih političkih aktera (poput civilnog društva, strukovnih udruga, sindikata, vlasnika kapitala i međunarodne okoline), postoji opasnost za krhki demokratski poredak. Politička elita ima obvezu uspostavljanja održivog sustava i postavljanja jasnih pravila. Odgovornost političke elite proizlazi iz činjenice da su ta pravila stalna, a da se pojedinci unutar elite mijenjaju. No, stvarnost nas demantira, u proteklom razdoblju hrvatske neovisnosti pravila su se često mijenjala, a pojedinci na političkim pozicijama ostajali su uglavnom isti.(D.J.)
Nije moguće graditi sustav pozitivnih društvenih vrijednosti i odgovornosti, jer svakih nekoliko desetljeća proces izgradnje elita kreće ispočetka.