Magazin
USPOREDNI INTERVJU

Goran Bandov: Najvažniji je mir, on nema kvalitetnu alternativu
Objavljeno 14. listopada, 2017.

U posljednje vrijeme zamjećujemo značajno zahlađivanje odnosa između Srbije i Hrvatske. Kome takvo stanje zapravo najviše odgovara?

- Zahlađivanje odnosa zasigurno ne odgovara prosječnim građanima, jer su oni uvijek najveće žrtve kad službene politike ne uspjevaju ostvariti dobrosusjedske odnose, primjereno se suočiti s prošlošću i uspostaviti kulturu dijaloga. Umjesto da vode građane odgovornim politikama u bolju budućnost, politike često gledaju svoje kratkoročne interese, od izbora do izbora, i tako je, nažalost, jako često, i na području jugoistočne Europe.

Političari su odavno shvatili recept kako građanima odvući pozornost od neimaštine, srozavanja životnog standarda, korupcije, nepotizma, provođenja neodgovornih politika i svih onih stvarnih životnih problema. Ako realnog neprijatelja nemate, stvorite ga i proglasite upravo sebe zaštitnikom građana. Što ste glasniji i radikalniji, to će građani manje čuti glasove razuma, a vama će više vjerovati. Još ako ugušite svaku moguću političku i medijsku oporbu, bilo metodom mrkve ili batine, i postanete jedini interpretator istine, postat ćete vrlo brzo vođa kojem nitko neće baciti sjenu na njegovu herojsku ulogu u društvu.

Zahlađivanje odnosa kratkoročno može odgovarati određenim radikalnijim skupinama, no dugoročno, zapravo, ne odgovara nikome i zasigurno bi se odgovorne politike morale posvetiti građenju kvalitetnih odnosa među susjednim državama, građenju mostova suradnje, a ne rušenju ionako krhkih odnosa između Srbije i Hrvatske.

U Srbiji se dosta često iznosi teza o građanskom ratu u Hrvatskoj, kako u političkim, tako i akademskim krugovima. Možete li to komentirati?

- Odgovorna politika mora suočiti svoje građane i s bolnim dijelovima svoje prošlosti. To su dugotrajni, vrlo bolni i zahtjevni društveni procesi. Duboko sam uvjeren kako se Srbiji zasigurno nije lako suočiti s onim strahotama koje je Miloševićev režim činio u njezino ime za vrijeme ratova na prostorima Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Kosova. Nažalost, godine političkih, medijskih i inih manipulacija ostavile su jak trag na srbijansko, zapravo i na sva ostala društva na prostoru jugoistočne Europe. Do sada smo mogli čuti i neke isprike, no one su često ostavljale prostor za onaj bolni “ali”, kojem u isprici nikad nije mjesto, jer ona ne smije biti uvjetovana, ako je iskrena i od srca.

Jednostavniji način, ne i odgovorniji, jest upravljanje društvenim procesima s alternativnim činjenicama, brisanjem dijelova prošlosti koji vam neodgovara, pisanjem neke nove prošlosti - ljepše i ugodnije nego što je ona zapravo ikada i bila. Uljepšanje povijesti česta je situacija u nizu društava i nije mu sklona samo Srbija. Ono što je bolno, često se interpretira na način koji se čini prihvatljivijim, kako bi dotično društvo u povjesnim udžbenicima budućnosti bilo opisano s manje bolne istine, ali i kako se ne bi novim generacijama ostavilo teško breme povijesti.

Primjerice, kada su kolonizatori pisali o kolonijama i svemu što su tamo činili, ostavljali bi dojam velikih dobročinitelja, koji se jako žrtvuju kako bi pomogli drugim narodima. Kolonizatori bi se hvalili kako su izgradili veličanstvene željezničke pruge od unutrašnjosti do morskih luka svojih kolonija, ali bi ispustili reći kako su to činili upravo zato kako bi mogli jednostavnije prevoziti rudna bogastva kolonija do svoje matične države, najčešće ne plaćajući za te rude ni simboličnu naknadu. Dakako, interpretacija povijesti koloniziranih naroda često je značajno drugačija i prisjeća se i onih bolnih dijelova u kojim su njihovi preci bili žrtve represivnih metoda kolonizatora.

Postoje li u Srbiji snage koje bi mogle objektivnije sagledati svoju prošlost, napose ulogu Srbije u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije?

- Gotovo svako društvo ima one skupine koje su spremnije realno sagledati ulogu i poziciju svoje države i u njenim najbolnijim momentima. Za vrijeme Miloševićevog režima i ratova koje je Srbija vodila, bio je vrlo aktivan antiratni pokret, posebice u većim urbanim sredinama. Također, i danas postoji vrlo aktivna građanska scena, koja značajno objektivnije prilazi istini o ulozi Srbije u ratovima na području bivše Jugoslavije. Nažalost, njihov glas značajno teže dopire do javnosti od glasa onih koji promoviraju neodgovornu politiku odbijanja suočavanja s prošlošću i preuzimanja odgovornosti za nju.

Koliko se zategnuti odnosi RH - Srbija odražavaju i na ukupnu sigurnosnu situaciju u regiji?

- Hrvatska i Srbija imaju izrazito značajne pozicije u području jugoistočne Europe. Njihov međusobni odnos je od esencijalnog značaja gotovo za sve države u regiji, posebice za odnose unutar Bosne i Hercegovine, gdje su obje države i jamci Daytonskog mirovnog ugovora, ali i onih, koje se gleda kao na zaštitnike svojih nacionalnih zajednica u BiH, ali i zaštitnike velikog broja državljana s dvojnim državljanstvom. Interes cijele jugoistočno europske regije je da odnosi između Hrvatske i Srbije budu što je moguće kvalitetniji te tako ne opterećuju odnose svih drugih država u toj regiji. Hrvatska treba nastaviti aktivno provoditi politiku snažne potpore drugim državama na ovom prostoru u njihovoj pripremi za euroatlantske integracije, jer mir i stabilnost u regiji od esencijalnog je interesa za sve, pa tako i za samu Hrvatsku.

Dopustite mi da samo kratko skrenemo s pitanja (ne)suočavanja s prošlosti, no u kojem smjeru zapravo vodi politika predsjednika Aleksandra Vučića - prema Rusiji ili prema Europskoj uniji?

- Predsjednik Aleksandar Vučić neupitno pokušava Srbiju usmjeriti prema Europskoj uniji, iako je Srbija objektivno još prilično udaljena od ostvarivanja punog članstva u EU, što zbog trenutačne nespremnosti same Srbije, ali i još više, zbog nespremnosti EU-a, koja se prije svega koncentrira na rješavanje svojih unutrašnjih izazova. Pojedini europski državnici pokušavaju Aleksandra Vučića javno modelirati prema uzoru na Zorana Đinđića, u model političara, koji je otvoren, napredan i progresivan te koji bi upravo u tom smjeru želio i reformirati srbijansko društvo. I sam Vučić javno pokušava njegovati novi napredniji image, koji više odgovara europskim partnerima od onog kojeg je njegovao tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća.

Čini se kako su Njemačka i Francuska uspjela postići poželjnji europski model pomirenja među narodima nakon što su vodile vrlo oštre borbe u 1. i 2. svjetskom ratu. Što smatrate da je potrebno kako bi Hrvatska i Srbija mogle ostvariti pomirenje i stvarno kvalitetne međudržavne odnose?

- Mir je uvijek moguć i on je zasigurno jedino poželjno stanje. Od njega se nikad ne smije odustati, jer on zasigurno nema kvalitetnu alternativu. Odgovorni političari moraju pokrenuti dijalog, koncentrirati se na ostvarivanje zajedničkih interesa, suradnju u gospodarstvu, kulturi i znanosti, područjima u kojima postoji niz poveznica i gdje se može jednostavno implemenirati suradnja. Za dugotrajni proces uspostave kvalitetnijih odnosa, od esencijalnog značaja je uz samu otvoreniju politiku i jačanje pozitivne uloge sustava obrazovanja, civilnog društva te medija. Za uspostavu dugotrajno kvalitetnih međudržavnih odnosa od primarnog je značaja pitanje stvarnog suočavanja s prošlošću, onim njenim najbolnijim dijelovima, uspostava kulture dijaloga u kojem će se sugovornika slušati, a svijet pokušati vidjeti i njegovim očima. To je vrlo dugi i mukotrpni proces, ali jedini pravi put ako želimo mir i stabilnost, u konačnici dobro svim građanima, kako Hrvatske i Srbije, ali isto tako i ostalih država jugoistočne Europe.(D.J.)

Prof.dr.sc. Goran Bandov, stručnjak za međunarodne odnose i međunarodno javno pravo, izvanredni profesor, prodekan Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld, Zagreb.

Možda ste propustili...

KADA PRIMITIVIZAM KREIRA DRŽAVNU POLITIKU POSLJEDICE MOGU BITI POGUBNE

Crnogorska hrabrost je samo kriva kletva

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana