Susjedski odnosi Hrvatske sa Srbijom posljednjih su tjedana (i mjeseci) vrlo napeti, a tome pridonose i izjave Vulina, Dačića, Vučića..., koji svako malo prozivaju Hrvatsku. Kako to komentirate?

- Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u mlađim je danima kao dužnosnik Srpske radikalne stranke zagovarao otvorenu, vojnu agresiju na Hrvatsku, s ciljem stvaranja velike Srbije. Otkako je 2008. godine prešao u politički mainstream, Vučićev odnos prema Hrvatskoj obilježen je pasivnom agresivnošću, uočljivom u gotovo svakom javnom nastupu u kojem se, izravno ili neizravno, dotiče srpsko-hrvatskih odnosa. Vučićeva pasivna agresivnost posebno je došla do izražaja u medijskom prepucavanju s bivšim hrvatskim premijerom Zoranom Milanovićem u kontekstu migrantske krize, kada je sarkastično i s jedva prikrivenim trijumfalizmom komentirao nemoć Zagreba da zaustavi ilegalni ulazak migranata s teritorija Srbije. U novije vrijeme njegova potreba da omalovaži i povrijedi hrvatsku stranu najjasnije je izišla na vidjelo u pozivu dječaku srpske narodnosti iz Rijeke da ne navija za Rijeku, Dinamo ili Hajduk, nego za “neki veći, bolji klub”, poput Zvezde ili Partizana. Ministri Ivica Dačić i Aleksandar Vulin također su neumorni u verbalnoj konfrontaciji s hrvatskim dužnosnicima, tako da zbilja ne možemo govoriti o uobičajenim, diplomatski korektnim odnosima između Beograda i Zagreba.

Je li Hrvatska (predsjednica, Vlada) reagirala na pravi način? Koliko je Republika Hrvatska i sama odgovorna za zategnute odnose sa Srbijom, ne samo aktualne, nego i unatrag desetak i više godina. Što smo propustili učiniti da se odnosi poboljšaju?

- Bivši predsjednici Hrvatske i Srbije Ivo Josipović i Boris Tadić uložili su golemi trud da pomire ne samo države, nego i narode, kako bi se oni napokon mogli okrenuti budućnosti. Međutim, njihov je pokušaj pomirenja bio građen na vrlo klimavim temeljima i zato je na koncu propao. Naime, konačno i trajno pomirenje nekoć sukobljenih strana moguće je jedino u slučaju usuglašavanja povijesnih narativa (onako kako su to učinile Njemačka i Francuska, primjerice). Iz naše perspektive to bi značilo da Srbija treba priznati da je 1990-ih bila agresor i da se zbog toga ispriča i po mogućnosti plati i ratnu odštetu. No, kao što smo nedavno mogli čuti od srbijanskog ministra obrane, Beograd ustraje na svojoj, srpskoj istini, i prihvaća da Zagreb ima svoju, hrvatsku. To nipošto ne znači da će Hrvatska i Srbija ponovno ratovati, ali za očekivati je da će naši međusobni odnosi ostati trajno zategnuti, otprilike onako kao što je to slučaj s NR Kinom i Japanom.

Zašto zapravo iz Srbije, napose od srbijanske vlasti, stižu priče o građanskom ratu na prostorima bivše SFRJ, čemu takva srbijanska propaganda?

- Odgovor je vrlo jednostavan. Ako se u Hrvatskoj vodio građanski rat, onda Srbija ne može biti agresor. Međutim, ni jedan ozbiljni povjesničar ili politolog ne može tvrditi da se u Hrvatskoj vodio građanski rat. Do siječnja 1992. godine, odnosno do međunarodnog priznanja RH, možemo govoriti o građanskom ratu na teritoriju SFRJ, pri čemu je Srbija s ostacima JNA izvršila unutarnju agresiju prvo na Sloveniju, a zatim i na Hrvatsku. Sve nakon toga je bez sumnje agresija jedne suverene države na drugu, pri čemu se Srbija obilato služila paravojnim formacijama tzv. Republike Srpske Krajine, kao što se Rusija u ratu u istočnoj Ukrajini služi paravojnim formacijama proruskih separatista. Da se Srpska vojska Krajine borila u ime i pod patronatom Beograda potvrđuju i presude iz suda u Haagu.

Postoji li uopće u Srbiji netko tko na ono što se događalo početkom 90-ih gleda objektivno, tumači razumno, a ne kroz nacionalističku velikosrpsku retoriku koja, vidimo, traje i nakon Miloševića?

- Postoji, ali to su uglavnom marginalne političke stranke i nevladine udruge koje su vrlo glasne i prisutne u javnosti, ali bez pravog ili dugoročnog utjecaja na državne strukture i društvo u cijelosti. Smatram da je vrijeme da se u Hrvatskoj riješimo zablude kako će srbijanska politika jednoga dana progledati i prihvatiti naše viđenje ratova 1990-ih. Za to ne postoji nikakva relevantna inicijativa unutar Srbije, niti možemo govoriti o nekakvom pritisku na Srbiju izvana da prihvati svoju povijesnu krivnju i pokaje se. Ukratko, trebali bi se pomiriti s time da na prostoru bivše Jugoslavije do pomirenja, u punom smislu te riječi, najvjerojatnije neće nikada doći.

Koliko se zategnuti odnosi RH - Srbija odražavaju i na ukupnu sigurnosnu situaciju u regiji? U igri pokera, da tako kažem, Vučić bi malo s EU-om, malo s Rusijom, a onda hini miroljubivost u regiji, pa onda proziva RH... Čemu sve to, kad je Vučić u pitanju?

- Dvije najozbiljnije sigurnosne prijetnje na Balkanu su islamski ekstremizam i opasnost od (namjernog) pokretanja novog migrantskog vala iz Turske prema zapadnoj i sjevernoj Europi. Hrvatska i Srbija, unatoč svim svojim povijesnim razmiricama, morale bi bolje surađivati u izradi odgovora na ove dvije dugoročne prijetnje. To što srbijansko političko vodstvo istovremeno sjedi na dvije, odnosno tri stolice, pa koketira malo s Moskvom, malo s Bruxellesom, pa malo s Washingtonom, nas s aspekta nacionalne sigurnosti ne treba previše zabrinjavati. Za razliku od 90-ih godina prošloga stoljeća, Srbija je danas okružena članicama NATO-a, tako da je potencijal obnavljanja agresivne politike Beograda prema susjednim zemljama sveden na minimum. Zaključno možemo reći da će Hrvatska i Srbija u međudržavnim odnosima jako teško ostvariti prijateljski status. Međutim, to nas ne smije sprječavati da surađujemo u obrani od ugroza koje su nam zajedničke.(D.J.)

Dr. sc. Janko Bekić, Odjel za kulturu i komunikacije Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO), Zagreb.