Početkom godine održana je konferencija “Rat, revolucija i sjećanje: Poratni spomenici u postkomunističkoj Europi”, kojoj ste bili organizator. Što nam o tome možete reći, sažeto, koji su bili zaključci?

- Spomenutu konferenciju, održanu u okviru platforme (Ne)Primjereni spomenici, organizirali su udruga SF:ius i ICOMOS Hrvatska. Pri osmišljavanju i raspisivanju teme konferencije bilo nam je važno naglasiti da su tema spomenici posvećeni civilnim i vojnim žrtvama Drugog svjetskog rata, pošto smatramo važnim istaknuti razliku između spomenika žrtvama i spomenika podignutim u čast političkim vođama. Dapače, ovo je aspekt koji se redovito zanemaruje u dnevnopolitičkim debatama koje se bave spomenicima podignutim u Istočnom bloku i na prostoru socijalističke Jugoslavije. Konferencija je pobudila veliki interes u znanstvenoj zajednici te je stigao iznimno velik broj prijava znanstvenika i istraživača iz cijeloga svijeta. To je samo još jednom pokazalo potrebu da se ova tema obradi na adekvatan način. Iako cilj konferencije nije bio donošenje zajedničkih zaključaka, pokazalo se da je većina spomenika podignuta kroz inicijative lokalnih zajednica te da njihov sadašnji status i stanje uglavnom ovisi o tome kako se u pojedinoj zemlji tretira nasljeđe antifašističke borbe. Kao zanimljiv primjer valja izdvojiti Ukrajinu. Po izbijanju sukoba s Rusijom uklonjeni su svi spomenici Lenjinu i drugim političkim figurama, međutim spomenici civilnim i vojnim žrtvama, pripadnicima Crvene armije ostali su netaknuti. Antifašistička borba kao dio internacionalnog pokreta protiv fašizma pod vodstvom Komunističke partije i dalje je dio ukrajinske povijesti na koju se Ukrajinci iznimno ponose.

U južnim državama SAD-a aktualno je rušenje spomenika Konfederaciji. Možemo li iz toga izvući neku pouku i mi u Hrvatskoj, povući neke paralele s RH?

- Ne znam koje bi se paralele mogle povući. Konfederacija i njezini heroji borili su se za očuvanje robovlasništva, zagovarajući ideje nejednakosti među ljudima i superiornosti bijele rase pod izlikom očuvanja tradicije. Odstranjivanje ovih spomenika iz javnog prostora događa se unutar pravnog okvira SAD-a, oni se ne ruše i ne uništavaju nego se pohranjuju na za to predviđena mjesta.

Razmišljajući o uklanjanju spomenika iz javnog prostora treba se uvijek pitati zašto su ti spomenici uopće podignuti, tko ih je podignuo, što oni komemoriraju i koje pozitivne ideje i ideale komuniciraju novim generacijama. Ovaj tip debate svjedočimo na primjeru konfederacijskih spomenika. Spomenici podignuti u čast Narodnooslobodilačke borbe nisu doživjeli taj tip preispitivanja niti se oko njih vodila javna debata - najveći dio stradao je u terorističkim akcijama uglavnom neotkrivenih počinitelja bez obzira na stav lokalne zajednice, njihovu memorijalnu i/ili umjetničku vrijednost. Ono što je od njih ostalo nerijetko je prodavano kao sekundarna sirovina.

Kad smo kod spomenika, kako objašnjavate da je u Hrvatskoj još uvijek daleko više spomenika partizanskim herojima (premda su mnogi srušeni, devastirani..), nego herojima Domovinskog rata?

- Spomenici u čast NOB-u podizani su u periodu od gotovo 45 godina. Od kraja Domovinskog rata prošlo je 22 godine. Po završetku Drugog svjetskog rata, u periodu od nekih 15-20 godina razvilo se mnoštvo komemorativnih tipova i praksi - osim spomenika u obliku pojedinačnih kipova, NOB se komemorirao u okviru komunalnih i infrastrukturalnih projekata (domovi kulture, škole, parkovi, spomen-šume i sl.) kojima se željelo doprinijeti razvoju zajednice te podići kvalitetu života. Cijeli proces osmišljavanja, prikupljanja sredstava i podizanja memorijala događao se na razini lokalne zajednice - osim predstavnika SUBNOR-a, sudjelovali su mjesni i općinski odbori, turistička zajednica i zainteresirana kulturna udruženja i slično (postoji samo par spomenika koji su podignuti na republičku inicijativu).

Podizanje spomenika Domovinskom ratu nije podignuto na tu razinu - svijest o bogatstvu komemorativnih oblika i mogućnostima komemoracije zaboravljena je, a isključivanjem lokalne zajednice i civilnih udruženja iz procesa i realizacijom inicijativa bez provođenja javne rasprave i/ili provođenja natječaja proces komemoriranja Domovinskog rata usporen je i daje osrednje rezultate.

Što s vrijednosnim sudom, umjetničkom razinom, kad se radi o spomenicima NOB-u? Mnogi kažu da se radi o socrealističkom kiču, s pečatom totalitarne ideologije...

- Jedno je pitanje stilske analize i utvrđivanja umjetničke vrijednosti, a drugo je vezano uz stav o vlastitoj prošlosti i o vrijednostima koje kao društvo želimo promovirati i sačuvati ili ne. Oni koji spomenike NOB-a nazivaju socrealističkim kičem i kvaziumjetnošću te govore o “pečatima totalitarne ideologije”, pokazuju osnovno nepoznavanje materije, no što je još važnije svjesno je ne-gledanje u te spomenike. Većina podignutih spomenika su uglavnom jednostavni pravokutnici ili obelisci sa spomen-pločom - najjeftiniji oblik koji ne zahtijeva kiparski rad, a koji se tipološki veže uz spomenike kakvi se podižu od 19. stoljeća. Kada govorimo o figurativnim spomenicima, prema podatcima iz Ministarstva kulture, njih je bilo podignuto oko 800. Od toga, spomenika podignutih u duhu socrealizma iznimno je malo - nakon rezolucije Informbiroa 1948. godine i uvođenja samoupravljanja 1950., socrealizam izlazi iz upotrebe, da se tako izrazim. S obzirom na to da su prve poratne godine posvećene obnovi zemlje, a manje podizanju spomenika, te da je najveći dio spomenika podignut nakon 1954. godine, stvari oko prisutnosti socrealizma postaju malo jasnije. Napomenimo samo da je najpoznatiji socrealistički spomenik ujedno i vrhunsko umjetničko djelo - Spomenik Crvenoj armiji “Pobjeda” u Batini iz 1947. godine, rad A. Augustinčića. Figurativni spomenici koji prikazuju seljake s roguljama, partizane s oružjem i majke s djecom najvećim dijelom stilski pripadaju akademskom realizmu, te postoje bolja i lošija rješenja.

Može se utvrditi da se ista situacija ponavlja i danas - lošiji autor, manje novca, nedostatak natječaja ili forsiranje ideja i ukusa lokalnih moćnika rezultira u pravilu lošijim kiparskim ostvarenjima koja graniče ili potpadaju pod kič. Ono što se svjesno ili nesvjesno zaboravlja je da su u vrijeme Jugoslavije upravo na polju memorijalizacije NOB-a postignuta vrhunska umjetnička apstraktna ostvarenja koja danas ne možemo ni zamisliti da se realiziraju. Polje umjetničke slobode koje je otvoreno pedesetih u kombinaciji s izdašnim financiranjem i provođenjem natječaja rezultiralo je podizanjem primjerice Bakićevih spomenika Ivanu Goranu Kovačiću u Lukovdolu i Spomenika pobjedi naroda Slavonije na Blažuju kod Kamenske, Džamonjina Spomenika revoluciji u Podgariću, Bogdanovićeva Cvijeta u Jasenovcu i spomenika u Dudiku u Vukovaru.

No, ono što je ključno i što treba prethoditi pitanju o njihovoj umjetničkoj vrijednosti jest njihova memorijalna vrijednost. Jer spomenik u Kamenskoj nije srušen zato što je nekome bio lijep ili ružan, već zbog poruke koju je prenosio. Sljedeće pitanje je kome i zašto smetaju spomenici koji komemoriraju stradale u Drugom svjetskom ratu, a koji su mahom posvećeni svim narodima Hrvatske koji su se zajednički borili protiv nadmoćnijeg neprijatelja, kome smetaju ploče koje veličaju radnički i socijalistički pokret.

Postavlja se i pitanje što s nazivima ulica i trgova, spomen-pločama...?

- Postavljanjem spomenika i ploča, imenovanjem ulica i trgova simbolički se označava javni prostor u kojem živimo i promoviraju ideje i povijesni događaji važni za jednu državu. Dinamika društvenog života i povijesti nužno dovode do promjena u hijerarhiji simbola i važnosti njezinih aktera. Najveći dio preimenovanja kojima svjedočimo od 90-ih nadalje (bar što se Zagreba tiče) govori da kao društvo više cijenimo povijesno nasljeđe i feudalni poredak Austrougarske Monarhije, nego borbu vlastitih djedova i baka protiv fašizma i nacizma.

Koje zapravo spomenike podignute iz vremena nakon završetka Drugog svjetskog rata i kasnije u poraću treba ukloniti iz javnog prostora, s obzirom na totalitarnu simboliku, a koje eventualno ostaviti, kao ipak vrijedna djela?

- Dio spomenika NOB-a uživa pravnu zaštitu kao spomenici kulture zbog svoje memorijalne i/ili umjetničke vrijednosti. Za zaštićene spomenike nema dileme - oni se ne mogu micati (osim u iznimnim slučajevima) te bi ih se trebalo redovito održavati. Što se tiče spomenika koji ne uživaju zaštitu države, lokalna zajednica kojoj pripadaju treba odlučiti o njihovoj sudbini. Postoji jasna procedura i mehanizmi pomoću kojih se donose odluke o uklanjanju i pohranjivanju uklonjenih spomenika, jednako kao i prilikom mijenjanja imena ulica i trgova. Propisi RH nisu po tom pitanju manjkavi - problemi se događaju na razini poštovanja i provođenja demokratskih procedura. Nastojanja dijela političkih dužnosnika da se simbol crvene zvijezde proglasi totalitarnim simbolom (što bi se odrazilo na fizički izgled spomenika) treba promatrati u širem europskom kontekstu. Na ovaj čin odlučile su se neke države bivšeg Istočnog bloka, koje su redom osiromašile svoje stanovništvo u procesu tranzicije i prelaska na kapitalizam (ukidanje stečenih prava kao što su javno školstvo i zdravstvo, oduzimanje stanova, sumnjive privatizacije državne imovine i sl.), i koje koriste nacionalističku retoriku da bi homogenizirale obespravljeno stanovništvo.

Nakon strahota Drugog svjetskog rata, za vrijeme kojeg nisu izgubljeni samo ljudski životi, već su do temelja uništavani gradovi te kulturna i memorijalna baština - sve ono što zajednici daje osjećaj identiteta, na međunarodnoj razini pokrenuto je niz inicijativa i doneseno niz zakona koji su trebali osigurati da se taj tip uništavanja više ne ponovi. Čak je u jednom periodu postojalo shvaćanje da smo civilizacijski nadišli obračunavanje sa simbolima prošlosti i potrebu rušenja spomenika. Međutim, devedesete su došle kao grubo otrježnjenje. Na tlu RH paljene su crkve i slike, rušeni spomenici, bombardirane zidine i uništavane knjige. S dijelom tada izgubljene baštine “obračunali” smo se sami i do dana današnjeg nitko nije odgovarao za nestale spomenike iz Osijeka, Požeške kotline ili stanje spomenika na Petrovcu. Možda prije nego krenemo u reviziju onih koji su ostali trebamo vidjeti tko je i zašto uklonio one kojih više nema i smatramo li kao društvo da je to bilo opravdano.(D.J.)

Lana Lovrenčić, dipl. povjesničarka umjetnosti i filozofkinja iz Zagreba