Teško je odrediti što bi to bilo zrelo u demokraciji. Sam sustav demokracije oslanja se na unutarnju društvenu nestabilnost, dapače, podržava ju. Kad te unutarnje nestabilnosti ne bi bilo, ne bi ni bili potrebni izbori. U demokraciji se bira ona opcija za koju se procijeni da može bolje upravljati unutarnjom nestabilnošću društva. Općenito se smatra zrelošću slobodni postupak izbora i mirna smjena vlasti. Takvu zrelost imamo manje-više već dosta vremena, bar od prve smjene vlasti, 2000. godine - kaže prof. dr. sc. Tomislav Pletenac, kulturni antropolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- No ako pogledamo posljednje predsjedničke izbore u SAD-u, koje smatramo zrelom demokracijom, onda je jasno kako prethodno navedene kvalifikacije zrelosti i nisu neko mjerilo. Demokracija stoga nije zrela ili sirova, već je sam demokratski proces uvijek dio šireg konteksta, odnosno načina na koji pojedinci s biračkim pravom doživljavaju odnose moći. Obično se to naziva političkom kulturom. Kultura, pak, nije pristojnost i uglađenost, s čime se obično kod nas poistovjećuje, nego sustav označavanja i razumijevanja stvarnosti. Također, zajednice ne dijele potpuno identičnu kulturu, ima odmaka, neslaganja, pa i suprotstavljanja. Općenito bi se moglo reći da je politička borba zapravo borba nad interpretacijom stvarnosti. Tako izgleda vrlo jednostavno, no u biti načini i konstrukcije razumijevanja stvarnosti vrlo su kompleksni i nesvodivi na jednadžbe.

Ako za primjer uzmemo upravo završene parlamentarne izbore, vidimo sukobljavanje dviju interpretacija. Opozicija je konstruirala političku realnost kao proizvod potpune interesne politizacije društva utemeljenog na skrivenim dogovorima i interesima, odnosno korupciji. Pozicija je takvoj percepciji suprotstavila percepciju urednog i sigurnog društva koje tek treba novo fino podešavanje. Predizborni period i inače konstruira dvije teze o društvu, pa su manje stranke s drukčijim interpretacijama prisiljene poravnati se s tom dihotomijom. Političke stranke opravdano smatraju da je najlakše stvoriti dva općenita tabora, jer time najlakše mobiliziraju birače. To je dodatno intenzivirano i načinima na koji nam se tumači stvarnost u medijima i na društvenom mrežama, kroz sustave digitalne ekonomije, koji svi zajedno također pridonose stvaranju društvenih dihotomija. Kao rezultat dihotomije glavno mobilizacijsko sredstvo postaju apokaliptični scenariji, proizvodnja straha od pobjede protivnika. U tom prostoru svaki odnos do stvarnosti koji nije određen podjelom osuđen je na razne vrste eskapizma.

S druge strane, ni globalni prostor ne nudi drukčiju sliku. Nemali broj intelektualaca koji pokušavaju stvoriti neku razumniju sliku rata protiv Ukrajine ili upozoriti na brutalnost izraelske vojske prema civilima u Gazi a da pri tome ne opravdavaju strane, pod institucionalnim je udarom. Tako je nedavno Yanisu Varufakisu zabranjen ulazak u Njemačku. Takvom nečem dugo nismo svjedočili.



Koliko je utemeljeno govoriti o podjelama, lijevoj i desnoj Hrvatskoj, što slušamo uvijek kad se događaju parlamentarni izbori, uključujući i ove protekle...?

- Predizborna dihotomija stvorila je problematičan odnos stranaka pozicije i opozicije. Naime, sve su opozicijske stranke tražile od birača da im daju glasove kako bi se obračunale s "koruptivnom hobotnicom", za koju su krivile HDZ. Kako bi se nametnula takva izborna tema, nije dovoljno raspolagati činjenicama, već je trebalo konstruirati i povjerenje u takvu interpretaciju. U tom svjetlu treba promatrati i rizičan ulazak predsjednika Milanovića u izborni proces. Birači pretpostavljaju da takav predstavnik ima bolji uvid u političke procese negoli običan građanin, jednostavno zbog svoje funkcije ima bolje informacije i uvid. Ako on smatra da su hrvatske institucije izložene korupciji, pa je čak spreman hodati po rubu zakona zbog toga, onda to daje dodatno utemeljenje takvoj interpretaciji. No platforma koja je konstruirana na taj način podsjeća na refren pjesme Vojka V. "Kako to": Za jedne kriva je vlada, za druge Srbi, a za treće Bruxelles, za četvrte abortus. To je osobito vidljivo u postizbornim pregovorima. Sada se refrenu pridružila i pozicija, koja uvodi i novog člana opće sabotaže - oporbu.

Uglavnom, poruka je izbora da smo svi sabotirani. Time se zapravo proizvodi diskurs nevine žrtve, na koju, čini se, sada više nije osjetljiv samo istok i jugoistok Europe nego i cijeli svijet. Svi su žrtve nekih urota, komplota, skrivenih centara moći, farmaceutskih lobija i znanstvenika. Primjerice, uvjerljiva interpretacija uspjeha referenduma za Brexit također se temelji na tezi kako su Englezi (ne baš Britanci) doživjeli sebe kao žrtve kojima je oduzeta slavna prošlost i pobjeda u ratu. To nas vraća na problem političke kulture. Naizgled duboko suprotstavljeni tabori pripadaju istom kulturnom sklopu, postati žrtvom. Osobno mi je gnusno takvo lažno "samožrtvovanje" jer se time profaniraju milijuni koji su bili, ili još uvijek jesu, stvarne žrtve raznovrsnih oblika nasilja, što fizičkog što društvenog. To lažno prikazivanje sebe žrtvom u podtekstu sa sobom nosi i nasilje strukturirano tezom: Sve će biti dobro samo ako se riješimo... (slobodno dopisati po vlastitom nahođenju). I ne samo to, ako smo te kvazižrtve, onda se gube sve loše ili moralno diskutabilne odluke koje smo donijeli jer ih objašnjavamo prisilom. Ne preuzima se odgovornost za vlastite procjene ili odluke. Uostalom, nisu li se nacisti na kraju branili istom tezom? Kada je Hana Arendt pisala o banalnosti zla, tom je terminu suprotstavila mišljenje i kritički odmak. No za nas i mišljenje, kako kaže pjesma, dolazi pod prisilom. U takvim okolnostima desno i lijevo više ne igra važnu ulogu.

U idućem četverogodišnjem razdoblju novog sastava Sabora i nove vlade mogu li pozitivni aspekti prevladati negativnosti, napose i u onom političkom smislu ravnoteže i stabilnosti, između ostalog?

- Na sreću Hrvatske, većina se politika donosi u institucijama Europske unije. Bit ćemo stabilni koliko će biti stabilan EU. S druge strane, takva situacija bit će plodno tlo za nastavak jedne od varijanti političke kulture kakvu smo uspostavili u 18. stoljeću, a koja je djelomice i odgovorna za identifikaciju sa žrtvom. S jedne strane će biti hajduci, a s druge loše zapadne kopije. Da ne bi bilo zabune, i jedni i drugi skloni su raznovrsnim oblicima nasilja i tu je jedina opasnost. U ovim izborima hajdučija i mimikrija civiliziranosti jednakomjerno su podijeljene po cijelom političkom spektru. Predsjednik Milanović pozvao je da se konji sedlaju, što je upravo poziv na hajdučiju. Istovremeno pak traži osnaživanje institucija. HDZ se igra civilizacije, ali pokazuje i "hajdučko lice" u nizu afera koje se s njim povezuju. Hajduci nisu heroji, već razbojnici koji su krali od bogatih, a bogati su uvijek bili osvajači, pa su time navodno postali borci za slobodu. S druge strane, umiveni prozapadnjaci Krležini su Glembajevi, također razbojnici, koji su svoju prljavu rabotu (die Glembays sind Mörder und Falschspieler) prikrivali malograđanskom uglađenošću, kazalištima, banketima i nadasve novcem. Sve to bilo je lako pratiti u kampanji, a naizgled se prelijeva i u postizborne dogovore. Hajduci bi ostali hajduci, ali u tom slučaju, osim u nekim primjerima privremenih autonomnih zona anarhističkog teoretičara Hakima Baya, nikako ne mogu obnašati vlast. Odnosno morali bi uspostaviti svoj oblik vlasti, svoje institucije i pravila, a iluzorno je očekivati da je to stvarno i moguće. Tako su pregovori DP-a i HDZ-a načelno transformacija hajduka. Mislim da će se na kraju otkriti najveći tragičar izbora, a to je DP. Ako će htjeti na vlast, morat će prihvatiti institucije, ponašanja i retoriku vlasti. Samim time polako će njihov revolucionarni zanos izgubiti zamah. Ako neće, završit će kao i vlada Tima Oreškovića. I inače mi se čini kako bi se moglo dogoditi da se sljedeći izbori održe prije kraja mandata, ako se uopće i izglasa mandatar.



Nakon svega, pa i proteklih izbora, uključujući i one koji slijede (europski, predsjednički), kakav treba biti hrvatski put u budućnost, koji su i kakvi smjerokazi, prioriteti kako politike tako i...?

- Budućnost je nepoznata zemlja. Bar smo se u to uvjerili u posljednjih nekoliko godina. Jedno je sigurno, neće biti sigurnosti. Ideja EU-a je da se stvori robusni ekonomski i politički sustav koji bi mogao odgovoriti na sve vrste konteksta. Tako da nam je u interesu što više sudjelovati u stvaranju tog sustava. Također, treba uzeti u obzir kako je pred nama doba intenzivnog korištenja umjetnom inteligencijom, ili, preciznije, strojevima koji mogu prepoznavati i iskoristiti obrasce koje konstruiraju iz iznimno velikih količina podataka. To će u svakom slučaju promijeniti ekonomiju i politiku, ali i svakodnevicu. Bit će to i sustav koji će usmjeravati kampanje i diktirati važnost pojedinih društvenih tema. Vrijeme interneta kakav znamo do sada je gotovo, a pretraživanja će isključivo podržavati umjetna inteligencija. To će naravno imati i efekt na način na koji razumijemo što je stvarnost i od čega je sastavljena.

Nažalost, u Hrvatskoj je ta revolucija svedena ponovno na nekolicinu entuzijasta ili, u najboljem slučaju, malih poduzetnika. Umjesto da se adresira to novo stanje i krene u dublju transformaciju obrazovanja u smislu redefinicije znanja i metoda podučavanja, mi se bavimo time što treba ili ne treba biti u povijesnim udžbenicima ili lektiri. To samo pokazuje do koje je mjere naše društvo neobrazovano. I to i nije zapravo problem, neobrazovanost se lako rješava, problem je kad imate mase koje se ne žele obrazovati jer obrazovanje smatraju proizvodom urote kojoj je cilj podjarmljivanje ljudi. Tako nam prijeti da ćemo biti slobodni ignoranti. A takvim subjektima je najlakše manipulirati. Na kraju krajeva, to i nije tako loše, ako ništa ne diraš, vjerojatno nećeš ništa ni pokvariti. (D.J.)