Vezani članci
HRVATSKA U SJENI ZLOKOBNIH SIMBOLA TOTALITARIZMA (II.):
INTERVJU: SANJA HORVATINČIĆ, POVJESNIČARKA UMJETNOSTI
Premda se nalaze u Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske, što znači da bi kao takvi trebali uživati pravnu i stručnu zaštitu, spomenici NOB-u nisu zaštićeni već traje revizija koji od njih imaju stvarnu memorijalnu i umjetničku vrijednost.
Prema najavama iz Ministarstva kulture RH, revizija bi trebala biti gotova do kraja 2017. godine, kad će javnost moći saznati koji su spomenici NOB-a, nastali nakon Drugog svjetskog rata i u poraću, sve do sredine 80-ih, vrijedna povijesna baština za koju država zakonski mora skrbiti, a devastirane objekte obnoviti i staviti u prijašnji izgled. To bi u neku ruku bio korak, tvrde stručnjaci, napose neki povjesničari, ne samo prema očuvanju takvog antifašističkog nasljeđa nego i korak prema njegovu stavljanju u funkciju buduće veće i komercijalno isplativije turističke ponude, što ne bi bila hrvatska specijalnost jer takav pristup ostavštini rata, komunizma i socijalzma imaju i mnoge druge zemlje poput Rusije, Mađarske, Ukrajine...
U tom kontekstu naravno da se postavljaju mnoga pitanja. Jedno od njih je i zašto RH nema svoj nekakav “jurski park komunizma”, poput onoga primjerice u Mađarskoj, gdje su na lokaciji na rubu Budimpešte izložene skulpture bivšeg režima, i to čak 42 spomenika.
POPUT NLO-a
Jedno od pitanja svakako je i ideološka pozadina takve spomeničke baštine. Neprijeporno je, naime, kako golema većina spomenika koji veličaju NOB, partizanske heroje, Tita i partiju, bez obzira na to što su neki od njih umjetnička autorska djela (Vojina Bakića, Dušana Džamonje i dr.), nose više ili manje upadljiv ideološki pečat vremena u kojemu je nastala, a nerijetko su i napadni socrealistički kičeraj koji naružuje i sam prostor u kojemu takvi spomenici opstoje, doimajući se (uz časne izuzetke) danas poput divovskih kamenih i metalnih aliena ili NLO-a iz mračne prošlosti. A ta prošlost, što god tko o njoj mislio, nije baš bilo doba “meda i mlijeka”, nego vrijeme totalitarističke komunističke vladavine, ideologije kojoj su i spomenici bili tipizirani odiozni artefakti s jasno izraženom režimskom ulogom.
Uzimajući pak sve u obzir, temeljno je pitanje što s takvim ostatcima prošlosti u Hrvatskoj, ne ulazeći u njihovo postojanje i u državama u okruženju, Srbiji, Sloveniji, BiH... (u SFRJ je podignuto oko 15.000 spomenika posvećenih NOB-u!)? Treba li nam u javnom prostoru uopće takvo nasljeđe? Ili ćemo ih, u nekom trenutku, početi sve rušiti kao što se to sad događa na jugu SAD-a, gdje se spomenici Konfederacije prekonoći izmještaju i sele tko zna gdje i kamo. Doduše, u Hrvatskoj su ranih 90-ih mnogi od NOB spomenika srušeni, neki teško devastirani, a od ukupno 6000 neki još “ponosno” stoje na mjestima gdje su postavljeni prije više od pola stoljeća. Cinici će reći kako će takvih spomeničkih “rugoba” biti sve dok je živih SUBNOR-ovaca i NOB-ovaca. Naravno, i živih antifašista, odnosno neprijepornog antifašističkog konteksta hrvatske prošlosti, što je također važan faktor o kojemu ovisi daljna sudbina NOB spomenika.
“ZABAVNI” PARK
Konačno, treba li nam javna rasprava o tom pitanju, ili smo i za to zakasnili kao što smo zakasnili s lustracijom, primjerice. Trebamo li oko tog pitanja naći neko razumno rješenje, objektivno sagledavši kontekst prošlosti i sadašnjosti, pa u tom slučaju ostaviti u javnom prostoru samo neka vrijedna, reprezentativna djela, poput nespornog spomenika žrtvama NDH genocida u Jasenovcu, kao i spomenik ruskoj Crvenoj armiji u Batini, koji ima međunarodno značenje. Dakako, za fanove Josipa Broza neupitno je da se njegov kip i rodna kuća u Kumrovcu moraju i dalje očuvati, jer Titovi fanovi nikad ne umiru. Ako, dakle, iz opravdanih razloga uvažimo povijesno značenje nekih od spomenika o kojima je riječ, moguće rješenje je da se većinu preostalih koji doista više nikome ne trebaju, koji su socrealistički kič, djela bez veće umjetničke vrijednosti, ali s napadnom totalitarnom simbolikom, izmjesti (a neke i sruši, zašto ne) i preseli u muzeje i skladišta. Doduše, s obzirom na veličinu, neke je jednostavno nemoguće maknuti iz prostora gdje su postavljeni, što je također velik problem. One koji se pak mogu izmjestiti, možda bi ih se moglo postaviti u neki “zabavni” park, kako su tom problemu lukavo doskočili susjedi Mađari, na što se nitko više ne buni.
Bilo kako god, o toj temi svoje su rekli naši sugovornici, a mi uz njihova mišljenja donosimo i popis NOB spomenika u nekoliko gradova naše županije. Uz dodatni popis i spomenika Domovinskom ratu, što je također intriganta tema, izravno nevezana uz NOB spomenike, ali i te kako znakovita, jer upućuje na činjenicu da ih je u odnosu na 6000 “herojskih” partizanskih, u Hrvatskoj danas ipak daleko manje. Pritom se možemo s pravom pitati i zašto u RH službeno ne postoji status heroj Domovinskog rata, a time onda i takvi spomenici. Zašto je svemu tome tako, odgovor se možda skriva i u kontekstu i u podtekstu, odnosno u maglovitoj razdjelnici koja je u Hrvatskoj još na snazi kad su radi o prošlosti i sadašnjosti.
Piše: Darko JERKOVIĆ
Između 1945. i 1990. u Hrvatskoj je sagrađeno 6000 spomenika, bista, skulptura i spomen-ploča posvećenih događajima i osobama vezanima uz NOB...
731 spomenik i 2233 spomen- obilježja uništeno je ili oštećeno između 1990. i 2000., a do 2012. obnovljeno je oko 400 antifašističkih obilježja...
NIKICA BARIĆ Devastacija spomenika nije “izmišljena” 1990-ih
Nakon nemira u Charlottesvilleu (Virginia), na jugu SAD-a je aktualno rušenje spomenika Konfederaciji i njezinim vođama iz Građanskog rata. Premda je kontekst različit, mogu li se ipak povući neke paralele s Hrvatskom, kad su spomenici NOB-a u pitanju?
- Teško se mogu vući paralele. Povijest, društveni razvoj, svjetonazori - sve je to sasvim drukčije u Sjedinjenim Državama nego u nas. Svakako, SAD je imao i robovlasništvo, a dijelom i rasnu segregaciju sve do prije nekoliko desetljeća. No, istovremeno je bio utočište mnogima sa svih strana svijeta koji su upravo u Sjedinjenim Državama tražili, pa i našli bolju egzistenciju. Uostalom, treba se podsjetiti da SAD u kontinuitetu države i demokratskog sustava postoji više od 200 godina. Zanimljivo je da je, u svezi s neredima u Charlottesvilleu, predsjednik Trump podsjetio da je i George Washington, jedan od utemeljitelja i prvi predsjednik Sjedinjenih Država, također bio robovlasnik, postavivši pitanje bi li se i njega trebalo odreći.
Kako komentirate činjenicu da je u Hrvatskoj još uvijek puno više spomenika partizanskim herojima nego spomenika Domovinskom ratu i njegovim herojima?
- Ne mislim da trebamo slijediti komunističku praksu postavljanja spomenika. Pri obilježavanju Domovinskog rata treba imati dobru mjeru. Dakle, ti spomenici moraju biti primjereni u umjetničkom, estetskom i širem društvenom smislu. Bolje je ne postaviti spomenik nego da on bude neskladan, kičast. Isto tako, mislim da se i vrijeme promijenilo. Možda su impozantni spomenici ostavljali veći dojam na ljude u nekim prošlim vremenima. Danas ih više impresionira nečiji “tweet” ili nešto što je postalo “viralno” i “ultimativno”.
Mnogi od spomenika NOB-u, ako nisu srušeni, onda su devastirani i danas su ruglo u okruženje gdje su smješteni. Što s njima učiniti?
- Još 1987., dakle nekoliko godina prije raspada Jugoslavije i rata, arhitekt Bogdan Bogdanović (projektirao jasenovački Kameni cvijet, a 1990-ih se odselio iz Srbije kao protivnik Slobodana Miloševića) predviđao je da većina spomenika NOB-a u Jugoslaviji neće doživjeti 2000. godinu. Dio će se raspasti, dio će biti uklonjen jer će ljudi “rušiti rugla i čudovišta”, dio će - iako estetski bezvrijedni - nekako preživjeti, a samo će malobrojni moći biti smatrani djelima trajnije umjetničke vrijednosti. No čak i tim, vrijednim spomenicima, upozorio je Bogdanović, trajnost može osigurati samo neki novi legitimitet, novo estetsko i filozofsko uporište. Dakle, Bogdanović je - pesimistično - ipak dobro uočio stvari koje nekima u Hrvatskoj ni nakon svega što se dogodilo nisu jasne.
Da su hrvatske vlasti 1990. krenule ukloniti sve ili većinu spomenika i obilježja “Narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji”, onda bi to bio samo još jedan “dokaz” da je riječ o “ustašama”, kako je tada tvrdio Beograd. Dakle, spomenici su ostali, a onda - u sklopu ratnih događaja 1991. i poslije - mnogi su krenuli u njihovo uništavanje. Očito su u tim spomenicima vidjeli simbole nečega protiv čega su se borili - protiv Jugoslavije, protiv petokrake, protiv komunizma. No, devastacija spomenika nije “izmišljena” 1990-ih. Sami komunisti, koji su podizali svoje spomenike, prije toga su uklonili bana Jelačića s glavnom zagrebačkog trga (jer je bio “reakcionar”), a sa splitske rive maknuli Bajamontijevu fontanu jer je bila “fašistička”. To su samo neki primjeri komunističke prakse koja je u brisanju i rušenja “nepodobnog” bila vrlo sustavna.
Kad to sve uzmemo u obzir, gdje je danas spomenicima NOB-a zapravo mjesto? Treba li neke umjetničke vrijedne ostaviti tamo gdje su i danaas ili...? Što s Jasenovcem?
- Smatram da bi se većina spomenika i obilježja s ideologiziranim komunističkim porukama mogla premjestiti u muzeje. Šteta što neki nisu odneseni, pa bi izbjegli uništavanje. Dakle, nešto slično kao muzej spomenika iz komunizma koji postoji u blizini Budimpešte. No, o tome ne postoji konsenzus i sigurno neke naše sredine i ne žele uklanjanje takvih simbola, a druge su ih već - na različite načine - uklonile. Dakle, teško mi je dati neki sveobuhvatni “recept”. Spomen-područje Jasenovac je nešto drugo i ono mora postojati - i kao spomenik i kao ustanova - kao obilježje žrtvama NDH.
Osvrnimo se na kraju malo i na odličja za ratne zasluge. Budući da ga službeno nemamo, trebamo li uvesti odličje “Heroj Domovinskog rata”, uz sva druga (ima ih 29) odlikovanja u RH
- Mene naziv “Heroj Domovinskog rata” podsjeća na “narodne heroje”, pa mislim da bi neki drugi naziv bio primjereniji. Ponavljam, kao i kada je riječ o spomenicima, obilježavanje Domovinskog rata - upravo zbog njegove važnosti za Hrvatsku - u svakom segmentu mora biti svestrano dobro promišljeno.(D.J.)
Dr. sc. Nikica Barić, povjesničar, Hrvatski institut za povijest u Zagrebu
HRVOJE KLASIĆ
Opasno je imati dvostruka mjerila kada je u pitanju prošlost
Vidimo da se u južnim državama SAD-a počinju rušiti, odnosno odstranjivati spomenici Konfederaciji i njezinim herojima (generalima Leeju, Jacksonu...). Možemo li iz toga izvući neku pouku i mi u Hrvatskoj, premda je kontekst naravno različit (ili baš i nije toliki)?
- Možda bi se prije moglo reći da bi Amerikanci mogli izvući “pouke” iz hrvatskog slučaja. Naime, u nas se već 27 godina sustavno obračunava s prošlošću, bilo revizionističkim pristupom vrijednostima i narativima, bilo fizičkim uklanjanjem spomenika, imena ulica, itd. Od približno šest tisuća spomenika podignutih u spomen na antifašističku borbu tijekom Drugog svjetskog rata na području Hrvatske, više od polovine ih je uništeno u samo godinu-dvije (1991-1992.). Spomenici i u američkom i u hrvatskom slučaju su podsjetnik na jedno vrijeme, i zadatak je društva, a posebno povjesničara, da se to vrijeme objasni i kontekstualizira, a ne da svatko prema potrebi izvlači iz prošlosti ono što mu iz raznih “patriotskih”, političkih ili vjerskih razloga u današnjem trenutku odgovara.
FORMA I SADRŽAJ
Kad smo kod spomenika, u RH ih je još uvijek mnogo više partizanskim herojima, NOB borcima i NOB-u općenito, u odnosu na spomenike Domovinskom ratu i herojima Domovinskog rata. Kako to komentirate?
- Još jednom ću ponoviti ono što uvijek pokušavam naglasiti. Potpuno je pogrešno i štetno antagonizirati antifašističku borbu hrvatskih partizana i branitelja iz Domovinskog rata. Hrvatske partizanke i partizani su isto tako hrvatski branitelji kao i oni 50 godina poslije. I jedni i drugi su uzeli oružje u ruke kako bi se obranili od okupatora, zločina i zločinaca, i donijeli svojoj zemlji mir i slobodu. To naravno ne znači da u toj borbi nisu učinjene i brojne pogreške, pa i zločini. Ali nažalost ni jedan rat u povijesti ne može se pojednostaviti na odnos zločinac - žrtva, jer su često žrtve postajali zločinci, a zločinci žrtve.
Činjenica da unatoč masovnom i organiziranom uništavanju spomenika posvećenih partizanskoj borbi oni i dalje prevladavaju u odnosu na one posvećene Domovinskom ratu govori o odnosu dva društva - jugoslavenskog i hrvatskog - prema svojoj prošlosti. Ovom nerazmjeru u komemoriranju pa i slavljenju prošlosti mogli bi dodati i podatke o broju snimljenih filmova, napisanih knjiga, znanstvenih radova, ali i usporediti odnos prema praznicima, ličnostima, itd. Naravno, u jednopartijskom sustavu bilo je mnogo lakše nametnuti narativ i način sjećanja na prošlost. Ali upravo svi nedostaci nedemokratskog društva, uz postojeće prakse onih demokratskih i njihov način suočavanja s prošlošću trebali su nam poslužiti kao primjer. Nažalost, u većini slučajeva to se nije dogodilo. Umjesto multiperspektivnog i kritičkog pogleda na prošlost, pa i obilježavanja događaja iz prošlosti, najčešće se nastavilo s praksom koju smo imali do 1991. godine. Samo s drugim ideološkim predznakom.
Što se tiče NOB-a i partizanskih spomenika, što s njima? Golema većina njih su socrealistički kič - kvaziumjetnost s jakim pečatom totalitarne ideologije. Trebamo li ih uopće sačuvati? Tu je i golem broj ulica i trgova koji još nose NOB nazive, uključujući i Titove biste, ulice i trgove...
- Je li nešto kič, pa i socrealistički, mislim da nije presudno pri odlučivanju treba li nešto sačuvati ili ukloniti. Uostalom, činjenica što su neki spomenici proglašeni umjetničkim remek-djelima nije bila dovoljna garancija da će preživjeti napad barbara (npr. slučaj Bakićeva Spomenika pobjedi naroda Slavonije u Kamenskoj). Većina bolnica, vrtića, škola, muzeja, domova kulture koji su podignuti od 1945. do 1991. s arhitektonskog stajališta vjerojatno su bez velike vrijednosti, a mnogi bi vjerojatno ulazili i u kategoriju socrealističkog kiča. Ali, u njihovu kao i spomeničkom slučaju, puno važniji od forme je sadržaj koji predstavljaju. Ako u nekom selu na Baniji ili Dalmaciji postoje socrealistički spomenici na kojima su imena ljudi poginulih ili ubijenih tijekom rata od strane fašista, nacista, ustaša ili četnika, mislim da je taj sadržaj mnogo važniji od toga kako spomenik izgleda.
Što se tiče imena ulica, tu je 1990-ih učinjena velika pogreška. S jedne strane na čelo države dolazi partizan, početak partizanske borbe počinje se slaviti kao državni praznik, partizanska borba ulazi u Ustav, a s druge strane partizani gube svoje ulice, a počinju ih dobivati doglavnici NDH i potpisnici rasnih zakona. Nitko mi još nije dao jasno objašnjenje zašto su ulice izgubili mladi hrabri ljudi koji su poginuli prije završetka rata i koji samim time ne mogu nikako biti odgovorni za sve ono što se događalo kod Bleiburga, na Golom otoku i drugdje.
ULOGA SUSTAVA
Koje zapravo spomenike podignute iz vremena nakon završetka Drugog svjetskog rata i kasnije u poraću treba ukloniti iz javnog prostora, s obzirom na totalitarnu simboliku, a koje eventualno ostaviti, obnoviti, kao ipak vrijedna djela? Može li se reći da je spomenik u Jasenovcu neupitan, kao i spomenik Crvenoj armiji u Batini, između ostalih?
- Vrlo je opasno uspostaviti dvostruka mjerila kada je u pitanju prošlost. Jer, zašto bi samo vremenska distanca bila dovoljna da se zaborave stavovi pojedinaca koji danas imaju spomenike ili ulice. Mislite li da bi ijedan kršćanin iz 4. stoljeća bio sretan da čuje da njihov progonitelj Dioklecijan ima ulicu, spomenik ili da se po njemu zovu kafići u današnjem Splitu? Uostalom, zašto bi se obitelj nekog ubijenog nakon Bleiburga ili mučenog na Golom otoku složila da jedan Titov partizan, general JNA, visokopozicionirani član Komunističke partije upravo iz tog vremena ima trg ili recimo zračnu luku sa svojim imenom. Jesu li i Dioklecijan i Franjo Tuđman bili aktivni sudionici “totalitarnih” sustava? Naravno da jesu! Ali to nije jedino što određuje njihovu ulogu u prošlosti. Kao što ni posjedovanje osobnih robova nije jedino što određuje povijesnu ulogu Georgea Washingtona ili bombardiranje Dresdena jedino što određuje Winstona Churchilla.
Što se tiče spomenika u Jasenovcu, pa i Crvenoj armiji u Batini, više nije problem hoće li ih netko srušiti. Problem je pitanje što oni danas uopće predstavljaju u hrvatskom društvu. Je li riječ o masi građevnog materijala ili o mjestima sjećanja na događaje koji nam moraju ostati vječna uspomena i upozorenje.(D.J.)
Dr. sc. Hrvoje Klasić, povjesničar, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu