Sjedinjene Američke Države podijeljene su oko spomeničke baštine koja obilježava Konfederaciju i Građanski rat, a sad, nakon događaja u Virginiji, mnogi spomenici se ruše ili izmještaju iz javnog prostora. Neki iz toga povlače i paralele sa stanjem NOB spomenika u Hrvatskoj?

- Paralele se uvijek mogu povući, no s obzirom na različit povijesni kontekst one mogu biti i vrlo nezahvalne. Zanimljivo je ipak primijetiti kako oni koji kod nas komentiraju i pozdravljaju uklanjanje spomenika na jugu SAD-a, pozdravljaju i drže neupitnim reviziju povijesnih događaja i procesa koji bi se u hrvatskom slučaju mogli smatrati davnom prošlosti i o kojima nitko više i ne razmišlja. Takvi se istodobno grčevito bore protiv revizije njihove interpretacije događaja i procesa iz Drugoga svjetskoga rata koji su razmjerno nedavno, nakon sloma komunističkoga sustava godine 1990., svedeni isključivo na antifašističku borbu. U toj redukciji prošle stvarnosti je ono što je do tada bilo općepoznato kao Narodnooslobodilački rat i socijalistička revolucija pod vodstvom Tita i Partije “oslobođeno” svojega komunističkog sadržaja i karaktera te je javnosti podvaljeno kao djevičanski čista borba dobra protiv tame i zla. Kao što pogled na borbu Sjevera i Juga od 1861. do 1865. ne može biti ideologizirani i krajnje pojednostavljeni crno-bijeli pristup prema kojemu je to bila borba između apsolutnog zla i svjetla, tako ni pogled na događaje i procese u hrvatskom društvu tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću ne može biti pogled koji nalikuje direktivama političkih komesara iz 1945. te koji niječe demokratske standarde ozbiljnih hrvatskih historiografskih dostignuća.

U odnosu na spomenike NOB-u, u Hrvatskoj je daleko manje spomenika Domovinskom ratu i herojima Domovinskog rata. Kako to komentirate?

- To nije ništa neobično. U gotovo pola stoljeća komunističke vlasti postojalo je svojevrsno natjecanje u slavljenju onoga što je u javnosti bilo poznato kao borba pod vodstvom Tita i Partije, u što se uklapalo i njegovanje kulta ličnosti “Ljubičice bijele”, pa su posljedak takvoga natjecanja i tisuće spomen-obilježja. Nije bilo sredine u kojoj partijski rukovodioci ne bi pod krinkom volje naroda dali podići neko spomen-obilježje kako bi se u očima istaknutih drugova na položajima istaknuli oni i njihova sredina. Od toga svakako treba odvojiti također brojna spomen-obilježja žrtvama rata, koja su istodobno i iskaz odavanja pijeteta poginulima među kojima su bile brojne civilne žrtve. Na mnogima od njih uklesani su doduše ideologizirani natpisi i simboli koji danas svakako nisu prihvatljivi, a neki sadrže i brojeve žrtava koji su odraz manipulacija sa žrtvama rata. Takva spomen-obilježja svakako zaslužuju opstanak, ali i uklanjanje totalitarne simbolike i ideologiziranih tekstova.

Činjenica je da su mnogi od spomenika posvećenih NOB-u s jakim pečatom totalitarne ideologije. Trebamo li ih uopće sačuvati, gdje im je zapravo mjesto?

- Tu se nameće pitanje vrednovanja simboličkog sadržaja tih spomen-obilježja i naziva, a njihova umjetnička vrijednost je zapravo u drugom planu. Spomen-obilježja i nazivi su u prvom redu simboli, a tek onda i umjetnička djela, pa na njih tako treba i gledati. Kriterij umjetničke vrijednosti u tim slučajevima svakako je relevantan za muzeje i galerije, no ne i za javna spomen-obilježja. Kada bismo se vodili kriterijem umjetničke vrijednosti, onda bi Varaždinci i dalje gledali Augustinčićeva brončanog Viteškog kralja Aleksandra I. Ujedinitelja, Dubrovčani bi svakodnevno na vratima od Pila prolazili pokraj Meštrovićeva reljefa kralju Petru I. Oslobodiocu, a možda bi i saborski zastupnici gledali na veliko platno Omera Mujadžića s likom Poglavnika. Ne treba zaboraviti ni na Augustinčićevu bistu Poglavnika, niti na mnoga druga slična djela istaknutih hrvatskih umjetnika. Ako postoje, takva djela svakako treba sačuvati u muzejima i galerijama, no njihovo postavljanje na javne površine učinilo bi ih prvenstveno simbolima, a ne umjetničkim djelima.

Koji spomenici ipak zaslužuju respekt, odnosno koji su više od ideologije, a usto su i vrijedna umjetnička djela, kako ih razlikovati?

- Svakako treba napraviti razliku između spomen-obilježja koja su podignuta s prvenstvenom svrhom održavanja sjećanja i iskazivanja pijeteta žrtvama rata, posebice civilnim žrtvama, koje uz svojevrsno “čišćenje” od ideologije i neprihvatljive simbolike treba svakako zadržati i prema njima se primjereno odnositi. Spomenik u Jasenovcu svakako je neupitan, i može se reći da bismo bili puno sretniji kada bi i ostali spomenici koji komemoriraju žrtve rata bili po simbolici koju predstavljaju slični tome spomeniku. No, znatan dio spomen-obilježja posvećen je prvenstveno veličanju Partije i njezinih djela te održavanju kulta ličnosti Josipa Broza Tita, što u suvremenom hrvatskom društvu svakako nije prihvatljivo. Takva obilježja bi svakako trebalo ukloniti iz javnih prostora te ih “preseliti” u muzeje i druge odgovarajuće ustanove. Može se razumjeti da su u kontekstu sloma komunističkoga sustava u Hrvatskoj i velikosrpske agresije koju je predvodila komunistička JNA, mnoga spomen-obilježja, koja su afirmirala ideje i nosila simboliku pod kojom je u razaranju hrvatskih mjesta nastupala ta vojska, uklonjena ili uništena. Ima slučajeva i da su takva obilježja bila žrtvom agresorskih granata koje su razarale hrvatske gradove. Iako u drugim postkomunističkim zemljama nije po slomu komunističkoga sustava došlo do rata, ipak nema primjera da takvi spomenici ne bi u njima u većoj ili manjoj mjeri bili uništavani ili uklonjeni. Na masovno uklanjanje ili uništavanje podsjećaju i mnogi komunistički spomenici sklonjeni u budimpeštanski Memento park, u kojemu su kao muzeju na otvorenom koji priča priču o jednom totalitarnom režimu danas dostupni pogledima posjetitelja. Tamo se nalazi i golemi lik sovjetskoga vojnika s razvijenom zastavom koji je nekada činio dio spomeničkog kompleksa sa skulpturom slobode na budimpeštanskoj Citadelli. Kompleks sagrađen 1947. kao spomenik sovjetskim vojnicima koji su zauzeli Budimpeštu prerađen je nakon sloma komunističkoga sustava u spomenik svima onima koji su pali za slobodu, a brončani crvenoarmejac uklonjen je iz njegova podnožja. Takva praksa upućuje na ono što bi trebalo raditi sa sličnim spomen-obilježjima u Hrvatskoj, iako ona koja su prvenstveno izgrađena u svrhu veličanja Partije i njezine ideologije teško da mogu na bilo koji način biti pretvorena u nešto drugo te je smještaj u muzeje svakako najprikladniji i civiliziran način postupka s njima. Spomenik u Batini jedinstvena je pojava u Hrvatskoj. Iako kao stotine monumentalnih spomenika razasutih diljem istočne Europe nije tek kičasto socrealističko djelo sovjetskih vojnih inženjera “ukrašeno” trofejnim tenkovima i topovima, ipak se ne mogu odbaciti mnoge paralele koje ga s njima povezuju. Kao kosturnica poginulih sovjetskih vojnika i partizana koji su pali u znamenitoj bitki taj monumentalni spomenik koji iskazuje pijetet prema poginulima i održava sjećanje na taj značajan povijesni događaj svakako treba zadržati, no s obzirom na simboliku koju nosi teško je i zamisliti da bi mogao opstati u obliku u kojemu je podignut nakon Drugoga svjetskog rata.(D.J.)

Dr. sc. Mario Jareb, povjesničar, Hrvatski institut za povijest u Zagrebu