Prije nego što se dotaknemo NOB spomenika u Hrvatskoj, kratak osvrt na ono što se događa u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje se, kako vidimo, iz javnog prostora uklanjaju spomenici Konfederaciji i njezinim herojima (generalima Leeju, Jacksonu...). Kad bismo povukli paralele s RH, što bismo mogli zaključiti?

- Budući da se fenomen suvremenog ikonoklazma uglavnom ne veže uz predodžbu o uređenim državama Zapada, već se kao prve asocijacije na taj pojam javljaju slike porušenih i dislociranih spomenika u bivšim socijalističkim zemljama, trenutna situacija u SAD-u na dramatičan način progovara o duboko ukorijenjenim kontradikcijama liberalnih demokracija, čiji eklatantan primjer predstavlja upravo recentno “razotkrivanje” činjenice da SAD-a u vlastitom dvorištu ne skriva samo prikrivene simbole rasizma nego tolerira i neonacističke skupove. Ako je američku situaciju uopće potrebno dovoditi u vezu s politikama pamćenja u Hrvatskoj, moguće je jedino upozoriti na dugoročne posljedice procesa normalizacije ustaške simbolike u javnom prostoru. Fašistička ideologija, implicirana tom simbolikom, jedina je na ovim prostorima u 20. stoljeću otvoreno zagovarala i zakonski provodila rasističku politiku. Stoga je važno naglasiti da bi svaki pokušaj da se rušenje spomenika Konfederaciji u SAD-u površnim analogijama dovede u vezu s uništavanjem spomenika NOB-u u Hrvatskoj značio svjesno poništavanje antifašističkog - ako hoćete i antirasističkog - predznaka tih spomenika.

Vratimo se ipak u Hrvatsku. Kako komentirate činjenicu da je u RH još uvijek daleko više spomenika partizanskim herojima (premda su mnogi srušeni, devastirani...), NOB borcima i NOB-u općenito, u odnosu na spomenike Domovinskom ratu i herojima Domovinskog rata?

- Očiti razlog tome je što su strahote razaranja i stradanja u Drugom svjetskom ratu i Domovinskom ratu nemjerljive. Navedimo samo rijetko spominjani podatak da je Jugoslavija bila četvrta zemlja u Europi po broju stradalih civila i treća po ukupnom broju stradalih vojnih žrtava! Jasno je stoga da je i potreba za podizanjem spomenika nakon II. svjetskog rata kod nas (na žalost!) bila znatno veća nego nakon ratova devedesetih. Izgleda da je potrebno nanovo isticati notornu činjenicu da je velika većina spomenika NOB-a posvećena poginulim ili ubijenim stanovnicima Hrvatske, kao i na činjenicu da je većina spomenika uništenih 1990-ih nosila imena naših sugrađana koji su se nastoji oduprijeti nametnutom fašističkom poretku ili civila koji su, poput Srba, Roma ili Židova, bili ubijeni isključivo radi svoje etničke ili rasne pripadnosti. Iako su manjim brojem spomenika obilježavane značajne lokacije i događaji koji su ležali u pozadini efikasne organizacije antifašističkog otpora (primjerice lokacije zbjegova civila i tajnih partizanskih bolnica, mjesta sastanaka organizatora pokreta ili tajne lokacije ilegalnih tiskara), većina spomenika koji su podizani neposredno po završetku rata - od kraja 1940-ih do početka 60-ih godina - postala su važna mjesta kolektivnog pijeteta lokalnih zajednica. Činjenica da se potreba za njihovim podizanjem ukazala u gotovo svakom mjestu u Hrvatskoj govori prvenstveno o razmjerima stradanja tijekom Drugog svjetskog rata, ali i o raširenosti antifašističke borbe kakvom bi se većina europskih zemalja itekako ponosila.

Po mnogima velik dio njih su socrealistički kič - umjetnost s jakim pečatom totalitarne ideologije. Što Vi kao povjesničarka umjetnosti mislite o tom problemu i kako ga riješiti? Je li uopće moguća reafirmacija i reaktualizacija tih spomenika?

- U znanstvenoj aparaturi povijesti umjetnosti, kakvom bi se struka trebala koristiti pri valorizaciji memorijalne baštine, nepoznati su termini poput “socrealističkog kiča” ili “totalitarnih ideologija” (sic!). Upotrebom takvih ili srodnih termina lako bismo došli na sklizak teren kada je riječ o valorizaciji nekih drugih segmenata kulturne baštine poput sakralne umjetnosti, koji su taj status zadobili upravo u razdoblju socijalizma. Kriteriji valorizacije i zaštite trebali bi se temeljiti na primjeni rezultata suvremenih domaćih i inozemnih znanstvenih istraživanja, temeljenih na znanstveno relevantnim i provjerljivim izvorima. Međutim, mnoge važne povijesnoumjetničke teme - poput, primjerice, fenomena socijalističkog realizma u hrvatskoj likovnoj umjetnosti - tek čekaju da budu sustavno istražene. Valorizacija memorijalne baštine osobito je osjetljiv, složen i odgovoran konzervatorski zadatak budući da je riječ o živoj baštini, podložnoj ideološkim implikacijama i permanentno otvorenoj upisivanju novih značenja. Zahvaljujući svojoj medijacijskoj ulozi u procesu transfera i održavanja društvenog sjećanja, cjelovita bi valorizacija memorijalne baštine - pomalo nalik suvremenim umjetničkim praksama - morala podrazumijevati dijaloški i kritičko-analitički pristup koji bi uključivao stalnu aplikaciju novih teorijski spoznaja, ali prvenstveno komplementaran timski rad konzervatora, povjesničara, povjesničara umjetnosti, sociologa, politologa, kulturalnih antropologa i dr.

Važno je primijetiti da odnos prema spomenicima NOB-a znatno varira od regije do regije, pri čemu brojne zajednice u Hrvatskoj nikada i nisu napustile, već samo zapustile ili utišale njegovanje antifašističkih tradicija. Riječ je, međutim, o iznimno složenom sociološkom fenomenu, a procesi koji su dovodili do očuvanja ili odbacivanja antifašističkog nasljeđa uvelike su ovisili o ratnim iskustvima lokalnih zajednica i pojedinaca u Drugom svjetskom ratu i tijekom devedesetih, ali i o etničkoj i klasnoj strukturi stanovništva. Iako je velik broj spomenika uništen, čini se da interes za antifašističko nasljeđe posljednjih godina raste i kod mlađe generacije, i to dobrim dijelom zahvaljujući sve agresivnijoj retorici ekstremne desnice. Moglo bi se reći da se reaktivacija kolektivnog pamćenja javlja kao nusprodukt kontinuirane reanimacije ideoloških sukoba iz prošlosti. Spomenici NOB-a se na taj način spontano reaktualiziraju i (re)politiziraju, ali se posredovanjem interneta i nezavisnih medija javlja veći broj suprotstavljenih narativa i pogleda na recentnu prošlost. Dokle god se oni u javnosti percipiraju kao relevantni politički i ideološki označitelji, njihova je estetska dimenzija u drugom planu, no on nije nimalo zanemariv. Niz domaćih spomeničkih realizacija intrigirao je međunarodnu stručnu javnost još od vremena njihova nastanka. O spomenicima Dušana Džamonje, Zdenka Kolacija i Bogdana Bogdanovića pisalo se već pedesetih godina u prestižnim međunarodnim časopisima, a umjetnicima i arhitektima priređivale izložbe, monografije i dodjeljivale prestižne europske nagrade. Danas smo svjedoci da spomenici s područja bivše Jugoslavije privlače ne samo struku nego i entuzijaste iz cijelog svijeta. Trenutno je u pripremi velika izložba u njujorškoj MOMA-i, čiji kustosi pokazuju izniman interes upravo za memorijalnu produkciju iz razdoblja socijalizma. Na žalost, tek je manji dio iznimnih spomeničkih rješenja poznat široj javnosti, a velik broj je uništen ili prepušten propadanju.

Koliko je zapravo u Hrvatskoj uništeno spomenika nastalih u razdoblju socijalističke Jugoslavije, postoje li neki relevantni podatci?

- Procjene su da je u Hrvatskoj do kraja 1980-ih evidentirano oko 6000 spomenika i spomen-obilježja, u što ubrajamo i spomen-ploče, biste, autentične lokacije i sl. Na području cijele bivše Jugoslavije bilo ih je, prema nekim izvorima, oko 30.000. Prema popisu koji je SABH izradio 2000., u Hrvatskoj je uništeno ili teško oštećeno više od 3000 spomenika i spomen-obilježja, dakle, više od polovine ukupnog spomeničkog fonda. Taj je broj zasigurno i veći, budući da su se devastacije nastavile događati i nakon 2000. godine. Osim toga, svojim sam višegodišnjim terenskim istraživanjem došla do saznanja da u taj popis nisu bili uključeni svi uništeni spomenici, osobito s područja Like i Sjeverne Dalmacije.

U drugim republikama situacija znatno varira. U Sloveniji gotovo da nije bilo uništenja, spomenici su uredno evidentirani, njegovani, a velik ih je broj i pod zaštitom; neki, poput autentičnog kompleksa partizanske bolnice Franja, uvršteni su u popis Europske baštine; u Srbiji i Makedoniji spomenici su u velikoj mjeri zapušteni, no nije bilo masovnog rušenja, kao što je to bio slučaj u Hrvatskoj gdje su spomenici bili rušeni sistemski, a u nekim je dijelovima Hrvatske to ciljano provodila vojska. Za miniranje Bakićeva spomenika u Kamenskoj, međutim, nikada nitko nije odgovarao pred sudom, iako postoje sačuvane fotografije i videosnimke. Sličan je slučaj i s nizom drugih primjera. Spomenici u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine te, primjerice, na Kosovu također su stradali u velikoj mjeri. To je, dakle, uvelike ovisilo o političkim i ratnim događanjima tijekom ratova 1990-ih godina, kao i o strukturi stanovništva u pojedinim regijama ili gradovima.

Uništenja su provođena na različite načine: od sustavnog uklanjanja svih spomenika i spomen-ploča u gradu, kao što je to bio slučaj u Osijeku, preko ciljanog miniranja većih spomenika (od kojih neka, poput spomenika u Podgori, srećom, nisu uspjela), do uklanjanja spomenika iz centra na periferne lokacije, poput Kršinićeva spomenika u Sisku koji je prebačen u šumu Brezovica da bi tijekom godina zbog vrijednosti bronce bio ukraden. Sličan je slučaj bio i u Koprivnici. Ti su transferi spomenika često vrlo problematični. Danas postoji niz lokacija u Hrvatskoj gdje imamo situaciju da su iznad kosturnica, na mjestu uništenog spomenika NOB-u, podignuti drugi spomenici koji komemoriraju žrtve nekih drugih ratova. Brojni spomenici uništeni su i zbog neodržavanja, ili su im dodavani novi elementi, mijenjane ploče i simboli. Sve se to mahom odvijalo - a odvija se i danas - izvan zakona, bez evidencije i stručnog nadzora.

Treba li spomenike podignute iz vremena nakon završetka Drugog svjetskog rata i kasnije u poraću ukloniti iz javnog prostora, s obzirom na totalitarnu simboliku, a koje eventualno ostaviti, kao ipak vrijedna djela?

- Ne samo da se ne bi smjeli uklanjati već je krajnji čas da se, shodno suvremenim principima zaštite kulturne baštine, izradi cjelovita strategija njihove valorizacije, sanacije, obnove i pravne zaštite. Kriteriji zaštite nikako se ne smiju temeljiti isključivo na estetskim ili formalno-stilskim kriterijima, ne samo stoga što je takav pristup valorizaciji zastario nego i zbog nemogućnosti primjene spomenutih kriterija na niz specifičnih parametara koji odlikuju objekte memorijalnog karaktera. Isti kriteriji bi, dakako, trebali vrijediti i za memorijalnu baštinu ostalih povijesnih razdoblja.

Spomenici posvećeni stradanju u Drugom svjetskom ratu, osobito oni posvećeni stradanju civila i oružanih snaga koje su se borile na strani Savezničkih sila, u većini zapadnoeuropskih zemalja zaštićeni su zakonom, a njihovo se fizičko oštećenje, pa čak i relativizacija utvrđenih povijesnih činjenica vezanih uz takva mjesta sjećanja, oštro sankcionira. Pokušaji da se spomenici antifašističkog predznaka u bivšim socijalističkim zemljama, zbog svog ideološkog predznaka koji je bio uvjetovan povijesnim okolnostima razvoja revolucionarnog antifašizma, izdvoje pod kategorijom “totalitarnog” nasljeđa nisu samo stručno neutemeljeni već i politički i ideološki iznimno problematični. Valja pritom napomenuti da se takva nastojanja ionako uglavnom odnose na monumentalne spomenike posvećene komunističkim vođama (primjerice Staljinu), koji su dijelom bili doživljavani kao simboli represije ili hladnoratovske politike SSSR-a. U Hrvatskoj takvih spomenika nije bilo, a relativno rijetki spomenici u javnom prostoru posvećeni Titu i drugim političkim figurama socijalističkog razdoblja uglavnom su se vezali uz njihove međunarodno priznate zasluge u internacionalnoj antifašističkoj koaliciji.(D.J.)

Dr. sc. Sanja Horvatinčić, povjesničarka umjetnosti iz Zagreba.