Vezani članci
TEMA TJEDNA: FENOMEN POLITIČKE KOREKTNOSTI (I.)
USPOREDNI INTERVJU
USPOREDNI INTERVJU
U odnosu na vrijeme objavljivanja vašeg rada “Smrt mentalne tiranije” iz 2010. i današnju situaciju, što se u pogledu političke korektnosti promijenilo?
- Politička korektnost javila se kao progresivna ideja prema kojoj se diskriminacija i nasilje nad rasnim, rodnim, etničkim, vjerskim i seksualnim manjinama može ublažiti ako javno osudimo onu vrstu govora kojom se ponižava te manjine ili, na kraju, ponižava i pripadnike većinskih skupina. No, pokazalo se da ta ideja ima Janusovo lice te da može skliznuti u svoju suprotnost i biti zloupotrijebljena za ograničavanje slobode govora i sužavanje prostora za važne političke i društvene rasprave. Jedna strana lica je emancipacijska, a druga opresivna. Posljednji primjeri ove druge strane lica su uspješne kampanje studenata sa sveučilišta Berkeley da se spriječi gostujuća predavanja političkog provokatora Miloa Yiannopoulosa i, nekoliko mjeseci nakon toga, konzervativne političke autorice Ann Coulter. Studenti Berkeleya, jednog od najprogresivnijih sveučilišta u SAD-u, odlučili su da transformacija sveučilišta u “sigurne zone” prožete apsolutnom političkom korektnošću treba imati prioritet nad idealom slobode govora i sveučilišta kao mjesta kritičkog propitivanja uvriježenih ideja.
GOVOR MRŽNJE
Zašto je politička korektnost rođena u Sjedinjenim Američkim Državama? Politička korektnost i govor mržnje, gdje su tu granice?
- Ovdje je važno napraviti razliku između političke korektnosti i drugih oblika onoga što nazivamo “ekstremnim govorom”, poput govora mržnje ili negiranja holokausta. U slučaju političke korektnosti govorimo o transformaciji političke kulture - izrazima i tvrdnjama koje smatramo prihvatljivima ili neprihvatljivima u javnom govoru, ali koje država ne bi trebala zakonski regulirati. U slučaju govora mržnje stvar je puno ozbiljnija jer se radi o govoru koji podriva temeljne vrijednosti demokratskoga poretka i koji za cilj ima zastrašivanje dijela građana. Zbog toga zakonsko ograničavanje takvog govora može biti opravdano. Također, povijesno gledano, postoji važna razlika: ideja političke korektnosti uzima maha u SAD-u 70-ih godina prošloga stoljeća kao reakcija novih društvenih pokreta na upotrebu rasističkih, seksističkih, homofobnih i antisemitskih izraza u javnom diskursu, dok zakonodavstvo koje regulira govor mržnje i negiranje ili umanjivanje užasa genocida ima izvor u Nirnberškom procesu i priznanju činjenice da je u Trećem Reichu zastrašujuća rasistička i antisemitska propaganda pripremila teren provedbi “konačnog rješenja”. Ključnu ulogu ovdje je odigrao koncept borbene demokracije koji je razvio pravni teoretičar Karl Loewenstein i koji, nakon Drugog svjetskog rata, u velikoj mjeri definira ustavni poredak zapadne Njemačke. Prema konceptu borbene demokracije, liberalno-demokratski poredci mogu i trebaju kroz svoje zakonodavstvo ograničiti ono djelovanje građana - govor mržnje, organiziranje neonacističkih stranaka, negiranje holokausta - koje dovodi u pitanje temeljne vrijednosti demokratske zajednice i opstanak ustavnog poretka. Odjek tog koncepta možemo pronaći i u čl. 6 i čl. 39 hrvatskog Ustava te u čl. 325 Kaznenoga zakona Republike Hrvatske.
Demokratske države na različite način određuju koja vrsta javnog govora ugrožava temeljne vrijednosti i treba biti podložna zakonskoj regulaciji, pa tako, primjerice, u Velikoj Britaniji nije zakonski regulirano negiranje ili umanjivanje razmjera genocida kao što je to slučaj u većini drugih europskih zemalja. No, SAD je jedina liberalno-demokratska država koja zakonski ne ograničava govor mržnje te daje apsolutni primat slobodi govora pojedinca osim u slučajevima kada je riječ o izravnoj prijetnji. Ne treba nas stoga čuditi da su mjesto rođenja političke korektnosti upravo Sjedinjene Američke Države. Tamo gdje država odbija regulirati čak i najekstremnije iskaze mržnje u javnom govoru, drugi akteri - sveučilišta, poslodavci, mediji - uzimaju na sebe sankcioniranje onoga što smatraju neprihvatljivim govorom kroz interna pravila. Takve sankcije, koje mogu uključivati gubitak radnog mjesta, društveni ostracizam, zabrane javnih predavanja i nastupa ili gubitak prava studiranja na sveučilištu, često su dramatičnije nego posljedice zakonskog progona od strane države u zemljama EU-a. Brojni zagovornici ideje političke korektnosti zaboravili su upozorenje velikog engleskog filozofa Johna Stuarta Milla da društvo može biti jednako, pa čak i više opresivno od države u ograničavanju slobode pojedinaca.
Mjesto gdje ove jasne granice blijede je internet, na kojem forumi, društvene mreže i komentari na mrežnim stranicama, u velikoj mjeri zbog anonimnosti koji ovaj način komunikacije pruža korisnicima, vrve različitim oblicima ekstremnog govora. U tom svjetlu treba razumjeti i nedavno donošenje kodeksa za suzbijanje govora mržnje na internetu što je inicirala Europska komisija i čije su potpisnice četiri velike platforme za društvene medije.
Kerumovi istupi, ali istupi nekih drugih aktera u političkom životu RH, primjeri su nekorektnog javnog govora. Kako to komentirate?
- U slučajevima koje spominjete riječ je manje o pitanju političke korektnosti, a više o elementarnoj pristojnosti koja nalaže da fizički ne prijetite i ne psujete svoje političke protivnike. No, zasigurno smo u Hrvatskoj izloženi eroziji demokratskih standarda javne komunikacije. Upravo zbog toga važno je jasnije odrediti koja vrsta javnog govora treba biti zakonski sankcionirana, koja ne zaslužuje zakonsku sankciju, ali zaslužuje javnu osudu, a koja zaslužuje biti izložena podsmijehu. Smatram da bi zakonom trebalo regulirati samo najekstremnije slučajeve - pozive na nasilje, zagovaranje ili pozivanje na diskriminaciju, negiranje genocida - dok su javna osuda ili ismijavanje možda bolji lijek za necivilizirane i primitivne izjave političara i drugih javnih osoba.
SLOBODA GOVORA
Kako komentirate javni govor Donalda Trumpa, njegovu političku nekorektnost?
- Važan dio Trumpova programa da učini “Ameriku ponovo velikom” je i razračunavanje s kulturom političke korektnosti. Ideja, koja je posebno uvjerljiva konzervativnijim biračima, je da su progresivne i liberalne struje u SAD-u žrtvovale jednu od temeljnih vrijednosti američke demokracije - slobodu govora - na oltaru političke korektnosti i time ugrozile upravo ono što Ameriku čini velikom. Ta je ideja, povijesno gledano, upitna s obzirom na to da su upravo progresivne i liberalne snage te koje su, od sredine 20. stoljeća, inzistirale na slobodi govori kao na temeljnoj ustavnoj vrijednosti u odgovoru na razdoblje mekartizma i progona aktivista za građanska prava crnaca. No, snaga te ideje leži u činjenici da se, u slučajevima poput ranije spomenutog slučaja na sveučilištu Berkeley, politička korektnost pretvorila u karikaturu, a samim time i u laku metu političkih napada. Način na koji politička korektnost prožima američku političku kulturu možda najbolje ilustrira slučaj komičarke Kathy Griffin, koja se fotografirala s odrezanom glavom lutke Donalda Trumpa. Predsjednik Trump je s pravom ocijenio taj čin kao krajnje neukusan, ali nije stao u obranu slobode govora nad političkom korektnošću kada je Griffin zbog svoje nepromišljenosti izgubila posao na CNN-u i kada su joj otkazani nastupi. U odgovoru na vaše pitanje politička korektnost će, zbog Trumpa, biti više u fokusu medija i političkih debata, ali s obzirom na njezonu važnost u kulturnom ratu, ona neće odumrijeti.(D.J.)
Dr. sc. Enes Kulenović izvanredni je profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu
GABRIJELA KIŠIČEK
ULIČNI STIL POKAZUJE NEMOĆ, A NE NEČIJU SNAGU
Kako ocjenjujete kulturu komunikacije vezanu uz protekle lokalne izbore? Naslušali smo se doista svega i svačega...
- Retorika je u predizbornim kampanjama uvijek nešto oštrija, međutim, u Hrvatskoj je kultura komunikacije vrlo često ispod razine civiliziranosti. Dio našeg retoričkog folklora jest iznošenje optužbi na račun oponenata, i to vrlo često na osobnoj razini, a bez valjanih argumenata. Jedni druge optužuju za lopovluk, nesposobnost, nestručnost. I tu ne bi bilo ništa sporno da se iznesu bar dva-tri argumenta kojima se to potvrđuje. A takvo što vrlo često izostaje. Jer se to “zna”, jer “građani su toga svjesni”... Općenito, predizbornu kampanju obilježili su populizmi, servirale su se prazne fraze, davala nerealna obećanja i diskreditirali se protivnici. Najbolji primjer populističke retorike jest Milan Bandić, ali i članovi Mosta nisu daleko. Dapače, oni su čak preuzeli primat u nizanju floskula i agresivnom napadanju političkih suparnika.
Općenito uzevši, kakva je kultura komunikacije u Hrvatskoj danas, politička, ali i šira, u drugim segmentima društva?
- Mislim da se u Hrvatskoj općenito premalo pozornosti poklanja kulturi komunikacije i govorničkoj edukaciji, pogotovo u političkom diskursu. Dovoljno je samo slušati rasprave u Saboru pa da se čovjek posrami zbog onih koji nas predstavljaju. Jer kultura komunikacije govori o kulturi čovjeka općenito, a kultura političkih rasprava dobra je slika kulture jednoga društva. Imajući to na umu, nemamo na što biti ponosni. I ono što je najvažnije, a primjećujemo da postoje političari koji toga nisu svjesni: treba razlikovati javni od privatnoga govora. U tome je najveće pogreške činio Zoran Milanović. Slušajući ga, često smo se pitali je li on svjestan da su kamere uključene. Izbor riječi, figura, općenito stil govora, mora biti drukčiji nego u neformalnom razgovoru s prijateljima. Pogrešno se vjeruje da će taj, “ulični” stil komunikacije pokazati nečiju snagu i samouvjerenost.
Vezano uz prethodno pitanje - barata se i političkom (ne)korektnošću i govorom mržnje. Kako to komentirate?
- Govorni bonton je važan, svakako da jest. Međutim, on nam ne smije vezivati ruke da kažemo što mislimo. Pa čak i da pokažemo oštrinu i odlučnost. Pri tome je najvažnije da za svoje riječi (kritike!) imamo argumente. Politička korektnost je važna, ali ni u tom smislu ne treba pretjerivati. Mislim i da je u Hrvatskoj učestalo, a pogrešno korištenje termina “govor mržnje”. Nije svaka kritika pojedinih “osjetljivih” skupina društva govor mržnje. U takvim slučajevima, u javnoj komunikaciji, treba biti oprezan, izbjegavati generalizacije, a za svaku izgovorenu kritiku imati argumente. A sam izbor riječi ne znači da smo ograničeni jer na raspolaganju imamo mnoštvo načina kako izreći istu stvar. Razlika između educiranog i needuciranog govornika bit će vidljiva upravo u tom segmentu.
Zaključno - koliko smo kao društvo u javnom govoru komunikacijski snošljivi, uljuđeni, transparentni, ili sve to nismo u mjeri kakva je (ili nije) na Zapadu?
- Skloni smo često vjerovati da je na Zapadu sve bolje, da se “takvo što događa samo u Hrvatskoj”, ali to nije točno. Svjedoci smo, najblaže rečeno, problematične retorike Donalda Trumpa (i prije i nakon izbora u SAD-u). Znamo da u britanskom parlamentu rasprave mogu biti i te kako žestoke, a predizborne kampanje u mnogim europskim državama i te kako “prljave”. Ipak, ono što Hrvatsku čini drukčijom jest nedostatak tradicije “govorničkog obrazovanja”, “kritičkog mišljenja”, jer smo živjeli u društvu u kojem se kultura javnoga govora nije njegovala. Dok na Zapadu neke retoričke “devijacije” budu iznimke koje privlače pozornost, u nas su uobičajene. Andrej Plenković je svojim komunikacijskim stilom privukao pozornost jer je uglađen, smiren, bez pretjerane agresivnosti, elokventan i fluentan političar. U nas je takva komunikacija iznimka. A trebala bi biti pravilo. Jednako kao što bi trebalo biti pravilo da političar prije dolaska na javnu scenu bude govornički obrazovan i uvježban. Ali tko zna, možda će 21. stoljeće donijeti u Hrvatsku promjene i u tom, komunikacijskom smislu. (D.J.)
Dr. sc. Gabrijela Kišiček sveučilišna je profesorica s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, autorica knjige Retorika i društvo
NENAD PISKAČ
POD BATINOM SMO POLITIČKE KOREKTNOSTI
Hoćete li u nas biti politički korektni, ne ćete reći “sretan Božić”, već “sretni blagdani”. Izbjegavat ćete termin “velikosrpska agresija” i reći ćete “oružani sukob zaraćenih strana”.
Ustanak četnika korektno je prereći u “antifašistički ustanak naroda i narodnosti”. Invazija na Europu je “migrantski val”. Zagovornici komunističkoga totalitarizma su “antifašisti”. Korektno je reći - “pravo na izbor žene” umjesto ubojstvo nerođenih. Za postizbornu izdaju korektno je reći kako je postignuta “politička stabilnost”.
Politička korektnost suvremena je podobnost iz starih totalitarnih režima. Politički korektan nije kreten, već podobnik režima, režimlija. Pegla političke korektnosti zamijenila je u nas “vaspitnu palicu”. Riječ je o novogovoru, koji relativizira istinu i promovira upakiranu laž. Policajci duha najprije postaju policajcima jezika. Poduži je indeks zabranjenih riječi i fraza sustava političke korektnosti. U nas je izrazito politički nekorektno, primjerice, biti spreman za dom, što znači da politička korektnost negativno utječe i na nacionalnu sigurnost.
Politička korektnost nije utemeljena na znanosti, istini, pravdi i objektivnom svijetu. Ona je ideološki sklop. Shvatili mi nju kao novi bonton prema kojemu treba izbjegavati termine koji, navodno, nekoga vrijeđaju, ili ju pak shvatili kao nametanje ideologije uz pomoć novogovora, cenzure i sužavanje slobode govora. Sektaše političke korektnosti, kojih je u nas krcat vladajući režim, karakterizira netolerancija prema neistomišljenicima. Politički korektni izdanci nekorektne etiketiraju, demoniziraju ili ignoriraju do nepostojanja ne bi li ih izbacili iz javnoga diskursa i stvorili prostor totalne političke korektnosti.
Ako vas prokažu kao politički nekorektnoga, imate šansu postati “katoliban”, “homofob”, “ognjištar”, “seksist”, “populist”, “fašist” ili “revizionist”. Poslije etiketiranja (npr. “homofob godine”) nerijetko slijedi šaka u glavu (slučaj D. Pajičića u Vukovaru, R. Ćavar u Zagrebu), neugodnost na poslu, politička marginalizacija, medijska sotonizacija i tako dalje. Opasno je biti politički nekorektan. Ali je časno. Služiti političkoj korektnosti ili zdravoj pameti pitanje je osobnoga izbora, savjesti, pa i odgovornosti. Politkorektne krasi visoki stupanj netolerantnosti. Umjetni svijet političke korektnosti zamjena je za utopiju besklasnoga društva, tzv. komunizma. Politkorektni zamijenili su revolucionare i društvenopolitičke radnike.
Kad politička korektnost pusti korijenje u medij, dobijemo zgoljni agitprop, protezu partijske sekcije koju je utemeljio Josip Broz godine 1937. godine. Medij pod utjecajem političke korektnosti nekritički brani navodno “ugrožene” skupine, proizvodi podobnost i pristanak, te onemogućuje pluralitet mišljenja. Ali i preskače povijesne činjenice. Hrvatski leksikografski zavod nedavno je objavio Enciklopediju Hrvatskoga zagorja. U njoj je naveden niz osoba iz razdoblja komunizma, u većini natuknica nije navedeno njihovo članstvo u Komunističkoj partiji/Savezu komunista. Istodobno u Enciklopediji nema natuknice “Stepinac, Alojzije”. A nema ni istaknutih osoba iz razdoblja Domovinskoga rata (npr. Stjepan Adanić, ratni gradonačelnik Varaždina, ili zagorski branitelji Vukovara). Batina političke korektnosti u Hrvata ide do samozatiranja. Nasuprot tomu politička korektnost određene skupine proglašava ugroženima. Kult politički korektne ugroženosti najočitiji je na primjeru “veštački” izgrađivane srpske ugroženosti hrvatskom državom, čije je raskrinkavanje ponovo politički nekorektno. Kao i u Jugi. .(D.J.)
Nenad Piskač hrvatski je publicist, putopisac, esejist i pjesnik