Vezani članci
TEMA TJEDNA: FENOMEN POLITIČKE KOREKTNOSTI (II.)
USPOREDNI INTERVJU
USPOREDNI INTERVJU
Živimo u vremenima političke korektnosti i to nas ubija, kao društvo izgubili smo smisao za humor. Tim je riječima slavni Clint Eastwood, za boravka na ovogodišnjeg filmskom festivalu u Cannesu, na duhovit način prokometirao fenomen koji se iz Sjedinjenih Država proširio i na Europsku uniju.
Stari holivudski konzervativac zna o čemu govori, bez obzira na to što je glasovao za Donalda Trumpa, premda nije objasnio misli li da je i Trump manje ili više smiješan od njegova prethodnika Obame. Kako god bilo, kontroverzni pojam “politička korektnost” ima svoje korijene u vremenima podalje od ovodobnog “obamizma” (prošlog) i “trumpizma” (sadašnjeg), iako ni Obama, kad je politička korektnost u pitanju, nije bio baš reprezentativni primjer, no tek je s Trumpom politička korektnost, kad je SAD u pitanju, doživjela (i još doživljava) teške udarce.
ANTIĆEVA DEFINICIJA
Što se, pak, same definicije “političke korektnosti” tiče, pogledate li u kojekakve leksikone, “pedije” ili stručne studije, u većini njih stoji uobičajeno objašnjenje kako je politička korektnost (politička pravilnost, politička ispravnost), engleski political correctness, izraz koji predstavlja izbjegavanje gesta, ponašanja ili uporabu riječi koje se mogu protumačiti kao vrijeđanje ili omalovažanje određene društvene skupine ili manjine. Izraz može imati i pogrdno značenje koje opisuje nastojanje da se kroz novogovor ostatku društva nametne određena ideologija ili uvede cenzura i ograniči sloboda govora. Međutim, koliko god te definicije bile informativne, ali suhoparne, dublje analize forme i sadržaja političke korektnosti postale su kontroverzne kao i sama sintagma, koja je u medijskom prostoru nerijetko poprimala i svoju ironijsku, trivijaliziranu i populističku razinu, posebno izraženu u medijskom tretmanu, odnosno medijskoj komunikaciji, svakodnevnom javnom govoru i javnom govoru povezanom sa suprotstavljenim mišljenjima u političkoj areni, naročito kad se radilo o izbornim kampanjama, gdje se nerijetko politička korektnost preobražavala u političku nekorektnost.
Uzimajući sve u obzir, možda je najbolje političku korektnost opisao Ljubomir Antić, hrvatski povjesničar, publicist i političar, koji je komentirajući temu u Vijencu Matice hrvatske, napisao kako “svatko misli da zna što je politička korektnost, ali nitko nije siguran jer oni koji je zagovaraju izbjegavaju dati njezino točno značenje”. Ova duhovita Antićeva primjedba navodi na zaključak kako se, kad je pojam politička korektnost u pitanju, od “šume ne vidi drveće”.
Evo još nekih dijelova iz vrhunskog Antićeva komentara: “(...) moglo bi se reći da se s političkom korektnošću događa isto što i s drugim ideološkim tvorbama: zamagljuju se kako bi se u njih moglo utrpati ono što vam u određenom trenutku odgovara! Politička korektnost nije, dakle, od onih pojmova koji se s vremenom istroše ili isprazne od svog izvornog sadržaja - ona zapravo nikad nije ni bila jasno određena.
Prema nekima izvore političke korektnosti treba tražiti 'u ranim fazama Lenjinove revolucionarne aktivnosti pa dalje preko Maoa, Nove ljevice, feminizma, postmodernizma i napokon multikulturalizma'. U sklopu posljednjega, prve su je revitalizirale lezbijke u feminističkom pokretu kasnih 70-ih i početkom 80-ih godina, da bi se konačno etablirala u Clintonovoj eri 90-ih. Ono pak oko čega se svi slažu jest da se aktualna politička korektnost oblikovala na američkim sveučilištima, gdje su se donosili svojevrsni kodeksi govora, odnosno što i kako se smije govoriti ili ne govoriti. Iz 'akademskih gulaga' ona se uskoro prelijeva po cijeloj Americi, da bi se na valu globalizacije (amerikanizacije) vrlo brzo, kao i drugi dobro dizajnirani američki proizvodi, proširila cijelim Zapadom.
Kako je kontroverzna, politička korektnost različito se definira. Prema jednima ona se svodi na zahtjev da se izbjegavaju riječi i geste koje se mogu shvatiti kao vrijeđanje ili omalovažavanje nepovlaštenih društvenih skupina, dok je drugi opisuju kao nastojanje da se preko novogovora ostatku društva nametne nečija ideologija, odnosno uvede cenzura i ograniči sloboda govora. Zastupnici druge definicije potkrepljuju je primjerima kojima se služe zagovornici političke korektnosti, dok oni - ne ograđujući se od tih primjera - tvrde da se tom metodom samo žele ocrniti njihova dobra nastojanja. A takvih primjera, uzoraka, doista je napretek. Stoga ću ovdje navesti samo neke koji se pokušavaju implementirati u crkve, a u svrhu ravnopravnosti spolova i rasne jednakosti. Tako bi trebalo nekorektne Oca, Sina i Duha Svetoga zamijeniti korektnima 'Stvoritelj, Otkupitelj i Branitelj' ili još bolje 'Otac, Sin i Duh Sveti, Jedan Bog, Majka svih nas'. Umjesto Sin čovječji korektnije bi bilo da stoji 'Biće ljudsko', a popularnu američku pjesmu 'Bog naših otaca' trebalo bi prevesti u 'Bog svih vjekova'. Ne znam koliko o tome vode računa oni koji rade na novom prijevodu Biblije na hrvatski. U svakom slučaju, kada dođu do Ps 51,9, bilo bi politički korektno da '... operi me, i bit ću bjelji od snijega' prevedu na '... operi me odmah!'
Šalim se? Da, ako je šala snimanje filma u kojem je kamerman slijep, tonac gluh, a akcijski heroji osobe s motoričkim problemima i u kolicima! A to se dogodilo. I to ne u Americi, nego u Hrvatskoj! Nakon što je predsjednik prve svjetske sile prisiljen (!) javno se ispričati zbog komplimenta prijateljici (misli se na Baracka Obamu, nap. D. J.), s političkom korektnošću nema šale. Ili ipak malo pretjerujem? Ta nije li naš premijer 'komplimentirao' Špičkovini, pa nikomu ništa.” (Antić je, pišući svoj komentar u vrijeme Milanovića, mislio na njega kao premijera, nap. D. J.).
HRVATSKA SPECIFIČNOST
Lucidnim primjedbama pokojnog Ljubomira Antića doista se nema što dodati niti oduzeti. Osim upozoriti kako je lako u Antićevom tekstu prepoznati ne samo prošli nego i sadašnji trenutak političke korektnosti, kao poveznice koliko s Trumpom, toliko i s političkom arenom u Hrvatskoj. Nakon svega iznesenoga, svest ćemo zaključak na aktualni domaći teren. Predizborni, izborni i postizborni. A tu se doista moglo čuti svega i svačega. Drugim riječima, materijala za hrvatski prilog širenja pojma politička korektnost nije manjkalo. I izborna (lokalna) kampanja pokazala je kako smo u RH umjesto uljuđene, političke korektnosti, prije svega one komunikacijske, pozitivnog predznaka (zapravo kulture neslaganja), imali zapravo degeneriranu političku nekorektnost, u kojoj nije prednjačio samo Kerum napadajući i vrijeđajući Oparu nego i neki mostovci, doduše ipak nešto pristojnijim vokabularom. Problem je u tome (ne samo kod Keruma nego i drugih ostrašćenih politički nekorektnih aktera), što se njihova “kultura neslaganja” umjesto na argumente svodi na nesposobnost suvisle artikulacije vlastitih ideja, pa onda umjesto uljuđenog sučeljavanja mišljenja imamo salve nesuvislih istupa, omaložavanja, nekoretkosti i nesnošljivosti prema političkom protivniku. Uopćeno bi se onda doista moglo zaključiti, na temelju svega viđenog i čuvenog, da je u Hrvatskoj ironija političke korektnosti u tome što je ona sama gotovo (čast iznimkama) politički nekorektna, odnosno da se politička korektnost u nas posve krivo percipira i shvaća. Pritom se golema količina iskazane hipokrizije, odnosno licemjerstva, teško može povezati s demokratskim pravom na slobodu govora, više se radi o zazivanju totalitarizma koji ne trpi tuđe, nego samo svoje mišljenje, svoje dogmatske stavove, uključujući i one u najprimitivnijoj formi javnoga govora i komunikacije.
I na kraju, budimo malo cinični. Dojam je, naime, da se u Hrvatskoj teško navikavamo na uljuđenu komunikaciju i da nam zapravo “godi” nekorektnost svake, pa i političke vrste, po sistemu - što gore to bolje. Utješno je pak da Kerum ne može biti baš svatko, a nažalost ni Plenković, bar što se kulture komunikacije tiče.
Piše: Darko JERKOVIĆ
TOMISLAV SUNIĆ:
Verbalni delikt ili govor mržnje
- Američki glavni mediji prije dvadesetak godina lansirali su nejasne, zvučne izraze, ali i svojevrsne jezične barbarizme, poput “zločina mržnje” (hate crime) i “govora mržnje” (hate speech), koji se u europskim zemljama još nisu posve udomaćili. U hrvatskom jeziku ti izrazi već postoje, premda je upitno što tim uvoznim izrazima njihovi korisnici žele kazati. Primjerice, izraz “verbalni delikt” - nešto kao “jezično kazneno djelo” - koji se prilično rabio u pravosuđu komunističke Jugoslavije, možda bi najviše odgovarao novom pojmu koji se vezuje uz izraz “govor mržnje”. U svakom slučaju, izrazi kao što su “govor mržnje”, “fašist”, “neonacist”, “antisemit” i slični idealni su ne samo da označe političke stavove pojedinca nego i da se medijski, ali i politički ušutkaju politički protivnici.
TAMNIJA STRANA
Istina dolazi u dva oblika: politički korektnom i činjenično korektnom
Iz opsežnog elaborata “What is Political Correctness?”, koji su preveli i prenijeli neki hrvatski mediji (katoliksdnakace.blogspot.com, primjerice), izdvajamo neke zanimljive dijelove. Tako Paul Weyrich zapisuje:
Danas, ako kažete “pogrešnu stvar”, nailazite na pravne i političke probleme, možete izgubiti svoj posao ili vas mogu izbaciti s fakulteta. Određene teme su zabranjene. Ne možete tražiti istinu o nekim stvarima. Ako to pokušate, odmah će reći da ste 'seksist', 'homofob', 'neosjetljiv', 'zadrt'.
Kao jednu od definicija navodi se sljedeće: Politička korektnost je ideologija koja svrstava određenu skupinu ljudi među žrtve koje je potrebno braniti od kritika i zbog koje zagovaratelji smatraju da ne treba tolerirati nikakve neistomišljenike.
I još malo “pametovanja”: U naopakom politički korektnom svijetu istina dolazi u dva oblika: politički korektnom i činjenično korektnom... Političari, slavne osobe i javni mediji proglašavaju političku korektnost točnom čak i kada je pogrešna, a činjenično korektna istina se javno osuđuje kao pogrešna čak i ako je točna... Činjenično korektne istine imaju taj nedostatak što za njih ne morate pokazati kako su netočne, morate samo pokazati kako su politički nekorektne... Za moderni um, suočen s novim skupom opcija o nekom teškom pitanju, prva reakcija nije pronaći ispravan odgovor, nego "politički korektan".(Priredio: D.J.)
LINO VELJAK
Trend barbarizacije javnog govora
Kako fenomen “političke korektnosti” tumači filozofska struka, možemo li nešto u tom smislu povezati, kad je o tom pojmu riječ, s filozofskim promišljanjima?
- Politička korektnost pripada među vrline kojima ljudsko djelovanje teži ili bi trebalo težiti. Za razliku od klasičnih vrlina, ona je novoga postanja. Ali i za nju vrijedi ono što vrijedi za klasične vrline: stvar je u mjeri. Kao što vrlina štedljivosti može, primjenjuje li se bez mjere, prerasti u škrtost, a vrlina darežljivosti u rasipnost, tako i politička korektnost može prerasti u karikaturu. Smisao je te korektnosti u izbjegavanju uvredljivog i diskriminatornog govora, govora kojim se ponižava nečije ljudsko dostojanstvo, kojim se potiču mržnja, nasilje, priziva nadmoć neke skupine nad drugima (“mi” smo - što god to “mi” bili, bolji i vredniji od “njih” ili “vas” - tko god ili što god to “oni” bili) ili obezvrjeđuje izvjesna skupina (definirana na temelju nacionalne, rodne, vjerske, regionalne, rasne ili neke druge pripadnosti ili pak na temelju svjetonazornog ili kakvog drugog opredjeljenja).
U javnom govoru ne bi smjelo biti mjesta normalizaciji govora mržnje, diskriminacije, promicanja rasizma, neonacizma i sličnih ubilačkih ideja i stavova.
Koliko se “politička korektnost” izopačila posljednjih godina? Moramo oprezno birati riječi da nekog ne uvrijedimo, ali i birati riječi kad se diskutira o nekoj temi, pa se stječe dojam da smo u nekakvom “mentalnolm kavezu”... Kako to komentirate?
- Primjenjuje li se štedljivost bez osjećaja za mjeru, ona prerasta u škrtost; jednako tako, primjenjuje li se politički korektan govor kruto formalistički, on može prerasti čak u nekorektnost. Primjerice, ako se politički nekorektan (jer je uvredljiv) termin crnac zamijeni korektnim terminom Afrikanac (ili Afroamerikanac, ili osoba afričkog podrijetla), a istodobno taj politički korektan govornik tvrdi kako su Afrikanci u moralnom ili intelektualnom pogledu manje vrijedna ljudska bića, doći ćemo do rezultata - ako neka takva tvrdnja postane široko prihvaćenom - da će se taj politički korektan termin izlizati i zadobiti vrijednost prvobitnoga napuštenoga negativnim vrednovanjem obilježenoga nekorektnog termina. Ili, slučajevi cenzuriranja Čiča Tomine kolibe ili Mletačkog trgovca - umjesto da se, posebno kad se takva djela koriste kao školska lektira - zvjezdicom uz nekorektne termine poput crnje ili čifuta uputi na povijesni kontekst u kojem su se njihovi autori koristili takvim - danas neprihvatljivim - izrazima, te da se upozori kako Shakeaspeare nije bio nikakav antisemit, kao što bi to bio slučaj s nekim današnjim govornikom ili piscem koji bi bez zadrške koristio takve izraze. A neću komentirati licemjerje - vidljivo, nažalost, i u ozbiljnom tisku - da se pojedini uvredljivi ili prostački izrazi koriste sa zvjezdicom, čime se zapravo legalizira i normalizira vulgarnost.
Postoji li politička korektnost u Hrvatskoj danas, ili imamo više političke nekorektnosti?
- Hrvatska je, dakako, dio svijeta, te ne može biti izuzeta od utjecaja svjetskih trendova. Uz ostalo, imamo i našu vlastitu povijest brutalnosti i brutalnog govora, da o povijesti i oživljavanju primitivizma čak i ne govorim. U zemlji u kojoj znatan dio stanovništva redovito i s užitkom konzumira najgore TV smeće (namjerno koristim ovaj politički nekorektan izraz, kao što ne smatram neprihvatljivim da se osobu koja je dokazano stjecala “protupravnu imovinsku korist” na štetu drugih ljudi ili zajednice imenuje lopovom), bilo da je riječ o kakvom reality showu ili pak o opskurnim političkim emisijama, gdje se ponižava ljudsko dostojanstvo i u kojima se promoviraju najgori među nama, realno je očekivati da će brutalnost i primitivizam biti poželjni i privlačni takvim konzumentima. Tu nas ne može odviše utješiti ocjena prema kojoj u tom pogledu Hrvatska nije najgora na svijetu ni u regiji. Uostalom, protagonist jedne takve emisije postao je predsjednikom najmoćnije sile svijeta. No, to nije utješno, nego je uistinu zabrinjavajuće, i to na globalnom planu.
S obzirom na istupe Donalda Trumpa, kakva je sudbina, da tako kažemo, političke korektnosti, javnog govora?
- Sve ovisi o političkoj budućnosti sadašnjeg američkog predsjednika. Doživi li on Nixonovu sudbinu ili, još bolje, sudbinu nekadašnjega tuniškog predsjednika Habiba Burgibe, trend barbarizacije javnog govora ima šanse da bude zaustavljen. U suprotnom... barbarstvo bi moglo postati budućnošću čovječanstva, barbarstvo u riječima, ali i u načinu života.(D.J.)
Dr. sc. Lino Veljak redoviti je profesor Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
DAVOR GJENERO
Bez pristojnosti nema demokratskog razgovora i dogovora
Kako zapravo objasniti pojam “politička korektnost”, njegovo podrijetlo, glavne zagovaratelje, razvoj i sve što taj pojam znači i konotira jučer, danas i sutra, da tako kažem?
- Politička korektnost koncept je koji prati uspostavljanje rasne, nacionalne, spolne ili socijalne ravnopravnosti u suvremenim društvima, i o tom se pojmu počinje intenzivno govoriti u socijalnim znanostima tek u drugoj polovini prošlog stoljeća. Koncept društvene neravnopravnosti uvijek je povezan s uspostavljanjem stereotipa prema određenim socijalnim skupinama, a konceptom političke korektnosti zapravo se pokušava ograničiti uporaba takvih stereotipa u javnom govoru.
Temeljna kontroverza koju vezujemo uz koncept političke korektnosti vezana je uz slobodu izražavanja. Naime, zbog utjecaja koncepta političke korektnosti neke od društvenih tema postaju tabuima, pa se događa da se u ime političke korektnosti obavlja cenzura i sprječava javnost da dozna neke činjenice.
Problem koncepta političke korektnosti upravo je taj sukob između potpune slobode govora i koncepcije ograničavanja izričaja koji bi mogli stigmatizirati neku manjinsku zajednicu ili ranjivu skupinu u društvu.
Stigmatizacija “grešnog jarca” jedna je od temeljnih ideoloških osnova nacizma, a totalitarne ideologije uglavnom su povezane s teorijama zavjere i uvjerenjem kako neke posebne moćne skupine pokušavaju podjarmiti društvenu većinu, a kako su teške društvene okolnosti upravo posljedica djelovanja tih urotničkih skupina. Politička korektnost zato je neprihvatljiva radikalima, kako onima desnim, tako i lijevim, jer tvrde da je ona odraz straha i nesposobnosti vladajućih elita da se suoče s realnim društvenim pogibeljima i suprotstave im se.
Možemo li govoriti o političkoj korektnosti na desnici i ljevici ili ne?
- Iako je inicijalno koncept političke korektnosti deriviran s ljevice, i preuzet iz debate komunista i socijaldemokrata, zauzimanje za političku korektnost važnija je centrističkim, liberalno-demokratskim opcijama negoli lijevima. Liberalni koncept demokracije zasniva se na tome da je ona sustav vladavine većine u kojoj su manjine zaštićene, a politička korektnost izraz je zaštite društvenog položaja ranjivih manjinskih skupina i slabijih u društvu. Suvremena kršćanska demokracija također je izrazito umjerenjačka opcija, pa i ona prihvaća koncept politička korektnosti.
Prema nekim analitičarima fenomen političke korektnosti ne ostaje samo u domeni jezičnih, akademskih i medijskih svađa nego se širi sve više u nove represivne regulative u zakonodavstvu zemalja Europske unije i SAD-a. Kako to komentirate?
- To jest glavna kontroverza koncepta političke korektnosti. Posebno je konfliktno pitanje reguliranja medijskih sloboda. Vrlo je osjetljiva granica između poštovanja načela političke korektnosti i cenzure, ali je isto tako osjetljiva granica između borbe za slobodu javne riječi i zagovaranja urotničkih teorija te stigmatiziranja manjinskih društvenih skupina.
Može li se govoriti i o političkoj korektnosti u bivšoj SFRJ, je li je bilo, i kakvih dosega?
- Koncept političke korektnosti odnosi se na demokratska društva. U Jugoslaviji su, kao i u svim totalitarnim državama, postojale tabu teme o kojima se javno nije smjelo govoriti i postojala su pitanja o kojima mediji nisu smjeli izvještavati. To je jasno ograničavanje slobode, bilo izravno bilo “autocenzurom”, koje proizlazi iz tvrde ili meke moći režima, a ne iz “političke korektnosti”.
Politička korektnost u Hrvatskoj danas, ima li je uopće i kakve? Ako se može suditi prema izbornoj kampanji (Kerum, ali i Most), više je riječ o političkoj nekorektnosti. Kako to komentirate?
- Pred desetak godina, kad sam sudjelovao u jednom projektu izgradnje lokalne zajednice u nekoliko hrvatskih općina koje su bile zahvaćene ratom, fasciniralo me međusobno uljuđeno ponašanje pripadnika triju zajednica koje danas žive na tim prostorima: autohtonog hrvatskog stanovništva koje je bilo prognano prije Oluje, a nakon nje se vratilo, Hrvata iz BiH koji su prognani iz svojih domova, pretežno u “Republici Srpskoj” i useljeni na ove prostore, i Srba povratnika. Ti skromno obrazovani i pretežno siromašni ljudi razvili su nevjerojatan stupanj međusobne tolerancije ili empatije, svjesni da jedni drugima nisu krivci za loš društveni status, i sukladno tomu u svakodnevnoj komunikaciji razvili su za nekog izvana pomalo smiješan “politički korektan” diskurs. Jedni druge ne označuju etnički, nego “metaforama” koje oni lako razumiju, ali koje su takve da nikoga ne bi smjele uvrijediti.
Takva “politička korektnost” osigurava da se na tim područjima ne događaju međunacionalni konflikti, osim u vrijeme ljeta i praznika, kad u te prostore dolaze ljudi koji više ne namjeravaju ondje živjeti, i sa sobom donose diskurs netolerancije kakav rabe u prostorima gdje danas žive. Riječ je o samoniklom fenomenu koji govori o visokom potencijalu političke kulture hrvatskih građana. Nacionalne političke elite ovaj bi fenomen morale njegovati, a ne ugrožavati ga. A ugrožava ga se ispadima kakve čini manjinska politička elita u Hrvatskoj, poput tekstova i naslovnih stranica manjinskog glasila Novosti, ali i onim ispadima što ih čine političari s margina političke arene u Hrvatskoj.
Netko će reći da nema puno razlike Trumpa i Keruma. Oba naime ne mare za političku korektnost? Kakav je zaključak?
- Kad govorio o skali likova, od Trumpa do Keruma, njih prije svega obilježava nedostatak elementarne građanske pristojnosti. A bez pristojnosti nema demokratskog razgovora. Ali tim likovima ne treba davati preveliko značenje, oni su ipak tek epizode u suvremenoj povijesti, epizode koje iznenada počinju, ali isto tako vrlo brzo završavaju.(D.J.)
Davor Gjenero, politolog i nezavisni politički konzultant