Premda je kanonizacija bl. Alojzija Stepinca načelno vjersko pitanje, teško se oteti dojmu de je “slučaj Stepinac” na neki način i političko pitanje. Kako komentirate cijelu situaciju?

- Naravno da proces proglašenja kardinala Alojzija Stepinca svetim, ili njegovu kanonizaciju, treba, u ovom trenutku s posebnom pažnjom, gledati i kao političko pitanje. Zapravo, sve u svezi sa Stepincem uvijek je bilo u uskoj vezi s politikom. Primjerice, početkom 1992., upravo zbog ocjene da ne bi bilo u skladu s “političkim trenutkom”, predsjednik Franjo Tuđman i Sabor Republike Hrvatske nisu pristupili poništenju kaznenog procesa protiv Stepinca, o čemu sam nedavno pisao. Jasno da samo pitanje njegove svetosti, iako o tome odlučuje jedino Papa, zapravo ne bi trebalo biti upitno. S jedne strane, stotine dokumenata, uglavnom dostupnih, nedvosmisleno upućuju na zaključak da je Stepinac pokazao iznimno čovjekoljublje tijekom Drugog svjetskog rata, koje se ponajviše očitovalo u stalnim naporima usmjerenim k spašavanju nevinih ljudi (Hrvata, Srba, Roma, Židova i drugih), a koji su postali metom ustaške i nacističke politike rasnog preustroja Europe. U tom smislu, Stepinac je bio mnogo uporniji i mnogo uspješniji u usporedbi s drugim katoličkim prelatima Europe (primjerice onima iz Francuske ili Slovačke). To mu sada, iako nevoljko, priznaju i dežurni kritičari, koji više javno ne istupaju s platforme apsolutne negacije svega što je radio, nego propitkuju je li mogao učiniti više. Kao da je Stepinac bio na čelu neke respektabilne vojne sile koja je Pavelića mogla prisiliti na popuštanje! Naprotiv, sve upućuje na nesumnjiv zaključak da je u iznimno složenim okolnostima učinio ono što je mogao. Također, potpuno se u aktualnim diskusijama smeće s uma da je Stepinac odavno beatificiran, tj. proglašen blaženim, što je “prvi korak” u proglašenju svetim. Nepojmljivo je da bi se blaženim proglasio čovjek koji je djelovao nasuprot temeljnim postulatima kršćanstva, tj. konceptima oprosta i milosrđa.

U kojoj je mjeri Stepinac, odnosno proces njegove kanonizacije, 'kolateralna žrtva’ odnosa dviju crkava, Pravoslavne i Rimokatoličke?

- Dakle, u aktualnom političkom trenutku treba tražiti odgovor na pitanje zašto kardinal Stepinac još nije proglašen svetim. Prema svemu sudeći, i imajući na umu da je riječ tek o pretpostavci, proces Stepinčeve kanonizacije vjerojatno je postao određenom kolateralnom žrtvom, nazovimo ih za ovu priliku tako, aktualnih svjetovnih napora pape Franje. Jorge Mario Bergoglio, ili prva osoba iz Latinske Amerike na Petrovoj stolici, snažno je orijentiran prema uspostavi što bližih dodira prema pravoslavnim crkvama, u prvom redu Ruskoj i Srpskoj pravoslavnoj Crkvi (SPC). Papa Franjo je nedvosmislen i iskren zagovornik ekumenizma i koncilijantnosti te njegovo djelovanje snažno podsjeća na slične napore koje je činio papa Pavao VI. kada je politikom “istočnog otvaranja” pokušao pronaći nekakav model suživota Katoličke Crkve i komunističkih režima istočne i jugoistočne Europe. Kako nekad, tako i sad - papinu dobru vjeru komunisti su tad iskoristili u propagandne svrhe i, u konačnici, kupili nešto vremena, dok SPC, i dalje ostajući vjeran tendencioznoj kritici svega što je Stepinac činio i tijekom Drugog svjetskog rata i poslije, lukavo i samo naizgled pokazuje želju za uspostavom dijaloga s Katoličkom Crkvom. Unatoč svom pozivanju na dijalog i zajedništvo cjelokupnog kršćanstva, niz dokumenata i javnih istupa pokazuje da čelni ljudi SPC-a ni malo nisu promijenili mišljenje o Stepincu, pa ga i dalje drže za glavnog ideologa ustaške politike nacionalne i rasne isključivosti. Kako se meni čini, SPC neće još dugo moći računati na dobrohotnost pape Franje.

Neki mediji pišu da će papa Franjo odugovlačiti proces kanonizacije. Govori se i da je osnutak mješovitog povjerenstva zakomplicirao situaciju. Kako sve to komentirate?

- Papa Franjo se, dakle, odlučio za oprezan pristup kanonizaciji kardinala Stepinca. O tome svjedoči i odluka o osnutku posebne mješovite hrvatsko-srpske komisije čija je jedina zadaća, nasuprot dosta raširenom mišljenju u javnosti, isključivo jednoznačna. Komisija ima zadatak evaluacije novih i reevalucije do sada rabljenih relevantnih dokumenata te iznijeti stručni sud o Stepinčevu djelovanju tijekom Drugog svjetskog rata. Dakle, komisija nema ovlasti zapravo same kanonizacije. Meni je nemoguće zamisliti da će komisija doći do nekih posebno novih uvida i spoznaja pa se sigurnom okladom može smatrati potvrda i sada postojećeg suda, odnosno o tome da je Stepinac, nehumanom vremenu usprkos, djelovao u skladu s načelima humanosti. Konačno, iz svega bi se moglo zaključiti da će papa Franjo nakon ljeta ove godine, odnosno nakon što komisija zaključi rad i podnese izvještaj, presjeći gordijski čvor i donijeti odluku o proglašenju svetim. Pritom, dopuštam da će se Papa potpuno autonomno odlučiti za “najpogodniji mogući trenutak” donošenja odluke. Takav korak ne samo da bi udovoljio željama i htijenjima vjernika u Hrvatskoj nego bi predstavljao i snažan udarac raširenoj politizaciji Stepinčeva djelovanja.(D.J.)

(Dic. dr. sc. Ivica Miškulin, izvanredni profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu)