Vezani članci
KANONIZACIJA BLAŽENOG ALOJZIJA STEPINCA (II.):
USPORENI INTERVJU
Zašto kardinal bl. Alojzije Stepinac još nije proglašen svetim i kada će, pitanje je koje sve češće postavljaju mnogi hrvatski vjernici. No, čini se kako je to pitanje postalo ne samo vjersko nego i političko.
U očekivanju kanonizacije postupak se sve više usložnjava, a ne manjka ni senzacionalizma, pa je tako Globus nedavno objavio da papa Franjo ipak neće proglasiti Stepinca svetim! Navodno Papa kanonizaciju za svoga pontifikata neće odobriti, nego će odugovlačiti.
- Preuzeo je na sebe dosta riskantan potez, stvari su se jako zaoštrile, i sad - što god odluči, izazvat će vraga. Mislim da je on sve više svjestan toga. Ako procijeni da bi moglo doći do još većih sukoba između dviju crkava, neće se usuditi odlučiti da ili ne. On jest hrabar u mnogočemu, ali ovo bi sad više bila politička nego crkvena hrabrost. Mene bi ugodno iznenadilo kad bi donio odluku - ovakvu ili onakvu. U svakom slučaju, nepredvidljiv je, ima svoj stil - izjavio je jedan od vatikanskih poznavatelja prilika.
Pater Bono Zvonimir Šagi čvrsto je uvjeren u Stepinčevu kanonizaciju - kad-tad, pa makar i u malo udaljenijoj budućnosti, ali je svjestan toga da papa Franjo, nakon što ga komisija upozna sa svojim stajalištima, može sa svojom odlukom otezati “unedogled”.
Bivši veleposlanik RH pri Svetoj Stolici Filip Vučak kaže da je tijekom svog oproštajnog posjeta u listopadu 2015. upoznao papu Franju s reakcijama u Hrvatskoj na zastoj u kanonizaciji kardinala Stepinca, kao i s mogućom zloupotrebom njegove velikodušnosti oko osnutka mješovitog povjerenstva. Pritom ga je upozorio da bi na kraju moglo doći do pogoršanja, a ne do poboljšanja odnosa između katolika i pravoslavnih, pa i između Hrvatske i Srbije, što je Papa upravo osnutkom toga povjerenstva htio izbjeći.
I neki drugi važni izvori daju signale da je malo vjerojatno da bi u neko skoro vrijeme moglo doći do Stepinčeve kanonizacije, a pritom upozoravaju i na činjenicu da rad komisije ne može biti kvalitetno obavljen unutar godinu dana, to prije što će se članovi komisije tek u travnju ove godine suočiti s nekim konkretnim povijesnim dokumentima, vezanim uz Stepinčev slučaj.
No, podsjetimo, kada je papa Ivan Pavao II. u listopadu 1998. ispred pola milijuna vjernika u Mariji Bistrici beatificirao Stepinca, očekivalo se da će relativno uskoro uslijediti i njegovo proglašenje svetim. Iz Vatikana su posljednjih godina stizale najave da je kanonizacija blizu, međutim, čini se kako je papa Franjo odlučio pričekati. Razlog? Navodno ne želi izazvati Srpsku pravoslavnu Crkvu, koja Stepinca smatra suodgovornim za zločine nad Srbima u NDH-u. “Franjo iznad svega želi posjetiti Rusiju, a to neće moći navuče li na sebe bijes pravoslavaca, koji nemaju dobro mišljenje o Stepincu. Zato malo odugovlači s njegovom kanonizacijom, ali mi vjerujemo da nije u pitanju Stepinčevo proglašenje svetim”, smatra utjecajni svećenik blizak Kaptolu.
Inače, za Srbe Stepinac je bio i ostao kontroverzan zbog podrške Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, iako je već 14. svibnja 1941. poslao ustaškom poglavniku Anti Paveliću prosvjedno pismo zbog ubojstva 260 Srba u Glini, a potkraj 1943. godine, dvije i pol godine nakon prvih masovnih likvidacija, održao je propovijed ispred zagrebačke katedrale, u kojoj je konačno osudio zločine u NDH-u. Generalno gledano, za Katoličku Crkvu ovo su dokazi Stepinčeva humanizma i distanciranja od ustaštva, dok će u SPC-u argumenirati kako nadbiskup nije činio gotovo ništa da spriječi pogrome.
PROTIVNIK KOMUNIZMA
Jedan od vodećih stručnjaka za Stepinca je fra Petar Jeleč, profesor povijesti na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu, koji je doktorirao o temi “Katolička Crkva u BiH i NDH”. Premda iznimno kritičan prema ulozi Katoličke Crkve u NDH-u, Jeleč je prije nekoliko godina zauzeo distancu kada je riječ o Stepincu, kojeg je opisao kao gorljivog antikomunista, međutim nipošto i krivca za ustaške zločine: “Povijesno je neodrživa teza da se zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac na isti način borio protiv komunizma i nacifašizma kako se to pokušava revizionistički prikazati u crkvenim publikacijama s hagiografskim tendencijama. Borba nadbiskupa Stepinca protiv komunizma bila je jasna i dosljedna od početka, kroz čitavo vrijeme rata (a i poslije), dok je borba protiv nacizma i fašizma imala svoju evoluciju i nije bila otpočetka tako jasna i nikad tako odlučna kao protiv komunizma. Isto tako je neodrživa teza da je riječ o 'ratnom zločincu', 'najvjernijem suradniku ustaškog režima', kako je to kroz dugi niz godina plasirano u komunističkoj i velikosrpskoj historiografiji i publicistici sve do najnovijeg vremena. Stepinac je na završetku rata bio podvrgnut montiranom procesu i nevino osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu. Milovan Đilas u svojim memoarima napominje kako je Stepinac osuđen ne toliko zbog suradnje s ustaškim režimom tijekom rata, koliko zbog odbijanja suradnje s komunističkom vlašću, odnosno zbog 'njegova opozicionarstva poslije rata'”, napisao je Jeleč.
Međutim, u Srbiji dominira izrazito kritičan stav o Stepinčevoj ulozi u II. svjetskom ratu. Povjesničari tvrde kako su u historiografiji “već dosta dugo dostupni izvori na osnovi kojih je stvorena uglavnom uvjerljiva slika o političkom delovanju nadbiskupa Alojzija Stepinca, iako još mnogi važni arhivski fondovi nisu dostupni istraživačima, prije svega oni iz vatikanskog arhiva, ali i iz britanskih i nekih drugih”. Odmah poslije rata stvorena je izrazito negativna slika oslonjena na sudski proces iz 1946., a danas svjedočimo stvaranju apologetske slike nadbiskupa Stepinca kao borca protiv desnog i lijevog totalitarizma koji se iznad svega zauzimao za hrvatsku državu i njezin narod.
U zagrebačkim historiografskim krugovima prevladava potpuno drukčije gledanje na postupke nadbiskupa Stepinca.
Miroslav Akmadža, povjesničar i izvanredni profesor na Hrvatskim studijima, koji je autor knjige “Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj”, smatra da je sudski proces protiv Stepinca bio montiran, kao i svi ostali sudski procesi koji su u to vrijeme služili režimu za obračun s ratnim i političkim protivnicima. Činjenica je da su svi koje je režim smatrao zločincima, a bili su dostupni odmah nakon rata, odmah osuđeni po kratkom postupku. No, kad je u pitanju Stepinac, to se nije dogodilo, jer ga se takvim nije ni smatralo. Obračun sa Stepincem uslijedio je nakon Pastirskog pisma Biskupske konferencije iz rujna 1945., u kojem se oštro i javno kritizira komunistička vlast. Režim je tada uvidio da se biskupi nisu spremni pokoriti režimu i da mogu biti velika opasnost za budućnost režima. “Zato su odlučili suditi Stepincu, kako bi obezglavili Crkvu i unijeli strah među ostale biskupe. Također je suđenje Stepincu poslužilo za ravnotežu, nakon što je netom prije osuđen Draža Mihailović. Srpska strana, posebice Srpska pravoslavna crkva, smatrala je da na hrvatskoj strani nije osuđen nitko Mihailovićeva ranga, jer su vodeće ustaše pobjegle iz zemlje, pa su ustrajavali na suđenju Stepincu. I sam Tito je javno ustvrdio da je morao udovoljiti pritiscima pravoslavnog stanovništva 'jer pravoslavno stanovništvo smatra Stepinca ratnim zločincem i tu ništa ne možemo mijenjati’”, smatra Akmadža.
U usporedbi s današnjom pravnom praksom sudski postupak protiv Alojzija Stepinca bio je daleko od demokratskog. Sud je odbio zahtjev odvjetnika da se na procesu pojave Milutin Radetić, primarijus sveučilišne klinike u Zagrebu, Julije Budisavljević, Aleksandar Ugrenović i još neki poznati Srbi koji su željeli svjedočiti da im je Stepinac pomagao za vrijeme rata. “Dokazi protiv Stepinca na sudu bili su obični politički pamflet. Ni za jednu točku optužnice, ako ih idemo pomno i stručno analizirati, nema argumentiranog dokaza. Sam je proces bio igrokaz jer je Sud onemogućio mnoge svjedoke koji su željeli svjedočiti u Stepinčevu obranu, pa tako i pojedine Srbe i Židove. Sve je bilo popraćeno javnom hajkom. No, i sama činjenica da je Tito osobno naredio njegovo suđenje dovoljno govori o legalnosti i legitimnosti suđenja”, upozorava Akmadža.
POKRŠTAVANJE SAMO KAO POMOĆ
“Crkvena hijerahija je u najvećoj mjeri podržala osnivanje NDH kao države, jer je i ona, kao i većina hrvatskog naroda, željela svoju državu. No to ne znači da su svi podržavali režim kao takav i njegove postupke. Tako se i Stepinac veselio hrvatskoj državi, ali se prema režimu odnosio čisto formalno i protokolarno, kako se Crkva odnosi prema bilo kojem režimu. Jer kad bi se gledala forma odnosa prema državnim vlastima, onda bi se za crkvenu hijerahiju moglo reći da je podržavala i Kraljevinu Jugoslaviju i NDH i komunističku Jugoslaviju. Sam čin poštovanja države i formalni susreti s njezinim predstavnicima (susretao se i s Pavelićem i s Titom i s Bakarićem) ne znače podršku tim osobama, a još manje znače sudioništvo u ratnim zločinima ili podršku istima”, smatra Akmadža.
Povjesničar Ivo Banac misli da je Stepinac višestruko neshvaćen i kod poštovatelja i kod osporavatelja. “Bio je jednostavan i izravan, prvi čovjek iz puka na čelu zagrebačke Crkve, hrabar i nepotkupljiv. Nije se želio suprotstavljati ni Paveliću ni Titu, no suprotstavljao im se kad druge opcije nije bilo. Čehoslovačkom poslaniku Girsi objasnio je 1937. kako Crkva može bolje djelovati u demokratskim zemljama. Nažalost, to nije bila opcija u njegovu vremenu. Kao katolički prelat bio je posvećen evangelizaciji hrvatskog radništva. Većina crkava na zagrebačkoj periferiji iz njegova su vremena. Komunizam je doživljavao najopasnijim protivnikom Crkve, što je razumljivo kad se uzmu u obzir ruski, meksički i španjolski progoni iz međuratnog razdoblja. Premda nije bio posebno karizmatičan, narod je u njemu prepoznao svog pravog pobornika i uzvratio mu ljubavlju. Zato je u Lepoglavi, krašićkom progonstvu, ali i u grobu, bio moćniji od onih koji su ga osudili. Nema dvojbe da je jedna od najpozitivnijih ličnosti hrvatske povijesti dvadesetog stoljeća. To je ujedno i ključ za niz kontroverzi vezanih uz njegovu osobu”, pojasnio je Banac.
Ivo Banac osporava i optužbe prema kojima je Stepinac organizirao pokrštavanja Srba i njihov prijelaz na katoličanstvo. On podsjeća da su ustaše u jednom trenutku doista povjerovali da bi prijelaz pravoslavnih u katoličku crkvenu organizaciju mogao biti oblik denacionalizacije Srba u NDH-u. Kompromitantno je to što je bilo i katolika, među njima i biskupa, koji su vjerovali da bi takvo što bilo korisno i s duhovnog stajališta. Međutim, Stepinac je u prijelazima vidio samo trenutnu ispomoć Srbima, bez iluzija na dugoročni kanonski učinak ove problematične prakse, koja je bila kratkotrajna i različito primjenjivana u dijelovima NDH.
“Na suđenju 1946. rekao je: Gospodin državni tužilac sigurno ne zna da sam morao premještati svoje župnike jer im je prijetila smrtna opasnost od pravoslavaca što ih nisu htjeli primiti u crkvu i prevesti u katolike... Znači da je situacija bila tako teška i mučna da se Crkva morala provlačiti kao zmija na sve moguće načine da prođe kroz tu buru i oluju bez bola i da su ta pokrštavanja bila uglavnom vršena da se srpskom narodu pomogne što se moglo pomoći”, kaže Banac.
NOVOSADSKA KOMISIJA
Bilo kako bilo, još početkom prošle godine, iako se u medijima prosipalo dosta spinova oko Stepinca, činilo se kako će blaženi Alojzije Stepinac ipak ubrzo biti proglašen svetim. Papa se sastao s hrvatskim izaslanstvom u kojem su bili i zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić te porečki i pulski biskup Dražen Kutleša, a izvijestili su kako Papa ne dvoji oko kanonizacije, bez obzira na novoosnovano tijelo za istraživanje uloge blaženoga kardinala Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata.
To je prenio zadarski nadbiskup Želimir Puljić, koji je nakon susreta s Papom gostovao na HRT-u, prenoseći Papine poruke o kanonizaciji. Tako je dodao da je papa Franjo poručio da će kanonizacija biti ubrzo, odnosno da “neće proći puno vremena” do tog trenutka, kao i da sam papa Franjo nimalo ne dvoji oko Stepinčeve “svetosti”.
No, samo godinu poslije (veljača 2017.) u Novom Sadu je počela raditi katoličko-srpskopravoslavna komisija osnovana na poziv pape Franje. Svrha je komisije da se dade mogućnost i hijerarhiji srpskog pravoslavlja da iskaže svoje viđenje svetosti blaženoga Alojzija Stepinca.
U HRT-ovu Studiju 4 o tome je govorio don Anton Šuljić. Predstavnik srpskopravoslavne komisije nije sudjelovao u emisiji iako su bili pozvani. Mitropolit Porfirije je u Novom Sadu, a oni koji su u Zagrebu nemaju dopuštenje za nastupe do završetka rada komisije.
U Komisiji nisu samo svećenici. S katoličke strane je kardinal Bozanić, biskup Antun Škvorčević, biskup mostarski Perić, dr. Mario Jareb i dr. Jure Krišto. S pravoslavne strane među ostalima je u komisiji episkop Porfirije, episkop Jovan, episkop Amfilohije, episkop Irinej i bivši veleposlanik Republike Srbije u Vatikanu, kazao je Šuljić.
“Zaključak ove katoličko-pravoslavne komisije ne može potpuno zaustaviti ili odgoditi beatifikaciju blaženoga kardinala Alojzija Stepinca”, dodao je. Mislim da je ovo s Papine strane gesta izrazito dobre volje. Ovo je bez presedana događaj u povijesti odnosa dviju crkava, da se jedna crkva 'miješa u stvari druge crkve'. Dakle, zaključci ove komisije ne mogu nikako utjecati na beatifikaciju, kako je i na samom početku rečeno. Činjenica da je Papa htio da se o kardinalu Stepincu govori s povijesnim činjenicama, pa je imenovao i sa svoje strane voditelja koji je povjesničar, zapravo hoće na svoj način pokazati dobru volju da se rasvijetle okolnosti i činjenice. Međutim, postupak za beatifikaciju blaženog Alojzija Stepinca da bude proglašen svetim je završen.
Činjenica je i da svetac jedne crkve ne mora biti priznat i kao svetac druge crkve. Npr. Katolička Crkva nikada neće priznati sveca Nikolaja Velimirovića, kojega je Srpska pravoslavna Ckrva proglasila svecem 2003. godine”, naveo je don Anton Šuljić te dodao: “Međutim, svetac Katoličke Crkve bit će blaženi kardinal Alojzije Stepinac. On prelazi konfesionalne granice jedne nacije. On će biti i u Papui Novoj Gvineji među katolicima također svetac.”
Komentirajući to da među hrvatskim visokim katoličkim klerom ima onih koji smatraju ovakav postupak pape Franje nepravednim prema Hrvatima, Šuljić je kazao da to može biti. “Ima ljudi koji se ne slažu s time, ali ja mislim da je dobro da se razgovara. Uvijek je dobro da se razgovara. Sjetimo se i da je u svezi s Piom XII. Papa rekao - neka se argumenti stave na stol”, podsjeća Šuljić.
Na upozorenja kako se očekuje da će SPC iznijeti argumente o umiješanosti blaženog Stepinca u zločine NDH, Šuljić je pak kazao kako bi volio vidjeti kakvim dokumentima i argumentima oni raspolažu. “Zato ću se suzdržati od komentara. Mislim da tu postoji jako puno utjecaja komunističke propagande. Znamo što je prošlih dana govorio ministar vanjskih poslova Republike Srbije Ivica Dačić. Kad netko govori izvan onih relevantnih dokumenata i pokazatelja, tada se može dogoditi da netko baci neku floskulu i onda se svi za nju hvataju. Volio bih vidjeti što će tu biti”, dodao je.
Predvodeći euharistijsko slavlje u povodu 25. obljetnice priznanja Hrvatske, kardinal Josip Bozanić spomenuo se i kardinala Alojzija Stepinca, u kojemu “oni koji Hrvatsku nisu voljeli i koji je ne vole i koji je vide tek kao neželjenu privremenost vide najveću zaprjeku za svoja nastojanja da Hrvatsku ponize, ocrne i spriječe u ostvarivanju boljitka”.
- I danas se njegov lik pokušava prikazati spornim da bi se opravdalo vlastitu zarobljenost neistinama, vlastitu zatvorenost uma i srca. A mi dobro znamo da u njemu svakoga dana toliki vjernici, koji dolaze ovamo na njegov grob, prepoznaju ljubav Božjega Jaganjca - rekao je kardinal Bozanić.
Zaključno, poslužimo se citatom književnice Naomi Novik: “Možeš izvikivati istinu u zrak dovijeka, i cijeli život posvetiti njezinom provođenju u djelo, ali što vrijedi ako te nitko ne dođe poslušati!” Nadamo se da će papa Franjo poslušati glas naroda hrvatskog i nakon što komisija odradi svoje istinu o svetosti Alojzija Stepinca napokon provesti u djelo te njegovom kanonizacijom završiti cijelu priču o Stepincu. Bez obzira na to koliko raj bio “prebukiran” blaženicima i svecima.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
OSJEČKI SLUČAJ
Ministar Stier protiv Dačića
Srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić nazvao je "žalosnim" nedavno podizanje spomenika blaženiku kardinalu Alojziju Stepincu u Osijeku, nazvavši ga ratnim zločincem te ocijenivši taj čin kao jasnu poruku Srbima da je zločin protiv njih dopušten i nekažnjiv. Ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier oštro je, pak, kritizirao Dačića zbog njegove izjave da je kardinal Stepinac ratni zločinac te je odbio i njegov prijedlog za bilateralni susret.
KARDINAL MUELLER
Stepinac je slava hrvatskog naroda
U svojoj knjizi "Razgovor o nadi" pročelnik Kongregacije za nauk vjere, kardinal i najbliži Papin suradnik Gerhard Ludwig Mueller ističe kako je kardinal Stepinac "slava plemenitoga hrvatskog naroda i čovjek duboke vjere", te upozorava: "U današnje vrijeme neki će pokušati uzaludno omalovažiti i oklevetati njegov veličasntveni lik, iznova otvarajući rane njegova mučeništva, ali mislim da je to put koji je Providnost pripravila kako bi održala živim sjećanje na njega i kako bi ubrzala puno priznanje svetosti tog uzornog Pastira. Svaki dobronamjeran čovjek ostat će zadivljen njegovom privrženošću istini, njegovim životnim poštenjem i njegovovim služenjem pomirenju i na ekumenskom polju", ističe kardinal Mueller. Kako naglašava kardinal, blaženi kardinal Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup, koji je za biskupsko geslo odabrao “In te Domine speravi” (U tebe se, Gospodine, uzdam), malo prije smrti zbog mučeništva kojemu ga je između 1946. i 1960. podvrgnuo novi komunistički režim u njegovoj zemlji, proročki je izjavio kako država utemeljena isključivo na materijalnim načelima ne može opstati.
KARDINAL SE SLOŽIO
Krivotvorili pismo pape Pija XII.
Nedavno je Jutarnji list objavio tekst o ulozi kardinala Stepinca i u spašavanju antifašista i novinara Ive Mihovilovića. Naime, kako se navodi, na ideju da falsificiraju pismo pape Pija XII. Paveliću, u kojem će “papa” od njega tražiti da prekine s bezočnim pokoljima, došli su Mate Ujević i Anđelko Malinar. Stepinac je, pak, bez razmišljanja pristao. A Pavelić je nasjeo na trik Stepinca zahvaljujući kojem je spašeno nekoliko stotina života ljudi koji su se borili protiv ustaša. Krivotvoreno pismo mu je odnio Papin legat Marcone, pa stoga poglavnik Pavelić i nije ništa posumnjao. Osim toga, Stepinac je zvao i jednog od režimskih moćnika, Artukovića, te se zauzeo i za Mihovilovića.
IVICA ŠOLA
PAPA FRANJO JE POGRIJEŠIO
U svom predavanju o kanonizaciji blaženog kardinala Stepinca koje je prošle godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu održao bivši veleposlanik RH pri Svetoj Stolici Filip Vučak, među inim piše:
“Ova neobična priča, nadamo se sa sretnim završetkom, započela je 10. veljače 2014. Toga je dana kardinal Angelo Amato, pročelnik Kongregacije za kauzu svetih, objavio da je prihvaćeno čudo koje se dogodilo po zagovoru bl. A. Stepinca pa se s razlogom očekivalo da će njegova kanonizacija vrlo brzo biti privedena kraju. I onda krajem 2014. papa je iznenadno odlučio da se zastane sa Stepinčevom kanonizacijom, bez pravih konzultacija ne samo s hrvatskim biskupima, nego i s odgovornim prelatima u Rimskoj kuriji. Ono što je još neobičnije da sada glavnu riječ ne vodi Kongregacija za kauzu svetih, pod čiju jurisdikciju pripadaju postupci kanonizacije, nego Papinsko vijeće za promociju jedinstva kršćana čiji je čelnik, švicarski kardinal Kurt Koch, postao Papin izaslanik/poštar u Beogradu”.
Iz Vučakovih riječi, kao svjedoka događaja, vidljivo je da nije samo hrvatska javnost bila začuđena ovim “neobičnim” potezom pape Franje, već i mnogobrojni visoki prelati u Vatikanu, kardinal Amato na poseban način, jer je prije toga u razgovoru za NovuTV, koji je dao Ivani Petrović, već bio najavio “skoru kanonizaciju blaženog Stepinca”. I dobio “košaricu” od pape Franje. Svi su se ozbiljni ljudi, teolozi, biskupi, zapitali čemu ovaj potez pape Franje kada su sveci i njihovo imenovanje interna stvar svake crkve. Ni Vatikan, a kamoli Zagreb, nije niti zucnuo, ne želeći se miješati u interne stvari druge crkve, kada je Srpska pravoslavna Crkva proglasila svecem, primjerice, vladiku Nikolaja Velimirovića, deklariranog filonacista, ljotićevca, četnika i antisemita, koji je kanonizirao Hitlera uspoređujući ga sa svetim Savom! Evo što je ovaj iznimno štovani u Srbiji sveti Nikolaj Velimirović mislio o svetom Hitleru: “Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX. veku on je došao na ideju svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svom narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju”. Da, baš je taj Velimirovićev sveti Hitler, kao i Pavelić i Tito, mrzio Stepinca, i htio mu se domoći glave. Tito je uspio. I sad će Velimirovićeva SPC prosuđivati Stepinčev lik i djelo!? Takvih ili sličnih svetaca Srbi imaju podosta. Stepinac, kojem uz pomoć pape Franje Srbi opet podmeću klipove, antipod je svih tih njihovih Velimirovića.
Ne sumnjam da papa nije bio zlonamjeran, no koji mu je bio motiv? L'Osservatore Romano u broju od 18. i 19. siječnja prošle godine, na 6. stranici objavio je veliki članak pod naslovom “Purifikacija memorije i kulturalni ekumenizam”, u kojem se kaže da je Papin motiv plemenit, ekumenski, “zbližavanje dvaju crkava i naroda (hrvatskog i srpskog)”. No dogodilo se suprotno, odgađanje Stepinčeve kanonizacije samo je dodatno razjarilo srpsku mitomaniju i laži na platformi pamfleta Viktora Novaka “Magnum Crimen”, knjižurine prepune falsifikata o Stepincu i Hrvatima koje su srpski episkopi i političari izvukli iz naftalina. Papina dobra volja, jednako tako, na političkom planu, a SPC je oduvijek samo produžena ruka velikosrpske politike i njenih mitova i laži, samo je podigla tenzije. Sjetimo se samo što su i kakve sve bljuvotine i konstrukcije Vučić, Nikolić, Dačić, ili ministar Vulin, izgovorili u zadnjih nekoliko mjeseci o “ustaši Stepincu”. Dakle, ova komisija, umjesto zbližavanja donijela je udaljavanje, umjesto mira nemir, umjesto istine lavinu novih laži od srpske strane. Papa (Franjo) je nezabludiv samo kada u zajedništvu sa svim biskupima ex catedra donosi istine po pitanju vjere i morala. Kako ova papina “crkveno-politička” odluka ne ulazi u to područje, mirno, kao katolik, kažem: “Papa Franjo je pogriješio, bilo iz brzopletosti, bilo iz naivnosti, i s ovom komisijom postigao sasvim suprotan učinak od željenog”. (Uostalom, svi vodeći srpski teolozi, od Justina Popovića pa nadalje, ekumenizam smatraju - herezom!). Naime, Sinod Srpske pravoslavne Crkve na ovaj neuobičajeni velikodušni čin pape Franje odmah mu je “zahvalno” odgovorio preko srpskih “Novosti” 1. lipnja iste godine, gdje je jasno iznesen njihov stav: “SPC uprkos najavi dijaloga, ne menja stav o kontroverznom nadbiskupu. Komisiju za dijalog sa katolicima vodiće mitropolit Porfirije. Kardinal Alojzije Stepinac ne može da bude oslobođen odgovornosti za genocid koji je Nezavisna Država Hrvatska sprovela nad srpskim, jevrejskim i romskim narodom. Zato je njegova kanonizacija, iako je na delu ulepšavanje njegove uloge iz tog vremena, neprihvatljiva”. Trebam li dodatno komentirati, dragi čitatelju, koliko je Srbima do ekumenizma i istine, kao i poštovanja prema velikodušnoj gesti pape Franje.
No, ni tu nije kraj, u tom “ekumenskom” procesu treba difamirati ne samo Stepinca, nego i Republiku Hrvatsku. Naime, u to je vrijeme Srpska pravoslavna Crkva najavila također otvaranje mjesta “neformalnog ambasadora SPC-a” u Bruxellesu, sa svrhom “promovisanja njenih interesa pred institucijama EU-a”, pri čemu je, jamačno, i blaćenje blaženog kardinala Stepinca te daljnja opstrukcija njegove kauze na razini institucija EU-a, te prebacivanje jednog religijskog čina na političku razinu odnosa dvaju država, što je, opet, miješanje krušaka i jabuka.
No Stepinčeva kauza čista je k'o suza! Naime, od 1981. godine, kada je počeo redovni kanonski proces vezan uz blagopokojnog kardinala, usmjeren na propitivanje njegovog života i krjeposti (1995. godine procesu je dodano i mučeništvo), u tom procesu ispitano je više od 70 svjedoka, katolika, nekatolika, čak i udbaša (ispitan i Joža Manolić koji ga je sprovodio u zatvor), konzultirano je oko 130 različitih arhiva, tone različite građe, među kojima je i komunistička, brižno su pročitana sva Stepinčeva privatna pisma, homilije, bilješke, pastoralna pisma..., stavljeno je na stol sve, ne samo “pro”, nego i “contra”, kauzu su “pročešljali” povjesničari, teolozi, liječnici, znanstvenici raznih vrsta, da bi Ivan Pavao Drugi na temelju rigoroznog istraživanja donio odluku, uz dužno poštovanje (i) prema Beogradu, o proglašenju Stepinca, mučenika, blaženim, bez ikakvih “mješovitih komisija”. Ivan Pavao Drugi nije bio neozbiljan čovjek koji bi se igrao istinom, kao ni s ekumenizmom! A još manje bi od (ekumenskog) dijaloga pravio šuplju ideologiju u kojoj “druga strana” pod dijalogom smatra monolog, laži i blaćenje. Ivan Pavao Drugi jako je dobro, za razliku od pape Franje, poznavao pravoslavlje i njihovu ekumensku “zauzetost” i “dobronamjernost”. Ovaj veliki, sveti poljski Papa molio se Stepincu, molio mu se i papa Benedikt, a u razgovoru koji sam osobno vodio s aktualnim šefom Kongregacije za nauk vjere kardinalom Muelerom, i on mi je rekao da mu se moli, da Zagreb i Stepinčev grob treba postati “mjesto hodočašća katolika iz cijelog svijeta”.
Da, papa Franjo je pogriješio, Komisija je postigla suprotan efekt, samo je razjarila velikosrpske i svetosavske mitove, udaljila, a ne zbližila narode. Vjerujem da je Papa i sam svjestan toga, i da razmišlja o izlaznoj strategije iz situacije koju je zakuhao. U dobroj vjeri...
(Dr. sc. Ivica Šola, politolog, filozof i komunikolog, profesor na Sveučilištu J.J. Strossmayera u Osijeku)
IVAN MARKEŠIĆ
ODLUKU MOŽE DONIJETI SAMO PAPA
Sudeći prema svemu što slušamo, čitamo i gledamo posljednjih tjedana i mjeseci, čini se kako je proglašenje Stepinca svetim postalo ne samo vjersko nego i političko pitanje. Kako komentirate cijelu situaciju?
- Nažalost, o Stepincu se u našoj javnosti sve manje razgovara s vjerskog, a mnogo više, ili pak ponajviše, s nacionalnog i političkog stajališta. Razlog tomu treba tražiti u činjenici što je Sveta Stolica dopustila da u svrhu postizanja potpune istine o Stepinčevim stavovima i djelovanjima prije, tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata, i to posebno o njegovim stavovima i odnosima prema drugima, prema nekatolicima i nehrvatima, ocjenu mogu dati ne samo poglavari druge sestrinske kršćanske Srpske pravoslavne Crkve (npr. poglavar SPC-a, patrijarh Irinej) nego i aktivni političari, primjerice Tomislav Nikolić kao predsjednik države koja nikada nije prihvaćala mogućnost stvaranja Hrvatske kao samostalne države u granicama u kojima danas postoji. Rijetki su stoga oni koji bi mogli znati prave razloge koji su naveli papu Franju na ovaj ustupak - da predstavnici jedne druge, za Katoličku Crkvu šizmatičke kršćanske crkve sudjeluju u traženju istine o Stepinčevu djelovanju na temelju koje bi ga bilo moguće proglasiti svetim.
U kojoj je mjeri Stepinac, odnosno proces njegove kanonizacije, 'kolateralna žrtva’ odnosa dviju crkava: Ruske pravoslavne Crkve i Rimokatoličke Crkve?
- Ne, ni on ni njegova kanonizacija nisu 'kolateralna žrtva’ odnosa dviju crkava. Njih se, uvjeren sam, željelo iskoristiti ne samo radi stjecanja ispravnoga razumijevanja vremenskog konteksta u kojem je Stepinac djelovao nego i radi konačnoga rješavanja nesporazuma koji desetljećima opterećuju odnose između Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve. Naime, za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj Stepinčeva svetost je neupitna. I to toliko neupitna da je nazvana njegovim imenom - Stepinčeva crkva. I u to ne sumnja nitko od katoličkih vjernika.
Neki mediji pišu da je problem papa Franjo, koji će navodno odugovlačiti proces?
- Istina, mnogima, a posebno u Crkvi, papa Franjo je problem, i to vrlo veliki problem. Jedan od najvećih. Posebno za ratoborne i usijane hrvatsko-katoličke glave. Oni bi se s njime sporili, čak i žestoko 'ratovali'. Najradije bi da ga nema. Proklinju dan kad je izabran za papu. Međutim, ne vidim ni jedan razlog zašto bi papa Franjo odugovlačio proces. Da je željan nacionalne i uskokatoličke slave, on bi Stepinca proglasio svetim po kratkome postupku. Međutim, on nije gorljivi nacionalist ni gorljivi progonitelj ateista. On je jednostavno vjernik kršćanin. On ovim procesom, sviđalo se to nekome ili ne, želi suočiti dvije dijametralno suprotstavljene 'istine' o Stepincu - onu (katoličku) da je Stepinac u cijelosti neporočan i svet te onu (srpsko-pravoslavnu) da je Stepinac prvorazredni zločinac zaslužan za stradavanja i ubijanja nevinih nehrvata - Srba, Židova, Roma i drugih.
Govori se i da je osnutak mješovitog povjerenstva zakomplicirao situaciju, kako to komentirate?
- Smatram da papa Franjo mješovitom katoličko-pravoslavnom komisijom želi učiniti da predstavnici dviju crkava u međusobnome razgovoru jedni drugima kažu svoje 'istine', da vide što ih spaja, a što razdvaja kako bi u mnoštvu iskrivljenih mitologija mogli pronaći jedan istini blizak konsenzus da mogu živjeti u miru - da konačno prestane međusobna mržnja. Stepinac je stoga u cijeloj ovoj priči samo povod. Njega, kao što već rekoh, Katolička Crkva može u svako vrijeme proglasiti svetim. To uopće nije sporno. I to ne bi trebao nitko dovoditi u pitanje. Međutim, u ovim svekatoličko-pravoslavnim odnosima Stepinac je postao prijelomna točka međusobnoga susretanja i razgovora. Njegov bi slučaj stoga trebao biti 'iznenadna prilika' (kairos - Božje vrijeme) koja se pruža objema ovdašnjim kršćanskim crkvama da dođe do međusobne pomirbe, koje opet nema bez priznavanja počinjenih zala i traženja i davanja oprosta. A to u ovome našem slučaju mogu učiniti ove dvije kršćanske crkve - Katolička i Srpsko-pravoslavna. Jer, kako je to lijepo rekao veliki katolički teolog Hans Küng, “nema mira među narodima bez mira među religijama”. No, moramo priznati, malo je i u jednoj i drugoj crkvi onih koji bi kao papa Franjo imali snage nadići ono partikularno, nacionalno/nacionalističko, koji bi htjeli i koji bi smjeli priznati da su i članovi njihovih crkava tijekom i nakon ratnih sukoba počinili teška zlodjela onima drugima i da je u obje crkve malo onih koji bi mogli i smjeli od drugih zatražiti i dati oprost. I kad bi htjeli, oni to ne bi smjeli učiniti. Strah ih je da ih političari ne bi nazvali nacionalnim izdajnicima. Ne zaboravimo da su neki od osuđenih ratnih zločinaca postali u tim crkvama ne samo nacionalni nego i vjerski uzori, kao oni koji znaju kako treba služiti svojoj naciji i crkvi.
Prema vašem mišljenju, kako će se sve rasplesti, hoće li i kad Stepinac ipak biti kanoniziran? O čemu sve ovisi taj proces?
- Ovaj proces neće dovesti do kanonizacije bl. Alojzija Stepinca. Može, a ne mora tome pomoći. O tome će svoju odluku donijeti sam papa. Koji papa i kada - teško je odgovoriti. A kako se svetim u Katoličkoj Crkvi može proglasiti svakoga za koga se drži da je živio prema nauku Katoličke Crkve, svetost pojedinca (pa i Stepinčeva svetost, a što je sada posebno vidljivo) postaje nešto što se u sociologiji naziva društvena konstrukcija. A to znači sljedeće: svetost fizički ne postoji, ona nije dokaziva, ona je rezultat konsenzusa, proglašava se voljom određene skupine ili pojedinca. Dakle, ako i kada (a može već i ujutro) papa (svejedno koji) kaže da je Stepinac svojim životom svjedočio nauk Isusa Nazarećanina i da je zbog toga nauka podnio mučeništvo, on će unatoč svim protivljenjima poglavara SPC-a i srbijanskih političara biti proglašen svetim, i to će tada vrijediti za cijelu Katoličku Crkvu. No, bez obzira na službeni stav Crkve, Stepinac je za mnoge naše hrvatske katolike već sada svetac. Njemu se utječu u svojim molitvama. I to im nitko ne može spriječiti.(D.J.)
(Prof. dr. sc. Ivan Markešić, sociolog religije, znanstveni savjetnik na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu)