Vezani članci
INTERVJU: DRAGUTIN BABIĆ
SRBI U HRVATSKOJ DANAS (II.):
Srpsko narodno vijeće (SNV) na čelu s predsjednikom i saborskim zastupnikom srpske nacionalne manjine Miloradom Pupovce objavilo je prije dva tjedna popis svih napada i slučajeva diskriminacije protiv Srba u Hrvatskoj tijekom 2016. godine.
“Lani smo imali skok od 57 posto, to nisu izolirani slučajevi”, izjavio je prilično uzrujani Pupovac, kojeg politički neistomišljenici nazivaju i “profesionalnim Srbinom”. Prema tim podacima zabilježen je čak 331 slučaj nasilja i drugih oblika poticanja na diskriminaciju prema Srbima. "Ovo nije 331 izoliran slučaj, već 331 prostor iza kojih se nalazi na stotine drugih slučajeva koje je teško popisati. Ne radi se o izoliranim slučajevima već o fenomenu koji se širi i koji je s margina ušao u javni prostor", poručio je Pupovac.
"Tijekom prošle godine došlo je do drastičnog porasta pojava kojima se želi diskriminirati Srbe u Hrvatskoj. Podatke smo bilježili po prijavama pojedinaca i iz različitih medija", pojasnila je Tamara Opačić, autorica biltena SNV-a koji donosi pregled podataka o govoru mržnje, etničkoj netrpeljivosti i historijskom revizionizmu. "Najveći skok je uočen u načinu izvještavanja medija jer je, pored desničarskih portala koji bez sankcioniranja promoviraju ustaški režim ili negiraju holokaust ili genocid, diskriminatorni govor uočen i na HRT-u", rekla je Opačić. Zabrinjava, kaže, i podatak da je tijekom prošle godine zabilježeno ukupno 16 fizičkih napada na pripadnike srpske manjine. Opačić je također naglasila kako je zabilježen rekordan broj od 42 izjave i postupaka javnih osoba koje su otvoreno promovirale ustaštvo i koristile govor mržnje ili druge oblike jezičnog nasilja, a dobar dio tih izjava potekao je od dijela katoličkog svećenstva.
Dok su pripadnici srpske zajednice preklani primili nekoliko uvredljivih pisama i poruka preko društvenih mreža, u 2016. zabilježeno je njih 62, najviše na račun SNV-a i redakcije tjednika Novosti, a dio tih poruka sadržavao je i prijetnje smrću, navode u SNV-u. "Posebno brine što je tijekom prošle godine zabilježen dosad najveći broj okupljanja i uličnih akcija kojima se pozivalo na progon Srba i oduzimanje njihovih Ustavom i zakonom zagarantiranih prava. Najveći broj takvih akcija prošao je bez reakcije represivnog aparata, prije svega policije", kaže Opačić.
Bilten koji su predstavili, kaže Pupovac, radili su kao "ustavni patrioti ove zemlje". Ovim što govorimo, stvaramo osnovu da zakonodavac zna prepoznati pojavu govora mržnje, ustvrdio je šef SNV-a. Vlada je, ističe Pupovac, očito mislila da se to neće širiti i rasti, da će demokratske poruke Vlade biti dovoljne da to zaustave, no to se ne događa. "Vlada očito mora početi govoriti jezikom koji će te grupacije razumjeti", poručio je Pupovac.
Zanimljivo Pupovčeve navode iz službene politike gotovo nitko nije niti potvrdio, ali ni demantirao. Razlog možda ipak leži u Pupovčevom paktiranju sa svakom vlasti, ali i vlasti s njim jer tri saborske ruke su ipak tri ruke “za”. Jedino su reagirali iz Ravnateljstva policije ustvrdivši da je prema njihovoj statistici, odnosno prema prekršajnim i kaznenim prijavama diskriminatorskih slučajeva prema Srbima u Hrvatskoj ipak puno manje.
Od političara reagirao je samo predsjednik HSP-a Karlo Starčević koji je izjavio: “Bilten koji je pušten u javnost pod autorskom palicom Milorada Pupovca i njegove ekipe iz SNV-a ne može se nazvati nikako drugačije nego nova dimenzija veliko srpske politike koju slobodno možemo nazvati Memorandum 3. Stvarni i glavni cilj ovog Pupovčeva političkog pamfleta je podgrijavanje priče u javnom prostoru i stalno medijsko trovanje javnosti o navodnoj ugroženosti srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj s ciljem držanja Hrvatske države njegovim taocem sve dok to bude potrebno njegovim stvarnim gazdama u Beogradu”.
(U svezi svega netom iznesenog u biltenu, opetovano smo tražili pojašnjenja iz SDSS-a i SNV, zamolbe za komentar poslane su Aleksandru Miloševiću, Tamari Opačić, Branku Jurišiću i Miloradu Popovcu. Do zaključenja teme nitko od spomenutih se nije odazvao niti poslao odgovore na pitanja koja smo poslali).
PLJUVANJE PO DRŽAVI
Ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić odgovorio je pak još u kolovozu prošle godine na otvoreno Pupovčeno pismo, koji ga je kritizirao zbog izjave da brisanjem prebivališta srpska manjina u Vukovaru "više neće imati uporište za korištenje ćirilice".
- Gospodine Pupovac, u više navrata smo razgovarali i smatram da bi vam trebalo biti jasno da nemam namjeru obmanjivati javnost niti baviti se ćirilicom u Vukovaru. Isto tako rješavanjem problema lažnih prebivališta nisam se bavio ni izborima u Vrgorcu kao što neću niti bilo gdje drugo bez obzira što me se od strane društveno neodgovornih stranačkih prvaka dovodi u taj kontekst - piše Orepić, dodajući da samo radi svoj posao: "Uz moje prethodnike među one koji nisu radili svoj posao po ovom pitanju ubrajam i vas kao i sve saborske zastupnike koji niste imali političke potrebe i odlučnosti prvo da ukažete na razmjere ovog problema, a po tom isti i da riješite", poručio je Orepić apelirajući na Pupovca i sve druge da problem lažnih prebivališta ne dovodi u kontekst međunacionalnih odnosa, "što smatram krajnje neodgovornim i neutemeljenim".
To su najnoviji slučajevi, po tko zna koji put, ponovnog otvaranja srpskog pitanja u Hrvatskoj. Naročito posljednjih godina, jer predstavnici Srba unisono tvrde da njihov položaj nije bio gori još od ratnih i poratnih dana 1991. Krajem prošle godine na jednom od okruglih stolova zamjenik predsjednika Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj Saša Milošević između ostaloga ovako je opisao položaj srpske manjine u Hrvatskoj. "I dalje smo na brojnim poljima diskriminirani i onemogućeni u korištenju manjinskih prava, čak i onih nekih najosnovnijih, ili je njihova konzumacija krajnje reducirana i otežana - upotreba jezika i pisma, školovanje na materinjem jeziku, ravnopravno sudjelovanje u javnom život...", rekao je Milošević.
PODJELA PROBLEMA
Nadalje, manjinsko pitanje Srba osim što postaje političko pitanje na dnevnoj bazi, tema je i raznoraznih istraživanja poput primjerice pitanja - Nestaju li doista Srbi u Hrvatskoj? Prema tom istraživanju, srpska manjina u Hrvatskoj, koja se nakon završetka ratnih sukoba smanjila sa blizu 600.000 na nešto više od 200.000 pripadnika ili 4.46 posto, strahuje da bi njihova nacionalna skupina mogla uskoro posve nestati. Rezultati istraživanja identiteta Srba u Hrvatskoj, koje je proveo Filip Škiljan sa zagrebačkog Instituta na migracije i narodnosti (IMIN), pokazuju kako Srbi u Hrvatskoj na praktičnoj razini dijele probleme s čitavim hrvatskim društvom, posebno mladi, koji žive u depopuliranim dijelovima zemlje i imaju malo šansi za prosperitet, pa sele u veće gradove i inozemstvo. "Populacijski fond Srba u Hrvatskoj otišao je već 1995. godine u Srbiju i druga inozemstva i ondje su pronašli neki drugačiji život, od kojeg ne namjeravaju odustati vraćajući se u srušene kuće, polunapuštena sela i na nesigurnu egzistenciju", objašnjava Škiljan.
Škiljanov kolega, demograf Ivan Lajić, objašnjava kako cilj istraživanja nije bio egzaktno demografsko analiziranje općeg kretanja stanovništva, već se željelo doznati stavove pripadnika srpske manjine o budućnosti Srba u Hrvatskoj. Udio Srba između popisa stanovništva 2001. i 2011. godine, ističe, u Hrvatskoj se smanjio za blizu 15.000. On smatra da se ne smije pristupiti demografskoj budućnosti Srba u Hrvatskoj odvojeno od ukupne demografske slike i budućnosti cjelokupne populacije, jer je sudbina slična.
Politički analitičar Žarko Puhovski, iako smatra da treba uzeti u obzir da se radi o opsežnom dubinskom istraživanju, upozorava da se ipak radi o premalom uzorku za bilo kakav ozbiljno poopćiv zaključak te treba biti oprezan u interpretacijama rezultata. "Fantazam izumiranja može se ustanoviti kod velikoga broja posebice europskih nacija. On počiva na klasičnoj nacionalističkoj pretpostavci da je 'naša nacija' svijetu, i Bogu, valjda, najvažnija. Kod hrvatske populacije, koliko vjerujem, toga fantazma nema puno manje, no manjina je svagda osjetljivija na načelno identičan problem, jer u njezinoj perspektivi egzistencija poprima razmjerno uvećane oblike", kaže Puhovski.
IZBLAMIRANO VODSTVO
Problemi Srpkinja i Srba, smatra Puhovski, mnogo su prije vezani uz svakidašnju egzistenciju, no uz oficijelnu politiku, jer je politički okvir, kaže, važan utoliko ukoliko se društveni kontekst egzistencije Srba pogoršao nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju.
"Vjerujem da je tomu tako zato što su mnogi od nacionalistički nastrojenih građana zaključili, ili prije osjetili, da se više ne treba uzorno ponašati, jer više nismo pod povećalom, jer 'super ego' zvan EU više ne postoji kao nužno izvanjska instancija, budući da smo unutra. Problemi su, dakle, prije svega, u tomu što su, srećom, ipak pretežito simbolički napadi na srpsku manjinu, ne samo dopušteni u javnosti, nego i razmjerno široko prihvaćani, uz rijetke izuzetke, kao svojevrsna normalnost", kaže Puhovski. Ipak, po njemu, nema indicija da je socijalni položaj srpske manjine, statistički gledano, lošiji od ostalih segmenata društva, uz izuzetke dijela zapostavljenih sela.
Političke elite se, kaže Puhovski, svagda bave time da budu (re)izabrane, a predstavnici srpske manjine odveć su im često u tomu pomagali, ponašajući se strateško-taktički, a ne sindikalno-strategijski, misleći pritom i na sebe. "Igraju se igara moći, uglavnom kao mlađi partneri, a ne zastupaju tvrdokorno neke od minimalnih zahtjeva za ravnopravnošću, koji su uvjet normaliziranja života. Primjerice, svojevremeno inzistiranje na odvojenome školovanju srpskoga pučanstva Vukovara umnogome je olakšalo današnji posao hrvatskih nacionalističkih aktivistica i aktivista", kaže Puhovski.
No, život pod stalnim pritiskom, kaže Puhovski, ne može biti standard u iole pristojnoj zajednici. Integracija Srba funkcionira, kaže Puhovski, u nekim dijelovima zemlje u kojima nije bilo neposrednih ratnih operacija, a u drugima se ne radi toliko o asimilaciji koliko o pukome odstranjivanju srpskoga stanovništva kao posljedicom raznih vrsta pritisaka.
Srpska je manjina, napominje Puhovski, započela u 90-ima s naglašeno građanskim programom emancipacije, umnogome uzornom i za etničku većinu, kao i za ostale manjine. No, kada to nije uspjelo, jer, zbog nacionalističkoga svjetonazora, nije bilo prihvaćeno ni na većinskoj, niti na manjinskoj strani, kaže Puhovski, nosivo se djelovanje okrenulo retradicionaliziranju identitetskih konstrukcija.
"One su, uvjeren sam, dalekosežno pogubne, ali kada se djeluje u taktičkome obzoru, dalekosežni su ciljevi nužno zagubljeni. I to ne samo sa stajališta etničke manjine. Ako se srpski identitet reducira na 'bradate popove' bitno se oslabljuju, ionako slabašne, ateističke i agnostičke skupine među etničkom većinom. Uostalom, politika kojom se traži dvostruko pravo glasa flagrantna je negacija samih osnova građanske egzistencije 'jedan čovjek - jedan glas'", zaključuje Puhovski.
Sve u svemu, najnovijim biltenom SNV je iznova “zakuhalo” otvaranje tzv. srpskog pitanja u Hrvatskoj. Pitanja koje je zapravo irelevantno kad ga se stavi u širi kontekst funkcioniranja države, te pritom izdvaja iz sveukuponog položaja drugih manjina u RH. Druga je pak stvar što se pojedinačni incidenti kojih ima, kao i ekstremnih slučajeva nasnošljivosti, koriste u politikantske svrhe, što je stara Pupovčeva praksa. Drugim riječima, postoje problemi koje svakako treba riješavati, a podstrekače mržnje kažnjavati. No srpskoj nacionalnoj manjini u RH ustavom i zakonima zajamčena su sva prva, i tu nema spora. A osim Pupovca i njegovog SDSS-a postoje i Srbi koji misle drukčije, dok Pupovac galami kao da ih sve zastupa. I to je još jedna priča iz domene tzv. srpskog pitanja...
Piše: Damir GREGOROVIĆ
DAVOR GJENERO
SRBI SU IZLOŽENI POLITIČKOM MONOPOLU JEDNE SKUPINE
Kad govorimo o položaju nacionalnih manjina u Hrvatskoj, njihovoj integriranosti u društvo, prije svega u lokalne zajednice, i o ostvarivanju njihovih prava koja proizlaze iz ustavnoga okvira i Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, valja reći da su u Hrvatskoj sve nacionalne manjine, izuzev srpske i romske zajednice, u visokoj mjeri integrirane u društvo i da ne postoji socijalna distanca između pripadnika većinske i manjinskih zajednica.
Romska zajednica u Hrvatskoj pogođena je sličnim problemima kakve ta zajednica ima u većini zemalja srednje Europe. Problem je romske zajednice njihova getoizacija, socijalna isključenost, nejednakost obrazovnih šansi u odnosu na nacionalnu većinu i druge manjinske zajednice. Kad govorimo o položaju srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj, valja reći da je ta zajednica segmentirana, da se međusobno bitno razlikuje položaj triju grupacija unutar te zajednice - prvu čine Srbi koji žive na područjima integriranima u hrvatski pravni i politički sustav operacijama Bljesak i Oluja, drugu srpska manjinska zajednica u Podunavlju, gdje je proveden proces mirne reintegracije, a treću Srbi koji žive na područjima koja nisu bila zahvaćena ratom, pretežno u gradovima.
U nekadašnjem glinskom i kninskom kotaru Srbi su nekoć činili većinu stanovništva. Tijekom rata ova su područja doživjela demografsku i ekonomsku devastaciju i na njima danas živi tek polovina prijeratnog stanovništva, a postoji tek trećina prijeratnih radnih mjesta. Demografsku devastaciju doživjele su sve nacionalne zajednice na tom području, i Hrvata je ondje manje nego prije rata, unatoč tome što je dio Hrvata protjeranih pretežno iz dijelova BiH pod srpskom kontrolom useljen na ove prostore. Srbi povratnici pretežno su staračko stanovništvo, jer se stanovništvo u radno aktivnoj životnoj dobi uglavnom nije vratilo. Tom stanovništvu prijete siromaštvo i socijalna isključenost, ali ne u većoj mjeri negoli ostalima koji žive na tim prostorima.
Srbi u Podunavlju socijalno su uključeni, ravnopravno zastupljeni u državnoj upravi i javnim poduzećima, ali žive getoizirano, a getoizacija je posljedica i političke odluke njihove političke elite.
Treću skupinu čine Srbi u urbanim područjima koja uglavnom nisu bila zahvaćena ratom. Njihovi problemi uglavnom su slični problemima drugih manjinskih zajednica. Kao i u drugim manjinama, događa se asimilacija, ali ona nije nasilna i “urbani Srbi” postupno gube svoj nacionalni identitet, a vrlo je slaba njihova volja za očuvanjem posebnih kulturnih, političkih i vjerskih odlika koje ih razlikuju od ostalih građana republike Hrvatske.
Što je s financijskim sredstvima koje država izdvaja?
- Kad govorimo o uspjesima politike zaštite nacionalnih manjina, obično se ističe povećanje novca koji se izdvaja za manjinsku zaštitu. Međutim, doista veliko povećanje količine javnog novca za manjinsku zaštitu utjecalo je tek na stvaranje svojevrsne “manjinske političke klase”, koja je sebi osigurala ugodnu egzistenciju, a tek marginalno to se povećanje izdvajanja novca poreznih obveznika uočava u realnom položaju pripadnika manjinskih zajednica. Kad govorimo o srpskoj zajednici, i to posebno u onim područjima koja su integrirana Bljeskom i Olujom, najvažniji pozitivan proces u tim područjima stvaranje je samonikle “političke korektnosti” koja je uspostavljena među ljudima koji žive u tim prostorima. I autohtoni Hrvati iz tog područja, i Srbi povratnici, i Hrvati useljeni iz BiH, osvijestili su da jedni drugima nisu krivci za težak socijalni položaj, i razvili su međusobne vrlo korektne odnose, striktno paze da jedni druge ne uvrijede nekom nepotrebnom i krivom riječju, na tim prostorima uglavnom nema međunacionalnih incidenata, a ako ih ima, događaju se ljeti, i njihovi su krivci oni koji ne žive na tim prostorima. Umjesto da svi njeguju ovu samoniklu pojavu, ona se stvaranjem napetosti među zajednicama na nacionalnoj razini sustavno ugrožava.
Iz određenih krugova iznova se potencira tzv. srpsko pitanje u RH...?
- To je vrlo opasna definicija stanja, a generirana je prije svega političkim utjecajem organizacija iz Srbije. U Srbiji se sustavno stvara dojam o “ugroženosti” prava srpskih manjinskih zajednica u svim državama u susjedstvu Srbije. Hipertrofira se značenje svakog incidenta, a pozitivni procesi i visok stupanj nacionalnih prava uglavnom se ignoriraju.
Koja su zapravo neriješena pitanja?
- Srbi su u bitno manjoj mjeri zaposleni u državnim i javnim službama u područjima oslobođenima Bljeskom i Olujom nego što je njihov udio u stanovništvu. Međutim, problem je činjenica da je velik dio srpske zajednice u tim krajevima izvan radno aktivne dobi, da je vrlo malo obrazovanih i kvalificiranih za posao te izrazito malo mladih. Problemi su i u ostvarivanju prava na obrazovanje na manjinskom jeziku i pismu. Pritom su zakazale i prosvjetne vlasti u Hrvatskoj, ali još više srpske organizacije koje su preuzele obvezu pripreme školskih udžbenika.
U čemu je tajna, da tako kažem, dugovječnosti Pupovca u politici i SDSS-u, kao i Stanimirovića? Po njima proizlazi da se oni jedini u RH brinu o Srbima..
- Politički monopol jedne skupine najgore je što se srpskoj zajednici u Hrvatskoj moglo dogoditi. Taj monopol nije uspostavljen samo u užem stranačkom smislu, gdje SDSS ima uglavnom zajamčenu poziciju ekskluzivnog parlamentarnog zastupnika srpske manjine. Taj ekskluzivitet proizlazi iz katastrofalnog izbornog modela, koji zapravo funkcionira kao sustav relativne većine, a dugotrajna primjena takva modela dovodi do nestanka svih drugih političkih opcija. Još gore je što je uspostavljen sustav u kome isti akteri nastupaju s nekoliko šešira, pa je jedan čovjek istovremeno glavni policy planer političke stranke i predsjednik nevladine organizacije, a ta se nevladina organizacija predstavlja i kao krovna udruga manjine i nacionalna koordinacija vijeća nacionalnih manjina. Usto, stvoren je i sustav nevladinih organizacija koje obavljaju karitativne poslove, brinu se o kulturi, obrazovanju... a sve su dio istog lanca i pod kontrolom istih ljudi. Bez lojalnosti SDSS-u nemoguće je u najvećem dijelu jedinica lokalne samouprave ostvariti ikakvo manjinsko pravo.
Kako komentirate radikalizam nekih medija, poglavito tjednika “Novosti”?
- Najvrednije što se u Hrvatskoj dogodilo, vezano uz zaštitu manjinskih prava, stvaranje je te “političke korektnosti” među ljudima u lokalnim zajednicama u kojima manjine žive. Svojim načinom djelovanja dio manjinskih organizacija čini veliku štetu, jer razara taj samonikli fenomen, koji bi valjalo brižno čuvati. Naravno, nisu manjinske organizacije i njihovi mediji jedini koji to čine. Dapače, mnogo veću štetu činili su neki akteri u javnim vlastima koji su vodili “ideološke ratove”, a manjinu doveli u poziciju zatočenika tog svog ideološkog rata. Međutim, kad to fino tkanje međusobnog razumijevanja siromašnih socijalno isključenih ljudi u zapuštenim dijelovima Hrvatske ugrožavaju središnjice manjinskih organizacija iz Zagreba, i to državno financirane da rade nešto sasvim drugo, onda to jest svojevrstan paradoks.(D.J.)
(Davor Gjenero hrvatski je politolog i nezavisni politički konzultant iz Zagreba)
ALEKSANDAR TOLNAUER
SAVJET NIJE BANKOMAT MANJINA
Unatrag 26 godina, otkako smo neovisni i samostalni, usto i članica Europske unije, kako ocjenjujete položaj nacionalnih manjina danas u Hrvatskoj?
- To je pitanje slojevito. Ne možemo smetnuti s uma da smo bili u ratu, no bez obzira na to, donesen je zakon pod patronatom, da ne kažem pod pritiskom međunarodne zajednice, koji se međutim nije u tim uvjetima mogao potpuno konzumirati. Nakon toga, u fazi ulaska Republike Hrvatske u EU, situacija s nacionalnim manjinama se popravila, apsolutno u pozitivnom smislu. Ne smije se zaboraviti, a to se često preskače, da je pitanje nacionalnih manjina regulirano Ustavom Republike Hrvatske gdje su taksativno nabrojene 22 manjine. Ustavom i Zakonom koji je donesen 2002. godine utvrđena su prava nacionalnih manjina, a imamo i Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina, Zakon o odgoju i obrazovanju, dakle, niz je legislative i s tim u svezi stanje možemo karakterizirati pozitivno. Ali u pitanju je jedan tranzicijski proces kad je riječ o nacionalnim manjinama i pravnom sustavu u cjelini. Jer pojedina zakonska rješenja treba dalje dograđivati, razvijati i prilagođavati, naročito ako ćemo ići, primjerice, u reformu lokalne regionalne samouprave. Uglavnom, da rezimiram - jako je važno da postoji legislativa za manjine, međutim ulaskom RH u EU prestaje monitoring i u tom trenutku su ta prava počela stagnirati, na što smo i mi u Savjetu upozorili 2014. godine, a što je nažalost bilo ignorirano.
Predsjednik ste Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Kakva su vaša iskustva na toj funkciji, je li ta institucija opravdala svoju ulogu?
- Neki nas kritiziraju i smatraju da je Savjet gotovo nepotreban. Ja ću samo podsjetiti na dvije činjenice: prva je da se preko Savjeta za nacionalne manjine financira manjinska kulturna autonomija, jasno sukladno kriterijima, a ne željama. Savjet se nažalost gleda kao neki bankomat manjina, što ni u kom slučaju nije. Ono što je bitno naglasiti, kada je Hrvatska ulazila u Europsku uniju, glede poglavlja 23, Savjet za nacionalne manjine odigrao je vrlo pozitivnu ulogu.
Kako komentirate bilten koji je predstavio Milorad Pupovac? Govori se i o tzv. srpskom pitanju u RH...
- To sam vidio, i neovisno o tom izvješću, u Savjetu dobivamo pritužbe ne samo srpske nacionalne manjine nego i romske nacionalne manjine, nekih drugih manjina, kad je riječ o neriješenim pitanjima. Jedan od problema je i taj što Hrvatska nije ravnomjerno razvijena, pa nemate iste manjinske probleme u Istri kao što ih imate u Slavoniji. No apsolutno je legitimno da svatko ima pravo upozoravati na svoje probleme. Ali držim da nekakvo posebno, izdvojeno tzv. srpsko pitanje u Hrvatskoj ne postoji.
Imate li podršku i razumijevanje Vlade i premijera Plenkovića?
- Mi u Savjetu vjerujemo u ovu Vladu, u premijera Plenkovića, u ono što smo se dogovarali, jer prema mojoj procjeni Vlada je izuzetno prepoznala značaj nacionalnih manjina i napravila pozitivni iskorak prema onoj prošloj vladi, koja je to pitanje gotovo ignorirala. Ako se sjećate, kad je vlada g. Oreškovića predlagala svoj program, bila je jedna i pol rečenica o nacionalnim manjinama. Ono čime nismo zadovoljni kad je riječ o manjinama, to je senzacionalistički tretman u medijima. Tu ima jako puno neznanja, paušalnih ocjena, neprovjerenih informacija, a toliko je lako kliknuti na kompjutor i ući na stranice Savjeta i vidjeti točne informacije. Inače, ne može Savjet određivati tko će biti predstavnik neke manjine, tko je dobar predstavnik, a tko je loš. Pupovac je dobio 16.362 preferencijalna glasa, i ne može se reći da je on nelegitiman.
Kako komentirate pisanje tjednika “Novosti”?
- Savjet se ne miješa u uređivačku politiku ako ona ne prekoračuje sve ono što je predviđeno u našim zakonima. Naša je uloga, između ostalog, kontrolirati troši li se novac namjenski, prema našim kriterijima, a iz Novosti su nama podnijeli izvješće da je novac što smo im dali utrošen za tiskanje novina, a ne za janjetinu. Ako ima nekog kriminala, to nije naša stvar. Ni ja se ne slažem s mnogo stvari što pišu Novosti, ali i druge novine i tjednici, ali nisam za sankcije jer demokracija podrazumijeva i sučeljavanje raznih stavova koji podrazumijevaju i neslaganje, ali to nikada ne smije voditi diskvalifikaciji neistomišljenika i vrijeđanju. Suprotstavljamo se svim pojavama diskriminacije. Sva prava, a tu pripadaju i manjinska i većinska, ne ovise samo o ustavu i zakonu i kojekakvim deklaracijama, nego o etici, moralnom svjetonazoru zajednice u kojoj se trebaju ostvarivati. Mi moramo prijeći tu fazu tranzicije prema istinskoj demokraciji.
Kako će Savjet dalje funkcionirati?
- Savjet je nadstranačko tijelo, da se razumijemo, osobno nisam ni u jednoj stranci, nisam čovjek koji je došao iz stranke. Možda sam ja i predugo tu, nitko nije nezamjenjiv. No najvažnije je to da će Savjet i dalje raditi onako kako nas članak 35. i 36. Ustavnog zakona obvezuje kad je riječ o pravima nacionalnih manjina i cijele manjinske legislative. Mi nismo odgovorni medijima, nego prema zakonu Saboru i Vladi Republike Hrvatske. U nas su u 12 godina bile tri kontrole - državna revizija, proračunski nadzor Ministarstva financija i naša interna revizija. Što se tiče nepravilnosti kod udruga, one su utvrđene i one su sankcionirane, mi smo 18 udruga skinuli s financiranja i takve moraju vratiti sredstva.(D.J.)
(Aleksandar Tolnauer predsjednik je Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske)