O statusu srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, prijeporima oko nekih pitanja, propustima sa srpske i hrvatske strane i općento o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti međusobnih odnosa u Republici Hrvatskoj, razgovarali smo sa sociologom, dr. sc. Dragutinom Babićem, znanstvenim savjetnikom u Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu.

Dragutin Babić je autor nekoliko vrijednih i zapaženih knjiga i stručnih radova o manjinskoj problematici poput, primjerice, izdanja “Suživot Hrvata i Srba u Slavoniji”, “Suživot Hrvata i Srba u prijeratnom, ratnom i poslijeratnom razdoblju”, “Nacionalne manjine u Hrvatskoj”.

Nakon sad već 26 godina samostalne i neovisne Republike Hrvatske, usto još i članice Europske unije, kako ocjenjujete sadašnji položaj srpske zajednice u Hrvatskoj?

- Kada se uzme u obzir tih 26 godina, treba reći da je tu riječ o različitim razdobljima u kojima je i status Srba u Hrvatskoj bio vrlo različit. I još nešto, ne postoje Srbi kao takvi, već konkretni Srbi od kojih ih je znatan broj u suradnji s JNA napao novouspostavljenu Republiku Hrvatsku, ali je mnogo Srba sudjelovalo u obrani hrvatske države (prema nekim procjenama 10.000). I dok su osvajački srpski nacionalizam i njegovi protagonisti unesrećili mnogo Hrvata i drugih nesrba, u nekim vojnim oslobodilačkim akcijama hrvatskih oružanih snaga i još više nakon njih, bilo je znatnih destruktivnih radnji činjenih prema Srbima (ubojstva, pljačke, paljenje kuća). Nakon 1995. godine situacija je postupno sve bolja, ali s mnogo etničkih incidenata prema Srbima povratnicima. Ono što treba istaknuti kao afirmativno za hrvatske vlasti i Republiku Hrvatsku, to je normativno rješenje nacionalnomanjinske problematike (Ustav, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i drugi 'manjinski' zakoni). Također, mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja je takav, pozitivan proces u uspostavi suživota. Još kasnije bilo je i napretka u demokraciji, jačanju tolerancije, ali i inverzije, vraćanja stvari unatrag. Glavni razlog ovih neujednačenosti su različite politike, kako u Hrvatskoj tako i šire, na prostoru bivše države, posebno u Srbiji. Temeljni je problem u suočavanju s prošlošću, a to je teško pitanje i izvor podjela u hrvatskom društvu, posebno u odnosu prema Drugom svjetskom ratu.

Povremena ustašonostalgija (uzvici na stadionu, marševi u Zagrebu), koju su neke vlasti, pa i aktualna, djelomično tolerirale, svakako ne pridonosi afirmaciji tolerancije, suživota i boljem statusu nacionalnih manjina, posebno srpske. U Srbiji, posebno dolaskom na vlast aktera koji su djelovali na liniji četničkog programa i ideologije, situacija nije povoljna za bilo kakvo prevrednovanje srpskih osvajačkih politika iz devedesetih, što se negativno reflektira na međunacionalne odnose u Hrvatskoj, posebno na status Srba u Hrvatskoj.

O kakvim je etničkim incidentima riječ?

- U razdoblju povratka Srba nakon završetka rata dolazilo je do etničkih incidenata, što potvrđuju i podaci MUP-a RH. Naravno da država ne može sve spriječiti, ali je trebala biti efikasnija. S vremenom se ti problemi smanjuju, ali ostaje problem atmosfere i mlakog ili nikakvog reagiranja političara, pa i drugih nositelja društvene moći, od sportskih djelatnika, komentatora do intelektualaca. Sad, uvijek je moguća manipulacija s različitih strana, kako sa strane predstavnika etničke većine (Hrvata), tako i predstavnika nacionalnih manjina, posebno najbrojnije, srpske. Ali, problem je u pojavi prije svega, a manje u interpretaciji. Nepobitno je da se na stadionima događaju neprihvatljive, destruktivne, izrazito nacionalističke scene i poruke.

Eto, neki dan u Splitu na utakmici dva hrvatska kluba imate masovna skandiranja 'Ubij Srbina' i 'Za dom spremni', a to je već uobičajeni folklor. Slično je kad igra hrvatska nogometna reprezentacija. I što nakon toga uglavnom kažu naši reporteri, pa i visoki državni predstavnici: 'Navijači su bili sjajni'! Problem je što se takva situacija normalizira, a onda posebno mlađe generacije koje nemaju drukčija iskustva smatraju da je to 'normalno' i 'domoljubno'. I tu je odgovornost svih nas, samo ne svih jednako.

Naravno da su najodgovorniji oni s najvećom društvenom moći iz vrha vlasti koji bi mogli mijenjati situaciju, ali to ne čine. Zašto? Jer je tako lakše, dobiti glasače podilaženjem, a ono je najučinkovitije upravo na ovoj nacionalnoj razini koja se zapravo od patriotske pretvara u nacionalističku, ksenofobnu i destruktivnu. Dakle, mijenjati atmosferu, to je prema mojem mišljenju čak važnije ili bar jednako važno kao zakonska regulativa u tom području.

Može li se danas uopće govoriti o tzv. srpskom pitanju u RH, što neki i dalje potenciraju, i što bi to značilo? Objektivno uzevši, koja su zapravo neriješena pitanja, ako ih ima, kad je riječ o srpskoj nacionalnoj manjini u RH?

- Mislim da se o 'srpskom pitanju' može govoriti u okviru teme statusa nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, u kojoj su registrirane 22 nacionalne i etničke manjine. Naravno, Srbi imaju svoje specifičnosti koje treba uzeti u obzir. Od relativno značajnog broja i udjela u ukupnoj populaciji, doprinosa Srba hrvatskom društvu i hrvatskoj kulturi, zajedničkom i dugotrajnom suživotu s Hrvatima i drugima u Hrvatskoj, zajedničkoj antifašističkoj borbi i sudjelovanju Srba u obrani Hrvatske devedesetih. Ono što znatno opterećuje javnu scenu i međunacionalne odnose, to je svakako pobuna Srba devedesetih i sudjelovanje u ratu protiv Hrvatske. Iz toga se može i mora izlaziti, postupno, kažnjavanjem počinitelja ratnih zločina, afirmacijom ljudskih i manjinskih prava te integracijom Srba u hrvatsko društvo.

Osim važne uloge hrvatskih vlasti u tim procesima, predstavnici Srba u Hrvatskoj trebaju tome dati doprinos na paradigmi onoga što J. Habermas naziva ustavnim patriotizmom, dakle punim poštovanjem hrvatskog državnog suvereniteta. Sigurno da ima neriješenih pitanja, od imovinskopravnih do zastupljenosti Srba u javnim službama proporcionalno njihovu udjelu u stanovništvu, pa do stvaranja pozitivne atmosfere u kojoj će budućnost dobiti prednost nad prošlošću, ma kako ona bila teška i traumatična. Ili, kako je to jednom prilikom rekao Nelson Mandela, neka jučer ostane jučer, naučimo se izgovarati riječ sutra!

Kakva je pritom uloga hrvatskih medija, i nacionalnomanjinskih medija (“Novosti”, recimo), u afirmaciji demokratskih i civilizacijskih vrijednosti?

- Uloga medija jako je važna u demokratizaciji društva, stvaranju povoljnog ozračja u kojemu će svoje mjesto naći svi građani hrvatskog društva, bez obzira na njihove razlike, od vjerskih, spolnih, nacionalnih, kulturnih ili nekih drugih. Pritom, mediji često traže senzacionalizam, forsiraju 'crne' vijesti, a dobre vijesti i događanja manje su zanimljivi. To je posebno otežavajuće u onim dimenzijama života koje imaju traumatičnu povijest, recimo događaji iz devedesetih, napad na hrvatsku samostalnost i sve posljedice tih događaja i procesa.

Slična je pozicija i odgovornost nacionalnomanjinskih medija, kako tiskanih tako i audiovizualnih, koji trebaju imati punu slobodu izražavanja u okviru zakonskih propisa. Pa i onda kada se pišu rubni članci koji su iritirajući za neke skupine ili etničku većinu, potrebno je i bolje u ime slobode riječi i demokracije u Hrvatskoj istrpjeti i takve napise nego zabranjivati medijske uratke. Novinari i urednici imaju veliku odgovornost u formiranju javnosti, a Ustav RH i zakonski propisi trebaju biti onaj okvir unutar kojega se to čini.

O suživotu Hrvata i Srba u Slavoniji pišete i u svojoj knjizi. Koliko se od objavljivanja knjige do danas stanje promijenilo, nabolje ili nagore? Drugim riječima, kakva je budućnost suživota na ovim prostorima?

- Knjiga 'Suživot Hrvata i Srba u Slavoniji' objavljena je 2008. godine. Što sam htio i koji su nalazi knjige? Prije svega, suživot Hrvata i Srba u lokalnim zajednicama u Hrvatskoj je prisutan desetljećima, pa i stoljećima. U tom dugom razdoblju bilo je međusobnog posjećivanja prilikom kirvaja npr. u Slavoniji, pomaganja susjeda, prijateljstava, kumstava... sve do bračnih zajednica.

Nedavno smo kolega Filip Škiljan i ja pravili istraživanja u srpskim selima Požeštine (Šnjegavić, Ivanovci, Vučjak Čečavački, Podsreće, Amatovci, Latinovac i Sažije), gdje je ovo prethodno potvrđeno od ispitanika.

Ono što moja anketna ispitivanja o suživotu pokazuju je postojanje te suradnje do devedesetih, teška destrukcija u ratu i postupna obnova suživota nakon rata sa svim otegotnim okolnostima. Suradnja počinje u onoj sferi koja je lakša, manje opterećena, a to je rad, proizvodnja, posudba alata, ono što sociolozi nazivaju funkcionalna integracija.

Naravno, mnogo je teže tamo gdje se govori u vrijednosnim kategorijama, od ratnih uloga do simbola, vjerske opredijeljenosti ili onoga što se naziva normativna integracija.