ANTONIJA PETRIČUŠIĆ

Ne smije se dopustiti degradiranje prava manjina

Kako ocjenjujete položaj nacionalnih manjina u Hrvatskoj, ne samo danas, nego i unatrag 26 godina otkako je RH samostalna i neovisna država te članica Europske unije?

- Hrvatska se ne samo pristupanjem EU, nego i ranije, krajem devedesetih, kad je postala članicom druge europske međunarodne organizacije - Vijeća Europe, obvezala na poštivanje temeljnih ljudskih prava i sloboda, što uključuje i zaštitu prava svih svojih nacionalnih manjina. Na to nas, dakle, obavezuje međunarodno pravo, ali i naši nacionalni propisi. Osim toga, jamčenje manjinskih prava je dokaz demokratske zrelosti i pripadnosti demokratskom europskom krugu. Ostvarivanje prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj imalo je nekoliko različitih faza. U prvom desetljeću hrvatske samostalnosti, premda su manjinski zakoni i tada postojali, nisu se u potpunosti provodili. Nerijetko je u prvoj polovini devedesetih i nakon okončanja Domovinskoga rata bilo diskriminatornih postupanja institucija vlasti prema Srbima. Manjinska se prava počinju kvalitetnije, sustavnije i potpunije ostvarivati nakon što je donesen novi manjinski zakon 2002. godine, a to koincidira s procesom pristupanja hrvatske EU. Standardi manjinske zaštite koji u našim zakonima o pravima manjina postoje nisu ništa širi ili velikodušniji od onih u drugim europskim državama koje su potpisnice Okvirne konvencije za zaštitu prava manjina Vijeća Europe.

Čini mi se da je položaj nacionalnih manjina bio znatno bolji tijekom pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Tada su političke elite i naše domaće institucije bile prisiljene ponašati se na način koji je Bruxelles zahtijevao. A pitanje ostvarivanja manjinskih prava svake se godine u procesu pristupanja ozbiljno razmatralo. Takav izvanjski pritisak uredio je mnogobrojnim zakonskim rješenjima koja su pak rezultirala postupnim kvalitetnijim manjinskim pravima. Na žalost, predstavnici vlasti kontinuirano su zaboravljali, svjesno ili nesvjesno, opravdati potrebitost manjinske politike među većinskim stanovništvom. Stoga me ne čudi da se i u Hrvatskoj, kao i u još nekoliko drugih zemalja članica iz bivšega istočnoga bloka, dogodilo degradiranje prava manjina čim je potpisan Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Počelo je s prosvjedima braniteljskih udruga protiv dvojezičnih natpisa u Vukovaru, a prelilo se u politički i javni prostor izrazima netolerantnosti i isključivosti nekih desnih političara koji su pripadnicima nacionalnih manjina poručivali da, ako nisu zadovoljni svojim pravima i statusom, mogu otići negdje drugdje. A gdje bi to manjine trebale otići? Takvi političari dobro znaju da su oni hrvatski državljani, da je Hrvatska i njihova domovina, ali zapaljivim izjavama koje intimidiraju manjinsku populaciju, skupljaju jeftine i opasne političke bodove među svojim glasačima. Trenutačni nositelji najviših izvršnih funkcija, premijer i predsjednica, ne osuđuju dovoljno jasno govor mržnje prema pripadnicima mahom srpske nacionalne manjine i manifestacije veličanja nacizma i ustaštva. Zaključno, za zdravu demokraciju u kojoj postoji jednakost svih građana, najopasniji je grijeh nečinjenja kada govorimo o dužnosti političara da pravovremeno, jasno i nedvosmisleno osude govor mržnje, diskriminaciju ili veličanje režima koji se temeljio na mržnji i uništenju Židova, Srba i Roma. Licemjerno je s jedne strane propagirati zajedništvo, a s druge neosuđivanjem neprihvatljivih i diskriminatornih poruka usmjerenih prema manjinama pridonositi stvaranju diskursa nesnošljivosti prema njima.

Kako komentirate bilten koji je nedavno predstavio gospodin Pupovac?

- On govori iz pozicije političara koji je u Hrvatski sabor izabran da skrbi o interesima srpske nacionalne manjine. Kao i svaki političar on nastoji maksimizirati položaj svoga biračkoga tijela, krećući se u okvirima dostupnih zakonskih jamstava. Kad gospodin Pupovac priča o neprimjerenim životnim uvjetima pripadnika srpske nacionalne manjine on, vjerujem, ima na umu sela sa srpskim povratnicima u kojima žive starci, a nemaju struje ili adekvatne zdravstvene skrbi. Ima na umu činjenicu da prema Ustavnom zakonu manjine imaju pravo na zastupljenost u tijelima državne uprave, pravosudnim tijelima te tijelima uprave gradova i županija. No, iako je udjel pripadnika nacionalnih manjina u ukupnom stanovništvu nešto manji od 8 %, oni čine samo 3,5 % zaposlenih u tijelima državne uprave, policiji, sudovima.

Može li se danas uopće govoriti o tzv. srpskom pitanju u RH, što neki i dalje potenciraju, i što bi to značilo?

- Dokle su god Srbi druga najbrojnija etnička grupa u ovoj zemlji vjerujem da imaju pravo zahtijevati biti relevantna politička i društvena tema. Naša se manjinska politika velikim dijelom i temelji na zahtjevu i potrebi da se normiraju i urede zahtjevi ravnopravne predstavljenosti u vlasti i u institucijama države srpske nacionalne manjine. I ustavni manjinski zakon iz prosinca 1991. godine bio je donesen, jer je međunarodna zajednica tražila od tadašnjih hrvatskih vlasti da urede tzv. srpsko pitanje. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, krovni zakonski tekst koji uređuje manjinska prava, ne tretira doduše izrijekom srpsku manjinu drugačije, ali joj implicitno daje širi opseg prava političke predstavljenosti u Saboru. Primjerice, pripadnici srpske manjine, zbog brojnosti zajednice, biraju tri zastupnika u Hrvatski sabor. Sve ostale manjine, a riječ je o 21 etničkoj zajednici, biraju pet.

Koja se manjinska pitanja nameću kao problematična, koja se trebaju rješavati, ne samo kad je riječ o Srbima u RH?

- Kao što već spomenuh, netolerancija prema pripadnicima srpske nacionalne manjine manifestira se govorom mržnje pojedinih političara i javnih ličnosti, a posebice je zastupljena u komentarima na medijske tekstove, gdje anonimnost komentatora dopušta vrlo uvredljivo izražavanje. Romi su žrtve socijalne isključenosti i nejednakih šansi zbog siromaštva, neobrazovanosti i loših životnih uvjeta kojima su izloženi. No, hrvatske manjine more iste brige kao i Hrvate, nezaposlenost ili slaba primanja, koja ne omogućavaju dostojanstveno življenje. Stoga su pitanja održivog i ekonomskog rasta običnom čovjeku važnija od činjenice ima li svoga političkog predstavnika. Srbe u tzv. područjima povratka, tj. područjima posebne državne skrbi, brine i nedovoljna zastupljenost u javnim poduzećima, stoga što su poslovi u HEP-u, Hrvatskim šumama, policiji, ili u školi oni koji donose sigurna primanja. Pitanje uporabe manjinskog jezika i pisma kao službenog jezika više okupira srpske političare nego pripadnike manjine, ali većina manjinskih zajednica zainteresirane su za osiguravanje obrazovanja na jeziku nacionalnih manjina kao načina očuvanja svojih kultura i identiteta.

Vezano uz prethodno pitanje - u jednom ste svome tekstu naveli da prepoznajete područja u kojima se iskazuje disfunkcionalnost hrvatske manjinske politike. Pojasnite nam što ste pod tim mislili?

- Manjinska politika, kao bilo koja javna politika, osmišljena je s određenim ciljem. To je integracija pripadnika i pripadnica manjina u hrvatsko društvo na način da se osigura i omogući očuvanje njihovih identitetskih i kulturnih specifičnosti. Dakle, da se izbjegne asimilacija, nestajanje njihovih zajednica zbog svojevrsnog kulturnog utapanja u većinsku zajednicu. Unatoč pozitivnim namjerama zakonodavca, ponekad u praksi zakonska rješenja ne proizvode očekivane posljedice. Kritična sam prema pojedinim institucijama manjinske politike: političkom predstavljanju manjina putem sabora, jer ono nameće trgovanje političkim položajima kad manjinski zastupnici podržavaju Vladu, a time pridonose animozitetu prema manjinama u društvu u kojem je stupanj političkog nepovjerenja prema političkim institucijama visok. Kritična sam i prema instituciji vijeća nacionalnih manjina, jer ne djeluju kao konzultativni partner lokalnim i regionalnim vlastima, što zbog svoje inertnosti, što zbog opstruiranja lokalnih vlasti. Kritična sam i prema modelu financiranja manjinskih udruga iz proračunskih sredstava, jer getoizira manjinske kulturne događaje, a ne inzistira na inkluzivnom i integrativnom pristupu projekata koji se financiraju. Pitam se i je li sadašnji manjinski model održiv, jer pripadnici manjina srednjih generacija ili mladi nemaju priliku baviti se manjinskom politikom koju su ekskluzivirali manje-više isti ljudi već dvadesetak godina. No, kao najveći problem manjinske politike vidim propust vlasti da među građanstvom legitimira hrvatsku manjinsku politiku kao legitimnu, potrebnu i pravednu. Kad se prava doživljavaju kao privilegiji od strane onih koji ih trebaju jamčiti, onda su ta prava cijelo vrijeme u opasnosti.

Je li i koliko je ispravan način na koji srpska zajednica ostvaruje kulturnu autonomiju u Hrvatskoj?

- Jedna od specifičnosti hrvatske manjinske politike je da se u proračunu osiguravaju sredstva za zaštitu i promicanje kulturnog i nacionalnog identiteta nacionalnih manjina. Ta sredstva raspodjeljuje manjinskim udrugama i kulturnim društvima Savjet za nacionalne manjine. Logično je da one manjinske zajednice koje su bolje organizirane imaju više udruga, posjeduju znanje i kapacitete provođenja projekata koje prijavljuju ta proračunska sredstva iskoriste u većem opsegu. Savjet ipak skrbi da sve manjinske zajednice budu uključene u raspodjelu sredstava, pa makar i simbolično. Iako sam prilično kritična prema načinu na koji se taj proračunski novac troši, jer većina projekata prijavljenih stremi zastarjelim kulturnim izričajima tipa folklornih susreta i kupovanja narodnih nošnji. Primjećujem da srpska manjina postiže očuvanje vlastite kulturne autonomije na moderniji, inkluzivniji način od brojčano manjih manjinskih zajednica. Budući da je riječ o “najvećoj” manjini, dobro politički organiziranoj, ali i s već razvijenim organizacijskim kapacitetima različitih udruga i udruženja, s podružnicama i razgranatom mrežom članstva, ne treba iznenađivati da je srpska nacionalna manjina, uz talijansku, najbolje organizirala institucije koje pridonose očuvanju manjinske kulture. Za razliku od malih manjinskih zajednica koje se uporno drže tradicionalnih, već zastarjelih obrazaca očuvanja manjinske kulture putem folklornih društava ili izdavanja knjiga, srpska zajednica nudi i moderne, suvremene teme i projekte kojima nastoji povezati svoju kulturu s većinskom. Na žalost, takvo inkluzivno zalaganje nije prepoznato u širem društvu, jer se srpsku manjinu još uvijek iz dijela nekih interesnih skupina etiketira kao vječne krivce za sukob i rat u prvoj polovini 1990-ih.

Kako komentirate radikalizam tjednika "Novosti" koji neprestano proziva RH za netoleranciju, mržnju, fašizaciju..., a pritom uredno od države prima novčanu potporu?

- Ne slažem se u ocjeni da je prozivanje vlasti za netolerantnost ili rastući govor mržnje radikalno. Zašto je to radikalno kad dolazi iz manjinskog tjednika, a nije kad dolazi iz američkog veleposlanstva, američkoga State Departmenta, ili iz političke grupacije Europskoga parlamenta? Novosti su, prema mome mišljenju, jedan od rijetkih tiskanih medija u kojima se obrađuju teme koje su važne za opstojnost nacionalnih manjina, a bujanje nacionalizma, zahtijevanje povećanja praga za uporabu manjinskog jezika kao službenoga, neosuda političkih elita nacističkih marševa i isticanja ustaških pozdrava, teme su koje intimidiraju nacionalne manjine. Budući da su Novosti okupile novinare satiričnog pristupa, a odstupile od tradicionalnog obrasca medijskog nastupanja manjinskih zajednica koje se u svojim glasilima bave isključivo samima sobom i veličaju manjinske elite, ovaj tjednik postao je trn u oku upravo onih koji smatraju da manjine moraju biti kuš i ne propitivati kritički društvene pojavnosti. Manjine na to, sviđalo se to većini ili ne, imaju pravo.

(Dr. sc. Antonija Petričušić, sociologinja, zaposlena na katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu na radnom mjestu docentice)

OTVORENO PISMO

Presjedništvo Nacionalnog vijeća Srba u Hrvatskoj i Predsjedništvo Srpske pravedne stranke, potaknuti pisanjem tjednika “Novosti”, uputili su otvoreno pismo Vladimiru Bileku, predsjedniku Kluba zastupnika nacionalnih manjina Sabora RH, tražeći hitne i adekvatne odgovore:

1. Je li Srpsko narodno vijeće jedini i isključivi predstavnik Srba u Hrvatskoj i imaju li oni koji tako ne misle pravo na javno djelovanje, mišljenje i tretman u Hrvatskoj?

2. Pripada li pravo na pluralizam i prirodno pravo na kritički odnos prema SNV-u svim državljanima RH srpskog podrijetla, ili je o tome jedino legitimno mišljenje hrvatskih političkih elita i vas, članova kluba zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru?

3. Kako je moguće da javnost u državi ne može biti upoznata s kritičkim mišljenjem Srba koji ne vjeruju u kult jednog vođe i jednog mišljenja, čak i ako su argumenti višestruko važni, dapače, presudni za srpsku zajednicu u Hrvatskoj?

4. Uvjereni u važnost ovih pitanja i principa na koji se pozivate u svom odgovoru udruzi 'U ime obitelji' upućujemo vama i HRT-u javni poziv na sučeljavanje naših i vaših stavova o temeljnim pitanjima nacionalnih manjina u Hrvatskoj. U naše ime s vama je voljan polemizirati gospodin Nenad Vlahović, predsjednik naše stranke. Želimo vjerovati kako bi takav otvoreni razgovor i vaše pristajanje moglo otvoriti i vrata hrvatske javne televizije. Za srpsku zajednicu u Hrvatskoj to bi svakako bilo višestruko dobrodošlo, jer bi, uz ostalo, omogućilo razgovor o temama kao što su banka “Nikola Tesla”, društvo “Prosvjeta”, izdavačka djelatnost naše zajednice i čitav niz koruptivnih činjenica unutar naše zajednice.

5. Nadamo se kako svojim odgovorom možete posvjedočiti stvarnu privrženost principima na koje se u svom odgovoru udruzi 'U ime obitelji' pozivate.

6. Možete li utjecati da tjednik srpske zajednice Novosti zaista tretiraju problematiku ostalih Srba izvan SDSS-a i SNV-a, jer deset i više godina o opoziciji u srpskim redovima nema ni riječi, niti za nju ima prostora? Osnovno je pitanje kakvo to novinarstvo SNV čvrsto zagovara i postoji li uređivačka demokracija, i provodi li se u listu Novosti, zasigurno tvrdimo da je daleko od toga. Postavlja se pitanje čije su Novosti, pojedinca ili kolektiviteta, a mi smo skloni tvrditi ovo prvo.

7. Tražimo od Savjeta za nacionalne manjine i Vlade Republike Hrvatske hitnu raspravu o ovom pitanju te obustavljanje daljnjeg financiranja ovakvih Novosti koji ne služe osnivačkoj svrsi, nego produbljuju i izazivaju daljnje podjele. Također tražimo da se hitno da nalog Državnoj reviziji da temeljito utvrdi financijsko poslovanje SNV-a, jer ocjenjujemo da za isto ima velikog opravdanja.

8. Djelovanje Srpskog narodnog vijeća bremenito je problemima već duži niz godina, a o kojima institucije javnog informiranja ne žele napisati ni riječ, i dokazuju činjenicu da zaista zagovaraju i financijske nepravilnosti - kriminal za koji se osnovano sumnja da postoji. Zaista se nameće neodložna potreba rasprave o Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, njegovoj održivosti, zagovaranja dualizma u institucijama manjinskih zajednica, a što sve proračun Republike Hrvatske košta nekoliko desetaka milijuna kuna.(D.J.)

MATO ARTUKOVIĆ

Na djelu je kult ugroženog Srbina

O hrvatsko-srpskim odnosima danas mogu reći kako su jednaki kao i prije skoro sto i četrdeset godina. I tada su Srbi u Hrvatskoj govorili da su "ugroženi", i tada su se Hrvati u 19. stoljeću morali "kajati" za "zločinstva", koje da su njihovi preci činili Srbima.

Sve je isto, pozornica ista, režija ista, scenografija ista, samo što su druga imena i prezimena. Onda je bio na sceni Paja Jovanović, urednik "Srbobrana", danas Milorad Pupovac, onda Sima Lukin Lazić, danas Vojislav Šešelj. Ali i naši političari vode istu politiku kakvu je vodila Khuenova vlada. Samo povlačenje, samo da se ne zamjeri nekome, samo da bude mir. Ne će biti mira dok se ne stane i jasno i čvrsto ne štite svoji interesi, a to znači istina. Za mene je rješenje odnosa sa Srbima u onome što je Strossmayer pisao Račkom u pismu 29. veljače 1864.: "Ja mniem, da Srbima ne treba prostiti gdje ne imaju pravo, jerbo upravo tim bivaju smjeliji i drzovitiji." Da su se ovoga držali hrvatski komunisti, i odmah poslije rata prosvjedovali protiv laži o srpskim milijunskim žrtvama u Jasenovcu, a znali su da je to laž, nikada ne bi bili kao narod proglašeni genocidnim i stjerani u ispovjedaonicu i tu držani do dana današnjeg. Mi nemamo političara koji bi shvatio smisao načela koje je postavio još Strossmayer. Stoljeće i pol ponavljaju se iste pogreške u odnosima sa Srbima. Srž "Memoranduma" izgrađena je na "ugroženosti" Srba, koju je Krestić preuzeo iz srpskih novina 19. stoljeća. Koji se to naš političar ozbiljno misli s tim suočiti? Za to treba nešto i znati, a to znači i čitati, i pitati za savjet. Kad se mirno prijeđe preko činjenice da je npr. HAVC financirao višekratno filmove koji lažno optužuju one koji su ovu državu stvorili, i još financira dodatno Novosti, koje pljuju i otvoreno s mržnjom pišu protiv Hrvatske, i nemati snage pozvati na red te drznike, nego im još povećate dotaciju misleći da ćete ih umilostiviti, onda pokazujete da ništa ne znate o toj vrsti Srba. Toj "srbobranskoj" vrsti Srba. Za njih ćemo mi Hrvati biti vječno krivi. Dok se ne nađe netko tko će voljeti ovaj narod više od svoje karijere. Dok naši političari ne shvate da je "srbobranština", da je "kult ugroženog Srbina" pojava koja ima transvremenski karakter, mi ćemo biti "krivci" i "genocidni", a bome ćemo, kad im dođe na čelo luđak poput Miloševića, morati krvlju braniti ono što bi danas mogli obraniti poštenjem, radom i olovkom na izborima. Kad ste posljednji put čuli da je netko od naših političara ozbiljno govorio da treba riješiti problem "svastike" na Poljudu? Pa ni narod ih ne tjera na to. Potpuno razumijem Starčevića kad je rekao da ne bi "ni čašu vode popio kad bi znao da bi time hrvatski narod bio slobodan".

Što se, pak, Milorada Pupovca tiče, kad već navodi primjere "ugroženosti Srba u Hrvatskoj", neka navede i milijune koje dobiva iz hrvatskog proračuna. Baš me zanima hoće li u knjizi koju prevode za američku vladu navesti da je knjiga financirana novcem Vlade Republike Hrvatske, dakle sredstvima nas kao poreznih obveznika. Ponavljam, Milorad Pupovac samo vjerno slijedi onu politiku koju su u Hrvatskoj u 19. stoljeću novcem srpske vlade provodili Paja Jovanović Srbobran i Sima Lukin Lazić alias Vrač Pogađač. Kao srpske špijune u Hrvatskoj financirala ih je srpska vlada tajno, a rad Milorada Pupovca financira hrvatska vlada. Kao što je "kult ugroženog Srbina" od 19. stoljeća do danas imao svrhu da opravda agresiju, tako i danas duhovno trenira srpski narod da ponovno prihvati ratnu opciju, kad budu voždovi mislili da je najpovoljniji trenutak. Ništa ne treba isključiti iz političkog repertoara "srbobranštine". Sve je već viđeno prije sto i više godina - nerede po Hrvatskoj, izrežirane i podmetnute demonstracije, atentate. To što nas optužuju pred europskim i svjetskim sudovima davno se moglo očekivati, tko je imalo upoznao povijest "srbobranštine" koja uzgaja s koljena na koljeno "kult ugroženog Srbina".(D.J.)

Dr. sc. Mato Artuković hrvatski je povjesničar i znanstveni savjetnik. Pretežno istražuje hrvatsku nacionalnu povijest, povijest Srba u Hrvatskoj te hrvatsko-srpske odnosi u 19. i početkom 20. stoljeća

Nakon što je Pupovčevo Srpsko narodno vijeće predstavilo “Bilten br. 10 o historijskom revizionizmu, govoru mržnje i nasilju prema Srbima u 2016. godini”, reagirao je i predsjednik Nacionalnog vijeća Srba u Hrvatskoj Nenad Vlahović, koji je “Bilten” nazvao “pamfletom” te dodao: “U njemu piše samo ono što odgovara Miloradu Pupovcu. Tim pamfletom on svake godine ide korak dalje... Ako su Srbi ugroženi u Hrvatskoj, nije to od Hrvata. Ugroženi smo od ovakvih kao što je Pupovac i njegovih jataka! Oni vrijeđaju i nas Srbe”, rekao je Vlahović, koji je protiv Pupovca, zbog ozbiljnih sumnji u počinjenje teških kaznenih djela, do sada podnio čak sedam kaznenih prijava! Kazao je kako je u Srpskom narodnom vijeću zaposleno 50-ak ljudi, s plaćama u netoiznosu od 5 do 11 tisuća kuna. No, kako je dodao, u prostoru SNV-a ima mjesta samo za šest do sedam ljudi, pa nije jasno gdje i što rade ostali...

Država u svom proračunu osigurava sredstva nacionalnim manjinama pa su u 2015. godini tekuće donacije srpskoj nacionalnoj manjini samo iz državnog proračuna iznosile gotovo deset milijuna kuna, a koriste se kao potpora za ostvarivanje kulturne autonomije (talijanskoj sedam mil. kuna, mađarskoj četiri mil., češkoj tri mil., a bošnjačkoj oko dva i pol mil. kuna). Osim toga, gradovi i druge lokalne zajednice u kojima su zastupljene nacionalne manjine iz svojih lokalnih proračuna dodatno izdvajaju određena sredstva kao potporu za rad vijeća i predstavnika nacionalnih manjina.

Udruga u Ime Obitelji žestoko je napala način financiranja lista Novosti, tjednika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Tvrde kako su Novosti zloupotrebljavale novac koji su dobivale iz proračuna. Prema analizi udruge U ime obitelji tjednik Novosti za 2016. godinu dobio je tri milijuna i 200 tisuća proračunskih kuna. "Dajemo novac kako bi se vrijeđali Hrvati", kažu iz udruge U ime obitelji. "Mi zamjeramo što nije ispunjen kriterij. Da bi se novac dobio, kad se javno novac dodjeljuje, novac svih poreznih obveznika treba ispuniti određene kriterije", kaže Željka Markić iz navedene udruge. "Izričito se navodi da ako se ta sredstva koriste za širenje nesnošljivosti i netolerancije prema drugim manjinama, ili većinskom narodu. Mi očekujemo da će im se oduzeti novac. Mi očekujemo da se postupa prema kriterijima", poručuje Markić.