O međunarodnom priznanju Republike Hrvatske prije 25 godina, svoj nam je prilog poslao i dr. Marin Sopta, hrvatski publicist i bivši hrvatski domovinski i emigrantski političar, predsjednik Organizacijskog odbora Hrvatskog iseljeničkog kongresa.

- U povijesti bilo kojeg naroda pa tako i hrvatskog, vrijeme od 25. godina, koliko je prošlo od međunarodnog priznavanja Republike Hrvatske, ne predstavlja neko značajno vremensko razdoblje. No, u našem slučaju to se ne može tvrditi. Čak štoviše, mogu bez ikakve dvojbe argumentirano dokazati i potvrditi s mnogobrojnim činjenicama da tih 25 godina predstavlja najznačajnije razdoblje u bogatoj i burnoj povijesti našega naroda. Jer u tom vremenu uspjeli smo ostvariti svoju samostalnost, steći međunarodno priznanje, postati država koja je članica svih međunarodnih svjetskih organizacija, uključujući članstvo u NATO-u i EU-u. Sama činjenica da smo u Domovinski rat, u obranu domovine protiv agresije tzv. Jugoslavenske armije i srpskog agresora ušli goloruki, bez oružja, uz veliki nedostatak većeg broja školovanog hrvatskog vojnog kadra, uz vrlo agresivnu i dobro organiziranu petu kolonu unutar zemlje, a koja je na razne načine vodila specijalni rat protiv Hrvatske, na najbolji način ilustrira situaciju u kojoj smo se našli nakon dezintegracije bivšeg SSSR, sloma komunizma i pada Berlinskog zida. Uz sve spomenuto, ne samo da nismo imali naklonost i razumijevanje međunarodne zajednice za našu borbu, nego je, nažalost, kompletna međunarodna zajednica na čelu sa SAD-om, Njemačkom, Francuskom, Engleskom, Italijom i drugima zastupala ideju očuvanja Jugoslavije. U takvim okolnostima Hrvatska je imala u cijelom svijetu samo jednog istinskog prijatelja i saveznika - HRVATSKO ISELJENIŠTVO. U obrani domovine trebalo je istovremeno raditi na desetke različitih frontova - od formiranja vlastitih policijskih kadrova, stvaranja hrvatske vojske, izgradnje hrvatske diplomacije do onemogućavanja i sprječavanja pripadnika pete kolone u Hrvatskoj da ne izazovu bratoubilački rat između modernih "ustaša" i "partizana". Uz sve što sam naveo, ne treba zaboraviti ni činjenicu da smo u jednom trenutku imali više od 600 tisuća izbjeglica u Hrvatskoj. Usporedite ovu brojku s migrantskom krizom s kojom je suočena Europa u zadnjih nekoliko godina.

- Što najviše pamtim vezano uz 15. siječnja otprije 25 godina? To nije vezano samo uz taj dan, ono je vezano uz sve one procese i aktivnosti koji su se događali u redovima hrvatskog iseljeništva. Bilo je to vrijeme kada su se Hrvati "takmičili" između sebe koja će hrvatska zajednica, udruga, od različitih političkih organizacija, kulturnih, sportskih, vjerskih do neovisnih hrvatskih intelektualaca dati veći doprinos u obrani hrvatske domovine. Pozitivna energija koja se osjećala u svim hrvatskim zajednicama svijeta, ta nesebičnost među Hrvatima da zaborave svoje uske osobne ili stranačke interese, davala je snage da danonoćno lobiramo savezne vlade Kanade, Njemačke, Argentine, Čilea, Francuske, Italije, Austrije, Norveške, a najviše SAD-a, da konačno njihove vlade priznaju demokratsku i slobodnu Republiku Hrvatsku koja je stvorena demokratskom voljom svojih građana. Zahvaljujući, između ostaloga, i lobiranjem Hrvata, Kanada u kojoj sam živio punih 25 godina, u kojoj su rođena moja supruga i djeca, konačno je priznala Hrvatsku 1. siječnja 1992., a 7. travnja iste godine učinile su to i SAD. U kanadskom parlamentu mjesec dana prije međunarodnog priznanja Hrvatske, vodila se višesatna javna diskusija treba li Kanada službeno priznati Hrvatsku ili ne. Bila je to divovska borba u kojoj su Hrvati iz Kanade pokazali i dokazali kako se dobro smišljenom strategijom i lobiranjem može pobijediti i jačeg političkog protivnika - u ovom slučaju vrlo utjecajan projugoslavenski, posebice prosrpski lobi, čiji je glavni akter bio bivši prime ministar Kanade Brian Mulroney, čija je supruga bila Srpkinja, i koja je kao prva dama Kanade otvoreno stala na stranu Srbije. Nije bilo Hrvata ni Hrvatice u Kanadi koji nisu gledali na svojim televizijskim ekranima tu višesatnu diskusiju. Na kraju, kada je kanadski parlament donio konačnu odluku da prizna Hrvatsku, među Hrvatima je nastalo veliko oduševljenje, jer su i oni dali svoj obol toj pobjedi.

- Kako vidim Republiku Hrvatsku u idućih 25 godina? I osim tisuća primjedbi koje imam na negativne pojave koje se događaju u našoj zemlji u zadnjih dvadeset pet godina, veliki sam optimist. Činjenica je da imamo lijepu zemlju s velikim mogućnostima za napredovanje u svim sektorima društvenog razvoja. Zbog geostrateškog položaja Hrvatska u 21. stoljeću ima veći značaj na međunarodnoj pozornici, unatoč tome što smo površinom i brojem stanovnika mala zemlja. Iskreno se nadam da će hrvatsko društvo uspjeti prihvatiti visoku razinu političke kulture koja će pridonijeti razvoju kulture dijaloga. Vjerujem u potrebu da prihvaćamo i integriramo u Hrvatsku sve pozitivne ideje i projekte iz EU-a, vodeći ponajprije računa o tome odgovara li to našim nacionalnim interesima. Osobno se nadam, zapravo sam uvjeren, da ćemo demokratsko društvo dovesti na viši stupanj i na taj način umanjiti veliki jaz koji u ovom trenutku postoji između zapadnoeuropskih država i Hrvatske. Da bismo to ostvarili trebat će učiniti velike promjene u političkom životu, tu u prvom redu mislim na potrebu modernizacije hrvatskih političkih stranaka, bolju selekciju i odabir članova Hrvatskog sabora. Svakako moramo raditi i na jačanju hrvatskog civilnog društva čije aktivnosti trebaju biti usmjerene na razvoj društvene svijesti i veće odgovornosti. Nadam se da ćemo uspjeti ostvariti i veću participaciju pripadnika manjina u hrvatskom društvu. Nažalost, moramo biti otvoreni i iskreni sami prema sebi te priznati da golem broj političara nema ni znanja, ni interesa da se suoče s današnjim problemima s kojima je suočena Hrvatska. Zašto nema javne diskusije zbog odlaska desetaka tisuća Hrvata iz domovine u inozemstvo? Zašto nema javne diskusije u Saboru jesu li Hrvatskoj potrebni njezini iseljenici ili samo njihov novac? Na kraju nadam se da će naša država ne samo retorički, nego i konkretnim primjerom više ulagati u mlade, u razvoj znanosti, a iznad svega s jednom aktivnom politikom, vodeći računa o nacionalnim interesima, postati glavni politički i ekonomski čimbenik u jugoistočnoj Europi.(D.J.)