Vezani članci
OBLJETNICA MEĐUNARODNOG PRIZNANJA (II.)
INTERVJU: ZVONIMIR ŠEPAROVIĆ
MARIN SOPTA
Sad već prilično davnog 15. siječnja 1992., hrvatsku su neovisnost zajedno priznale članice Europske unije, a Njemačka, koja je uz Svetu Stolicu odigrala ključnu ulogu u tom procesu, taj je dan uspostavila i diplomatske odnose s Hrvatskom.
Bio je to dan kad su se ostvarili snovi mnogih generacija, dan kada je stvoren temelj za sigurnu, demokratsku i europsku budućnost novih generacija. Od tada je, dakle, prošlo 25 godina. Pa su i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, predsjednik Vlade Andrej Plenković i predsjednik Sabora Božo Petrov zajednički inicirali obilježavanje 25. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Ured Udruge gradova zamoljen je da potakne organiziranje prigodnih manifestacija kako bi se ovaj značajni dan u povijesti primjereno obilježio.
No, podsjetimo, tog 15. siječnja kada je Hrvatska postala međunarodno priznata država, Domovinski je rat bio u jeku, a gotovo trećina zemlje bila je pod okupacijom tadašnje JNA i srpskih pobunjenika. Na svoje je, tada priznate granice, Hrvatska izišla tek nakon završetka mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja, nakon šest godina. Te večeri prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u emotivnom je obraćanju naciji poručio: “Današnji dan - 15. siječnja 1992. - bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana”. Svojim je suradnicima pak rekao: “Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države”.
ISLAND, VATIKAN I NJEMAČKA
Međunarodno priznanje Hrvatske postupno je uslijedilo nakon njezina proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Istog dana razdruživanje je proglasila i Slovenija, a već idućeg dana novonastale države uzajamno su se priznale. Paralelno je tekao i proces razdruživanja Sovjetskog Saveza, u kojemu su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su, iako tada još i same bez međunarodnog priznanja, priznale Hrvatsku tijekom 1991. Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island (19. prosinca 1991.), a istoga dana to je učinila i Njemačka, iako uz odluku da njezino priznanje na snagu stupa 15. siječnja 1992., zajedno s ostalim članicama Europske unije.
Dva dana prije EU-a, 13. siječnja, Hrvatsku je priznala Sveta Stolica, no Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991., posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem. Vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju. Dan nakon Svete Stolice, Hrvatsku je priznao San Marino.
Nakon što je Hrvatsku priznala Europska unija, tijekom tog 15. siječnja 1992. uslijedila su i priznanja Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinili i Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj. Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam država - Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina, Brazil, Paragvaj i Bolivija. Zatim su, između ostalih, uslijedila i priznanja Rusije (17. veljače), Japana (17. ožujka), SAD-a (7. travnja), Izraela (16. travnja), iako su diplomatski odnosi uspostavljeni tek pet i pol godina poslije, te Kine (27. travnja). Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran (15. ožujka 1992.), a afrička Egipat (16. travnja 1992.).
Nakon svega, Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala članicom Ujedinjenih naroda. Inače, do 31. prosinca 1995. Hrvatsku su priznale 124 države. Hrvatska i SR Jugoslavija sklopile su Sporazum o normalizaciji odnosa koji je uključivao uzajamno priznanje - 23. kolovoza 1996., a uspostavile su diplomatske odnose 9. rujna iste godine. Do danas nas nisu priznali: Bahami, Burundi, Butan, Džibuti, Južni Sudan, Kiribati, Liberija, Maršalovi Otoci, Niger, Ruanda, Somalija, Srednjoafrička Republika, Svazi, Sveti Kristofor i Nevis, Tonga i Tuvalu.
PONOS I MUČNINA
Inače, nije sve teklo tako glatko kako se iz današnje perspektive čini. Bilo je podosta velikih država koje su Hrvatsku priznale nevoljko. Primjerice, samo dan nakon međunarodnog priznanja, Douglas Hurd, ministar vanjskih poslova Velike Britanije, rekao je da je priznanje samo moralna satisfakcija Hrvatima, bez ikakvog bitnog sadržaja i da će se sve to lako promijeniti u idućem razdoblju. Tu Hurdovu politiku prema Hrvatskoj obznanio je kao činjenicu pokojni predsjednik Tuđman više puta tijekom borbe za hrvatsku nezavisnost, govoreći o teškoćama s kojima se suočavamo. Tuđman je jedom prilikom o tome rekao: “Moramo biti svjesni da smo trajno, ne samo pod snažnim jednostranim povećalom svjetske politike, nego i izloženi kojekakvim neosnovanim pritiscima te začudnom nerazumijevanju našeg stanja i htijenja, našeg puta u slobodu i demokraciju. Pritiskaju nas, ali ne mogu nas skršiti niti skrenuti s našeg pravednog puta. Sude nas i osuđuju bez osnova ili zbog sporednosti. Promatraju, a ne vide, ako pak i vide, ne priznaju ni ono što je najsvetije našem čovjeku i čitavom hrvatskom narodu. A sve to zato što se ne želimo podrediti nekim novim okvirima, sličnim onima iz kakvih smo se jedva izbavili. Zato što želimo biti svoji i Božji, živjeti s drugima u miru i skladu, na osnovama međusobnog poštovanja i priznanja”.
Stoga i u kontekstu ove dvije poruke treba gledati sve što se događalo tijekom uspostave samostalne Republike Hrvatske. Na kraju svega, danas je ipak važnije pitanje - što smo priznanjem postigli, što još nismo, a mogli smo, kad se radi o položaju Hrvatske u međunarodnim odnosima, ali i domaćim prilikama. Zato što je hrvatski narod nakon vojne pobjede nad srpskim okupatorom u Domovinskom ratu platio visoku cijenu za svoju slobodu, a danas se mnogi pitaju gdje su nestali ideali za koje smo vjerovali da će se ostvariti u slobodnoj, demokratskoj i neovisnoj hrvatskoj državi.
Sloboda je donijela sreću u hrvatske domove, ali društvene okolnosti što su ih odredile nezaposlenost, siromaštvo, korupcija, socijalne i društvene nepravde, brojnost birokracije, stvorile su velik raskorak između očekivanog i ostvarenog. To proizvodi nezadovoljstvo, ogorčenje, mučninu i brojne frustracije hrvatskih ljudi.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
ULOGA GENSCHERA
Prijatelj i zagovornik priznanja
Hans-Dietrich Genscher, njemački političar i bivši ministar vanjskih poslova, danas pokojni, žustro se zalagao za međunarodno priznanje Hrvatske. Za vrijeme raspada Jugoslavije bio je jedan od glavnih zagovornika brzog priznanja neovisnosti Slovenije i Hrvatske. Genscher je imao značajnu ulogu u zaustavljanju agresije JNA na Sloveniju i Hrvatsku, kao i u procesu priznavanja državne samostalnosti republika bivše SFRJ (1991.-92.). Na dvadesetu obljetnicu njemačkog priznanja Republike Hrvatske (odluka o tome donesena je 23. prosinca 1991.), dnevne novine Frankfurter Algemeine objavile su opširan intervju s Genscherom. Tom je prilikom ispričao kako ga je tadašnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar sredinom lipnja 1991. pozvao u Beograd: “Tamo sam prvi i jedini put sreo Miloševića. Bilo mi je potpuno jasno, taj čovjek želi Veliku Srbiju”, rekao je Genscher, dodavši: “Odluka o priznanju (Hrvatske i Slovenije) bila je rezultat razvoja koji se više nije mogao vratiti unatrag. Milošević nije prepoznao znakove vremena, jer kao najveća republika, Srbija je trebala jačati prava drugih članica, umjesto da ih ograničava. No Milošević je činio upravo suprotno”, zaključio je Genscher. Za svoj je doprinos međunarodnom priznanju RH Genscher 1996. odlikovan Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, za izniman doprinos neovisnosti, cjelovitosti i međunarodnom ugledu Republike Hrvatske.
MATE GRANIĆ
CIJELA HRVATSKA ŽIVJELA JE ZA TAJ DAN
Mnogo toga dogodilo se u Republici Hrvatskoj nakon međunarodnog priznanja otprije 25 godina, 15. siječnja 1992.
Dolazak mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPROFOR-a) na okupirana područja Hrvatske, neuspjeh pregovora s lokalnim Srbima o mirnoj reintegraciji u državno-pravni sustav Hrvatske, rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a (871) od 4.10.1993. i Opće skupštine UN-a (49/43) “O situaciji na okupiranom području Republike Hrvatske” od 21.10.1994., oslobodilačke vojno-redarstvene operacije Bljesak i Oluja te mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja, koja je uspješno završila 15.1.1998.Hrvatska je imala vrlo važnu ulogu u zaustavljanju rata i uspostavi mira u BiH. To se posebno odnosi na vojnu i humanitarnu pomoć, zbrinjavanje gotovo milijun izbjeglica, sudjelovanje u mirovnim pregovorima te aktivnu ulogu u washingtonskim i daytonskim pregovorima i sporazumima koji su doveli do zaustavljanja rata u BiH. Posebno važnim smatram povijesnu Splitsku deklaraciju potpisanu 22.7.1995., na temelju koje je Hrvatska pomogla Armiji BiH i HVO-u u oslobađanju više od 20 % teritorija BiH te sprječavanju pada Bihaća i još većih zločina od onih koji su počinjeni u Srebrenici.
Još 1998. donesen je plan i program povratka izbjeglica u Hrvatsku, što se posebno odnosi na Srbe u Hrvatskoj. Hrvatska je postala članicom UN-a, NATO-a i EU-a, a hrvatske Oružane snage sudjeluju u brojnim mirovnim misijama u svijetu. To su procesi i postignuća na koja možemo biti ponosni. S druge strane, nisam zadovoljan brzinom gospodarskih reformi i poduzetničkom klimom, privlačenjem domaćih i stranih ulaganja i ukupnim funkcioniranjem pravne države. Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović i novi predsjednik Vlade Andrej Plenković bude nadu i vjerujem kako će se ovi procesi ubrzati.
Što najviše pamtite vezano uz 15. siječnja otprije 25 godina?
- Takva sreća i nacionalni zanos i ponos vjerojatno se nikada neće ponoviti. Cijela Hrvatska živjela je za taj dan. Nikada ne smijemo zaboraviti one najzaslužnije, prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, hrvatske branitelje i Vladu demokratskog jedinstva, kao i prijatelje u svijetu, posebno Svetu Stolicu i Njemačku te Svetog Oca Ivana Pavla II., Jean-Louisa Taurana, kancelara Helmuta Kohla, ministre Hans-Dietricha Genschera i Aloisa Mocka.
Što smo priznanjem postigli, što još nismo, a mogli smo, kad se radi o položaju RH u međunarodnim odnosima?
- Hrvatska je danas aktivna članica NATO-a i EU-a, vodi aktivnu vanjsku i sigurnosnu politiku, među prvima je prepoznala opasnosti od novih izazova migrantske krize biblijskih razmjera i opasnosti od međunarodnog terorizma. Trebamo brže rješavati otvorena pitanja sa susjednim državama, a položaj Hrvata u BiH, njihova ravnopravnost i konstitutivnost treba biti glavni strateški interes hrvatske vanjske i sigurnosne politike.
Kakav je položaj RH danas, u kontekstu EU, NATO-a, susjedstva, migracija, terorizma, sigurnosti...?
- Inicijativa predsjednice Republike “Tri mora”, koju danas predvode Hrvatska i Poljska, uz sudjelovanje 12 država, izaziva veliku pozornost ne samo unutar EU-a, nego i SAD-a i Kine. To je primarno gospodarska inicijativa (promet, energetika i komunikacije), ali su i sigurnosni i politički aspekti vrlo značajni. Hrvatska vojska uživa veliki ugled unutar NATO-a. Potrebno je više ulagati i brže modernizirati Oružane snage. Otvorena pitanja sa susjednim zemljama potrebno je brže rješavati dijalogom, ali i uz pomoć EU-a i NATO-a, a u BiH i uz pomoć SAD-a. Hrvatska predsjednica je među prvima u Europi prepoznala opasnost od migrantske krize i posebice međunarodnog terorizma te o tome javno progovorila još u ljeto 2015. Unutar EU-a, Hrvatska se čvrsto bori za zaštitu vanjskih granica Unije, zatvaranje tzv. “balkanske rute”, pomoć najugroženijim državama, jedinstvenu politiku te aktivniju ulogu Unije u borbi protiv međunarodnog terorizma.
Kako “vidite” RH u idućih 25 godina?
- Svijet se mijenja. Stvara se nova vanjsko-politička i sigurnosna arhitektura svjetske politike. Donald Trump, Brexit, jačanje euroskepticizma, izazov novih izbora u Francuskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Italiji i Austriji, Putin i nova politika Rusije, Ukrajina, rat u Siriji zahtijevaju i novu, mnogo aktivniju vanjsku i sigurnosnu politiku Hrvatske. Vjerujem kako će se otvorena pitanja sa susjedima riješiti, kako će Hrvati u BiH biti ravnopravni konstitutivni narod, a BiH članicom EU-a te kako će Hrvatska biti država vladavine prava, poželjna za život i ulaganja. Vjerujem u budućnost Hrvatske.(D.J.)
(Dr. Mate Granić, posebni je savjetnik predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Kabinet za vanjsku i europsku politiku)
HRVOJE KLASIĆ
FORMU SMO ZADOVOLJILI, SA SADRŽAJEM SE JOŠ MUČIMO
U siječnju 1992. godine počela je druga faza procesa stvaranja Hrvatske samostalnom, suverenom i međunarodno priznatom državom.
U prethodnoj, nakon prvih demokratskih izbora (1990.) i referenduma o samostalnosti (1991.), Hrvatska je proglasila neovisnost (od SFRJ), a u posljednjoj koja će trajati sve do 1998. i mirne reintegracije Podunavlja, država je uspostavila puni suverenitet u svojim (međunarodno priznatim) granicama. U ovom osam godina dugom procesu sve faze bile su podjednako važne bez obzira na to što se u kolektivnoj svijesti hrvatskih građana kao najdramatičnije i najutjecajnije razdoblje sigurno izdvaja početak i kulminacija Domovinskog rata u ljeto, jesen i zimu 1991. Već na početku tog procesa postalo je jasno koliko je želja za neovisnošću jak argument i motiv, ali ne i jedini potreban čimbenik u stvaranju države. Argumentaciju hrvatskih građana izraženu kroz izbore, referendum, a zatim i vojnu obranu, napokon je krajem 1991. i početkom 1992. konkretnim diplomatskim aktivnostima počela prihvaćati i međunarodna zajednica. Kruna ovog procesa bilo je primanje Hrvatske u članstvo Ujedinjenih naroda (zajedno sa Slovenijom i Bosnom i Hercegovinom) 22. svibnja 1992.
Izgradnja samostalne države velik je događaj u povijesti svakog naroda, pa tako i hrvatskog. To ne znači da sva prethodna razdoblja zbog izostanka neovisnosti trebamo ignorirati. Elementi hrvatske državnosti nisu nastali preko noći. Hrvatski sabor stoljećima donosi zakone unatoč brojnim režimima i državnim tvorevinama, hrvatska himna “Lijepa naša” u upotrebi je kroz cijelo 20. stoljeće, Matica hrvatska, Hrvatsko narodno kazalište i JAZU/HAZU više od 150 godina predstavljaju žarišta hrvatskog kulturnog, umjetničkog i znanstvenog života. U tom smislu na stvaranje moderne, demokratske i samostalne Hrvatske na kraju 20. stoljeća treba gledati kao na vrhunac dugog, ali kontinuiranog procesa. Brojne generacije političara, znanstvenika, umjetnika, ali i običnih radnika, dale su svoj obol očuvanju hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta.
Kakvu Hrvatsku danas, nakon svih dramatičnih događaja od prije 25 godina imamo? Čini mi se ponekad da smo formu zadovoljili, ali da se sa sadržajem još uvijek mučimo. Često imam osjećaj da mnogo stvari koje smo zamjerali bivšem sustavu - politička podobnost, nepotizam, privredni kriminal, elitizam političke kaste, netolerancija prema “drugačijima” - ne samo da nismo iskorijenili nego smo u nekim slučajevima i intenzivirali. Ono što najviše boli jest činjenica da narod koji se uspio homogenizirati u ratu, u miru je iz godine u godinu sve više podijeljen. Nažalost, ne po pitanju različitih vizija budućnosti, nego različitog tumačenja prošlosti. Kada govorimo o vanjskoj politici svakako treba izdvojiti uspješno okončanje procesa pridruživanja euroatlantskim integracijama (EU i NATO). Prihvaćanje europskih normi i standarda od iznimne je važnosti za razvitak svih segmenata hrvatskog društva. Međutim, ostaje i niz pitanja koja problematiziraju konkretnu ulogu Hrvatske na međunarodnoj sceni. Koliko je važno danas imati Hrvatsku za saveznika? Vode li hrvatski državnici proaktivnu vanjsku politiku ili samo izvršavaju ono što se (negdje) izglasa? Je li panično i gotovo paranoično odbacivanje (možda i ključne) uloge Hrvatske na prostoru zapadnog dijela Balkana vizionarski potez, ili put u (samo)izolaciju?
Prije točno 25 godina, 15. siječnja 1992., Franjo Tuđman je pred okupljenim mnoštvom na Trgu bana Jelačića svoj govor u povodu međunarodnog priznanja počeo riječima: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je, i bit će onakva kakvu sami želimo”. U tom trenutku to su bile riječi koje su značile mnogo. Činjenicu da imamo svoju Hrvatsku moramo cijeniti, ali čin stvaranja mora biti samo polazišna točka za kontinuirani rad na daljnjoj izgradnji demokratskog, pluralnog i pravednog društva. A da bi bila “onakva kakvu sami želimo”, bilo bi poželjno da se bar oko ključnih stvari dogovorimo kakvu to Hrvatsku uistinu želimo.(D.J.)
(Dr. sc. Hrvoje Klasić, profesor je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu)