Vezani članci
OBLJETNICA MEĐUNARODNOG PRIZNANJA (I.):
INTERVJU: ZVONIMIR ŠEPAROVIĆ
Na dan međunarodnog priznanja Hrvatske uvijek mi se vrati sjećanje na ono posebno uzbuđenje zbog vijesti da je Hrvatsku priznalo 15 zemalja Europske zajednice.
- Tada sam u svojstvu savjetnice predsjednika za odnose s javnošću pokrivala komunikaciju prema međunarodnim i domaćim medijima. Taj dan sam svako malo odlazila Franji Tuđmanu kako bih ga izvijestila koje su države priznale Hrvatsku, kao i prve komentare međunarodne i domaće javnosti. Gotova sam trčala po prostorima predsjedničkih dvora na Pantovčaku preskačući po nekoliko stepenica, nastojeći što brže dostaviti važnu vijest. On bi me dočekao nasmijana lica i rekao da već zna, ili bi pljesnuo rukama od zadovoljstva što se ostvaruje san mnogih generacija. Na licu mu se moglo vidjeti zadovoljstvo, ali i olakšanje nakon svih događanja koji su prethodili 1991. godine. Naime, geopolitičke, međunarodne, unutrašnje i sve druge karte Franji Tuđmanu nisu bile povoljne. Nakon provedenih višestranačkih izbora i referenduma o samostalnosti, Hrvatska je bila razoružana, bespomoćna i od strane međunarodne zajednice neželjena i nepriznata. Više od pola milijuna ljudi bilo je istjerano iz svojih kuća i prognano. Britanija, Francuska, Europska zajednica i SAD iz različitih interesa nisu željeli raspad Jugoslavije. Državni tajnik Baker 1991. je u Beogradu izjavio kako SAD žele cjelovitu Jugoslaviju. Sličnu poruku poslao je i predsjednik Europske komisije Jacques Delors.
- Bilo je to vrijeme mirnog, sporazumnog raspada SSSR-a i Čehoslovačke. U svijetu je vladala percepcija kako je održanje Jugoslavije kao višenacionalne države moguće. Osim toga, Hrvatska je, kao samostalna država, smatrana neželjenim projektom, jer je u nekim međunarodnim krugovima nosila teret NDH. Sama međunarodna zajednica nije u početku bila dovoljno senzibilizirana na sve ono što se događalo u Hrvatskoj i Sloveniji. U takvim međunarodnim okolnostima Tuđman je, nastojeći ostvariti osamostaljenje i međunarodno priznanje, uspješno taktizirao. Primjerice, kada je Hrvatska proglasila neovisnost 25. lipnja 1991., istovremeno je pristao na tromjesečni moratorij. I dok je nestrpljiva javnost teško razumjela zašto to radi i loše reagirala, on je pristajući na moratorij dobio na vremenu. Naime, takva odluka o neovisnosti Hrvatske još uvijek nije imala potporu međunarodne zajednice. Kod njega je postojao opravdani strah da ne stvori situaciju Sjevernog Cipra, što ne bi bilo međunarodno priznato.
- U to vrijeme Hrvatska je sudjelovala na međunarodnoj konferenciji za bivšu Jugoslaviju na kojoj je ustanovljena Badinterova komisija čije su odluke imale izuzetno veliko značenje za proces razdruživanja. Odluke komisije imale su snagu međunarodne presude. Članovi Badinterove međunarodne arbitražne komisije bili su svi predsjednici ustavnih sudova država osnivača Europske unije. Stvorili su dokument sastavljen od deset mišljenja, među kojima je i ono o nepromjenjivosti granica prema kojem su granice bivših jugoslavenskih republika postale međunarodne granice država nastalih raspadom Jugoslavije. Svih deset mišljenja te komisije postalo je dio međunarodnog javnog prava. I dok su pravnici pravno utirali put međunarodnog priznanja, međunarodna politika i dalje je držala glavu u pijesku na sve strahote koje se se događale u Hrvatskoj. Istjerivanja, paleži, ubojstva, zamračenja gradova, opće i zračne opasnosti, miris baruta, paljevina, užasi i osobne tragedije prognanika..., bili su hrvatska svakodnevnica s kojom smo ustajali i odlazili na počinak. Slike egzodusa iz Vukovara, Iloka, Škabrnje, zauvijek će ostati u sjećanju onih koji su bili svjedoci tog vremena.
- Kada su slike razaranje Dubrovnika i uništavanje hrvatskih gradova obišle svijet, javnost u drugim državama počela se buditi. Informacije o tome što se događa u Hrvatskoj polako su dolazile do svijeta. Obični ljudi u svijetu bili su užasnuti zločinima i strahotama koje su se događale. Austrijanci, Njemci, Talijani i svi drugi primali su prognanike iz Hrvatske, organizirali humanitarne pomoći i konvoje s hranom i lijekovima. Svaki dan vodila se bitka na međunarodnom planu kako bi se internacionalizirao slučaj Hrvatske. Istovremeno rastao je zahtjev da međunarodna zajednica zaustavi rat u Hrvatskoj. Pod sloganom Stop the War in Croatia okupila se međunarodna javnost, ugledni intelektualci, novinari, sveučilišni profesori i organizirali prosvjede diljem svijeta, s apelom da se pomogne Hrvatskoj.
- Debeli okoštali zid koji je međunarodna politika napravila oko Jugoslavije nastojeći ju sačuvati počeo je pucati. Prvu rupu na tom zidu napravio je mali Island, a nakon njega polupriznate baltičke države Litva, Estonija i Latvija. Njemačka politika popustila je pritisku svoje javnosti i priznala Hravtsku prije svih drugih. Dva dana prije EU-a, 13. siječnja, Hrvatsku je priznala Sveta Stolica, no Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991., posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem. Vatikanska diplomacija još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju. Osjećao se zaokret u političkim stavovima prema prostoru bivše Jugoslavije. I onda je došao 15. siječnja 1992. godine, kada nas je priznalo 15 zemalja Europske zajednice.
- Predsjednika Tuđmana tih dana zvali su brojni državnici najavljujući mu osobno odluku svojih zemalja. Tih dana često je razgovarao s Helmutom Kohlom, H.D.G Gencherom, Alojzom Mockom, Gezom Jesenskim, lordom Peterom Carringtonom. Gotovo svakodnevno bili smo u kontaktu sa slovenskim državnim vodstvom i koordinirali naše aktivnosti. U danima poslije uslijedilo je priznanje Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije i drugih, uključujući i SAD-a (7. travnja). Hrvatska je od objekta međunarodnih odnosa postala važan subjekt. Od statusa žrtve u godinama koje su uslijedile izrasla je u snažnog pobjednika. Od te početne pozicije žrtve do ključne vojne sile na terenu, Hrvatska je prohodala po trnju. I zato kada gledamo unatrag, može se reći da je Hrvatska napravila jedno malo čudo u 25 godina. Za one koji su trpjeli, ostali bez najmilijih, 25 godina je teško vrijeme, ali imati rat, izići kao pobjednik, postići međunarodno priznanje, jedno je inspirativno čudo za mnoge narode koji tome teže. Bilo je to vrijeme zgusnutih političkih događaja i neponovljivih emocija.(D.J.)
(Vesna Škare Ožbolt, savjetnica predsjednika RH Franje Tuđmana 1990.-1999.)
NIKICA BARIĆ:
POVIJEST NIKADA NE ZAVRŠAVA
Hrvatska vanjska politika u razdoblju od međunarodnog priznanja prije 25 godina može se podijeliti na nekoliko faza. Samo priznanje Europske zajednice, u čemu je veliku ulogu imala Njemačka, u trenutku kada je nemali dio Hrvatske tijekom druge polovine 1991. bio okupiran ili pogođen ratnim razaranjima, bilo je veliko ohrabrenje za Hrvatsku. U kasnijem razvoju događaja priznanje Hrvatske u granicama koje je imala u sastavu Jugoslavije, pristupanje Ujedinjenim narodima 1992., olakšavao je njezine napore za ostvarenje teritorijalnog integriteta. Treba spomenuti i Hrvatsko zbližavanje sa SAD-om koje počinje Washingtonskim sporazumima s početka 1994., kojim je prekinut hrvatsko-bošnjački sukob. Savezništvo s Amerikancima kasnije će, 1995. godine, pomoći Hrvatskoj da vojnim putem vrati većinu okupiranih područja, a Amerikancima da uz pomoć Hrvatske vojske okončaju rat i u BiH, što će otvoriti i put mirnoj reintegraciji Podunavlja.
Tijekom druge polovine 90-ih odnosi s Amerikancima i Europskom unijom su slabiji. Neslaganja sa Zagrebom postoje zbog hrvatske politike u BiH, pitanja povratka izbjeglih Srba u Hrvatsku, suradnje sa sudom u Haagu. Pri tome Zapad radi na jačanju “demokratskih” alternativa Tuđmanu, pomažući razvoj civilnog društva i nezavisnih medija. Na kraju Tuđman u nekim izjavama čak najavljuje da će se Hrvatska, umjesto sa Zapadom, povezati s Rusijom. No, nakon Tuđmanove smrti i promjene vlasti 2000., a što ostaje konstanta do danas, kreće se putem euroatlantskih integracija. Pri tome je početkom ovog stoljeća i dalje bio prisutan problem suradnje s haškim sudom, ali Hrvatska ulazi u NATO i Europsku uniju, u kojima, rekao bih, još uvijek traži svoje mjesto.
Nedavni međunarodni događaji pokazuju da povijest nikada “ne završava”, uvijek su moguće promjene, pa i dramatične. Nasuprot 90-ih, kada je bila u kaotičnom stanju, Rusija ponovno igra važnu ulogu u međunarodnim odnosima, Europska unija je u određenom previranju... Izbjeglički val koji je dijelom prošao i kroz Hrvatsku samo je posljedica razornog rata i nestabilnosti koji već godinama traju u Siriji, na Bliskom istoku. To se, dugoročno, ne može riješiti ogradama i bodljikavom žicom, nego bi trebalo konačno okončati rat i krenuti u obnovu tog teško stradalog područja. To bi bilo rješenje za prestanak dolaska izbjeglica i njihov povratak domovima. No, kako doći to takvog rješenja?
Otvara se i pitanje (ne)širenja Europske unije na nama susjedne države (BiH, Srbija), eventualnih promjena u američkoj vanjskoj politici nakon izbora Donalda Trumpa za predsjednika, odnosno odnosa u trokutu SAD - Rusija - Europska unija, pa time i položaja Hrvatske u njima. No, osnova vanjske politike mora imati temelj u unutrašnjoj stabilnosti i snazi. Ako Hrvatska ima učinkovitu državu, snažno gospodarstvo i razvijenost svih svojih dijelova, onda može s mnogo više samopouzdanja voditi vanjsku politiku. Takva Hrvatska mogla bi i gospodarski i na druge načine širiti svoj utjecaj i u susjednim državama. Bilo bi potrebno da oni koji vode Hrvatsku imaju perspektivu koja podrazumijeva našu suradnju u sklopu Europske unije i NATO saveza (a te međunarodne asocijacije možda se nalaze pred krupnijim promjenama), a da se pri tome vodi računa o hrvatskim nacionalnim interesima. Koliko će Hrvatska u tome biti uspješna, ili će biti, kako je rekao bivši predsjednik vlade Milanović, “slučajna država”, ostaje vidjeti. Osobno nisam preveliki optimist.(D.J.)(Dr. sc. Nikica Barić povjesničar je na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu)
NENAD PISKAČ
HRVATSKA ŠUTNJA PONOVNO JE INSTALIRANA
Međunarodno priznanje Republike Hrvatske, izboreno uz pomoć međunarodnoga prava, najveća je diplomatska pobjeda državnika Franje Tuđmana.
Uslijedilo je poslije uspješno zaustavljanje velikosrpske agresije, koju je tzv. međunarodna zajednica odobrila pod uvjetom da je Srbija izvede brzo i efikasno. Dan 15. siječnja 1992. dočekao sam u odori ZNG-a, uvjeren kako ćemo ne samo osloboditi Hrvatsku nego od nje napraviti snažnu i prosperitetnu državu. Međunarodno priznanje temelj je kasnije provedenim vojnoredarstvenim operacijama. Najvažniji nadnevak poslije međunarodnoga priznanja ponovno pripada Tuđmanu. Uveo je RH u UN. I u VE. Kasniji ulasci u NATO i EU pripadaju u tehnička pitanja. Ulazak u EU, nažalost, pretvorio se u nacionalno poniženje. Tuđman je EU prihvaćao kao savez suverenih država. Ona se, međutim, pretvorila u merkantilističku naddržavu nesposobnu odgovoriti suvremenim izazovima. Hrvatske politelite slijepo slijede birokratizirani Bruxelles, osim u jednom - ne žele istim metrom mjeriti sve totalitarizme dvadesetoga stoljeća. Oživljavaju mrtvace: totalitarni karakter komunizma i zločinca Tita.
Graditelj Tuđman u kratkom roku stvorio je regionalnu silu. Poslije njega za dom nespremne snage vode glavnu riječ, pobjedničke su neprestano na udaru. Hrvatska šutnja ponovno je instalirana. Politikantskim arbitražama judeki i yudeki nadomjestili su međunarodno pravo. Danas je Hrvatska jednom nogom u Bruxellesu, drugom u Beogradu. Hrvatska je razgraditeljskim politikama Račana, Mesića, Tomčića, Sanadera, Kosorove, Josipovića i Milanovića, pozicionirana kao “prostor bivše Jugoslavije”, “jugosfere”, “parče zapadnoga Balkana”, jedino sposobno za arbitraže na svoju štetu. Od subjekta pretvorena je u objekt. Očito je da se puzeći provodi plan obnove “ovih prostora”, Jugoslavije u bilo kom obliku. Takva je politika protuustavna.
Ni jedan vitalan problem države i nacije u proteklih šesnaest godina nije riješen, a osobito ne od ulaska u EU. Hrvatska je u EU prenijela sve svoje probleme nastale 1918., 1945. i 2000., u čijoj su osnovi jugoslavenstvo, velikosrpstvo i komunizam. Stvoreni su uvjeti za nova posrnuća i poraze. Jugoslavenstvu, velikosrpstvu i komunizmu pridružilo se i eurofilstvo. Gdje je nestala tuđmanovska kroatocentričnost - odgovorit će povijest.
Proteklih 25 godina moderne hrvatske države, kojoj je temelj pobjeda nad velikosrpskom agresijom i ništa drugo, treba podijeliti na dva dijela. Prvi se odnosi na uspješno Tuđmanovo doba. Drugo razdoblje, neuspješno, počelo je 3. siječnja 2000., i traje do danas. Rezultati: dužničko ropstvo, pljačka naroda, rasprodaja nacionalnih dobara, demografski slom, pražnjenje hrvatskih prostora. Neuspješno razdoblje ima polazište u jugobolju, bolesti izazvanoj gubitkom Jugoslavije, komunističkoga sustava i privilegija povlaštenih skupina. Od te bolesti prvim referendumom i Domovinskim ratom poražene snage nikad se nisu izliječile. Bolest je, uz asistenciju judeka i yudeka, iskorištena za pogonsko gorivo unutarnje agresije i međunarodno olajavanje. Bez ozbiljnoga otpora država i nacija o svom trošku vraćeni su u stanje osamdesetih godina 20. stoljeća.
U idućih 25 godina očekujem pristanak na sustavno poražavanje ili povratak identitetu. Prvo vodi u nestanak iz povijesti. Drugo, kad se osovi na svoje noge i pamet, prema državi po mjeri hrvatskoga čovjeka, koja na neupitnim načelima gradi međunarodnu poziciju. Pomirba ova dva puta nije moguća, sudar je neizbježan. Vjerujem da ćemo se probuditi. Objektivna situacija je, naime, neodrživa sa stajališta slobodne države, nacionalne sigurnosti, opstanka i općega stanja države i nacije. Na poprištu stoji narod s jedne i odnarođene elite s druge strane.(D.J.)
(Nenad Piskač je hrvatski publicist, putopisac, esejist i pjesnik)
DAVOR MARIJAN
NEVOLJKO SMO PRIZNATI KAD SMO SE OBRANILI NA BOJNOM POLJU
Prije samog čina priznanja valja se sjetiti što mu je prethodilo. Hrvatska je međunarodno priznata nakon dva zbivanja koja se jednostavno ne mogu ignorirati. Prvo, Hrvatska je izdržala srpsku stratešku ofenzivu koju je za nju vodila JNA u drugoj polovini rujna i prvim danima listopada 1991.
Ta ofenziva nije uspjela, premda je Vijeće sigurnosti UN-a 25. rujna 1991. zavelo embargo na oružje koje je pogodilo samo Hrvatsku, ali ne i Srbiju. Drugo, mirovna konferencija o Jugoslaviji u Haagu, koja je počela u rujnu 1991., propala je nakon dva i pol mjeseca pregovora i odbijanja Srbije da potpiše predloženi plan. Stoga tvrdnje koje se prigodno pojavljuju svake godine i silna zahvaljivanja pojedinim zemljama nisu održiva jer su one dale mnogo manji doprinos nego što je to bila stvarnost. Hrvatska je nevoljko priznata kada je obranjena na bojnom polju i kada je međunarodnoj zajednici bilo jasno da je postala neosporna politička činjenica.
- Danas, 25 godina poslije, usudim se reći da je riječ o razdoblju u kojem se uočavaju tri etape. Prvu, koja je počela prije priznanja i koja je okončana s dva simbolična nadnevka, krajem XX. stoljeća i smrću prvog predsjednika države Franje Tuđmana. To je razdoblje rata i mirne reintegracije i samo dvije godine mira. Kada se ocjenjuje to razdoblje, tendenciozno se zamjera Tuđmanu da nije napravio dostatno za širenje demokracije. U izvanrednim okolnostima kao što je rat ograničavanje ljudskih prava i sloboda je na žalost normalno, a ako se Tuđmanu već prigovara, s motrišta nacionalne pozicije mislim da ih nije dovoljno ograničio. Imao je samo dvije mirne godine, koje je obilježila bolest, a danas je očito da je i u takvom stanju prilično dobro uočio što prijeti Hrvatskoj.
- Druga etapa je detuđmanizacija. Različito se tumači, posebice od glavnih arhitekata, Mesića, Račana, Josipovića, pa čak i čelništva HDZ-a koji je do prije nekoliko godina bježao od Tuđmanove ostavštine, a to je ipak neovisna država. Umjesto ispravaka devijacija i nužnih korekcija radi demokratizacije društva, nova elita je ponudila povratak na staro i uvela nas u ideološki rat koji s različitim intenzitetom još traje. Teritorijalni okvir koji su nametnuli komunisti 1943. i 1945. nastoji se prikazati kao temelj današnje Hrvatske. Umjesto demokracije nudi se formula antifašizma, što je na žalost bio samo jedan oblik povijesnog staljinizma. Ta je etapa, bar se nadam, privedena kraju prošle godine, a svoj prvi veliki udarac doživjela je s oslobađajućom presudom generalu Gotovini i ostalima, što je za sada najznačajnije zbivanje u ovom stoljeću. Čini mi se da se Hrvatska nakon 16 godina velikim dijelom vratila ponovno na 2000. i stanje nakon smrti Tuđmana i da nam sljeduje nastojanje da se država stvarno demokratizira i izoliraju ostaci komunističkih struktura koji onemogućavaju taj proces. To je treća etapa, koja je tek počela.
- Što se tiče konkretnog priznanja RH, bio je rat i sjećam se slavlja u susjedstvu koje se dijelom utjelovilo u nekontroliranoj pucnjavi. Streljiva je tih dana bilo premalo, no mnogi su si dali oduška na taj način. Sličnu zvučnu impresiju sam imao 5. kolovoza 1995. kada je Hrvatska vojska oslobodila Knin.
- Ulazak u NATO i EU velika su postignuća, premda se čini da smo olako pristajali na ucjene iz bližeg i daljeg zapadnog susjedstva. Mislim da tu poziciju ne koristimo dostatno u zaštiti nacionalnih interesa i da brzo popuštamo pred pritiscima. Stječe se dojam da politička elita nije sama sa sobom načisto gdje je granica koja se ne prelazi. U BiH, koja nam je najznačajniji susjed, ništa nije učinjeno u zaštiti tamošnjih Hrvata, nego je dio političkih struktura predvođenih Stjepanom Mesićem aktivno pomagao u njihovoj majorizaciji. Time su ugroženi i strateški interesi Republike Hrvatske.
- Danas se nalazimo u vremenu velikih promjena, svijet se mijenja, nabolje ili nagore pokazat će vrijeme koje dolazi. Hrvatska se nalazi na rubu ostarjele civilizacije pred kojom je odluka hoće li biti zajednica nacionalnih država povezanih s istim vrijednostima ili će je uništiti izolirana i globalizirana birokracija. Kao granična zemlja EU na istoku imamo Srbiju koju vode političari koji su u srpskoj agresiji na Hrvatsku bili deklarirani četnici i najbliži suradnici Slobodana Miloševića, te s društvenom elitom čiji veći dio i dalje sanja hrvatsku zemlju premda ima slične, ako ne i veće demografske probleme no Hrvatska. U susjednoj BiH neuspješni eksperiment međunarodne zajednice je pri kraju. Kako će svršiti teško je reći. Uz sve to, BiH postaje središte islamizacije šire regije i na to se mora ozbiljno računati. Reklo bi se da bi Hrvatska mogla imati mnogo više problema nego većina zemalja EU.
- Što dalje slijedi, teško je predvidjeti. S obzirom na sve navedeno, ne usudim se prognozirati ni kakva će Hrvatska biti za godinu dana, a kamoli za 25. Ipak, puno toga će ovisiti o našim sposobnostima. Naravno, samo ako ne budemo puki promatrači zbivanja.(D.J.)
(Dr. sc. Davor Marijan povjesničar je s Hrvatskog instituta za povijest i autor brojnih knjiga o Domovinskom ratu)