Prije svega potrebno je razumjeti kako hrvatsko društvo još nije doživjelo transformaciju kakva je potrebna da bi se totalitarni model vladanja (populacijom) zamijenio demokratskim upravljanjem (ukupnim društvenim kapacitetima), a to na prvom mjestu podrazumijeva kontinuirano usklađivanje prirodnog, ekonomskog i kulturnog s humanim društvenim potencijalom.

- Iako se u hrvatskom društvu privid demokracije relativno uspješno obnavlja redovitim demokratskim izborima, slobodom izražavanja, kao i mogućnošću verbalne kritike svake javne osobe, unatoč svemu tome, demokracija je još uvijek neostvarena u mjeri koja bi podrazumijevala načela pravednosti, potpune ravnopravnosti pred zakonom, kao i društvo s minimalnim korupcijskim rizikom. A to bi na prvom mjestu značilo odricanje prava političkim akterima da imaju pravo kontrole svih društvenih prostora, a prije svega odricanje prava kadroviranja u stručnim i profesionalnim javnim službama.

- Od političkih se aktera očekuje da povjerene ovlasti usmjere stvaranju poticajnog društvenog ambijenta, u kojemu će životno iskustvo članovima društva ostavljati presudni dojam da su poštene, moralne i zakonite aktivnosti, i po sebi i po posljedicama, dobre i isplative, a da su aktivnosti zasnovane na nepoštenju, korupciji i kriminalu kažnjive i neisplative. Recimo, nikakve posljedice nisu predviđene za krive stručne procjene i odluke koje mogu ugroziti profesionalni rad javnih institucija, a time i opći interes građana, naprotiv, dugogodišnji je paradoks da su loši politički postavljeni upravljači zaštićeni različitim formalnim i neformalnim oblicima imuniteta, političkim zaleđem iz kojeg potječu, a često i takvim ugovorima koji im neovisno o rezultatima jamče ponekad i doživotnu materijalnu sigurnost.

- Prečesto nam se ponavlja scenarij da politička opcija na vlasti poslije nekoliko godina postigne zavidnu odbojnost u javnosti, a potom se dotadašnja oporba bez imalo samokritičnosti predstavlja kao spasonosno rješenje. U nas još nije jasno je li lagodnije biti na vlasti ili u blizanačkoj oporbi? Dok si na vlasti, za svoju nesposobnost okrivljuješ one prije, a oni pak, uzdajući se u kratku pamet glasača, mirno čekaju nove izbore i začas ponovno zamijene pozicije. Naglasak je na činjenici da im legitimaciju za takvo ponašanje široke ruke nudimo mi, građani. Previše smo kao građani demokratski nezainteresirani za činjenicu da nam isti ljudi uporno dokazuju da se žele brinuti za samo svoje specijalne interese, a da ih ni za što drugo nije briga, a posebno da ih nije briga za to kako živimo. Iznad svega su licemjerne poruke: “nije to tako jednostavno”, “mora proći vrijeme”, “to su teške odluke” i sl. To su izgovori koji dokazuju da osoba nije dorasla odgovornosti koju je preuzela. Teško je bilo, pa i gotovo nemoguće, izboriti slobodu u krajnje neravnopravnom omjeru snaga, pa je ipak ostvareno. Tada je ulog bio život, pa se nitko nije opravdavao da je teško, a danas je nekomu “teško” donijeti ispravnu odluku jer mu je ulog politička karijera.

- Svi dosadašnji pokušaji da se do učinkovitih antikorupcijskih modela stigne putem političkih kalkulacija i kompromisa, uz naglašenu brigu da se ne ugroze specijalni stranački i različiti nevidljivi interesi, izravno su pogodovali razvoju korupcijske klime. Tvrdoglavo inzistiranje na tome da svaka politička opcija mora imati svoj provjereni kadar u javnom sektoru, jer se time osigurava njihova lojalnost, do sada je nanijela previše štete, a koliko vidimo isti model će se i nastaviti. Potrebno je dokinuti politički utjecaj i kadroviranje u javnim profesionalnim strukturama jer to izravno proizvodi sukob interesa. Dovoljno je pitati: Kad vas netko “odozgo” postavi na neku funkciju, komu tada zapravo dugujete lojalnost? Jedinim pravim vlasnicima, a to su građani koji sve to putem poraza plaćaju, ili onome tko vas je postavio? Koliko možete voditi računa o profesionalnim kriterijima kada ste sami postavljeni kao politički podobna, a ne kao stručno potvrđena ličnost? Nekoliko mjeseci prije i poslije svakih političkih izbora profesionalci u javnim službama žive i rade u neizvjesnosti. Pravila i kriterije postavljaju ljudi koji dođu iz politike, bez ikakvog iskustva u struci i bez ikakvog interesa za struku. Postavi ih se političkom odlukom, donesu nesigurnost i nered i potom nestanu, ili napreduju tako što prijašnje političko postavljanje računaju kao iskustvo u struci. Upravo sada ponovo gledamo nesmiljenu borbu za pozicije u javnoj upravi i u javnim poduzećima. U igri su beneficije i velika moć bez odgovornosti. A za korupciju su naravno uvijek krivi “oni drugi”, dok mi građani sve to uredno plaćamo i ponavljamo mantru: “pa tako valjda mora biti”. Primjer skandinavskih društava dokazuje da se može živjeti bez korupcije. Imaju striktna pravila te za nas nezamislivu kaznenu odgovornost za neodgovorne političke odluke, prije svega one koje upravljaju novcem građana - mišljenja je dr. sc. Renato Matić, izvanredni profesor pri odjelu za sociologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.(D.J.)