Nova knjiga “Kakvi su Hrvati”, čiji je autor prof. dr. sc. Božo Skoko, u par tjedana od objavljivanja izaziva veliku pozornost javnosti, čitatelja i medija. Riječ je o zbirci ogleda o hrvatskom identitetu, imidžu i neiskorištenim potencijalima, koje je Skoko objavljivao u svojoj kolumni u subotnjem prilogu Obzor Večernjeg lista.

Budući da se puno toga u knjizi veže upravo za našu ovotjednu temu u Magazinu, razgovor s autorom nametao se kao logičan izbor.

Jesmo li nakon sad već 26 godina neovisnosti i samostalnosti, a uz to i kao članica EU-a, sazreli kao uređeno, uljuđeno, demokratsko i transparentno društvo ili na tome putu treba još dosta poraditi? O tome pišete u poglavljima Dosezi hrvatskih vlada i Politički marketing...

- Mi se nažalost još učimo demokraciji, a pritom ju svatko tumači kako njemu odgovara. U jednome od poglavlja napisao sam da je prisutan dojam kako nakon osvajanja vlasti cijela država postaje nekakav plijen za sve one koji su se zatekli na pravoj strani, a mi običan puk postajemo svojevrsni taoci u svojstvu poreznih obveznika i građana koji bi trebali slijepo izvršavati sve njihove zamisli, ma kako bile neutemeljene. Inače, kako drukčije pojasniti činjenicu da već godinama Hrvatska izgleda poput nekog velikog eksperimenta na kojem se mnogi uče, prema načelu pokušaja i pogrešaka, a mi sve to plaćamo. Iskreno se nadam da ćemo s ovom vladom Andreja Plenkovića prekinuti taj niz. Naime, svjedočili smo godinama političkim institucijama, koje su umjesto otvorenosti promovirale isključivost i zatvorenost, umjesto sposobnosti - dodvorništvo, prosječnost i nesposobnost. Umjesto da sa stažem državnosti postajemo demokratskiji, otvoreniji, europskiji i učinkovitiji, godinama smo lutali i stagnirali. Oni koji vode državu trebali bi biti vrhunski domoljubi i profesionalci, a mi smo svjedočili potezima ministara kojima je to bilo prvo ozbiljno radno mjesto. Čak sam napravio usporedbu Tuđmanovih vlada iz devedesetih i naših posljednjih vlada, posebice s onom Milanovićevom, i nažalost podaci su poražavajući kad vidimo obrazovnu strukturu, iskustvo, profesionalnost... A sve je to ogledalo hrvatskog stranačkog života, koji je nažalost daleko do zapadnih standarda na koje se volimo pozivati. A tome pridonosi i ovakav politički sustav, koji potiče svemoć stranačkih vođa, poslušnost i prosječnost. Dok god jedan čovjek ili uski stranački kružok odlučuje o tome tko će ući na listu za Sabor, a tko će u kojem gradu biti stranački kandidat za gradonačelnika, iskrenost zamjenjuje prijetvornost, a kvalitetu poslušnost. Pomak je napravljen sa samo jednim preferencijalnim glasom. Zamislite da umjesto diktiranih stranačkih lista imamo primjerice otvorene liste, pa na izborima zaokružujemo - ne cijelu stranku poput mačka u vreći - već niz konkretnih pojedinaca imenom i prezimenom? Ili da većinskim sustavom po izbornim jedinicama biramo konkretne zastupnike koji će sjediti u parlamentu? Ne trebate biti politolog da biste shvatili kako bi se sve uvelike promijenilo, jer bi mnogi - bez obzira na to što o njima misli njihov stranački šef - zahvaljujući svojoj osobnosti i minulom radu mogli zasluženo ući u Sabor. U takvoj situaciji stranački šefovi bi i te kako morali uvažavati jake stranačke ljude na terenu i biti im svojevrstan servis. Također, stranke bi onda i te kako razmislile u koga se isplati ulagati i koga gurati naprijed, a kome se zahvaliti nakon neučinkovitog mandata. Nedvojbeno bi i istraživanja i unutarstranački predizbori dobili svrhu.

Jesu li i koliko hrvatske političke elite (napose vlade) umjesto rada za dobrobit društva radile za vlastite interese? Dojam je kako je manjkalo odgovornosti, poštenja i učinkovitosti...

- Sigurno da je bilo pojedinaca pa i skupina kojima je bio važniji osobni, grupni i stranački interes nego interes hrvatskog društva i države. O tome svjedoči niz istraga, sumnji i pogodovanja. Međutim, daleko je više slučajeva kad su se pojedinci na čelu institucija čak trudili raditi u općem interesu, ali su zbog neznanja, neiskustva, zatvorenosti za dobre ideje i prijedloge pravili štetu državi. To je također neodgovornost zbog koje bi valjalo odgovarati. Zamislite da vodite nečiju korporaciju i zbog potpuno krivih procjena i poteza napravite štetu vlasniku! Kod nas nema političke odgovornosti i jedina sankcija može biti eventualni gubitak izbora.

Koji su, prema vašem mišljenju, i dalje izazovi hrvatskog društva (naslov četvrtog dijela u knjizi), koje su pritom etičke dvojbe, odnosno radi li se i dalje o zapostavljanju socijalnih i moralnih načela u korist interesa krupnog kapitala, isprepletenosti politike i interesnih skupina, diktata inozemnih centara moći?

- Svakako je najveći izazov definirati te postići zajedništvo i konsenzus oko ključnih nacionalnih interesa, prioriteta i ciljeva. Nažalost, nakon stvaranja hrvatske države i ulaska u Europsku uniju lutamo i nemamo jasnog cilja i vizije koja bi nas okupila i bila pokretačka snaga. Ne znamo koje je naše mjesto u Europi i suvremenom globalnom poretku i kako se izboriti za to mjesto. Sve se to odražava i na rad naših institucija, diplomacije... Moramo napraviti odmak od ideoloških i drugih podjela. Uz to je važno stvoriti preduvjete da državu vode najbolji među nama, te da oni koji imaju znanja, energije, kreativnosti i ideja mogu uspjeti u našem okruženju bez potrebe da se sele u svijet, koji umjesto nas prepoznaje njihove vrijednosti. Oni koji vode državu trebali bi se očitovati domoljubljem i profesionalizmom jer će tako raditi u nacionalnom interesu, a ne grupnom interesu, interesu nečijeg kapitala ili vanjskih centara moći. Treba nam duh optimizma i nade, koji je potpuno potisnut, a pesimizam uništava i ono malo kreativnih energija koje posjedujemo. U društvu nam treba više općeljudskih, pa ako hoćete i kršćanskih načela, kako bi bilo više solidarnosti, otvorenosti i zajedništva, a manje podjela, isključenih skupina i pojedinaca. Hrvatska mora postati samosvjesna i ponosna država koja će se znati boriti za vlastite interese u novim geopolitičkim preslagivanjima. U tom kontekstu napisao sam i 14 preporuka koje bi suvremena Hrvatska trebala naučiti od svoje Dubrovačke Republike. Sloboda i neovisnost ne prodaju se za sva zlata ovoga svijeta; Bez snažnog domoljublja državnih dužnosnika i građana nema boljitka države; Diplomacija je najjače oružje u međunarodnim odnosima i ne prepušta se slučajnosti; Informacija je moć i njome se i te kako može trgovati; Biti mala država je prednost na međunarodnoj pozornici; Važno je što drugi misle o tebi - u prezentacijske vještine i imidž stalno treba ulagati; Zemljopisni i geopolitički položaj na raskrižju svjetova može se unovčiti; Saveznici u politici se mijenjaju u skladu s interesima i globalnim okolnostima; Zakona se treba strogo pridržavati i ne smiju se često mijenjati; Vlast je kvarljiva i treba je ograničiti; Privatni interes treba podrediti javnome, a zajednica je važnija od pojedinca; Treba se boriti protiv kulta ličnosti, iako je nužno poštovati svoje zaslužnike; Kultura i znanost su meka moć države; Treba se stalno prilagođavati - Ne može se živjeti na staroj slavi. Zahvaljujući ovim načelima Republika je postigla blagostanje i utjecaj. Srećom, imamo od koga učiti...